Nakon što sam odgovorio na napade i podmetanja predstavnika dviju bošnjačkih organizacija iz Zagreba uslijedio je nastavak. U STAV-u – stranačkom biltenu bošnjačke Stranke demokratske akcije koji izlazi u Sarajevu – objavljen je članak “Čega se boji obavještajac Ivo Lučić kada proziva ugledne Bošnjake u Hrvatskoj”. Već u naslovu primjetne su tri-četiri pogreške. Ničeg se ne bojim, nisam obavještajac, nikoga ne prozivam, a dvojica stranačko-nacionalnih aktivista koje sam spomenuo potpuno su neugledni i nepoznati. Nepoznat je i autor tog naslova i cijeloga uratka jer ga potpisuje “Redakcija STAVA”. Pravo pitanje bi glasilo: Čega se boje urednici i novinari STAV-a pa se ne usuđuju potpisati ispod teksta? - ili doista čitava redakcija smišlja i piše ovakve besmislice. Ako je to tako i ako je to pamet s kojom SDA pokušava utjecati na javno mnijenje u BiH i susjednim zemljama, onda se toga trebaju bojati njihovi birači.
Dok se ozbiljni profesionalni novinari bave društvenom stvarnošću, “Redakcija STAVA” dohvatila se jeftine psihoanalize najsličnije vašarskom gatanju u dlan – malo pogađanja prošlosti, malo nagađanja o budućnosti. Gataju oni tako i pitaju se čega li se ja bojim u rasponu od sveprisutnog haškoga dara “Udruženog zločinačkog poduhvata” do moga navodnoga straha od “ozbiljne nestabilnosti u Republici Hrvatskoj, zbog sve ozbiljnijih posljedica afere Agrokor za budžetske prihode pa time i njegova beriva”. Ne čudi me da su se sjetili “beriva” – Hrvatska je izdašna u plaćanju svojih neprijatelja, pa tu riječ lako nauče i teško se od nje odvajaju.
“Redakcija” me upozorava i na Bošnjake koji su “za razliku od mene ratovali za Republiku Hrvatsku”, i to ne kao “došljaci na strano ratište”, već kao “ravnopravni građani Republike Hrvatske koji su u njoj rođeni, koji su u njoj odrastali i koji su se u njoj školovali. Za razliku od njega koji se u Hrvatskoj nije rodio, nije odrastao i nije školovao”. E ovdje sam već impresioniran tom građanskom lojalnošću Republici Hrvatskoj. Valjda bih se nakon ovoga kao Hercegovac i stožerni brigadir Hrvatske vojske trebao u Hrvatskoj osjećati kao bošnjački ratnik u Siriji ili kao Sirijac ili Sandžaklija u Bosni – na primjer kao Abu Hamza ili Sefer Halilović u Armiji BiH. Ne treba biti posebno analitičan pa zaključiti da se iza “Redakcije” zapravo skriva “ugledni član bošnjačke zajednice” iz Zagreba s redovnim i sigurnim “berivima” u etnobiznisu. Nigdje kao ovdje pseudograđanština nije izgubila mjeru i osjećaj za stvarnost, niti je igdje bolje tretirana i plaćena.
Za razliku od “Redakcije” ne ću licitirati s brojkama Bošnjaka poginulih u obrani Hrvatske. Ne želim dovoditi u pitanje ni status onih koji su pali u Bosanskoj Posavini i drugim dijelovima BiH pa posmrtno upisani među branitelje Hrvatske (koji su u njoj rođeni…), zato što znam da se i tamo branila Hrvatska. Sve te ljude poštujem i bez imalo patetike smatram ih suborcima i ratnom braćom. Jednako tako poštujem Bošnjake koji su se početkom 1990. odvažili stupiti u borbu za slobodu i demokraciju, a protiv dogmatskog jugoslavenskog komunističkog režima, pa i organiziranjem u SDA. Na poseban način veže me prijateljstvo i zajedništvo s onim Bošnjacima koji su se 1991. i 1992. zajedno sa mnom i drugim Hrvatima suprotstavili korpusima JNA i branili i BiH i Hrvatsku. One žive neću spominjati, oni to dobro znaju i lako će se prepoznati, spomenut ću samo drage prijatelje i suborce Nijaza Batlaka “Daidžu” i Jasmina Jaganjca.
Ipak, jedno ću ime posebno istaći jer su ga u sklopu ove polemike neki bošnjački mediji po tko zna koji put problematizirali. Radi se o rahmetli Ismetu Hadžiosmanoviću, prvom predsjedniku SDA u Hercegovini, iskrenom muslimanskom vjerniku, dokazanom borcu za demokraciju i samostalnu BiH. Njegov je grijeh bio i ostao u tome što se zalagao za očuvanje prijateljstva i savezništva i što nije pristao započeti rat protiv Hrvata. Na uspomenu i prijateljstvo s njim posebno sam ponosan. U jednoj široj akciji, u proljeće 1993., Ismeta su, kao i mnoge druge, uz pomoć vojske smijenili, a uz pomoć medija ozloglasili. Na njihova su mjesta postavili one Bošnjake koji su bili spremni bespogovorno i beskrupulozno izvršiti sve naloge. Naime, kada se JNA tijekom 1992. konačno podijelila u tri srpske vojske, dio bošnjačkih oficira JNA, koje je njihova partijska vojska ostavila kao “ribe na suhom”, priključio se tek osnovanoj Armiji BiH. Duboki antihrvatski osjećaji stečeni tijekom obrazovanja po vojnim školama pojačani su iskustvom rata protiv Hrvatske. Poznavanje sustava vlasti, čvrste veze s komunističkim kadrovima koji su se infiltrirali u SDA te ratno iskustvo omogućili su im da do kraja 1992. ovladaju Armijom BiH, a onda s te pozicije utječu na političke procese. Koliko su se moćnima osjećali, pokazuje izjava što ju je načelnik Glavnog štaba ABiH Sefer Halilović dao 27. siječnja 1993. španjolskom El Paisu: “Nikakvi pregovori, pa ni ženevski, ne mogu uništiti ideju o Bosni, kao unitarnoj i suverenoj državi. Mogu oni u Ženevi potpisati što hoće! Ako bi se preko tih pregovora došlo do učvršćivanja ideje o unitarnoj Bosni, mi ćemo to pozdraviti. U suprotnom slučaju realizirat ćemo je na bojnom polju. Ako Europa ne promijeni stav, poduzet ćemo mjere i izazvati terorističke akcije na njezinom teritoriju. Mnogi europski gradovi gorjet će u plamenu.”
Halilović je kao oficir JNA i suradnik njezine protuobavještajne službe (organ bezbednosti ili kolokvijalno KOS) ratovao protiv Hrvatske, a čim je prešao na bošnjačku stranu kao zapovjednik Patriotske lige u veljači 1992. napisao je “Direktivu za obranu suvereniteta BiH”, u kojoj je među “neprijateljske snage” uvrstio i “ekstremno krilo HDZ-a”. Dok su Ismet Hadžiosmanović i mnogi drugi bošnjački čelnici “na terenu” surađivali s Hrvatima i pripremali zajedničku obranu, Halilović i drugi oficiri pristigli iz JNA: Fikret Muslimović, Rasim i Sead Delić, Enver Hadžihasanović i brojni drugi, kao i njihovi istomišljenici u politici i medijima, priželjkivali su i pripremali obračun s Hrvatima. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što im je taj sukob trebao da se dokažu i preuzmu političke i vojne funkcije odnosno društveni utjecaj od onih Bošnjaka koji su ih tijekom demokratskih procesa i organizacije obrane BiH zauzeli. Našlo se sličnih i na hrvatskoj strani, pa je sukob postao gotovo neizbježan. Tu je nastao ključni problem u hrvatsko-bošnjačkim odnosima, broj Bošnjaka koji su tijekom 1991. “čuvali Jugoslaviju” i ratovali protiv Republike Hrvatske, odnosno sudjelovali u agresiji na nju, znatno je veći od broja onih koji su je branili. Oni su tijekom 1993. kroz sukob s Hrvatima u potpunosti ovladali društvenim i političkim strukturama u BiH, namećući jak antihrvatski sentiment.
Hrvatska javnost ne zna puno o političkoj i društvenoj situaciji u BiH. Zato ću navesti tek nekoliko događaja koji oslikavaju aktualnu zbilju i mehanizme kojima se na tu zbilju utječe, bar u onim dijelovima BiH koji su pod punom kontrolom bošnjačke politike. Pri tome ne treba zaboraviti da nam je BiH susjedna zemlja s kojom imamo najdužu granicu i najviše graničnih sporova. Prije godinu dana, u veljači 2017., uhićen je glavni tajnik SDA Amir Zukić pod optužbom za “korupciju”, odnosno “nezakonito zapošljavanje”. Ništa neobično za ovdašnje političke i društvene odnose, osim što je Zukiću, dok je bio u pritvoru, na imanju pored Visokog ubijen konj kojega je koristio za rehabilitaciju bolesnog djeteta. Poruka poslana u tipičnom mafijaškom stilu naglašena je službenim dopisom MUP-a Zeničko-dobojske županije u kojem piše da je konj “počinio samoubojstvo”. To je ovih dana, u veljači 2018., potvrdilo i nadležno županijsko “tužilaštvo”.
Sličnim optužbama izložen je i Mirsad Kukić, predsjednik županijske organizacije SDA u Tuzli. Nakon niza prijepora s vrhom stranke Kukić je 17. veljače 2018. srušio županijsku vladu. Istu večer na njegovu diskoteku u Banovićima bačena je eksplozivna naprava. Samo tri dana kasnije, 20. veljače, na sarajevskoj ulici napadnut je i pretučen novinar i publicist Nedžad Latić, žestoki kritičar Bakira Izetbegovića i njegove vlasti. Latić tvrdi da je napadnut zbog svojih kritičkih tekstova, a napadača poznaje kao člana vehabijske zajednice. Nije nevažno napomenuti da je Nedžadov brat Džemaludin zajedno s Alijom Izetbegovićem suđen 1983. u “Sarajevskom procesu” i osuđen na šest godina zatvora. Latići su dugo vremena bili bliski Izetbegovićevi suradnici, ali su s vremenom napustili SDA, kao što je sve češće napuštaju i zastupnici na svim razinama od državne do županijske.
Jedan događaj ipak je zasjenio sve prethodno navedeno jer je uistinu paradigmatičan i prepun simbolike. Naime, u siječnju ove godine nadležna gradska komisija donijela je odluku da se počasnim građaninom Sarajeva u 2018. proglasi turski književnik, nobelovac Orhan Pamuk. Tek što je donesena, odluka je povučena, jer je komisija naknadno “shvatila” kako “nema dovoljno elemenata koji pokazuju da je Pamuk nešto konkretno uradio i doprinio razvoju Grada Sarajeva”. Umjesto Pamuka za počasnog je građanina predložen bivši predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić. Time je postignut dvostruki učinak; Izetbegovićeva SDA pokazala je budnost i još jednom manifestirala podaničku lojalnost turskom predsjedniku Erdoganu. Istovremeno, ponovno je napakostila Hrvatima u BiH i poslala poruku Hrvatskoj kakva se politika od nje očekuje i honorira. Davanje prednosti Mesiću pred Pamukom jasno pokazuje pravac kojim ide aktualno vodstvo SDA. Umjesto turskog nobelovca i književnika koji zagovara i predstavlja univerzalne ljudske vrijednosti počašćen je kontroverzni i već zaboravljeni političar koji je u odnosu prema Bošnjacima iz vrlo opipljivih razloga mehak kao pamuk, a na čije se uske grudi baš svako odličje može zakačiti.
