Spandau Ballet: Na koncertu u Zagrebu napravit ćemo dar-mar

Ako ste i vi njihov obožavatelj, dobra je vijest da su se momci vratili,a ona još bolja da je njihovo ponovno okupljanje,barem za sada,pun pogodak. Na glazbi benda Spandau Ballet, koji je imao neke od najvećih hitova u 1980-tima, do danas su odrasli milijuni poklonika srodnih muzičkih pravaca zvanih novi romantizam, synthpop, novi val...

Istina, dijelom su na to utjecale okolnosti, obzirom da je to bilo vrijeme kada je britanska glazba prodala mnogo ploča,no,i da nije bilo tako, neosporno je jedno: riječ je o zvuku koji doista znači mnogo neobično velikom broju ljudi.

Prvi nastup ‘novog-starog’ Spandau Balleta zbio se u listopadu ove godine u Dublinu, neposredno nakon njihove ‘pomirbe’ i ponovnog okupljanja, koje je uslijedilo nakon skoro dva desetljeća u kojima članovi benda zapravo i nisu mnogo komunicirali. No, sudeći prema svemu, braća Martin i Gery Kemp, Tony Hadley, Steve Norman i John Keeble,koji su zajedno pohađali istu osnovnu školu u Islingtonu,ipak su odlučili udružiti snage i pokušati ‘once more’, kako ujedno glasi naziv njihovog posljednjeg albuma.

Ovih dana u Londonu o svemu smo s njima popričali u ovom ekskluzivnom intervjuu za Globus, jedinom intervjuu kojeg će Spandau Ballet dati prije svojeg nastupa u Zagrebu 27. veljače u sklopu ‘Reformacijske turneje’, koja će trajati do svibnja ove godine. Njihov prvi idući nastup bit će 26.veljače u Beogradu,a dan iza toga, 27. veljače u 20 sati, u Domu sportova u Zagrebu (ulaznice je moguće kupiti u pretprodaji Tvornice kulture); ‘show’ će zatim preseliti u Italiju i neće stati do konca svibnja.

Činjenicom da je dosadašnja turneja ovoliko uspjela,kažu, iznenađeni su najviše oni sami. Doista, bilo je hrabro misliti da će ona zaživjeti,ili barem potrajati, uzme li se u obzir neslavni konflikt koji je među članovima sastava izbio krajem 1980-tih. Naime,gitarist i glavni tekstopisac Gary Kemp odbio je Tonyju Hadleyu, Steveu Normanu i Johnu Keebleu platiti dio prihoda od autorskih prava, iako su oni tvrdili da su s njime o tome imali dogovor, a sudski spor,koji su pokrenuli 1990-tih, su na kraju izgubili.

Ubrzo se sve stropoštalo,kao kula od karata, a svaki od njih krenuo je svojim putem. Danas se takve stvari na njihovim licima gotovo ni ne primjećuju,iako su,kako su nam priznali,na početku ove turneje dobili itekakve ‘cold feet’.

Taj osjećaj,kako su nam rekli, obuzeo ih je već nakon drugog koncerta, tako da je treći show svima bio pravo iznenađenje. Kada je ponovno ujedinjeni sastav prvi puta zasvirao na europskom kontinentu, u Amsterdamu, zabrinuto su se zapitali hoće li publika samo sjediti i pljeskati dlanovima kao da je sve u redu… ‘No,na kraju je publika bila fantastična.

To je za nas bio indikator kakav će biti ostatak Europe,da će sve biti jednako uspješno kao u Velikoj Britaniji. Svaki dan susrećem ljude koji su puni podrške i onda sam sretan što smo se ponovno okupili. Među njima se osjeti prava toplina,i to je dobro…

Mislim da su prilično iskreni jer svi znaju za našu priču,no,istina,mi smo na tome i dosta radili’,ispričao nam je Tony Hadley, glavni vokal benda, pred nastup Spandau Balleta 20.studenog u BBC-jevim studijima u londnoskom Shepherd’s Bushu, gdje je bend svirao u sklopu tradicionalne BBC –jeve ‘Children in Need’ karitativne akcije.

Na njega se odmah nadovezao Gary Kemp svojom impresijom ovog velikog obrata u životu članova benda, ali i njihovih sjedbenika: ‘Mislim da je uzbuđenje zbog dolaska na Spandau Balletov koncert posljedica toga da su ljudi pratili cijelo putovanje,i da žele da bend bude uspješan kao u 1980-tima kada je dostignuo zavidnu razinu popularnosti. I sad smo se vratili. Ono što se s nama dogodilo reflektira život mnogih ljudi. A to Hrvati znaju bolje no itko. To je,nekako,isto iskustvo…’

O čemu ste razgovarali na prvoj povratničkoj probi ?

GARY KEMP: Bili smo zajedno u sobi, i bilo je nekako… Jedina osoba koju prije toga nisam mnogo susretao je bio Tony,kojeg sam sreo samo jednom prije. Taj naš prvi susret u listopadu bio je vrlo interesantan,on je izgovorio jedan mali govor,a isto sam učinio i ja. Onda je uzdignuo svoju čašu s pivom i rekao: ‘ To je to, gotovo je.’I bilo je.

Kakvi su vas osjećaji obuzeli,jeste li se osjećali čudno ?

GARY KEMP: Inicijalno da… No,to je nešto što,ja mislim, muškarci inače čine. Pretvorite se međusobno u čudovišta ako se ne viđate. Ja sam sada druga osoba,i bio sam puno spremniji,relaksiraniji. Kada je Tony shvatio da ovo neće biti neugodna situcija, već ona s kojom će se moći nositi,vrlo brzo smo počeli zbijati stare viceve. Onda smo se po drugi puta sreli u sobi za probe jer smo mislili da moramo isprobati ruke…

Da, pretpostavljam da vaše ponovno okupljanje nije bilo isključivo zbog glazbe,jer ste svi ostvarili uspješne solo karijere…Je li onda posrijedi ipak nostalgija,ili možda novac…?

GARY KEMP: Nije da smo si falili; u pravu ste, i niste… Da,nedostajali smo si,nedostajala nam je mogućnost da razgovaramo o prošlosti, a to je ovo nevjerojatno iskustvo koje smo zajedno doživjeli. To je bilo nešto jako naglo,to nitko drugi ne razumije. No, nedostajala nam je i muzika,a to nisam shvatio sve dok nisam počeo svirati s bendom. John je brojao do 4, i počeli smo.

Prva stvar koju smo odsvirali bila je ‘I’ll fly for you’. To je evociralo taj zvuk, pogodilo je vibru koju nisam čuo dvadeset godina. Svi smo osjetili odgovornost koju imamo prema tome. To je nešto jedinstveno, svaki bend koji iole nešto vrijedi ima svoj jedinstven zvuk.

I, je li zvučalo ‘ispravno’?

GARY KEMP: Čudesno, čudesno… Također, kao što vjerojatno znate, mi imamo zajedničku povijest,koja seže u 1976.,u muzičku sobu u našoj školi. Počeo sam ostvarivati ‘eye contact’ s Johnom,i shvatio sam da je to isti par očiju koji je svirao muziku 1976. Prošli smo cijeli ovaj put i došli tu, a sada imamo šansu učiniti to ponovno. Ono što tada nismo znali jest da ćemo tako brzo prodati toliko mnogo karata u Velikoj Britaniji.

Koliko ih je zapravo prodano?

GARY KEMP: 120.000.

Dakle, prošlo je 19 godina?

GARY KEMP: Malo duže…

JOHN KEEBLE: 19 godina i 8 mjeseci, tako nekako…

Što je najpozitivnije u svemu tome za vas?

GARY KEMP: Taj osjećaj podmlađivanja i ponovnog kontinuiteta u mojem životu. (John): Vrijeme je nešto što se ne može vratiti, i mi imamo samo vrijeme ispred nas. Gledamo naprijed. Da nam je prije godinu dana netko rekao da će se dogoditi ovaj scenarij, odgrizli bismo mu ruku. (Gary): Trebate vidjeti trailer DVD-a O2. Ne gledajte cijeli DVD- sačuvajte to za Zagreb!

JOHN KEEBLE: Zagreb će biti drugačiji, ondje ćemo već ozbiljno raditi našu stvar, napravit ćemo dar-mar….

Čini mi se da ste već sada u pravoj formi.

GARY KEMP: Jako se radujemo, jer do tada nećemo izvoditi par tjedana…Bit ćemo uzbuđeni,to je sigurno!

Koliko ćete svirati u Zagrebu?

GARY KEMP I JOHN KEEBLE: Barem dva sata-osim ako nas publika ne istjera s pozornice zvižducima!

Jako ste negativni!

STEVE NORMAN: Užasno se veselimo dolasku u Zagreb!

Čega se sjećate vezano za posjet Zagrebu 1989.?

JOHN KEEBLE: Sjećam se Doma sportova, a Zagreb je bio poput bilo kojeg drugog europskog grada. No, idući puta kada sam ondje došao, počeo je rat. Svirali smo za trupe u Bosni… Ono što se sjećam je da su publike iz regije cijenile live showove, nastupe uživo… Bendovi baš nisu odlazili tako daleko na istok,a mi smo istinski u tome uživali. Sjećam se da je catering bio stvarno loš… Sad je puno bolji!

Nedavno su u Splitu nastupili The Simple Minds. Jim Kerr je tom prilikom rekao slijedeće: ‘The Simple Minds su u 1990-tima izgubili svoj ‘mojo’, svoj smisao postojanja.’ Koji su bili razlozi ili, možda, pokretačke snage vašeg ponovnog okupljanja i povratka na pop/rock scenu,koja se bitno razlikuje od one koju ste iskusili u 1980-tima i 1990-tima,kada ste predstavljali ‘the cutting edge’ glazbene mode i zvuka?

GARY KEMP: Mislim da svatko ima svoje osobne razloge…Za mene je iskustvo sviranja na stageu sa Spandau Balletom jedno od najboljih iskustava ikada, i htio sam to raditi ponovno! Također željeli smo da svi znaju koliko smo dobri kao bend, da to zna šira javnost,koja je na neki način zaboravila, koja se sjećala snimaka,nekih naših fotografija,no,ono u čemu smo doista najbolji jest svirka uživo,mislim da smo u tom pogled jedna od najboljih bendova na svijetu.

JOHN KEEBLE: Kada sam popio prvu čašu vina s njima prije nešto više od dvije godine, što je bilo nakon dosta vremena,prebrodili smo inicijalni šok sjedenja jedan nasuprot drugoga,a to nije bilo lako. Mislim da smo to ostavili na tome,trudeći se tek da se malčice nasmijemo… Moja motivacija je bila da se opet popnem na pozornicu,da vičem i da,do vraga,nastupam! Nije se zapravo ništa promijenilo.

No, scena jest.

GARY KEMP: Točno, no, ja još uvijek mislim da se mi možemo natjecati. U to vrijeme smo mislili da se jednostavno možemo vratiti i svirati stare stvari,vidjeti kako nam ide,i možda nastaviti odatle. Ono što nismo znali je da ćemo tijekom showa svirati novu pjesmu i neke stvari s novog albuma. Time je sve postalo suvremeno.

TONY HADLEY: Mislim da nismo znali koliko će uspješno biti, usudili bismo se pomisliti jedan ili dva koncerta, ali ne nužno i tri… To je fantastična turneja. Naše prvo ‘brčkanje’ po europskom kontinentu je bio Amsterdam, na kraju britanske turneje. Pitali smo se kako će ljudi reagirati,hoće li samo sjediti i pljeskati dlanovima kao da je sve u redu… No,bili su fantastični.

To je bio indikator kakav će biti ostatak Europe,da će biti jednako uspješno kao u Velikoj Britaniji. Za mene svaki dan znači susret s ljudima koji su puni podrške, i onda ste sretni što smo se ponovno okupili. Među ljudima se osjeti prava toplina,i to je dobro… Mislim da su prilično iskreni jer svi znaju što se među nama zbivalo,svatko zna tu priču,no, mi smo na tome dosta radili.(Gary): Mislim da je to dio uzbuđenja dolaska na naš show, činjenica da su ljudi pratili naše putovanje, da žele da bend bude uspješan kao u 1980-tima,kada je dostignuo nevjerojatne visine. I sad smo se vratili.

Sve to reflektira živote mnogih ljudi. To Hrvati znaju bolje no itko. To je nekako isto iskustvo. (John): mi smo bili dio priče koju su proživaljavali i drugi ljudi,to sam osjetio dok sam bio gore,na pozornici. Imali smo taj grozni dio u sredini,sudski spor… Koncert je uvijek dobar ispušni ventil za ljude jer je on sam po sebi nešto katarzično.

Vaš zlatni period trajao je od studenog 1980. do studenog 1986. U njemu ste imali čak 8 pjesama na Top Ten ljestvici, od kojih su najpoznatije bile ‘Gold’ i ‘True’.

STEVE NORMAN: To je bio vrlo dobar period,i trajalo je i duže. Imali smo najuzbudljivije iskustvo koje osoba moće doživjeti. Zajedno smo odrasli,i mislim da nas to izdvaja od drugih sličnih bendova, i onih ostalih,činjenica da smo bili poput familije. Zato nam je to sada jako važno-nije to samo povezivanje s tim muzičarima i sviranje stvari iz 1980-tih,to je mnogo dublje.

No, mi stvaramo i soundtrack naših života,jednako su nam važne pjesme kao i ljudi koji dolaze na koncerte. No, postoji i ona temeljna,dubinska snaga koja je posljedica toga da smo se ponovno okupili kao što bi to učinila porodica. To nam znači gotovo jednako,ako ne i više, od nečijih stražnjica na sjedalima, od ljudi u publici. To je nešto vrlo posebno,nešto što mi je jako nedostajalo u posljednjih 20 godina.

Duran Duranu se također dogodio comeback,i publika ih je, kao i vas,prigrlila raširenih ruku. Njihov povratnički album ‘Astronaut’ karakteriziraju poznati zvuci grupe, no ‘Red Carpet massacre’ ih je odveo u glazbeno neistražen teritorij, a možda i u potragu za time da budu ‘u momentu’. Očekujete li da bi vam se moglo dogoditi nešto slično? Smatrate li da bi za vas bilo rizično kad biste se pokušali nanovno ‘osmisliti’?

STEVE NORMAN: Astronaut mi se jako svidio….Ne znam, u njihovom bendu jedan stalno dolazi i odlazi,to je Andy Taylor…Andy ne može podnijeti ostale. Mi to nemamo, nitko nije toliko ‘anti’ drugih,jer smo svi ravnopravni. Ne znam,ne govorim za njih. Kod njih je to malo kompliciranije. Mi smo imali veliki problem i razriješili smo ga. Kažem to vrlo bezbrižno,jer su mi oni prijatelji.

Tijekom dva desetljeća odvojenosti, svaki od vas radio je na individualnim projektima. Koliko tog 20-godišnjeg razdoblja unosite u ponovno oživljeni Spandau Ballet i koliko će to utjecati na glazbu i na opću vibru benda?

MARTIN KEMP: Sve, svaki oblik umjetnosti,bilo da je to slikanje, skladanje,gluma,što god da radite, unosite u slijedeći projekt,jer i to nosite sa sobom. Činjenica da smo u ta dva desetljeća svi radili razičite stvari i da sada možemo sve to staviti u ovaj ‘dio’ je dobra stvar. No, sve što ikada radite ulazi u iduće projekte,ponekad i nesvjesno.

Na povratničkom albumu ‘Once More’ ponovno ste ‘posjetili’ svojih 11 najvećih hitova, a na njemu nudite i dvije potpuno nove stvari: ‘Once More’ i ‘Love is All’. Jesu li te skladbe najava novog-starog Spandau Balleta?

MARTIN KEMP: Taj album je Spandau Ballet koji se kreće prema naprijed. Kada smo počeli,nismo očekivali da će se iz toga izroditi album. A onda smo napravili TV show sa Jonathanom Rossom i cijela stvar se dogodila spontano. Universal Records su rekli da smo napravili album sa starim stvarima i onda nam predložili da napravimo novi album. Neki nisu bili sigurni.

Po meni je ovaj album fantastična prilika da imamo most u novi album, 12 novih pjesama Spandau Balleta, i to je vrsta mosta kakav smo trebali. Da smo krenuli od toga da nismo radili ništa i onda pokušali napraviti album s 12 pjesama most bi bio pretežak.

Način na koji ste ‘preveli’ stari materijal na ovom albumu je zapanjujući,a rekla bih da na nekim mjestima nudi više no prije jer otvara neke dimenzije pjesama koje ste ogolili,pročistili da budu ‘istinitije’-što je također ime vašeg velikog hita, ‘True’.

MARTIN KEMP: Mislim da je to istina. Kod ogoljivanja stvar je uvijek ista- možete ogoliti samo one pjesme koje su dobre. Od loših pjesama možete napraviti dobre pjesme kroz dobru produkciju, ako ih pre-producirate. Ako sve izbacite van, ostaje samo gola pjesma,a mislim da to pokazuje da onda pjesma mora biti dobra.

Zašto ste se riješili sintisajzera i električnih gitara?

MARTIN KEMP: Htjeli smo isprva napraviti unplugged album i skinuli smo sintisajzer i električnu bazu, a onda smo počeli razmišljati ovako: zašto bismo mi sad radili otrcani unplugged album kakav rade svi,zašto on ne bi bio samo malo više ‘broken down’,pa smo samo upotrijebili fendere,no to je još uvijek bio broken-down album.

Možemo li očekivati svjetsku turneju?

GARY KEMP: Ovo je na neki način svjetska turneja iako još ne idemo u SAD; obići ćemo cijelu Europu, južnu Afriku, Australiju, Novi Zeland, južnu Aziju,…

A novi materijal?

MARTIN KEMP: Bit će ga,no ovaj čas smo usred promoviranja ovog albuma. Imamo dvije nove pjesme,koje su pokazale da možemo raditi novi materijal. U veljači ćemo početi turneju do svibnja. No,usudio bih se reći da će se dogoditi to da će svi putem i pisati…

Što je vrhunac povratničke turneje,koji bi to mogao biti show?

MARTIN KEMP: Mislim da je to svaki show u ovom slučaju, nama je svaki show jednako važan kao onaj prethodni. Možda je prošlog mjeseca nešto posebnije bilo sviranje doma,u Londonu,jer se radilo o tome da smo nastupali I pred svojim obiteljima. I naša djeca su došla gledati. No,svaki show je poseban. Mi se penjemo na pozornicu jer to obožavamo,jer to radimo prvenstveno za sebe. Počeli smo davno, sa 14 godina,u školi.

Je li već tada Spandau Ballet bio ‘vaš projekt’?

MARTIN KEMP: Oh,ne,ne uopće,nikada. Kada počinjete,kao dijete,želite biti najveći bend na svijetu.I ako nemate tu strast,onda to nikada ne biste trebali ni raditi.

Mislite li da je ‘Through the Barricades‘ vaša najbolja balada? Gary,možete li ispričati kako je ona nastala?

GARY KEMP: Apsolutno. Živio sam u Dublinu kada sam ju napisao. No, pjesma govori o dječaku koji je prodavao robu i koji je za nas radio na jednoj našoj ranoj turneji. Bio je Irac iz Belfasta, i upucan je Belfastu. Oko godinu dana kasnije,njegov brat me odveo na the Falls road i na njegov grob. Realitet tog života me šokirao. Kasnije sam u Dublinu nakon te turneje pisao,i napisao sam priču o ljubavi preko crte razgraničenja, the Falls Road-a,u stilu Romea i Julije.

Kada smo se vratili u Belfast,bio sam vrlo nervozan, mislio sam da će me ljudi sasuti kritikama da sam ja samo pop-zvijezda koja popuje, i što ja znam, o tome…No, reakcija je bila suprotna,nevjerojatna. Kada je u Berlinu pao zid,svirali smo taj tjedan ondje. Dakle, svirali smo tu baladu u Berlinu.

S kime biste rado napravili duet, Tony?

TONY HADLEY: Da je Frank Sinatra živ,s njim, s Tonyjem Benettom,a od suvremenih s Anastaciom, jer mislim da ima fantastičan glas. Vratila se,i na turneji je,zbilja ima superioran glas. Zatim, sa The Killers-ima i The Kasier Chiefs-ima,koji su veliki bend. Nema ih previše…

Neki dan sam sreo Fergie iz The Black Eyed Peas,i zaključili smo da bismo jednog dana trebali nešto napraviti jer je ona jednom napravila verziju ‘True’. I ona ima odličan glas. The Blackeyed Peas su kombinacija komercijalnog rapa koji je prilično interesantan.

A što mislite o povratku Whitney Huston?

TONY HADLEY: To je u redu, sretno joj! Ona je čudesna pjevačica. Nije,doduše,moj tip, jer ima previše okretaja u glasu (twiddles), a isto tako ni Mariah Carey, no,tehnički ima savršen glas. Mi smo u ovoj branši zbog toga što volimo muziku, siguran sam da Whitney Huston i ostali odu na neko vrijeme pa se vrate, jer to vole.

Vježbate li mnogo?

TONY HADLEY: Da. Već sam malo vježbao kod kuće,morat ću još malo prije nego što izađemo na scenu večeras.Otpjevati ću soft verzija pjesme ‘True’, bit će to nice and easy,crooning…

Prvi ste album snimili 1992. 1995. u jednoj noći snimili ste ‘Obsession’, pa ‘True ballads’, pa ‘Swing album’- to su 4 solo albuma…

TONY HADLEY: Puno sam radio dance,tehna i trancea po Europi. To je good stuff. Ne smeta mi komercijalni rap ali ne volim gangsta rap. ‘Passing strangers’ je big band album jer ja jako volim swing muziku. Dobro mi je bilo,imam svoj label,sam sam financirao.

Bavite se ozbiljno i sportom,prozivodnjom pića,glumili ste.

TONY HADLEY: Haha, da, imam destileriju (brewery)! Igrao sam Billy Flyn-a u Chicagu. Nazvali su me jer sam u to vrijeme kanio izdati jazz album. Chicago je jedini show koji ima live jazz band na pozornici. Pa sam pomislio: ‘Hm,to je Amerika 1920-tih,ja imam swing album,ovo bi moglo biti prilično interesantno. Pristao sam ne shvaćajući zapravo koliko moram naučiti. Ima toliko toga.

Tri pjesme su bile ok, ali tu je bio i ples,a ja ne znam plesati. Kao i dijalozi. No, uspio sam,imao sam tri i pol tjedna proba,zatim sam odradio show na West Endu,sprijateljio sam se s odličnim ljudima,dobio fantastične kritike,a reklame su bile reklama i za moj ‘Swing’ album.

A reality show ‘Reborn in the USA’? Biste li opet…?

TONY HADLEY: Ha ha ha…Bilo je jako zabavno. Nije bilo skrivenih kamera,većinu vremena ste sami,puno su me platili,i to je dva mjeseca na British Prime time TV. Pomislio sam: ‘Na TV sam,pjevam jednu-dvije stvari tjedno,idem u Nashville,New Orleans,Cleveland,sva ta fantastična muzička mjesta.’ Moj dobar prijatelj i ja smo iza toga samo obilazili najbolje restorane po gradu …Mislim da morate živjeti život. Dobro smo se nasmijali!

Smeta li vas to što postoje neki bendovi koji žele uhvatiti zvuk 1980-tih?

MARTIN KEMP: Ne, dapače. Mislim da su u početku svakog benda utjecaji. Da ništa nije originalno. Kada smo mi počinjali, to su bili Roxy Music,David Bowie,njemačka elektronička glazba,…. Svaki bend ima svoje utjecaje. Zašto onda ljudi ne bi imali svoje utjecaje u 1980-tima,Spandau,mislim da je to fantastičan kompliment kad vas ljudi koriste kao utjecaj.

I vašeg sina Romana kontaktirao je Mercury. Što mu savjetujete?

MARTIN KEMP: Tako je, potpisao je s njima ugovor i usred je sastavljanja benda. Ima 17 godina, gotovo je iste dobi kao ja kada sam počinjao. Kažem mu da uživa jer ako ne uživa, onda može sve zaboraviti.

MODA VAŽNA KAO I GLAZBA

"Bili smo kreativni, i umjetnički nastrojeni"

Osim u glazbi,bili ste preteče i na modnoj sceni. Kako se dogodio taj modni trenutak, to pretjerivanje u visokoj modi (veliki jastuci za ramena u sakoima, šminkanje, eyelineri, svijetli pramenovi,fen frizura,….)?

MARTIN KEMP: Moda nam je bila ‘prirodno’ važna, ona bi nam bila važna u istoj mjeri i da bend nije uopće postojao. Moda nije izmišljena za bend. Ona je već postojala i mi smo samo za njom posegnuli… Zamislite slijedeću situaciju: mi smo bili skupina mladih momaka i odjeća koju smo nosili na bini je bila ona koju smo nosili u klubu,i mislim da je bend postao bend koji predstavlja Nove Romantičare kao što su i Rolling Stonesi,recimo, predstavljali rokere.

Što ste uradili sa zlatnim saksofonom i odijelom boje banane? Jeste li ih prodali i za koliko?

STEVE NORMAN: Saksofon je iznenada nestao…

Na nekim slikama je pomalo teško dokučiti što zapravo radite…

STEVE NORMAN: Ne znam, možda smo samo pokušavali biti cool!

Da, osobito ona fotografiji sa žutim tangama…!

STEVE NORMAN: Sviđa ti se? Keep enjoying it, baby!

Na jednoj od fotografija čak ste reinterpretirali temu francuskih barikada (Delacroixovu sliku ‘Sloboda’).Tko je generirao ideje za vaše slike i za spotove ?

STEVE NORMAN: Bili smo kreativni,i umjetnički nastrojeni. U ovom bendu ima jakih ličnosti i to je dolazilo do izražaja… Nisu doduše sve ideje naše. Bili smo odvojeni 20 godina,i kada smo radili fotografije za ovaj album,prostudirali smo hrpu knjiga i onda smo detektirali Kevina Westenberga,i istog trena rekli:’on je stvarno dobar,on je taj kojeg tražimo!’ To je razlika između tad i sad. Prije 20 godina smo bili malo na oprezu, a sada smo malo više otvoreni,znamo što želimo,pa smo vrlo kreativni. Zabavljamo se.