Moj je djed bio trgovac u srednjobosanskom gradiću Varešu u kojemu su između dvaju svjetskih ratova katolici i Hrvati činili natpolovičnu većinu stanovnika. Nije bio bogataš, ali se s dvjema trgovinama, trima kućama i nešto zemlje u mjestu i okolnim selima ubrajao u imućnije stanovnike siromašne međuratne Bosne. Bio je uvjereni katolik i mačekovac koji je priželjkivao stvaranje hrvatske države u kojoj bi katolici i Hrvati bili “svoj na svome” nakon stoljećâ “turskog zuluma” i “srpskog jarma”. Zacijelo nije imao jasnu predodžbu o tome kako bi ta država trebala nastati i kako bi trebala izgledati sve dok nije stvorena NDH.
A da je ona nastala, moj je djed, zajedno sa svojim sumještanima, saznao na misi na kojoj je župnik s oltara pročitao svojoj pastvi proglas o tome da je stvorena Nezavisna Država Hrvatska na čelu s ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem. Zatečeni vjernici nisu imali pojma o tome tko su Pavelić i ustaše. Oni su mislili da će na čelu hrvatske države, ako nastane za njihovih života, biti Maček i HSS za koje su glasovali otkako su znali za sebe.
Nedugo nakon proglašenja NDH moj se djed uputio u Sarajevo, četrdesetak kilometara udaljenu bosansku prijestolnicu, da kod svoga dugogodišnjeg poslovnog partnera, veletrgovca iz stare sefardske loze Solomona, s kojim je tijekom vremena izgradio i prijateljske odnose, nabavi robu za svoj dućan. Solomone spominje i Moric Levy u svojoj omanjoj, ali dragocjenoj biografiji Sefardi u Bosni (1911), koji je i sam 3. svibnja 1941. izbačen s mjesta profesora u Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu, a potom je odveden u koncentracijski logor.
U Solomonovu dućanu moga je djeda dočekao nepoznat muškarac koji ga je nabusito upitao “šta ‘oće”. Djed je odgovorio da neće ništa od njega, nego da traži vlasnika trgovine kako bi kupio robu. Neznanac mu je odgovorio da je on vlasnik trgovine i da će odsad poslovati s njime. “Nisi ti nikakav vlasnik, ovo je Solomonov dućan, gdje je on?”, upitao je moj djed, nesvjestan kakvoga vraga vuče za rep. “Nije te briga za Solomona”, odgovorio mu je novi vlasnik, “a budeš li se raspitivao za njega, završit ćeš kao on. A sad, marš napolje!”
Vrativši se doma neobavljena posla, potresen i prestrašen, djed je svojim ukućanima kazao da su na vlast došli “lopovi i razbojnici”. Solomon je bio samo jedna od žrtava konfiskacije židovske imovine koja je u Sarajevu službeno počela 7. svibnja 1941., a tijekom koje su otete, opljačkane i uništene stotine kuća, dućana, ureda, sinagoga i svega drugoga na što je nagrnula raspojasana svjetina.
Sljedećih je mjeseci djed svjedočio tome kako “naši”, katolici i muslimani, otimaju židovske i srpske dućane, kuće, stoku i ostalu imovinu diljem Bosne te kako se dojučerašnja “fukara” pretvara u nove “gazde”. Ubrzo su počele masovne internacije Židova u koncentracijske logore. Književnik Željko Ivanković napisao je potresnu knjigu In illo tempore, zasnovanu na povijesnim sjećanjima, o nastojanjima nekih Varešana da spase makar jednoga od svojih rijetkih židovskih sugrađana.
Nije moj djed ništa znao o ideologijama fašizma, nacizma i ustaštva, nije proučavao korporativni poredak i totalitarnu državu, nešto je malo čuo o Hitleru i Mussoliniju, ali je ipak zaključio da su na vlast došli “lopovi i razbojnici”. Da bi to zaključio, samo se prisjetio temeljnih katoličkih postulata koji su njemu, strogom vjerniku, bili glavne životne smjernice: “Ne ubij!” “Ne ukradi!” Pa i onoga najidealističnijega od svih: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!”.
Djed je, kao pravi patrijarhalni gospodar, zapovjedio ženi i djeci da u njegovu kuću ne unose ustaška znamenja i da se klone ustaša. Oni su se pridržavali toga i prenosili svojim potomcima djedovu “političku oporuku”. I da, kako ne bi bilo nikakvih nesporazuma, djed nije poslije rata postao komunist. U njegovoj se kući, kao i prije rata i tijekom njega, svijet dijelio na “naše” i “njihove”, premda su se vlastodršci mijenjali i stubokom ideološki međusobno razlikovali.
Moj djed nije mogao spasiti život sarajevskog Židova Solomona, ali je ubijeni sarajevski Židov Solomon spasio čast moga djeda i njegove obitelji. Njemu, jednome od dvadesetak tisuća Židova koji su stradali u NDH, treba podignuti spomenik u Zagrebu. Spomenik ne treba podizati “imaginarnom Židovu”, kako je naumila gradska vlast. Spomenik ne treba podizati ni stradalim njemačkim, austrijskim, poljskim, ukrajinskim, mađarskim, rumunjskim, slovačkim, litavskim i drugim Židovima. To su učinile ili će možda učiniti “njihove” države.
Spomenik treba podignuti hrvatskima i bosanskohercegovačkim Židovima koje je pobila Nezavisna Država Hrvatska. Spomenik treba podignuti i stradalim zagrebačkim Židovima kako bi se očuvalo sjećanje na pripadnike najbrojnije, najobrazovanije, najimućnije i najutjecajnije židovske zajednice u zemlji, ostaci koje se proteklih dana tako uporno i tako vjerodostojno opiru podizanju spomenika holokaustu u Zagrebu, točno shvaćajući kakva se politika krije iza toga. A podignuti spomenik stradalim hrvatskim Židovima, obilježiti spomenički “hrvatski holokaust”, nije nimalo lako.
Holokaust je, kakve li skarednosti, postao pomodna riječ. Ona je neizostavan dio rječnika najrazličitijih likova u politici, kulturi, znanosti, biznisu, medijima, pa i sportu. S holokaustom nema problema gotovo nitko: ni Andrej Plenković ni Kolinda Grabar-Kitarović, ni Lovro Kuščević ni Milijan Brkić, ni Milan Bandić ni Drago Prgomet, ni Jakov Sedlar ni Anto Đapić. S njime nema problema čak ni dokumentarni program Hrvatske televizije, institucionalna perjanica historijskog revizionizma, koji se nalazi usred ljetne ideološke ofenzive tijekom koje, iz večeri u večer, bombardira sparinom iscrpljeno hrvatsko pučanstvo svojim toksičnim uradcima.
Kada nisu zaokupljeni širokim ofenzivama, uposlenici tog odjela javne televizije slažu smrtonosno duhovite priloge. Tako su nas, primjerice, informirali da je Lovro pl. Matačić tijekom rata dirigirao orkestrima u mnogim gradovima “proširene Njemačke”. I doista, zar Treći Reich s okupiranim područjima nije bio “proširena Njemačka”?
Svi oni govore o holokaustu kao da se dogodio na Marsu. Ako ga je bilo na Zemlji, onda se dogodio u Njemačkoj i još ponegdje. Ali ne kod nas, samo ne kod nas. Zato treba podignuti spomenik žrtvama holokausta na Marsu i na Zemlji, ali ne u Hrvatskoj i Zagrebu.
Priznanje istrebljenja Židova i spomeničko obilježavanje toga zločina ruši mit o NDH kao državi koja je ubijala samo naoružane pobunjenike, jugoslavenske partizane i srpske četnike, a nije dirala svoje lojalne državljane. Dobro, ustaška je vlast donijela rasne zakone, ali naša nezavisna država morala je to učiniti pod pritiskom Njemačke. Dobro, osnovala je koncentracijske logore, ali samo zato da bi ih pretvorila u sigurna utočišta Židova u okrutnima ratnim vremenima. Dobro, deportirala je Židove u Njemačku, ali samo zato što je mislila da odlaze na privremeni rad kao nekakvi ratni gastarbajteri koji će se brzo vratiti doma.
Dobro, bilo je nešto zločinaca i među Hrvatima, ali je mnogo više pravednika među narodima. Dobro, bilo je zlodjela, ali samo zato što su se tako smrtonosno sudarili želja Hrvata da stvore svoju državu u krajnje nesretnim okolnostima i želja Židova da prežive. Na kraju krajeva, ni mi, kao ni Nijemci, nismo znali što se zbiva. Pa i Židovi su lijepo pričali o svojemu životu u Jasenovcu kada su na izložbenome Zagrebačkom velesajmu na Savskoj cesti, odjeveni u logorske odore, odgovarali na upite znatiželjnih Zagrepčana kako im je “tamo”. To nam je pokazao Igor Vukić.
Združeni povijesni revizionizam i krajnji etički relativizam truju suvremenu hrvatsku politiku i društvo i ugrožavaju im budućnost. Obnavljaju i produbljuju historijske političke polarizacije koje su se znale pretvoriti u teške sukobe. Spomenik holokaustu u Zagrebu nije izravan, ali jest posredan oblik povijesnog revizionizma. On bi “pričao priču” o zlu koje se dogodilo negdje drugdje, a ne upravo ondje gdje treba biti postavljen - na zagrebačkome Glavnom kolodvoru.