Spomenik mladom stidljivom pjesniku nezdravih živaca

Najdramatičniji moment obljetničke kninske proslave Oluje dogodio se zapravo četiri dana ranije. Priredio ga je pilot helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva prizemljujući pola tone tešku skulpturu prvog hrvatskog predsjednika na tjeme Kninske tvrđave. Tuđman je opasno visio, klateći se na otprilike trideset metara dugačkim vrpcama nad glavama neustrašivih radnika koji su čekali kod postolja da ga prihvate, a na koji ga je pilot morao spustiti s preciznošću urara. Prije toga jednakom je pedancijom prizemljio to gotovo dvije tone teško postolje. Ako tko nije znao, helikopter je spravica kojom će najprije naučiti letjeti oni koji mogu razdvojiti rad lijeve i desne polutke mozga. Svaki bolji bubnjar lako bi trebao savladati let, kao i svaki bolji gejmer. Naime, istodobno morate balansirati rad tri poluge/papuče, nogama i rukama, pri čemu tek blagi jači pritisak na jednu od njih letjelicu potjera naprijed, gore, dolje, lijevo... Da bi lebdio u mjestu, treba imati zbilja finu ruku a da biste umirili još na njemu golemog, teškog Tuđmana beskonačno je komplicirano...

Eto, napor toga neznanog profesionalca dojmio me se neusporedivo snažnije no teret što ga je prenosio. Spomenik je rad akademskog kipara Mire Vuce, profesora zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, rođena 1941. u Sinju. Široj zagrebačkoj kulturnoj javnosti Vuco je zapravo dobro poznat umjetnik. Njegova brončana skulptura pjesnika Tina Ujevića prepriječila se Varšavskom ulicom još godine 1991.

Vucin spomenik Ujeviću hladan je i sirov, ali nije bez šarma. Nije Vuco baš bez talenta ali je Vuco odviše ambiciozan ili, preciznije, poželio je, barem s ovom umjetninom, da po svaku cijenu bude originalan. Ako se dakle njegova Ujevića i može shvatiti ozbiljno, ovoga Tuđmana teško je. Ili je posrijedi genijalno nadahnuće, koje ja, dnevni nadničar, ne razumijem, pa je Vuco zapravo prodro u samo srce Tuđmanovo, uskrisivši ga kao tankoćutna, pederasta s histrionskim poremećajem osobnosti. Ovaj dva metra i trideset centimetara visok Tuđman zauzeo je pozu u kakvoj ga nitko nikad nije vidio. Kao da je upravo ugledao svog ljubavnika na vratima turske kupelji pa sad zdvaja, da se razodjene ili ne. A možda samo zdvaja nad tim hoće li ga kutnjak zbilja prestati žigati sad kad je progutao dva neofena s dva deci kisele.

Vucin Tuđman jest spomenik jednom koketnom stidljivku, koji se od svijeta brani s dvije ukrštene ruke, k sebi privinute, pa je na neki način netaknuto čedan poput kakva mladog pjesnika nezdravih živaca koji teško uči razlikovati spol od nadahnuća...

No ako je možda promašen kao umjetničko djelo, Vucin Tuđman (primjerice, pjevač Vuco Tuđmana bi zacijelo mnogo bolje opjevao) zanimljiv je možda kao politička provokacija. Name, o njemu se može reći što god osim tog da predstavlja nekakvog agresivnog tipa, nekakvog ratobornog vojskovođu. Čak i najokorjeliji četnik teško bi u njemu prepoznao tipa koji smišlja genocid.

S tom spoznajom već se možemo otisnuti u generalizaciju koja će, makar provizorno, i Vucin rad smjestiti u kontekst. Naime, gotovo svi u plastici otjelovljeni Tuđmani nekakve su zbunjole koji bi se, da im pištolj gurneš u ruke, za tri minute sami nastrijelili. Svi su ti Tuđmani portreti jednog nemuževnog, nebalkanskog zanesenjaka, kojega je samo dragi Bog spasio od toga da ga pregaze seljačka kola još u rodnom Velikom Trgovišču.

Ta pogledajte samo Tuđmana na splitskoj rivi: zuri u pod, omršavio, kao da je već mjesecima toliko uronjen u misli o sudbini ljudskog roda, da je zaboravio i jesti. Ili brončanog, oko dva metra visoka Tuđmana u Biograd, rada akademskog kipara Aleksandra Guberine, što ga je u promet pustio još dr. Ivo Sanader, godine 2007. Osovio je nekog uču smotana, zamagljenog cvikama, koji kao da se želi ukloniti svakoj nevolji ovoga svijet meditirajući pogleda usmjerena u vrh vlastita nosa.

A tek plastika u Pakoštanama. Tuđman je prikazan kao kakva Meštrovićeva majka, ili nalik Budhi, u sjedećem položaju koji sugerira položaj fetusa, s ispruženim kažiprstom što podupire umornu, zabrinutu glavu.

Jedva su izbrojivi svi ti Tuđmani iznikli po Republici Hrvatskoj u protekla dva desetljeća. Skulptura, cijela figura dakle prvog hrvatskog predsjednika krasi još Benkovac, Bibinje, Imotski, Kaštel Lukšić, Makarsku, Nerežišća, Osijek, Ploče, Pridragu, Slavonski Brod, Škabrnju, Veliko Trgovišče, Viroviticu, a u Bosni i Hercegovini Široki Brijeg... Njima treba pridodati trideset različitih poprsja, razmještenih od Korenice do Sydneya.

Kako bilo, različitih se spomeničkih prikaza prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana nakupilo više od trista. Maršal Tito nije mu niti do koljena. Njegovih je bista osvanulo svega nekoliko. Možda zato što je posrijedi bila diktatura. Sad je demokracija. Koja u nas rađa eto i komične efekte. Bolje no da napaja nasilnim prizorima.

Kao skulpturu, Tuđmana prati prokletstvo naočala. Kako prikazati lika koji bez njih gotovo gubi auru. Još se nitko nije dosjetio da taj problem prevlada tako da mu na hladan nos montira prave, ostakljene očale. Premda ne vidim što bi u tom rješenju bilo rizično ako je umjetnička zamisao cjelovita... Najluđi je takav očalinski spomenik podignut u Pridrazi. S jako udebljanih obraza strše nekakve varilačke naočale a lik drži obje ruke sklopljene iznad glave kao da su ga na uže objesili i skrili mu oči staklima da se ne vidi pogled prepun boli...

Bilo kako bilo, ostaje nam do daljnjeg tužni Tuđman, jedan Tuđman Gepetto, Tuđman smotanko, Don Kihot, naivac i sanjar iz davnog dvadesetog stoljeća (kao da je iz devetnaestog!) kojega kao takvoga, sve u svemu, doživljavaju gotovo svi hrvaski kipari. Trude li se oni nešto skriti ili pak otkriti, zanimljivo je i u beskonačnost otvoreno pitanje... Naime, teško da će itko “sa strane” doživjeti Tuđmana tako kako ga doživljavaju domaći akademski i neakademski kipari. Ili će nam povjerovati da smo državu stvorili uz pomoć lirike, depresije, kontemplacije i na čelu s posve komičnim likom koji kao da nije s ovoga svijeta.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: