Srbija ukida turbofolk

S “velikim gazdom” beogradske, tj. srpske pop-folk estradne scene (službeni naziv u Srbiji za ono što se kod nas, u Hrvatskoj, i dalje, valjda po nekoj inerciji, a jednim dijelom i pejorativno, naziva “turbofolkom”) - suvlasnikom, direktorom, glazbenim urednikom i producentom, televizijskim voditeljem, povremeno čak i skladateljem, što li sve ne - u jednu riječ, “alfom i omegom” sveprisutne i sveutjecajne “Grand produkcije” Sašom Popovićem (rođ. 1954.), sastao sam se pred neki dan, “na kavi”, u njegovu direktorskom uredu u “Grandu”, u atraktivnoj novobeogradskoj četvrti koja se zove Bežanijska kosa.

Posve novi život. Bio je to moj tek drugi susret s njime; prvi je bio posve privatne naravi, negdje u ljeto 2005., kad sam ga s Goranom Ratkovićem Raletom (svojedobno ekskluzivnim skladateljem, producentom i menadžerom Indire Radić, velike srpske pop-folk zvijezde čija je karijera zadnjih godina u silaznoj putanji) posjetio u njegovu obiteljskom domu, također tu, na Bežanijskoj kosi, u neposrednom susjedstvu “Granda”, gdje je svoje velebno porodično gnijezdo podigao i drugi suvlasnik, točnije suvlasnica “Grand produkcije” - Lepa Brena.

Vjerujem da ne trebam trošiti previše riječi na objašnjavanje tko je Saša Popović. Svi ga se, uostalom, živo sjećamo još iz osamdesetih - kao temperamentnog, vrckavog, kojiput pomalo i prenervoznog harmonikaša iz Slatkoga greha, prateće skupine Lepe Brene, pjevačice koja je u ono doba suvereno žarila i palila Jugoslavijom (uza sve ostalo, snimili su i nekoliko superpopularnih filmskih komedija, pod zajedničkim nazivom “Hajde da se volimo”). Ali to je bilo nekada. Danas Popović živi svoj drugi, posve novi život, koji ima vrlo malo veze s njegovim - nazovimo ga tako - predživotom. I iz aviona se vidi: taj je čovjek morao strahovito puno raditi na sebi, da bi se iz onoga što je bio prije premetnuo u ovo što je sada.

Zanemarimo li, za trenutak, činjenicu da po defaultu on ipak nije kompozitor (pisac pjesama), nego, ponajprije, poslovan čovjek, ali i televizijska zvijezda par excellence - medijska ličnost prvoga reda u koju kao u Boga gledaju kako tinejdžerski TV ovisnici tako i oni stariji - za Sašu Popovića s punim pravom možemo reći da je, kao pojedinac, danas u Srbiji jači nego što su to nekada, u Hrvatskoj, zajedno bili Tonči Huljić (mislim ovdje na njega isključivo kao na estradnog djelatnika, ne i kao aktualnog producenta TV sapunica) i Đorđe Novković, i to, štoviše, u svojim ponajboljim i najproduktivnijim razdobljima. Jest, Huljić je jedno vrijeme imao svoj klan koji je drmao hrvatskom estradom, ali to ni približno nije bilo nešto poput današnjega Popovićeva carstva u Srbiji. S druge strane, Novković je zadnjih, najdinamičnijih godina svog života, kao Big Tata ultragledanih televizijskih audicija za regrutiranje novih estradnih zvijezda, postajao sjajnijom i postojanijom zvijezdom od (gotovo) bilo koga drugoga na hrvatskoj estradi - ali i to je teško usporedivo s pozicijom koju Saša Popović ovoga trenutka ima u srpskome medijskom prostoru.

Da ne duljim: nemoguće je postati ili biti bilo tko i bilo što u mikrokozmosu (ili makrokozmosu, kako vam drago) srpske estradne scene, barem onoga njezina segmenta s pop-folk predznakom (ono drugo ionako nije previše relevantno), a da to nema potpis i pečat “Grand produkcije”, odnosno njezina glavnog šefa Saše Popovića.

“Grand” je jedina diskografska kuća u Srbiji - i što je još važnije: jedini producent čitavog seta zabavno-glazbenih televizijskih emisija, što se isključivo emitiraju na najkomercijalnijem TV kanalu u Srbiji, Pinku - koji od pjevača može napraviti zvijezdu, u punom i doslovnom značenju te riječi; i posve je stoga razumljivo da je nemoguće upustiti se u bilo kakvu analizu trenutačnoga stanja stvari na tom području popularne, tj. medijske kulture u susjednoj nam državi, a da se zaobiđe on, Saša Popović.

Berluskonizacija. Taj i takav, dakle, Popović upravo se ovih dana odlučio na velik, radikalan i upravo dramatičan zaokret u svojoj poslovnoj karijeri (a time i u djelovanju “Granda”), na zaokret koji slobodno možemo nazvati pokušajem definitivnog “pozapadničenja” (iliti “europeizacije”, ako baš hoćete - “globalizacije”) ovdašnje, srpske tzv. “narodnjačke” estrade. Zahvat nimalo jednostavan i benigan - po mnogo čemu, rekao bih, civilizacijskih razmjera, ali ne i bez kontroverzija - čiji će krajnji rezultati i posljedice, pretpostavljam, biti vidljivi tek za nekoliko godina, kako u Srbiji tako i u zemljama u regiji (Hrvatska, Bosna i Hercegovina itd.), u kojima su TV emisije “Granda” nezaobilazan sastojak globalne glazbeno-televizijske ponude.

Popović od Beograda (u glazbeno-medijskom smislu) namjerava napraviti Sanremo, što se može protumačiti - ovo nije ad hoc usporedba - i kao preobrazba, ili pokušaj preobrazbe, njega osobno u srpsku pop-folk (ili još šire gledano) inačicu Silvija Berlusconija.

I četvrto, on u svojim ambicijama ide i tako daleko da od “Granda” nastoji stvoriti nešto što će istovremeno biti i prošlost i sadašnjost i budućnost srpske tzv. novokomponirane narodne glazbe (taj izraz u Srbiji više nije u upotrebi). Dakle, jedan Totalitet - Sve. To mi je ilustrirao i jednim konkretnim primjerom.

Obaveze zvijezda. Već nekoliko godina zaredom najgledanija od svih “Grandovih” emisija - ujedno i najgledanija emisija na Pinku, a to onda znači i na srpskoj televiziji uopće - jest “Zvezde Granda”, spektakularna televizijska audicija koja se svake godine protegne, u kontinuitetu, na dobrih nekoliko mjeseci i u sklopu koje grandovci, na čelu s Popovićem, stvaraju, takoreći “ni iz čega”, nove estradne (pop-folk) izvođače s instant-statusom zvijezda, koje onda dalje eksploatiraju u svojim programima. U zadnjoj seriji “Zvezda Granda”, ove godine, pobijedio je 17-godišnji Darko Lazić, lanjski je pobjednik bio Dušan Svilar (koji je u međuvremenu već snimio duet s Kemalom Montenom) itd. Uglavnom, zahvaljujući toj TV audiciji, Srbija svake godine postane bogatija barem za pet novih estradnih zvijezda nacionalnog kalibra, koje, nakon takve svoje promocije, više ne silaze s TV ekrana, koje razmjerno brzo dobiju priliku da snime samostalan album (CD) itd. E, od ove godine - tako je zamislio Saša Popović - svaka od tih novostvorenih zvijezda imat će obvezu da od vremena do vremena, neovisno o svojoj samostalnoj glazbenoj karijeri, snimi i obradu nekog starog narodnjačkog klasika (npr. neku staru pjesmu Šabana Šaulića, Lepe Lukić itd.), koje će se obrade skupno objavljivati na posebnim “Grandovim” CD-kompilacijama.

S tom se praksom, zapravo, već počelo i Popović mi je u svom uredu već pokazao, s vidljivim ponosom, jedan takav CD.

Drugi primjer. U pilot-emisiji nove serije (s novom, “talijanskom” scenografijom) “Grandovih” emisija pod nazivom “Narod pita” - u utorak 6. listopada navečer, na Pinku - Popović je, kao ekskluzivne goste, pozvao četiri zvijezde. Zanimljivo je bilo vidjeti koje su to četiri. Dvije su, naravno, bile “novoštancane”, stvorene upravo u njegovim “Zvezdama Granda”: Darko Lazić i Biljana Sečivanović. A drugi par gostiju sačinjavalo je - kao kontrapunkt njima - dvoje dugogodišnjih pripadnika srpskoga pop-folk establishmenta, i to s neupitnim statusom megazvijezda; e sad, kojih dvoje? Jedna je bila Ceca (pravim imenom Svetlana Ražnatović, rođ. 1973. u Žitorađi, odakle je rodom i sadašnji ministar policije u Srbiji Ivica Dačić), koja je sama po sebi simbol ovoga žanra; drugi je, međutim, bio Aca Lukas (pravim imenom Aleksandar Vuksanović, rođ. 1969. u Beogradu), koji u Srbiji predstavlja neku vrstu urbane, gotovo rokerske (ali autentično rokerske) varijante pop-folka - da ne kažem: “alternative” - i koji je lani objavio jedan izvrstan i za ovu vrstu glazbe apsolutno nestandardan album (“Lešće”), čija mračna atmosfera mnoge podsjeća na Ekaterinu Veliku, čuvenu beogradsku “novovalnu” rock-grupu iz osamdesetih. Dakle, i od tih dvoje megazvijezda, u Popovićevoj TV emisiji, jedna je drugoj bila zasebni kontrapunkt.

Režiranje Cece. Što se Cece tiče, ona je tom prigodom otpjevala, na play-back, i nekoliko svojih prastarih hitova, iz perioda kad je bila takoreći još početnica (baš kad sam bio kod Saše Popovića, u njegovu uredu, on je s njom telefonski razgovarao i tumačio joj o čemu će u emisiji razgovarati, koje će pjesme ona interpretirati, koje CD-ove da ponese sobom itd.), što se opet, hoćeš-nećeš, moglo protumačiti i kao svjesno Popovićevo, odnosno “Grandovo”, zahvaćanje u dalju prošlost srpske narodnjačke scene. Odnosno, kao još jedan način ili oblik prisvajanja te prošlosti.

Popović, čini se, baš sve i svakoga, u Srbiji, hoće imati pod svojom “paskom” i “kontrolom” - to uopće ne krije - i očito je shvatio (inteligencija mu je jedna od jačih strana) kako u globalnom kapitalizmu, u koji je Srbija, usprkos svim svojim problemima, već s obje noge zakoračila, funkcionira i treba da funkcionira estrada. Hoću reći da je ukapirao što je to “zakon okrupnjavanja” u kapitalizmu i da sada naprosto uživa u demonstriranju svekolikoj srpskoj javnosti, ali i šire, svog vlastitog umijeća u njegovu prakticiranju. Pritom, ako mogu primijetiti, ne želi priznati da u njegovu (Popovićevu) sistemu mogu postojati i da postoje i - greške.

Htio sam mu ukazati na jednu od njih - pa makar to bila i greška pod navodnicima. Jedna od prvih žrtava Popovićeve čistke u “Grand produkciji” bit će, kako izgleda, Stoja (punim imenom Stojanka Novaković, rođ. 1972. u okolici Zrenjanina), pjevačica koja u Srbiji nastupa već godinama (u međuvremenu je uspjela postati i baka, kažu da je najmlađa baka u povijesti barem srpske estrade), ali se tek u zadnje vrijeme uspjela probiti, recimo to tako, u prvu narodnjačku ligu. Inače je dosta popularna i u Hrvatskoj - upravo je ona ta pjevačica od koje Maja Šuput “krade” ideje za videospotove, u svojim vlastitim spotovima ne ustručava se angažirati hrvatske manekene i hrvatskog stilista - a jedan od načina njezina približavanja hrvatskoj publici jest i moderna, diskoidna glazbena produkcija njezina zadnja dva albuma (“Do gole kože” iz 2008. i “Naj, naj” iz 2009.), za koju je najzaslužniji Dejan Abadić, usput rečeno - čovjek koji je producirao zadnja dva albuma trenutno najuspješnije srpske pjevačice Seke Aleksić (što samo za sebe dovoljno govori o Stojinim ambicijama).

À la Colonia. Mene osobno, zvuk na najnovijem Stojinu albumu dosta podsjeća na Coloniju i to sam Popoviću i naveo kao protuargument - čemu i na temelju kojih kriterija “proganjati” i skidati s programa folkericu koja je toliko “napredna” u svom izrazu te se, eto, opasno približila nekakvome, ajmo tako reći, hrvatskom soundu (Popović je, da ne zaboravim reći, doista zabranio, i to energično, emitiranje Stojina spota “Da li si za sex?” u svim “Grandovim” emisijama). “Grandov” chief je, međutim, u svom odgovoru bio rezolutan: - U Hrvatskoj (mislio je na hrvatsku estradu - op. aut.) danas prolazi ono što je kod nas, u Srbiji, prolazilo prije pet godina! Mi smo se iz tog gliba izvukli, odnosno upravo se izvlačimo! A što se Stoje tiče, može ona i mnogo bolje i ja od nje očekujem temeljitu transformaciju.

Konkretno, Popović Stoji najviše zamjera na seksualno preeksplicitnim, tj. vulgarnim tekstovima nekih njezinih pjesama, što je, kako mi je pokušao objasniti, balast iz rane faze njezine karijere. A on takve ispade, tvrdi, više neće tolerirati, jednako kao što neće tolerirati ni nacionalizam i šovinizam, s jedne strane, te s druge strane - narodnjačko zavijanje u psedoorijentalnom stilu, što je za neke i danas “zaštitni znak” pop-folka iliti “turbofolka” kao žanra.

Kraj zavijanja. Jedno je nedvojbeno: srpska pop-folk scena iz dana u dan, iz godine u godinu, postaje sve življom i dinamičnijom (ali, istodobno, i sve nervoznijom), i sve je bliža svjetskim pop-glazbenim trendovima, dok je “zavijanja”, koje Saši Popoviću toliko smeta, sve manje jer se većina estradnjaka uistinu maksimalno trudi da im pjevanje bude mnogo bliže suvremenoj “zabavnoj” (iliti pop) nego tradicionalnoj “narodnjačkoj” sevdah-interpretaciji. S pomakom u načinu pjevanja vidljiv je i pomak u glazbenoj produkciji. Nakon Raletova uspjeha - ili paralelno s njime - s Indirom Radić na CD-u iz 2003. “Zmaj” (Indira je, usput rečeno, jedina među srpskim top-folkerkama koja je u vokalnoj interpretaciji zadržala stari narodnjački “vibrato”, ali to kod nje nekako prolazi kao svjestan stilski odabir, gotovo kao camp), nove su produkcijske standarde u tom žanru postavili Aleksandar Milić-Mili (Srbin iz Osijeka, čiji je otac, ugledni stomatolog, u ratnome metežu 1991. ostao u Osijeku bez stana, za što su i otac i sin jednoglasno okrivili Branimira Glavaša; Mili mi je o tome ogorčeno pričao 2005., kad smo zajedno bili na ručku) i - za nijansu još progresivniji i inovativniji, ujedno i pitkiji - Dejan Abadić. Prvi je producirao zadnja tri albuma Cece i lanjski, come-back album Lepe Brene (i, u tandemu s pjesnikinjom Marinom Tucaković, napisao sve pjesme za njih), drugi se pak proslavio - i on u tandemu sa skladateljem i tekstopiscem Draganom Brajovićem-Brajom - kao tvorac “zvučne slike” koja je Srpkinji iz Bosne Seki Aleksić (rođ. 1981. u Zvorniku) bitno pripomogla da zasjedne na sam vrh ženske estradne top-ljestvice u Srbiji i da danas bude barem za pola koraka, ako ne i za puni korak, ispred Cece i Brene.

U glazbenom smislu, stil Seke Aleksić najjednostavnije možemo opisati kao spoj modernog pop-folka (narodnjaka) i eurodancea, i to je glavni razlog zašto je ta pjevačica toliko popularna osobito među tinejdžerima i tinejdžericama, uključujući i one u Hrvatskoj. Međutim, nije to jedino po čemu ta mlada žena danas u Srbiji, u svom poslu, prednjači.

Zajedno s Cecom, ona je prva koja je u Srbiji uvela “modu” komunikacije s medijima putem e-maila, još prije pet godina. I tu modu danas gotovo svi srpski visokotiražni pop-folk estradnjaci vjerno prate. Uvjerio sam se u to na vlastitoj koži, pokušavajući fizički doći do Seke Aleksić i s njom normalno razgovarati; njezin PR ljubazno mi je odgovorio da “face to face” intervjui kod nje jednostavno ne dolaze u obzir.

Neki me moji kolege uvjeravaju da je razlog uvođenja takve komunikacije s medijima isključivo praktične naravi: previše je novina i općenito medija u Srbiji, o regiji da i ne govorimo, pa je jedini način da se svakome izađe ususret i zadovolji svačija znatiželja - e-mail prepiska. Naravno, taj dio posla umjesto Seke, Cece ili o kojoj već pjevačici da se radilo obavljaju ljudi iz njihovih PR timova. U početku je, doduše - kad nije bila ovoliko slavna i nedodirljiva - Seka sama odgovarala na novinarska pitanja i to je za čitatelje bio pravi spektakl, zahvaljujući šturim rečenicama s gomilom fraza tipa “vrh vrhova” (izraz po kojem je Seka poznata u novinarskim krugovima), dok je Ceca imala običaj - prije prelaska na čisti e-mail - da pošalje kratke odgovore, kao neku vrstu “skice”, a onda je zadatak novinara bio da te odgovore pretoči u tekst, odnosno intervju, i da joj ga u cijelosti pročita telefonom (što je ujedno značilo i autorizaciju).

Drugo što je Seki Aleksić pošlo za rukom jest da bude tinejdžerska superzvijezda usprkos činjenici da ima evidentni višak kilograma (što se prije njezina trijumfa, zbog nepisanih zakona koji vrijede u pop-industriji, smatralo i teorijski nemogućim). To, naravno, ne znači da je ona naprosto htjela postati “punijom” da bi i sebi i svima ostalima dokazala da je takvo što moguće. Naprotiv, jako se ugojila baš u ono vrijeme kad se počelo šuškati da će ona i njezin menadžer Zoran Kovačević, koji joj je, zapravo, bio puno više od menadžera, raskinuti (što se i dogodilo, 2007. godine). Jasno se tada vidjelo da je duboko nesretna, ali se, kao prava profesionalka, umjesto da nariče nad svojom sudbinom - zatrpavala poslom: snimila je novi album (“Kraljicu” - za “Grand produkciju”, naravno), snimila je i film “Mi nismo anđeli III.” sa Srđanom Dragojevićem, lansirala je novu modnu liniju...

Na kraju, umjesno je postaviti pitanje može li na današnjoj pop-folk sceni u Srbiji išta egzistirati mimo ili protiv monopola “Grand produkcije”. Odgovor glasi: vrlo, vrlo teško. Ali to ne znači da neki takvo što barem ne pokušavaju.

Najdalje je u kontriranju “Grandu” otišla slavna pjevačica ponikla iz “Južnog vetra”, popularna osobito 80-ih i 90-ih, Dragana Mirković. Pošto se svojedobno posvađala sa Sašom Popovićem, ona je odlučila da, poput Brene, postane “gazdarica” te je, zajedno sa svojim suprugom Tonijem Bijelićem, osnovala ni manje ni više nego vlastitu televizijsku kuću i produkciju, kako bi i Breni (čijeg se kompleksa, kažu, ni do danas nije uspjela osloboditi) i Popoviću i cijelome “Grandu” mogla dostojno parirati. Ta se kuća zove TV DM Sat, i njezini se programi i kod nas, u Hrvatskoj, emitiraju putem kabelskih operatera.

Pokretanjem TV DM Sata, pjevači i pjevačice u Srbiji dobili su priliku da postanu “izbjeglice” i da se “svete” Popoviću i “Grandu”, kad god misle da u “Grandu” nisu dobili reklamu kakvu su očekivali. Neki u Srbiji danas čak govore i o “tihom ratu” koji se vodi između “Granda” i producentske kuće Dragane Mirković. No, ako to i jest nekakav rat, nije teško pretpostaviti tko je iz njega izašao kao apsolutni pobjednik. Naime, tko god se drzne pobuniti se protiv “pravila” koja nameće “Grand produkcija”, tog se pjevača ili pjevačicu automatski skida sa svih “Grandovih” emisija, a kako se te emisije prikazuju na uvjerljivo najgledanijem kanalu u Srbiji, Pinku, za dotičnoga pobunjenika ili pobunjenicu to najčešće znači - medijsku smrt.

Drugi pokušaj oponiranja “Grandu”, ali isključivo na diskografskom planu, postoji u obliku producije “VIP”, koju je osnovala pjevačica Jana Todorović (pošto se udala za stanovitog Ivana Todorovića i, praktički, dobila na poklon diskografsku kuću). Za “VIP”, primjerice, snima ex-južnovetrovac Sinan Sakić, koji se posljednjih godina jako trudi, čak i ne snima loše albume, ali ne uspijeva zadržati popularnost i slavu kakvu je imao prije dvadesetak ili više godina, dobrim dijelom i zbog nesolidnoga privatnog života.

Naravno da ni “VIP” nije, niti to može biti, dostojna konkurencija “Grand produkciji”, ali, usprkos tome, na srpskoj pop-folk estradi ne postoji nitko tko bi rekao bilo što negativno o Jani Todorović. Razlog: nije nadmena, nije velika zvijezda (ne ugrožava nikoga), kolegama uvijek izlazi ususret i ima puno novca - što je “visočanstvo” kojem se klanjanju svi protagonisti srpske (kao, uostalom, i bilo koje druge) estrade.

SAŠA POPOVIĆ

Plan alfe i omege Grand produkcije

Prvo, Popović ima detaljno razrađen plan po kojem će, služeći se autoritetom pozicije na kojoj se nalazi, srpski pop-folk pokušati temeljito očistiti i od zadnjih primjesa koje su, na ovaj ili onaj način, asocirale na tzv. turbofolk (na srpski “narodnjak” u svom, kako da kažem, klasičnom izdanju). Turbofolk u obliku u kojem je postojao do jučer, i u kojem jednim dijelom postoji i danas, jednostavno više neće postojati (osim u nekim, uvjetno rečeno, “podzemnim” varijantama, koje, međutim, neće imati pristupa službenim, “legalnim”, odnosno najšire rasprostranjenim TV programima).

Drugo, na pomolu su - slijedom te iste logike - i dalekosežne “estradno-kadrovske” čistke. Svaka zvijezda, ma o kojoj se radilo, i ma kakav pedigre imala, a koja neće udovoljavati novouspostavljenim Popovićevim (“Grandovim”) kriterijima, bit će, bez suviše mnogo milosti, izbačena i prognana iz svih “Grandovih” TV emisija (čitaj: s Televizije Pink; dalje čitaj: iz srpske i regionalne estrade općenito).

Treće, Popović u sve to - ali prvenstveno, ipak, u vizualni redizajn “Grandovih” TV emisija - namjerava potrošiti (ili je već potrošio) jako mnogo novca. Meni je rekao: 3 milijuna eura (ja procjenjujem da neće manje od 4 milijuna). Toliko će ga, naime, koštati nova, totalno modernizirana scenografija svih TV showova iz recentne “Grandove” produkcije (“Grand parada”, “Zvezde Granda” itd.), koju, sa svojim suradnicima iz kuće, osmišljava, kako mi je rekao, po uzoru na najsuvremenije talijanske TV standarde.

SEKA ALEKSIĆ

Ljubimica srpskih i hrvatskih tinejdžera

Seka Aleksić se, kako u Srbiji kažu, “užasno obogatila”. Ljetos je samo za mjesec dana zaradila 300.000 eura na nastupima u Crnoj Gori i zemljama Zapadne Europe. Trenutačno zarađuje više od bilo koje srpske estradne pjevačice i uskoro će se useliti u svoju novu kuću u Staroj Pazovi, čija se vrijednost procjenjuje na nekih 800.000 eura (od čega samo na kupaonicu otpada 50.000 eura). Međutim, Seka se time ne zadovoljava. U cijelome tom luksuzu, nezamislivom običnom smrtniku, ona redovito uzdržava nekoliko srpskih obitelji koje nemaju dovoljno sredstava za život, jer se i dalje živo sjeća svog vlastitog nesretnog djetinjstva kad je, sa svojom razorenom obitelji, bila iznimno siromašna, na socijalnome dnu. Njezini su se, inače jako siromašni, roditelji razveli kad je još bila posve mala te je nakon toga ostala živjeti s bratom i majkom koja se mučila da prehrani tu svoju raspadnutu obitelj, dok je njezin otac otišao u inozemstvo i na kraju završio na klinici za liječenje od alkoholizma. Dio svojih mjesečnih prihoda Seka Aleksić, doznajem, izdvaja za čak desetak obitelji, što će uskoro i formalizirati te osnovati pravu pravcatu fondaciju, za pomoć siromašnima i unesrećenima.

I ovo je, eto, detalj po kojem se srpska estradna scena uvelike razlikuje od hrvatske; u Hrvatskoj je ovakvo što nezamislivo (prvo, da netko toliko zarađuje kao Seka, a zatim da od dijela tog novca uzdržava čitav niz obitelji). U svemu je tome najzanimljivije što Seka Aleksić o tome ne želi javno govoriti.