Stari kao Hrvatska

Ami Rožanković snimke rata u Hrvatskoj gledala je na You Tubeu. Ono što je vidjela na računalu toliko ju je pogodilo da je, u afektu, sa svog kompjutera izbrisala sve srpske narodnjake koje je imala.

Stara kao i Hrvatska, vršnjakinja međunarodne neovisnosti svoje domovine, lijepa plavokosa djevojka iz Velike Gorice neobičnog imena Amenadris (mada je svi znaju kao Ami) koje je dobila zahvaljujući tome što je njezina majka, u vrijeme studija ponavljala ispit iz povijesti upravo zato što se nije mogla sjetiti imena egipatske princeze Amenadris, ove će godine postati punoljetna, kao i njezina domovina.

Ami, koja više nije djevojčica, ali nije još stasala u ženu, želi upisati fakultet u Zagrebu, završiti ga, osamostaliti se i krenuti u život koji podrazumijeva i stvaranje vlastite obitelji.

Dojučer talentirana plesačica hip hopa, Ami se u završnim godinama srednje škole više posvetila učenju, mada priznaje da školu više voli radi prijatelja, a manje radi školskog gradiva... Ami i njezine vršnjake politika načelno ne zanima, a ako o tome razgovaraju, to je, dodaje, više na razini toga tko je mladima simpatičniji, tko se bolje odijeva, tko bolje izgleda.

Po pitanju ljubavi prema zemlji u kojoj živi ima pak vrlo osviješten, domoljuban stav: “Ponosna sam što sam rođena u godini kad je Hrvatska postala međunarodno priznata zemlja. Moja generacija možda nema puno poštovanja prema toj činjenici... Mi svi slušamo srpske narodnjake, slušam ih i ja, ne iz nekog bunta nego zato što ih svi slušamo, a ipak smo bili u ratu...”

“Punoljetna” zemlja U povodu međunarodnog priznanja Hrvatske, i činjenice da će 15. siječnja 2010. naša zemlja postati “punoljetna”, Globusovi novinari razgovarali su, u različitim dijelovima Hrvatske, s njezinim vršnjacima. Ako je zemlja na pragu “odrastanja”, kakvi su mladi ljudi koji su na svijet došli u trenucima kada se moderna hrvatska država tek stvarala?

Različiti po mjestima rođenja i životnim sudbinama, željama i mogućnostima, stilu odijevanja i glazbi koju vole, kućnom budžetu roditelja i idejama što ih čeka u velikim životnim poglavljima koja su pred njima, te su djevojke i mladići, bez obzira gdje žive i što sanjaju, neopterećeni prošlošću koja je demon starijih generacija. Oni su samouvjereni, elokventni i artikulirani u iznošenju stavova, pristojni, otvoreni...

Čak i kad su alternativci, poput Ivane Kuzmić iz Virovitice koja sluša rock i metal, a za dušu sluša i stihove Đorđa Balaševića i Azru, koju svrstava u kategoriju “starijeg hrvatskog rocka”, svoje različite ukuse u glazbi, književnosti, odijevanju, pa i zainteresiranosti za politiku objašnjavaju riječima koje odaju određenu zrelost, nenaučenu iz knjiga.

Slobodno vrijeme provodi u knjižnici upijajući knjige i pripremajući se za Filozofski fakultet u Zagrebu, kaže da u sredini kao što je Virovitica i nema previše mjesta za izlazak mladih alternativaca jer prevladavaju narodnjaci kojih se Ivana gnuša.

“U mojoj generaciji ima ljudi koji su preambiciozni, ali i onih koji nemaju pojma o svojoj budućnosti. Ja sam negdje između. Jednom kad budem svoj čovjek i kad se osamostalim, ne bih htjela otići iz Hrvatske. Htjela bih završiti fakultet, pronaći posao i onda razmišljati o obitelji. Ali, to mi je zasada još daleko”, kaže Ivana.

Na jedan novi način svjesni svojih prava i otvorenog vremena koje načelno daje jednake šanse svima, bez obzira odakle su, vršnjaci Hrvatske namjeravaju graditi svoje mjesto u Europi, baš kao što će to činiti njihova zemlja. Lucija Zalović iz Zadra, rođena 12. veljače 1992., koja će završiti Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, kaže da bi radije na akademiju južnije, u Split, ili sjevernije na Jadranu, u Rijeku, nego u Zagreb. Ova mlada umjetnica članica je i zadarskog plesnog ansambla.

Njezino viđenje vlastite generacije nešto je tmurnije od ostalih. Mada im ništa ne nedostaje, kaže, pomalo ih frustriraju beskonačne političke rasprave koje, i da ne žele, moraju čuti, a kada o tome razgovaraju, mada rijetko, prognoze im nisu vedre. “U nekim smo stvarima izgubljena generacija u kojoj postoje ljudi koji ne znaju što bi sa sobom ni sada niti u budućnosti”, kaže Lucija.

Europske nade Sasvim im je svejedno i ne pitaju za nacionalne različitosti, vremena Jugoslavije za njih su jednako daleka kao i bilo koje drugo povijesno doba, rata se ne mogu ni sjećati i orijentirani su potpuno na činjenicu da odrastaju u državi koja će im pružiti mogućnosti školovanja u ujedinjenoj Europi kojoj će i Hrvatska uskoro pripadati. Nešto što su generacije prije njih samo sanjale njima je tu, na dohvat ruke u realnom vremenu.

Mnoštvo mogućnosti Tako, na primjer, Dina Dedić iz Pule već sudjeluje u Europskom parlamentu mladih i razmišlja hoće li od jeseni krenuti na studij fotografije u London ili u školu menadžmenta u Dubrovniku. Klavir koji je godinama svirala sada je pomalo zanemarila. “Većina nas je dosta otvorena i vesela, nismo baš skloni slušanju autoriteta, i svatko od nas želi na svoj način biti poseban. Istovremeno mislim da smo kozmopoliti i ne toliki domoljubi kao generacije prije nas. Volim svoju zemlju, ali isto tako volim putovati i upoznati nove države”, tim riječima ona definira svoju generaciju.

Domaći političari ne fasciniraju mlade Puljane i Dinine prijatelje: “Uvijek se vrte isti ljudi na toj sceni. Ne zanima nas to. Tko još ima povjerenja u političare i ono što oni govore?”, razmišlja naglas. Isto tako, ne zanima je što se događa sa osobama poput Simone Gotovac ili Nives Celzijus, čiji svaki korak prate hrvatski tabloidi. Za Dinu i njezino društvo takve osobe, kao i oni koji se natječu u reality showovima, prave budale od sebe.

Anđela Žarko i Nal Kuzmanić prijatelji su iz škole, privatne zubotehničke škole Dental Centar Marušić. Nal je u studenom 1991. rođen u Sloveniji, u vrtić je išao u Zagreb koji mu je u pozitivnom sjećanju, ali mu je boravak u hrvatskoj metropoli ipak bio monoton, potom se preselio na Brač i konačno u Split. Nal se bavi karateom i u tom je sportu vrlo uspješan pa je svakog vikenda na natjecanjima što ne ostavlja previše mjesta za zabavu i izlaske jer su treninzi i dva puta dnevno.

Mladi sportaš, koji sam za sebe kaže da “ne može stajati na jednom mjestu” nije stigao ni glasati na predsjedničkim izborima zbog natjecanja (mada kaže da mu zbog toga nije žao), o politici zna koliko mora, baš kao i njegova školska kolegica Anđela, zaljubljena u Split iz kojega, kaže, najradije nikada ne bi otišla.

Filip Culjak iz Zagreba koji će 1. rujna ove godine postati punoljetan kaže da ta činjenica u njegovu životu neće baš mnogo promijeniti: “Bitno mi je da se za 18. rođendan dobro zabavim sa svojim društvom, ali sve će uglavnom ostati isto. Nastavit ću živjeti s roditeljima, možda ću imati nešto veću samostalnost i polagat ću vozački ispit, ali nije baš da se ženim pa da će se sve mijenjati”, kaže Filip, najstariji od četvero braće i sestara, gimnazijalac iz Novog Zagreba koji obožava hokej na travi i alpinizam.

“Namjeravam studirati u Zagrebu, vjerojatno nešto vezano uz prirodne znanosti, kemiju, matematiku, a poslije ne znam, nemam konkretne planove o tome hoću li ostati u Hrvatskoj ili otići nekamo dalje. Ali, Hrvatska mi je itekako važna. Volim svoju zemlju pa ako bih i otišao van, mislim da bih se uvijek na kraju vratio ovamo. Tu se i zbog ljudi i zbog svega ostalog ipak najbolje osjećam”, priznaje Filip.

Klizanje kraj Dunava Na klizalištu u Vukovaru, na kojemu noću, kada ne može spavati, kliže i gradonačelnik Željko Sabo, susrećemo tri Vukovarke koje su već punoljetne jer su rođene 1990., ali su bile među posljednjom djecom rođenom u tom gradu prije početka rata. Lara Kuterovac, Ranka Kojčinović i Aleksandra Vincetić tri su najbolje prijateljice, vesele, brbljave, iskrene.

Na klizalištu koje je ove zime mjesto glavnog okupljanja Vukovaraca, o klizaljkama se brine Zvonimir Majcan, Vukovarac koji po rođenju to nije jer je ratne 1992. rođen u Šibeniku, potom je živio i išao u školu u Poreču, a u Vukovar se sa svojima vratio 2000. I Larini, Rankini i Aleksandrini roditelji su se u grad rođenja njihovih kćerki vraćali različitih godina i u različitim okolnostima. Za vrijeme rata živjele su kod rodbine u Županji, a Lara je nakon povratka plakala jer su sada živjele u stanu, a ne u kući.

Aleksandru je najviše zbunjivala podjela između Srba i Hrvata. Već izjašnjavanje kod pozdrava, bilo da se radi o “ćao” ili “bok”, bilo je važno kao nacionalna identifikacija. Danas, ove tri prijateljice, različitog porijekla, ali istog mjesta rođenja u izvodu iz matične knjige rođenih, pokazuju da je normalizacija i u gradu poput Vukovara moguća.

Možda su zasad više iznimka nego pravilo, ali uz razmišljanja koja su zrela i normalna kao što su njihova, vukovarska budućnost ima itekakve šanse. Ranka, Lara i Aleksandra izrasle su, unatoč svemu, u normalne mlade žene na kojima rane i danas vidljive na ruševinama Vukovara nisu ostavile velike ožiljke...

MARINA MITROVIĆ

Biram Clash, a ne turbofolk

Buduća liječnica iz Osijeka tvrdi da za njezinu ekipu pank nije mrtav

“Lijepa je ova zemlja, i ona stvarno nije kriva za ono u što su je srozali”, kaže Marina Mitrović, odlična učenica četvrtog razreda III. osječke gimnazije, prirodoslovno-matematičkog smjera. Jednostavno i točno analizira stanje nacije djevojka koja će punoljetnost proslaviti mjesec dana nakon Hrvatske - 13. veljače.

Posebno je alergična na mediokritetstvo, rašireno poput virusa: “Ne cijeni se učenje i rad. Oni osrednji ili čak gori od toga uspijevaju u životu. Lete na nas iz tv-ekrana. No, ja s takvima ne želim ništa imati. Družim se s osobama koje imaju ciljeve u životu i žele ih postići na pošten način.”

Krajem siječnja, burne 1992., dok je Marina još spokojno sanjala u maminom trbuhu do zuba, mama se odlučila vratiti iz izbjeglištva u Mađarskoj. “Htjela sam roditi u osječkoj bolnici, umrla bih da to tada nisam napravila. Znam da možda i nije bila baš najpametnija odluka”, smije se Ljiljana Krička-Mitrović, glumica HNK u Osijeku. Marina ipak neće biti druga glumica u obitelji, nego će poput oca - liječnika obiteljske medicine - izabrati studij medicine. “Mislim da umjetničku žicu baš i nemam”, tvrdi Marina.

Zato rastura u prirodnim znanostima, najviše voli biologiju i kemiju. Idu joj i jezici. Još kao trogodišnja klinka brbljala je mađarski, naučila ga je u igri s prabakom Julijanom u Szegedu. I engleski je rano gutala preko crtića i SF-filmova. Danas više ne voli SF jer “prečvrsto stoji na zemlji za taj žanr”. Obožava putovanja. Od roditelja je slušala priče o Jugoslaviji, putovala je u Srbiju i Bosnu.

No, iako razumije jezik, priznaje da te zemlje doživljava kao pravo inozemstvo. Bila je u Rimu, Veneciji, na maturalcu u Ateni, Pragu, Krakowu... Srećom, Marina je od one zdrave mlade sorte koja vjeruje da rock/punk nije mrtav. Navučena je na Clash, Nirvanu, Blondie... Kosa joj se diže čim začuje i jednu notu turbofolka. (Davor Spišić)

NICOL ČUČUK

Svi kažu da nam je sad najbolje... ...ali ambiciozna Dubrovčanka zna da sa osamnaest tek sve počinje

”Da nije bilo rata, svoj rodni list vadila bih u Matičnom uredu u Dubrovniku, no ovako po svoje dokumente moram u Njemačku”, kaže Nicol Čučuk, koja završava četvrti razred Ugostiteljske i turističke škole u Dubrovniku.

”Kada se u okolici Dubrovnika zapucalo, moja je mama ušla u deveti mjesec trudnoće, a kad je početkom listopada rat došao do grada, više nije bilo dvojbe da ide iz Dubrovnika. Bez struje i vode, u potpunom ratnom okružju, kaže da je bilo nemoguće njegovati malu bebu.

Osim toga, tada su k mojima u grad stigli i njihovi roditelji koji su pred neprijateljem pobjegli iz svojih domova u Konavlima i Cavtatu. Tata je pošao u rat, pucalo se, padale su granate, ljudi su ginuli...” Tako se Nicol 27. listopada 1991. rodila u Kölnu nakon majčina odlaska iz brodom do Rijeke i dalje prema Njemačkoj.

”Danas čujem roditelje da razdoblje svog života nerijetko dijele na ‘prije’ i ‘poslije’ rata, a to čujem i od mnogih drugih ljudi. Ja naravno znam povijest i znam što se ovdje dogodilo, ali to moja generacija ne pamti, čujemo samo priče. Ne sjećam se nikakvih ratnih događanja, iako je njih bilo i dok sam bila četverogodišnjakinja”, kaže Nicol.

”Danas se pak trči samo za uspjehom i zaradom. No, nama djeci svakako je puno lakše jer nam roditelji mogu puno više priskočiti u pomoći nego što su, primjerice, roditelji mojih roditelja mogli njima pomoći”, uspoređuje “nekad” i “sad” tinejdžerica Nicol koja voli strane jezike, i naravno, njemački zna najbolje. Stoga svoje buduće planove gradi na želji da na jesen u Dubrovniku upiše Američki koledž koji je najbliži njezinim željama za budućnost.

”Sviđaju mi se strani jezici i učim engleski, njemački i talijanski jezik. Američki koledž za mene je sasvim logičan izbor mada studiranje izvan Dubrovnika pruža brojne druge mogućnosti. Preda mnom je ipak najuzbudljivijih nekoliko mjeseci završetka srednjoškolskog obrazovanja. Barem tako kažu moji roditelji...” (Paulina Peko)