Nekad su djevojčice maštale da će, kad odrastu, postati stjuardese. Danas je vjerojatno više onih koje žele biti žene nogometaša. Mijenjaju se vremena, pa ni posao stjuardese više nije osobito glamurozan, a kamoli unosan. Hrvatske stjuardese prošli su tjedan u posljednji trenutak odustale od štrajka, ali se saznalo da većina njih jedva zarađuje prosječnu plaću od oko 5000 kuna i da lete po cijeloj Europi, a umjesto bijeloga svijeta vide samo avione i aerodrome. Ne zvuči baš kao posao iz snova…
No, nekad je bilo drukčije. Potvrđuju to svojim pričama tri dame - Milica Gavrilović, Višnja Mažuran Borecki i Dubravka Belas - koje su letjele u doba bivše Jugoslavije, dok nije bilo jeftinih, low cost letova, dok u avionima pušenje nije bilo zabranjeno, dok je civilna avijacija u Europi još bila profitabilna… Bivša država imala je jednu veliku aviokompaniji, među najvećima u Europi, i još nekoliko manjih, čiji su avioni iz Zagreba, Splita i Dubrovnika izravno letjeli za Ameriku, Australiju i Afriku, a ne kao danas - najdalje do Londona. Samo je jedno, čini se, ostalo isto: naše su stjuardese i onda i danas bile i ostale na glasu kao najzgodnije u Europi. Tek se rijetki danas sjećaju da je Hrvatska 70-ih godina prošloga stoljeća imala svoju aviokompaniju Pan Adria koja je punih desetak godina odolijevala pritiscima iz Beograda i prevozila putnike po cijeloj Jugoslaviji i do mnogih europskih odredišta.
Od 1972. do 1977. jedna od 20-ak Pan Adrijinih stjuardesa bila je i Višnja Mažuran Borecki. Kao 21-godišnja zagrebačka studentica vanjske trgovine pristala je praviti društvo prijateljici koja se javila na oglas za stjuardesu. “Ja se nisam ni mogla kandidirati jer je uvjet bio da djevojka bude viša od 165 cm. Kad smo došle na Pleso, nagovorili su me da odem na testiranje jer sam znala engleski i talijanski, i na kraju sam ja prošla, a ona nije. Nosila sam cipele s visokim potpeticama, pa su tek nakon godinu i pol dana, na jednom liječničkom pregledu, poslodavci shvatili da mi nedostaju tri centimetra”, priča nam Višnja Mažuran Borecki, koja je 2002. otišla u mirovinu, ali i dalje povremeno radi u svojoj struci – ekonomiji. Matična zračna luka bio joj je Zagreb, a stjuardese su govorile hrvatski. U JAT-u je bilo jako malo stjuardesa iz Hrvatske koje su se zbog posla morale preseliti u Beograd.
“Na aerodromima u cijeloj Jugoslaviji JAT-ovi avioni imali su prednost prilikom točenja goriva i čišćenja zrakoplova. Nas nisu baš voljeli. JAT bi često namjerno uveo istu liniju koji smo i mi vozili, samo 10 minuta ranije, kako bi nam preoteo putnike”, otkriva Višnja Mažuran Borecki i dodaje: “Često smo vozili sportaše koji su se, osobito nogometaši, u avionu ponašali kao da je njihov. Ako bi pobijedili, napili bi se od sreće, a ako bi izgubili, od tuge. Obično sam ih uspijevala smiriti, a kad ne bi išlo drukčije, prijavila bih ih kapetanu koji bi malo zadrmao avion i u trenu bi svi bili na svojim sjedištima. U svim gradovima Jugoslavije spavali smo u najboljim hotelima, a najviše sam voljela letove za Dubrovnik gdje bih se cijeli dan kupala, pa mi ljeti nije ni trebao godišnji odmor”, ističe bivša stjuardesa. Među kolegicama stjuardesama Višnja Mažuran Borecki stekla je mnogo prijateljica, a u Pan Adriji je upoznala i tada mladog kopilota Nikolu Boreckog za kojeg se 1978. udala. Od svih putnika u sjećanje joj se najviše urezao novinar Pero Zlatar jer je uvijek bio iznimno zanimljiv sugovornik.
Kao stjuardesa u JAT-u Milica Gavrilović je tijekom zlatnih 80-ih u New Yorku i Chicagu bila kao kod kuće te priznaje da je, zahvaljujući poslu, obišla gotovo cijeli svijet. Gotovo svi letovi iz Beograda za Ameriku i druge daleke destinacije išli su preko Zagreba pa joj je lukusuzni hotel Esplanade bio drugi dom, a štrukle omiljeno jelo. “Posao stjuardese danas nije ni približno atraktivan kao nekad. Danas ne vide ništa osim aerodroma jer zrakoplov doveze putnike u neki europski grad i odmah se vraća natrag. Stjuardese su 80-ih mirisale na najnovije svjetske parfeme koji se u Jugoslaviji nisu mogli kupiti, odijevale su se po posljednjoj modi i u zemlju su donosile svjetske trendove”, otkriva Milica Gavrilović koja se na JAT-ov natječaj javila 1982., pri kraju studija engleskog jezika i više je puta odbila mogućnost da radi neki posao na zemlji.
Nakon više od 20 godina letenja, prije 5 godina teška je srca dala otkaz kako bi se posvetila izradi nakita. “I kad se zbog vremenskih uvjeta avion trese, stjuardesa mora ostati nasmiješena jer su sve oči putnika uprte u nju. Ako se ona smije, znači da nema razloga za paniku. Da bi to mogla, mora psihički biti snažna”, kaže iskusna bivša stjuardesa koja umjesto neugodnih iskustava radije pamti zanimljive putnike iz svijeta sporta, umjetnosti i estrade. Političara se ne sjeća jer su, kaže, oni putovali posebnim državnim avionima, a najviše se trudila ugoditi vojnicima koji su odlazili na odsluženje roka i radnicima koje je posao vodio po cijelom svijetu. Čest JAT-ov putnik 80-ih bio je Goran Bregović koji je uvijek bio drag i pristojan kao i slavni šansonjer Charles Aznavour.
Lepa Brena je, sjeća se Milica Gavrilović, redovito letjela za Ameriku, a jednom prilikom srpska pjevačica Zorica Brunclik cijelim putem do New Yorka nije s glave skinula kapu, ali jest čizme koje, pak, kad su stigli u Ameriku, nije mogla obuti jer su joj nateknule noge. Posebno šarmantan, kaže nam, bio je Oliver Mlakar, a Doris Dragović je jedva prepoznala kada se u zrakoplovu pojavila bez šminke. ”U New Yorku smo obično ostajali 4 do 5 dana i uvijek odsjedali u luksuznom hotelu Penta na Manhattanu gdje su bili i naši kolege iz Lufthanse i drugih velikih kompanija. Po nekoliko bismo dana između letova boravili i u Chicagu, Torontu, Los Anglesu, Singapuru, Sydneyju...”
U svojoj zbirci poezije ”A 62 za Bordeaux” Dubravka Belas jednu je pjesmu, ”Prolazna kuća”, posvetila danima kada je kruh zarađivala u zrakoplovu. Danas radi u Uredu za informiranje Vlade i u slobodno vrijeme piše pjesme, no razdoblje u kojem je radila kao stjuardesa, od 1975. do 1980., pamti kao vrlo intezivno. Započela je u Pan Adriji, nakon čijeg je gašenje prešla u slovensku Inex Adriju i potom se prebacila u Transadriju koja je bila nasljednica Pan Adrije. ”Usred noći bismo odletjeli iz Zagreba za Dubrovnik gdje bismo ujutro otišli pojesti kamenice i onda se cijeli dan kupali, a navečer vozili za Manchester gdje smo spavali u Intercontinentalu. S dnevnicama i provizijom od prodaje duty free robe moja su primanja bila triput veća od dobre službeničke plaće moga oca. Kolegice iz Adrije bez problema su na kredit kupovale velike stanove u Ljubljani. No, ja sam voljela izlaske”, otkriva Dubravka Belas koja je prvi put poželjala biti stjuardesa kada je kao 19-godišnjakinja putovala KLM-om za Amsterdam.
”Nikad me nije bilo strah. Samo su mi jednom zaklecala koljena, kad smo po buri slijetali u Mostar. Sve se u avionu porazbijalo, sokovi su tekli po podu, a pepeljare iskakale iz kućišta”, kaže Dubravka Belas. Od putnika posebno pamti Cicu Kranjčara s kojim je u avionskom razgovoru shvatila da su zajedno išli u školu, Nedu Ukraden koja ju je zaprepastila količinom šminke koju nosi u neseseru, ali i jednog nogometaša podgoričke Budućnosti, čijeg se imena ne sjeća, no zna da je toliko vrištao od straha da ga se nije moglo usporediti ni s jednim drugim tremarošem. Kad je ostala trudna, odlučila je promijeniti posao, završila studij novinarsva i 1985. se, zahvaljujući dobrom poznavanju stranih jezika, zaspolila u Ini, gdje je surađivala s Nikicom Valentićem koji ju je, kad je postao premijer, 1993.odveo i u Vladu. I ona se, poput mnogih kolegica, udala za pilota Željka Belasa kojeg je upoznala u Pan Adriji.