Što je Bernardić bez Bandića

Iako je izgubio izbore - a s njima vjerojatno i posljednju šansu da ugrozi Zorana Milanovića - i dalje se preuveličava važnost šefa zagrebačkog SDP-a Davora Bernardića.

Polazi se od pretpostavke da bi jedino Bernardićev reizbor najesen osigurao promjene u SDP-u i omogućio slabljenje, možda čak smjenu Milanovića i njegovih ljudi na prvoj sljedećoj stranačkoj izbornoj konvenciji.

Svim mogućim izazivačima unaprijed se predbacuje ili to da su podmetnuti s Bernardiću neprijateljskoga Iblerova trga (tamo je sjedište državnoga SDP-a) ili da su mu, jednostavno, inferiorni.

Točno je da u SDP-u kuha nezadovoljstvo Milanovićem. Nema sumnje da je dugoročno ugrožena cijela njegova stranačka garnitura. S povremenim neznatnim promjenama trendova – sad nešto sitno nabolje zbog pozitivnih emocija oko ulaska u EU - Milanoviću pozicija i u javnosti i u stranci stalno slabi. Od jeseni će on praktično ući u završnicu mandata; o onome što obavi ili ne obavi do proljeća sljedeće godine ovisit će mu konačna ocjena. Prognoze uopće nisu dobre. Ni svjesniji među vladajućima ne pouzdaju se u Milanovićevu energiju promjena, više se nadaju bilo kakvom spasonosnom rastu koji bi pred sam kraj mandata kapnuo kao posljedica veće gospodarske aktivnosti u europskom okruženju.

Ali pitanje je bi li uopće za takav preokret birači na sljedećim izborima nagradili Kukuriku-koaliciju.

Dakle, polazišta su ispravna kad se razmišlja o alternativi Milanoviću. To je za SDP zaista važna i nimalo preuranjena tema. Potpuno je logično da bi u slučaju gubitka izbora krenulo preispitivanje odgovornosti predsjednika i da bi u toj introspekciji Zoran Milanović mogao proći loše. Pogotovo što mu to ne bi bili prvi izgubljeni izbori.

Sljedeće što je logično jest upiranje prstom u zagrebačku organizaciju SDP-a, kolokvijalno zvanu Praška, prema ulici u centru Zagreba gdje su im stranačke prostorije.

Praška protiv Iblera, vječiti rat.

E, ali sad dolazi pitanje što je Prašku činilo toliko snažnom u odnosu na Iblera. Zašto se stari Ibler znao nahladiti kad bi Praška kihnula. Iz čega ili iz koga je proizlazila tolika moć.

Iz Bernardića? Zaista teško.

Iz Bandića? Bit će da je ipak to.

No, ima već neko vrijeme da Bandić nije u SDP-u. Koliko god to čudno zvučalo, zbilja čovjek više nema veze s tom strankom. Makar formalno. SDP-ova zagrebačka organizacija, prema tome, nije više Bandićeva organizacija. Barem ne na papiru. Partija već niz godina funkcionira praktično bez zagrebačkog SDP-a, a svejedno je na vlasti u državi.

Što je Bernardić bez Bandića?

Mladi Bernardić u politici je, vjerovali ili ne, već 19 godina. S velikim ambicijama od davne 1994. godine traži svoje mjesto pod suncem. Igrali su se za njega brojni produžeci, ništa. Puno je obećavao iako zapravo ništa nije obećavao. Ne postoji živ čovjek koji se sjeća neke Bernardićeve misli. Nitko nikad nije znao što je Bernardićev program, svi su uvijek znali koje su mu ambicije. Lutrija bi bez rizika mogla obećati milijunski jackpot onome tko se sjeti tri njegove rečenice.

Ma i dvije.

Bernardić je rastao u Bandićevoj sjeni, onda se nešto malo i jedva čujno bio pomolio na sunce, premazan najvećim zaštitnim faktorom, i evo ga sad opet pod velikim Bandićevim suncobranom, gdje uvijek ima mjesta za sve.

Ispod njega Bernardić viče:

«Mene birajte!»

Ali ne zato što ima neku bolju ideju za SDP.

Nego zato što njegov opstanak kroz truli pakt s Bandićem možda spašava poslove i plaće stranačkim i okolostranačkim drugovima, premda ih nisu zaslužili na izborima (SDP je u Zagrebu formalno opozicija).

U politički opstanak Bernardić dakle ne ulaže svoj autoritet, jer ga u tih skoro dvadeset godina nije uspio izgraditi, nego ulaže Bandićev. Ne kaže «ja ću vas zaštititi» nego «Bandić vas neće dirati».

On osobno nema što ponuditi osim možda poneke plaće.

Pa nije moguće da SDP nema boljega od njega.

Nije Bernardić opasan za Milanovića jer je bolji. Ili zato što se bolje razumije u ekonomiju. Ili ima bolje rezultate. Ili biografiju. On je još donekle opasan jedino zato što je naslijedio dio Bandićeve vojske.

Ali nije Bernardić neki vojskovođa, pokazalo se. Vojska se ipak polako rasipa. Danas on već zvuči kao Jadranka Kosor u najlošijim danima. Nema u njemu pobjedničke energije.

«Previše sam slušao središnjicu», ispričava se za zadnji, teški izborni poraz.

Svi su mu drugi krivi.

Smiješno je više gledati u nijemog Bernardića kao nekog tobožnjeg princa nasljednika i trubiti o prevažnom i premoćnom zagrebačkom SDP-u, kao da se ništa u međuvremenu nije promijenilo.

Pa svi su u SDP-u trenutačno veći od Bernardića i mnoge su manje stranačke organizacije znatno stabilnije i snažnije od njegove.

(Osim ako ne vjerujemo da je doista moguće Bandićevo «neprijateljsko preuzimanje» SDP-a, ali i u tom bi raspletu Bernardić opet ostao statirati).

Toliki su u SDP-u radili i imali rezultate dok se Bernardić samosažalijevao.

Evo, recimo, Slavko Linić, za kojeg mnogi vjeruju da je najuspješniji član Kukuriku-vlade, u rujnu će navršiti 64 godine.

Pogledajte ga dobro, je li on išta stariji od Bernardića?