ANALIZA MIRJANE KASAPOVIĆ U GLOBUSU

Što je glavni cilj Šeksove zamišljene izborne reforme? Da jedna stranka, HDZ, ima apsolutnu većinu u Saboru i da sama sastavlja Vladu

Što god tko mislio o Šeksovu prijedlogu o reformi izbornoga zakonodavstva radi uspostave dvostranačkog sustava, on je dobrodošao jer jasno artikulira političke ciljeve: dok su politički ciljevi jasni, konfuzna su sredstva kojima ih on nastoji postići
 Dragan Matic / HANZA MEDIA

U prošlom broju Globusa Vladimir Šeks, pravi i jedini sadašnji ideolog HDZ-a koji se nalazi u naponu svoje druge ili možda treće političke mladosti, iznio je prijedlog reforme hrvatskoga izbornog zakonodavstva. Što god tko mislio o Šeksovu prijedlogu, on je dobrodošao zato što jasno artikulira političke ciljeve nasuprot mnoštvu nepromišljenih naklapanja o izbornoj reformi u kojima se nedostatak znanja nadomješćuje radikalnošću stavova. I dok su politički ciljevi jasni, konfuzna su sredstva kojima ih Šeks nastoji postići, pa ću nastojati dokučiti što bi moglo biti posrijedi.

Prvi je deklarirani cilj uspostava dvostranačkog sustava u parlamentu. Kako se dvostranački sustav ne može uspostaviti zakonom ili dekretom, treba stvoriti uvjete za dvostranačko natjecanje u izborima iz kojega bi on izrastao. Kako se dvostranačko natjecanje ne može pak osigurati prirodnim putem, budući da se na slobodnim izborima za svako mjesto u Saboru ima pravo natjecati tko god hoće i kako se obično natječe više od dviju stranaka, Šeks bi se pobrinuo da se ozakone neki mehanizmi koji bi ga potaknuli, kada ga već ne mogu oktroirati.

Prvi i glavni mehanizam čini pravilo odlučivanja o izbornom pobjedniku: apsolutna većina glasova u prvome i relativna većina glasova u drugom krugu glasovanja. Računa se na to da će male stranke koje ne mogu osvojiti većinu glasova ni u izbornim jedinicama u kojima su najjače odustati od sudjelovanja u izborima. Drugi mehanizam čini ozakonjenje izbornog praga prema kojemu bi za ulazak u drugi krug glasovanja, koji bi se održao kada ne bi bilo pobjednika u prvom krugu, bilo potrebno osvojiti najmanje sedam posto glasova birača. Ako se male stranke i odluče sudjelovati u izborima, spotaknule bi se o izborni prag i očistile prostor za dvostranačko natjecanje u drugom krugu. Treći, ujedno najsporniji, mehanizam čini zabrana izbornog koaliranja. Taj je mehanizam sporan dvostruko: prvo, on ograničava slobodu političkog djelovanja, koja uključuje i slobodu političkog udruživanja i koaliranja; drugo, protuslovi nauku o izbornim sustavima prema kojemu je većinskima izbornim sustavima svojstveno izborno, a razmjernima poslijeizborno koaliranje.

U nas se, doduše, taj nauk izvrgnuo u vlastitu suprotnost. Kako su stranke masovno koalirale upravo u razmjernim izborima, ne bi bilo čudno da ne koaliraju u većinskim izborima. Uostalom, izborna praksa u svijetu silno se promijenila otkako su psefološki klasici 20. stoljeća Maurice Duverger, Giovanni Sartori i Arend Lijphart definirali svoje “zakone” i “pravilnosti” u svijetu izbora. Tako su se u mnogim zemljama, osobito u onima koje primjenjuju kombinirane sustave koji se sastoje od većinskoga i razmjernog dijela, većinski izbori “proporcionalizirali” i omogućili parlamentarizaciju većeg broja stranaka od razmjernih izbora. Kako se to dogodilo?

Dogodilo se tako što su formirane izborne koalicije u kojima su manji partneri zahtijevali od glavnih stranaka da im ustupe određen broj izbornih jedinica u kojima bi istaknuli svoje kandidate, a koje bi podržali birači cijele koalicije. Zauzvrat su male stranke odustajale od isticanja svojih kandidata u najvećem broju ostalih izbornih jedinica i pozivali svoje birače da glasuju za kandidate stožerne stranke njihove koalicije. Tako bi, primjerice, HDZ i HNS mogli sklopiti izbornu koaliciju u kojoj bi se HDZ obvezao da će odustati od isticanja svojih kandidata u tri izborne jedinice u Varaždinskoj i Međimurskoj županiji i pozvati svoje birače da glasuju za kandidate HNS-a u njima. Zauzvrat, HNS ne bi istaknuo svoje kandidate nigdje drugdje i pozvao bi svoje birače da glasuju za kandidate HDZ u ostalih 137 izbornih jedinica. Slični bi se aranžmani mogli sklopiti s još nekim strančicama desnice. Tako bi se zahvaljujući izbornoj koaliciji s HDZ-om u Saboru moglo naći četiri-pet malih stranaka koje se bez te koalicije ne bi ni približile Markovu trgu.

Zahvaljujući dvostranačkom natjecanju u Saboru ne bi nastao samo dvostranački sustav nego i apsolutna mandatna većina jedne stranke. Ne bi pritom bilo važno bi li to bila prirodna apsolutna većina koja bi proistekla iz apsolutne većine glasova što ih je osvojila jedna stranka ili umjetna većina koju bi “proizveo” izborni sustav onda kada bi najjača stranka dobila relativnu većinu glasova. Dvokružni sustav u izborima 1990. za Društveno-političko vijeće, praktično glavni dom Sabora, HDZ-ovu relativnu većinu od 42 posto glasova pretvorio je u apsolutnu većinu od 69 posto mandata. Tvorba apsolutne mandatne većine jedne stranke u Saboru drugi je, ali instrumentalan politički cilj. Ona treba služiti tvorbi jednostranačke vlade, što je treći i najvažniji cilj koji Šeks želi ostvariti izbornom reformom.

Ostvarili bi se i neki “usputni” politički ciljevi. Šeks ne krije da pomoću novoga izbornog sustava želi “giljotinirati” male stranke: onemogućiti im ulazak u parlament, izbiti iz ruku pregovaračke i ucjenjivačke potencijale u pregovorima o parlamentarnoj i vladinoj većini, izbaciti ih iz vlada te, u konačnici, izbrisati s političkog zemljovida Hrvatske. U njegovu poimanju demokracije male su stranke očito “remetilački čimbenici”. Šeksa ne zanimaju ni krunski argumenti kojima se uobičajeno služe zagovornici većinskih izbora, a među kojima su najvažniji navodna veća departizacija i personalizacija izbora otvaranjem mogućnosti natjecanju nestranačkih kandidata. On, naime, zna da se to neće dogoditi, kao što snatre protivnici političkih stranaka i pobornici iluzorne nestranačke demokracije, kao što se nije dogodilo na potpunima ili djelomičnim većinskim izborima 1990., 1992. i 1995.

Šeksov prijedlog izborne reforme ne bi bio novost. Koliko je moguće racionalno razabrati, on predlaže da se u Hrvatsku vrati izborni sustav prema kojemu su provedeni prvi slobodni izbori 1990. To je francuski izborni model koji je svojedobno predložio i normirao ondašnji vodeći ustavni stručnjak Smiljko Sokol. Sokol, koji je slovio kao “francuski đak” u pravnoj i političkoj teoriji, osmislio je i polupredsjednički sustav vlasti, odnosno cijeli ustavni poredak koji je bio na snazi od 1990. do 2000., koji je bio imitacija francuskoga ustavnog režima.

Ipak, nije sve tako jasno kako bi se moglo činiti iz ove rekonstrukcije. U svojem intervjuu Globusu Šeks spominje i širenje preferencijskog glasovanja. No u većinskom sustavu kakav ima na umu nema preferencijskog glasovanja jer svaki birač ima jedan glas i daje ga jednom kandidatu. Nije, nadalje, ni posve razvidno na što se zapravo odnosi njegov sedampostotni zakonski izborni prag: na ulazak kandidata u drugi krug glasovanja u većinskim izborima ili na ulazak stranaka u postupak raspodjele mandata u razmjernim izborima. Kako su u prijedlogu – koji, doduše, nije lako cjelovito i osmišljeno prikazati u jednome novinskom razgovoru – pomiješani strukturni elementi većinskih i razmjernih izbora, možda je Šeks mislio na neku inačicu kombiniranoga izbornog sustava kakav je bio na snazi 1992. i 1995.

Šeksov prijedlog izborne reforme potpuno je legitiman. On načelno zagovara većinski model demokracije koji se temelji na većinskom sustavu izbora, jednostranačkoj parlamentarnoj većini i jednostranačkoj vladi. Praktično gledano, on je ponajprije ideolog HDZ-a koji zna da je došao trenutak da se izbornom reformom osiguraju dugoročna politička vlast i ideološka dominacija HDZ-a u društvu.

Tko bi se, naime, u sadašnjim uvjetima ozbiljno suprotstavio HDZ-u u većinskim izborima? SDP, kojemu Šeks namjenjuje ulogu druge stranke i stalne strukturne opozicije, slabiji je nego ikad poslije 2000. godine. Koliko bi danas dobio SDP u frontalnom sudaru s HDZ-om u većinskim izborima? Deset, dvadeset ili trideset od 140 mandata? U većinskim izborima za Društveno-političko vijeće 1990. SDP je dobio 35 posto glasova i samo 25 posto mandata. Dvadesetak posto glasova koje SDP dobiva prema ispitivanjima javnog mnijenja ne jamči, u krajnjem slučaju, nijedan mandat u većinskim izborima. No kada bi i osvojio dvadesetak posto mjesta, u Saboru bi se uspostavio sustav s dominantnom strankom u kojemu bi HDZ mogao samostalno donositi sve odluke koje iziskuju ne samo natpolovičnu nego i dvotrećinsku većinu glasova. Osim SDP-a, na tri-četiri sigurna izravna mandata mogao bi računati samo još IDS.

Premda se prikazuje kao pozadinski tvorac sadašnje koalicije HDZ-a s HNS-om, nema dvojbe o tome da HNS Šeksu ideološki i politički nije blizak čak ni u novome desnom ruhu u koje su ga odjenuli Ivan Vrdoljak i njegova mala politička sljedba. Šeks ne računa ozbiljno na to da HNS može preživjeti sljedeće izbore pa je on HDZ-u roba za jednokratnu uporabu. Šeks u prošlosti nije skrivao stanovitu alergičnost prema pravašima, koja nije bila toliko ideološke prirode koliko je proistjecala iz njegova prijezira prema njihovu neproduktivnome političkom radikalizmu, organizacijskoj nesposobnosti i sektaškom trvenju. HSLS-u je davno održano opijelo. Beljakov HSS nije predvidiv partner, pogotovo otkako je skrenuo nešto ulijevo. Most, ako opstane, više nije poželjan partner. Pupovčev SDSS partner je koji se trpi iz nužde i toga se političkog bremena HDZ želi otresti što prije. Ukratko, HDZ nema na desnici poželjnoga koalicijskog partnera i, čini se, ne kani ga ni tražiti. Umjesto toga ukinut će normativne i institucionalne pretpostavke koje zahtijevaju koalicijskog partnera za sastav Vlade bilo među starima bilo među potencijalnim novima strankama na desnici.

Promjena odnosa političkih snaga imala bi vjerojatno još jedan učinak na cijeli stranački krajolik. Deparlamentarizirane male stranke desnice mogle bi se potpuno dezintegrirati, a njihove vođe i članovi priključiti HDZ-u. Tako bi HDZ opet umnogome postao ono što je bio devedesetih godina: velika koalicija desnice koja bi se stalno klatila između institucionalizirane stranke i neinstitucionalnoga političkog pokreta. U taj bi se pokret slile braniteljske udruge i dobar dio desnog segmenta civilnog društva.

Svi oni pojedinci, stranke i civilne udruge koje su proteklih godina optuživale postojeći izborni sustav da silno povlašćuje velike i oštećuje male stranke te da proizvodi stranačku bipolarizaciju, a pogotovo svi oni koji su se zauzimali za radikalnu personalizaciju izbora i isključivo glasovanje za “ljude s imenom i prezimenom” a ne za političke stranke, morali bi podržati Šeksov prijedlog da se ozakoni većinski izborni sustav. A ako se usvoji novi izborni sustav, vjerojatno će ubrzo uslijediti prijevremeni parlamentarni izbori. A onda, kud koji, mili moji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. svibanj 2022 04:16