Nakon imenovanja Ronnyja Abrahama, predsjednika Međunarodnog suda pravde, za novog slovenskog arbitra (pri čemu je Slovenija prekršila i vlastiti zakon o imenovanjima), očigledno je da postoji i jak međunarodni interes da se spasi arbitraža o Piranskom zaljevu. Ali istodobno, razmislimo li dobro, postoji i jak međunarodni interes da se spasi povjerenje u vladavinu prava i međunarodno pravo.
Najprije pozadina priče: svi se slažu da su Sjedinjene Države, nezadovoljne perspektivom da će u Luku Piran ulagati Rusija, dale Hrvatskoj zapise razgovora slovenskog arbitra i predstavnice slovenske vlade. Prema tome, ruski premijer Dmitrij Medvedev boravio je u Sloveniji s namjerom da ograniči štetu od gubitka te politički nezamislivo važne investicije.
Dakako da je ruski kapital dobrodošao u Europskoj uniji, do određenih ulagačkih granica, i svakako da u EU postoji more svakakvih ruskih tvrtki - dovoljno je samo sjetiti se koliko ih ima sjedište u
Nizozemskoj, na što su se Nizozemci počeli zgražati tek kad je nad Ukrajinom srušen avion pun njihovih sugrađana.
No, nezamislivo je da male zemlje ne razumiju kolika je njihova težina unutar europskog bloka zemalja. Ridikulozno je kad netko mali udara daleko iznad svoje snage, umjesto da shvati da se mora ponašati ozbiljno i odgovorno prema cijeloj zajednici i da mora jako dobro odabrati s kim će plesati. Smiješno je pomisliti da u velikoj igri oko energije male zemlje kao što su Slovenija ili Hrvatska ne moraju izabrati stranu ili da je izbor posve slobodan.
Amerika je u ovom slučaju dala na znanje da nema soliranja. Ne znamo što je bilo prije, ali Ljubljana nije bila samo upozorena, nego je dobila flisku da sve zveči.
Ali, pažnja, drugi put to može biti Zagreb! Već se u Bruxellesu, ne doduše u institucijama, ali na večerama, tijekom ćaskanja na partyjima, priča o tome da se u Hrvatskoj mogu identificirati dvije struje koje bi htjele dovesti Gazprom u Hrvatsku.
Dakako, veliki biznis je izvan dohvata ove novinarke, no ako ima nešto u tome, tko treba, znat će – odnosno, znajte, već se priča. Jako je važno kome je čovjek lojalan, u privatnom životu i u politici.
Točno je da su jaki igrači zadužili neke zemlje da budu most prema Rusiji u pitanjima energije, ali ta molba nije bila upućena Ljubljani. Toliko znam.
Neki analitičari smatraju da će ovo produbiti nesporazume između Slovenije i Hrvatske.
Možda i neće jer je spor oko Piranskog zaljeva ionako napuhan i kad mjehur splasne, može se lijepo, dugoročno rješavati sve dok se nacionalizmi ne isuše kao stara korita rijeka. U čemu je, molim, fatalnost tog spora?
Znam da je ovima u Bruxellesu trebalo dugo da razumiju o čemu se zapravo radi te da nikad nisu do kraja razumjeli, nego su na- prosto to prihvatili kao jednu od iracionalnosti politike, ni prvu, ni zadnju. Ali, ako je sam spor više-manje minoran, ipak je veoma važno da se ne smije gubiti povjerenje u međunarodne institucije.
Pitanje je može li se spasiti arbitraža. Nije dovoljno naglašeno da je Hrvatska već u svibnju tražila da se razjasne izjave slovenske strane o rezultatu te da je iz administracije arbitraže odgovoreno kako je Ljubljana uvjerila partnere da nije bilo prijestupa i da u svakom slučaju niti jed- na informacija nije procurila iz administracije arbitraže. Ali, Arbitražni sud je sada u strahovito nezgodnoj poziciji.
Prvo, utvrdilo se da je proces kontaminiran. Uz to, kako administracija arbitraže može biti sigurna da su u javnost izašle sve relevantne bilješke?
Možda ima još nekih, koje bi u široj međunarodnoj javnosti, kod raznih drugih stranaka koje traže objektivnu, nepristranu prosudbu, ova krajnja relaksiranost arbitara s normama nepristranosti izazvala dvojbe.
Srpski premijer Aleksandar Vučić zauzeo se za arbitražu, ako se neće moći dogovoriti s Hrvatskom o granici na Dunavu, ali to je vjerojatno zato jer ga je ruski veleposlanik to zamolio kako bi ojačao slovenski, a dijelom i ruski stav oko arbitraže, a paralelno s posjetom ruskog premijera zemlji Europske unije.
Međunarodne institucije su inertne. Normalno da su iz arbitraže najprije rekli da je sve u redu i da su željeli da se sve nastavi kao i dosad. No, to nije moguće, ponavljam, zbog kredibiliteta tog međunarodnog instituta.
Da se Ljubljana posula pepelom i zahvalila na razotkrivanju nedjela, možda bi sačuvala i arbi- tražu i ugovor. Ovako, ne vidimo kako bi to bilo politički moguće. Dakako, Arbitražni sud može in- zistirati da je sve sjajno, po pravilima, da je ugled predsjednika Arbitražnog suda neukaljan, ali zaista, sad zaista - tko od nas zna što još ima u transkriptima?
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
