Sve moje ljubavi

“Vaki!” - neposredno i gotovo intimno cijeli Zagreb tako zove 59-godišnjeg Vladimira Stojsavljevića. Bio je novinar, kazališni redatelj i zagrebački pročelnik za kulturu, a ostao je dramski i prozni pisac, no, prije svega - glavni kulturtreger ovoga grada. Stojsavljević je, naime, promovirao “Eurokaz” i “Tjedan suvremenog plesa”, nove ljude, nove ideje i nove umjetnosti, uvijek ga se može sresti u gradu, i uvijek na nečemu radi. Razgovaramo u povodu upravo mu objavljenog romana “Pula“ u kojem otkriva i intimniji dio sebe, premda roman nije autobiografski, ali tema samoće, raspadnutih obitelji i država, sigurno jest.

U stanu smo iznad Kvaternikova trga u kojemu je Stojsavljević od djetinjstva živio s roditeljima, a danas ga dijeli s uspomenama. “Svi mi mislimo da se, kad dođe smrt u obitelj, znamo oprostiti. Ali, najlakša je faza pokop. A onda se na razne načine te uspomene vraćaju i budu vrlo intenzivne. Zato još uvijek ne volim ulaziti u sobu u kojoj je prije tri godine umrla mama. Tata je umro dvije godine prije nje i tada je ona legla u krevet. Nedostajala im je godina dana do 60 godina braka. Generacija mojih roditelja ne zna živjeti razdvojeno. A naše - zajedno.”

S vama se uvijek priča o novim kulturnim projektima, a zapravo, nikada o vama. Obitelj vam je jako važna.

- I danas smo, dvije sestre Ankica i Tanja, a jedna je već i baka, njihova djeca i ja, povezani. Moja mama Seka je u odgoju inzistirala na tome da se emotivno naslanjamo na druge ljude, naročito na obitelj. Vjerojatno zato što je pored nje bilo još šestero djece, ali svako od različitih majki. Njezina je umrla pri porodu, a djed je bio veseljak, švercer konja premda su ga zvali trgovcem. Živjeli su na Baniji i ona se kao najstarija brinula o drugoj djeci. Nikada nije dozvoljavala da ih se zove polubraćom, a ja sam se jako vezao za ujaka Adama koji je živio s nama dok je studirao. Tu brigu za druge ljude mama je prenijela i na nas. Zato sam joj zahvalan, bez obzira na to što se svijet izmijenio.

Kako to da ste se rodili u Bjelovaru?

- Roditelji su mi bili partizani, ubrzo nakon rata su se vjenčali u Karlovcu i počeli raditi u službi ondašnjeg KOS-a. Kao pripadnici vojske selili su se posvuda, pa sam ja rođen u Bjelovaru u Kumičićevoj 17, no već sa šest mjeseci donose me u Zagreb. Moj otac Mićo, Ličanin, nije bio ratoboran tip i na sve se moguće načine pokušavao izvući iz KOS-a. Mama je zbog djece ostala doma i nikada nije završila studij književnosti. Stari je radio na osiguranju predsjednika i često poslom bio u Puli, a mama se nikako nije htjela iseliti iz Zagreba jer je htjela da idemo u najbolje škole.

Na kraju je moj stari, kao talentirani matematičar, postao šifrant u SUP-u. No, nikada nije o tome govorio. Istinu sam saznao ‘79. ili ‘80. kada sam za “Polet” radio intervju s dr. Pavlom Savićem. On mi je rekao: “O, dobro znam Miću! On je nama šifrant!”. Ni sada ne znam što to sve podrazumijeva, ali znam da je šifrirane špijunske poruke pretvarao u brojke ako ih nekamo šalje, a ako dođu od nekuda, u riječi. U tome je bio jako vješt. I obožavao je šah. Bio je strašno ponosan na sebe jer je jednom pobijedio ruskog svjetskog prvaka u šahu.

Otac se, ipak, bavio i konkretnim životnim sudbinama?

- Kad bi me u školi pitali što tata radi, rekao bih da je oficir. Ali to nije bilo točno. Jedan dio istine sam saznao na njegovu sprovodu kad mi je jedna gospođa objasnila da je, zahvaljujući mom ocu, otišla u Argentinu. On je njoj i još nekima omogućio da dobiju pasoše i odu u Argentinu, gdje su njihovi roditelji pobjegli kao pripadnici ustaškog režima. Moj stari je uvijek govorio da se grijesi roditelja ne smiju prenositi na djecu. Naravno da sam kao tinejdžer, pa i u studentskim danima, neprestano bio u sukobu s njim. Nikako mu nije bilo jasno da studiram nešto tako nekonkretno kao što je književnost. Govorio bi mi da je knjiga mrtvi kapital dok je netko ne uzme u ruke, a da kod nas knjigu u ruke ne uzima gotovo nitko. I vidimo, imao je pravo! No, on nije spadao u one roditelje koji pričaju o tome kako se stvarala Jugoslavija. Moja je mama to obilno nadoknađivala. Bila je aktivna u Crvenom križu, u društvu ”Naša djeca“, uvijek je dijelila hranu za siromašne, skupljala odjeću... Ona je socijalizam ozbiljno provodila. Jednom je dijelila u nekoj drvarnici sir i brašno, a ja sam vidio kako štakori hodaju po tome, pa mi je rekla: “Šuti, nemamo boljeg prostora!”

Vi ste, dakle, na mamu?

- Utopio sam se, isto kao i majka, još kao dijete, u tim društvenim aktivnostima. Postao sam najmlađi član Komiteta omladine u Maksimiru, kao pionirski predstavnik. Imao sam odlične učitelje, vjerovali smo da je znanje moć. Sve represivne mjere koje su postojale bile su pokrivane tom vjerom da će komunizam doći. Ali moji roditelji su ‘65. izišli iz Komunističke partije što i nije bilo baš jednostavno. Uvijek su o tome pričali ispod glasa da mi ne bismo bili zatrovani. U našoj kući se inzistiralo na tome da su društvo i ljudi jako važni, ali ne i zastave. Dok je mama bila u svojim akcijama, a stari na putu, nas bi čuvala susjeda, teta Marija, koja nas je vodila u crkvu. Tako, benigno, prolazilo je moje djetinjstvo. Znate, oni su imali seljački um i nikada se nisu htjeli uključiti u povijest.

Kazalište vas je najviše preuzelo?

- Od svih silnih studija završio sam jedino kazališnu režiju, to mi se činilo najjednostavnijim. A nju sam upisao jer sam htio naučiti pisati drame. Primož Kozak, koji mi je bio profesor na ljubljanskoj Akademiji, izuzetno je utjecao na mene, kao i redatelj Mile Korun, zatim Božidar Violić i Georgij Paro kojemu sam bio i asistent režije, te Miro Međimorec, po meni najznačajniji redatelj na prelasku šezdesetih u sedamdesete. Danas je takav Dragan Živadinov - opsjednut svemirom – i s njim često surađujem. Oni su proširili moje znanje o kazalištu, a i shvatio sam da to kako ja pišem, bez obzira na to što sam dobivao nagrade, nije tipično za hrvatsko pismo. Kad sam počeo raditi u novinama i kazalištu, nisam imao dojam da sam autsajder. Osvijestio sam to ‘81., ‘82. godine, i shvatio da je to velika prednost. Nije mi se dalo upadati u klanove koji su i onda postojali, a danas su još jači jer su vezani direktno uz novac, a ne, kao prije, uz ideju. Pokazalo se da mi ta autsajderska pozicija otvara prostor za neke moje tvrdoglave ideje o kazalištu koje većina ne priznaje.

Pristali ste ostati “Vaki”, kako su vas zvali u novinarstvu.

- Rano sam shvatio prolaznost bilo kakvog uspjeha, a autsajderska pozicija ti omogućuje da opet izroniš. Kao što me nije ponijela ni funkcija pročelnika kulture Grada Zagreba. Imao sam, doduše, u jednoj fazi osjećaj da sad nečim upravljam, ali onda sam se zabrinuo nad samim sobom jer je to blesavo. Pogotovo zato što iz osnovne pristojnosti moraš obraniti i neke političke ideje i ljude koji su te tamo postavili. Ne mislim ni da sam mali, ni da sam veliki. Skoro nikada nisam bio uglavljen u jednoj redakciji i bio sam Vaki ili Mali. To me prati cijeli život, ali nemam s tim problem.

Vaš novi roman ”Pula“ govori o usamljenosti.

- I o nekoj pustoši. Svi danas živimo neke dosta gorke i usamljene živote, a to nije problem standarda. Obožavam izjavu Vesne Parun koja je na nekom blesavom Kongresu književnika, rekla: “Možemo spavati na slami, ali nam slama ne mora biti u glavi!” I mislim da je to osnovni problem ove države. Ljudi žele materijalno bogatstvo, a nemaju znanja i pameti da to bogatstvo koriste. Roman “Pula” je posvećen ljudima koji su u ovom posljednjem ratu ostali, ne samo usamljeni, nego i bez svog prostora. Jedan moj prijatelj je rekao da se trebao zvati ”Jebeš zemlju koja Bosne nema“, a mislim da je prava tragedija, što se događa mom liku Mahanu, ostati bez svojeg prostora. Meša Selimović koji mi je jako važan autor u životu, puno je pisao o tome. Dogodila nam se devastacija prigoda u kojima možemo međusobno komunicirati, a volio bih da se to obnovi. Fali mi zajedništvo! Ova brutalnost od 90-ih me ubija! Ne zato jer ja žalim za Jugoslavijom, ja žalim za Hrvatskom i Zagrebom u kojima se ljudi druže i razgovaraju.

Veliki ste emotivac?

- Jesam i ostat ću. Racionalne istine su mi potpuno nevažne. Za razliku od mojih dragih prijatelja, vjerujem da ljubav postoji. Mislim da sam neke doživio, da neke i pružam, ali to je nešto što ostaje poslije nas. Ako smo stvarno doživjeli ljubav, onda idemo u vječnost, no ne mislim da se to procjenjuje u trenutku dok se događa. Bez obzira na neka zanovijetala oko mene, imam ljude koje volim i koji me vole. Jako je važno imati partnera koji je dobar svjedok tvog života. Ljudi se prepoznaju, ali onda ne žele priznati onom drugom da je drugačiji. Zajednički život je često pakao, no ljubav je nadahnuće i energija. Ona, kao što piše moj omiljeni pisac Thomas Mann, može biti patološka. A ja mislim da je ljubav iznad toga. Stepenica prema Bogu. Ali kod nas svi računaju odmah na tu vječnost.

Je li istospolnu ljubav ipak teže realizirati? Homoseksualac ste, a i dvoje vaših likova u “Puli” muči ta privlačnost prema istome spolu.

- Nerješiv je to problem. Na homofobičnost koja vlada u našoj sredini više gledam s ironijom i smiješkom nego što mislim da se ona može razriješiti. “Pula” nije gay roman, ali pokazuje nesavršenost društva koje nije zdravo. Radnju sam i smjestio u Pulu jer se u njoj mogu igrati s antičkim mitovima u kojima su sve te teme već obavljene. Nikada nisam bio dio tih raznih getoizacija, ne samo seksualnih manjina, nego svih manjina. Mislim da se ljudi trebaju integrirati u društvo, a to je teško ako je ono nesređeno. Zastupati samog sebe, svoju želju, ovdje je užasno teško. Shvatio sam to još kao dječak. Vrlo rano, s 13 ili 14 godina sam naučio uzmicati, ali nikada nisam zatajio svoje želje. No, ne čini mi se da je moja seksualnost dominantna u mom životu. To je tek jedan segment. Zato nikada nisam podržavao gay klubove, premda sam apsolutno za to da ljudi koji ne mogu na drugi način riješiti svoje emotivne probleme, imaju takva mjesta. Bolje nego da zbog toga dobivaju batine ili da ih ubijaju na Zrinjevcu. U homoseksualizmu kao društvenom fenomenu vidim odličnu priču o tome kako moćnici žele tuđe emotivne nesigurnosti kanalizirati prema proizvodnji novca, a ne prema proizvodnji ljubavi. Mislim da homofobičnost dolazi iz ekonomskih, a ne emotivnih razloga. Ali ti metastabilni ljudi su do kraja 20. stoljeća iz te svoje metastabilnosti stvorili 80 posto ukupne svjetske kulture.

I dalje ostajete kulturtreger? Dočekali ste i otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu u čijem ste nastajanu sudjelovali.

- Volim razvoj i evoluciju, i mislim da je to veliki događaj za sve nas. Revoluciju priznajem samo u umjetnosti, u kazalištu, na izložbama, sklon sam inovacijama i kada prepoznam ljude koji to rade, volim se družiti s njima i omogućiti im da to prikažu drugima. Pa tko shvati - shvati. Mislim da je to napredak svijeta! I da su pametni ljudi oni kojima je društvo važnije od ideologije i od osobne koristi. Meni je jako važno, to je ostalo od marksizma u meni, da se svakome da šansa da pokaže što misli! A Muzej suvremene će, vjerujem, potpuno promijeniti vezu između našeg društva i umjetnosti.

Bešker me prozvao mali

Kulturtreger zvuči posprdno, ali danas tako zovu menadžere. Riječ kulturtreger mi je draža jer točno opisuje rad ljudi koji pokušavaju omogućiti da nešto što je valjano u kulturi postane i javno. Nikša Fabrio, mlađi brat Nedjeljka Fabrija, nagovarao me da pišem pa sam pisao sastavke o Sutjesci, oslobođenju Zagreba... Kada je ‘67. pokrenut Omladinski tjednik, koji je vodio Antun Vujić, ja sam se s Maksimira uputio u njihovu redakciju i prvi tekst mi je bio o tome kako se Omladinski klub u Dubravi pretvara u disko-klub. Vujić je malo zazirao od mene. Svi su oni već bili studenti, a ja gimnazijalac, i ne tako pametan kao oni. Pogotovo ne kao Inoslav Bešker koji je već onda znao sve na svijetu. On me prozvao ”Mali“! Ali Vujić se, malo po malo, ipak brinuo o meni i mislim da me mnogo toga naučio.