Andrej Plenković za razliku od nekih svojih prethodnika dolazi na posao vrlo rano, po cijeli dan je “u programu”, putuje i sastanči do kasno navečer. Hrvatskom premijeru nitko ne može prigovarati da otaljava svoj posao niti da sve rješava na ručku. Ali, može mu prigovoriti - da ne rješava. I da odgađa rješavanje problema.
Tako mu se i dogodilo da nije na vrijeme (a to znači odmah) maknuo ploču s ustaškim simbolima u Jasenovcu. Problem je riješio tako da ju je nakon nekoliko mjeseci natezanja i javnih polemika preselio na Trokut iznad Novske, na partizansko spomen-područje na kojem su već otprije postavljeni spomenici braniteljima poginulim u Domovinskom ratu. Nije riješio ništa, a platio je paprenu cijenu novim Zakonom koji gradonačelnike mnogobrojnih hrvatskih gradova baca u očaj zbog novih obaveza prema braniteljskim udrugama. A još ga čeka ultimativni zahtjev za donošenje ustavnog zakona za rješavanje braniteljskih pitanja.
U socijalizmu su politički birokrati, kad bi nešto htjeli ne riješiti ili kad nisu znali što bi bilo najpametnije napraviti, osnivali komisije. Plenković, za razliku od njih, osniva povjerenstva. Najpoznatije je ono koje mora ponuditi rješenje za odnos prema ustaškim simbolima, petokraki, pozdravu “Za dom spremni” i odnosu prema totalitarnim režimima. Pogriješio je što u to povjerenstvo nije imenovao samo mlade ljude jer će ono, kako se čini, raditi još desetljećima.
Kad nije znao kako riješiti veliki društveni sukob oko kurikularne reforme, samog sebe je postavio na čelo odbora za obrazovnu reformu. Može li se premijer s toliko obaveza strateške i operativne naravi ozbljno posvetiti tom društvenom rascjepu koji je sada personaliziran u sukobu Divjak-Vican?
Premijer Plenković vodi glomaznu Vladu s prevelikim brojem ministarstava, čiji broj bi se lako mogao prepoloviti da već u startu nije morao popuštati gladnim ustima iz frakcijski razgranatog HDZ-a i lakomim i nezajažljivim koalicijskim partnerima. Među tolikim ministrima sigurno ima i dobrih, ali i onih koji su puno manje dobri. Kakvi god bili, nisu samo oni krivi za blamaže koje im se događaju.
Posljednja lakrdija koja se dogodila s puštanjem u javnost sramotnog prijedloga novog Obiteljskog zakona ne govori toliko o ministrici Nadi Murganić koliko o Plenkovićevoj Vladi. Možda gospođa Murganić i nije najbolji stručnjak za temeljna pitanja kojima se bavi taj važni zakon, ali ona je sigurno dobar i vrijedan profesionalac. Zakon u kojem supružnici bez djece nisu obitelj, nego samo dvoje ležača u istoj postelji, kažu, nije prošao nikakve konzultacije ni u HDZ-u ni u Vladi.
Gotovo ista stvar dogodila se prije mjesec dana ministru financija Zdravku Mariću. Otvorio je pitanje poreza na nekretnine. Počele su se pisati peticije, javnost se digla na noge, oporba zauzela položaj u rovu. I, Plenković je odustao. Ministar Marić javno je dobio po nosu mada je cijelo vrijeme govorio da taj porez neće značiti novo opterećenje za građane jer samo zamjenjuje postojeću komunalnu naknadu. Hotelijerski lobiji bili su jači i sada ministar mora bolje pripremiti javnost za porez na nekretnine. To na kraju znači da će novog poreza ipak biti, samo se vjerojatno neće tako zvati. I pojeo vuk magare.
Najgore je prošao ministar zdravstva Milan Kujundžić, koji je, kažu, samoinicijativno, izašao s idejom o novom porezu na luksuz. Ministar “visi” tri milijarde kuna i to mora riješiti “jučer”. Dodatno bi ubrao “po koju kunu” na cigarete, alkohol, mobilno telefoniranje i “kocku”. Navodno je namjeravao zagrabiti nešto i na slakišima, ali je odustao u posljednji tren. Najprije se od Kujundžića ogradio ministar financija, još uvijek pod dojmom svog poraza s porezom na nekretnine, a onda je i sam premijer rekao da ne može biti novih nameta. I opet je opravdanje da nije bilo koordinacije, da ni HDZ ni koalicijski partneri o tome ne znaju ništa te da se o tome u Vladi nije raspravljalo niti načelno.
Već smo gotovo zaboravili pucanj u prazno ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića koji je izazvao pravi mali regionalni carinski rat. On je naprasno morao povući svoj novi pravilnik o carinskom pregledu uvoznog voća kad su se pobunile susjedne zemlje iz kojih najviše uvozimo i kada je Srbija najavila dramatične protumjere koje bi uzdrmale hrvatski izvoz. Opet nitko ništa nije znao, a Tolušić je radio na svoju ruku. Kako je ministar poljoprivrede izdanak jedne od frakcija HDZ-a koje životno trebaju šefu stranke, Plenković ga je poslije toga napadno vodao sa sobom i gdje treba i gdje ne treba samo da ga primiri.
Temeljno je pitanje tko koordinira sve te ministre otkako je Davor Božinović, iskusni čovjek od najvećeg povjerenja, otišao s čela premijerova Ureda i preuzeo MUP. Nemoguće je da svi ti lukavi i prepredeni političari baš uvijek tako bezglavo sami istrčavaju. Posljedice učestalog odustajanja od već pokrenutih procesa, kakvi god oni bili, bit će ozbiljne. Tko će u buduće biti toliko lud pa sam nešto pokretati. Bolje je mirno čekati u zavjetrini.
A problemi se gomilaju. Nakon mjeseci, a u nekim slučajevima i nakon godina čekanja u niz zemalja poslani su novi veleposlanici. Međutim, ni taj posao nije obavljen do kraja. Već nekoliko godina nije imenovan veleposlanik u Turskoj, koja upravo ovih dana šalje svog novog diplomatu u Zagreb. Nemamo ni veleposlanika u Izraelu, unatoč dobrim odnosima i mogućoj kupnji ratnih aviona. Nemamo ni generalnog konzula u Mostaru unatoč velikim obavezama koje diktira Daytonski sporazum.
Mjesecima se čekalo imenovanja novih uprava u javnim i državnim poduzećima. I još nisu potpisana sva rješenja.
Svi i sve uvijek čeka premijera. Iako su, nažalost, njegove intervencije vrlo često sprečavale još veću štetu, pitanje je kako može funkcionirati Vlada u kojoj je sam premijer usko grlo.
Iako on može sve.