Sveto trojstvo Lenjina, pape i Lukašenka uz rast od 7%

Zimsko sunce drsko se probija kroz debelo staklo visokog nebodera hotela Belarus. Vani je možda i minus 15, ali je sunčano i gotovo zasljepljujuće jer se zrake odbijaju o snijegom prekriveno tlo i zamrznutu rijeku.

Prekoputa, na otprilike 10. katu nebodera, već se čuju strojevi. U Minsku se događa građevinski preporod. Panoramu grada svako malo prekida neko gradilište načičkano dizalicama i fluorescentno narančastim radničkim prslucima. Osim što dopire standardna buka automobila s ulice, gradsku simfoniju pojačava užurbani zvuk gradlišta.

Naime, u Bjelorusiji nema financijske krize. Stojevi nisu stali. Naprotiv, rade i prekovremeno. Gospodarski rast od gotovo sedam posto i državna strategija da se Minsk mora izgraditi i uljepšati, a shodno tome i dati novac iz državne blagajne, doprinosi ovom radnom ritmu grada. Država je u ovoj zemlji još uvijek majka svega. Bez države ništa ne prolazi. Država dodjeljuje stanove i jamči zaposlenost. Nezavisni se analitičari možda oko toga svađaju, ali u Bjelorusiji je nezaposlenih - kaže njihov nacionalni statistički zavod – 1,1 posto. Država je najveći poslodavac.

Red, rad i domoljublje slave plakati postavljeni uz cestu, dovoljno veliki i crveni da ih svi uoče.

Nešto dalje spomenik je žrtvama svih ratova. Izoliran, tužan - predstavljen kroz uplakane majke - ispod njega mnogo je svježih vijenaca. U Drugom svjetskom ratu izgubili su 2,2 milijuna ljudi. Trebalo je 30 godina da se Bjelorusija demografski oporavi.

Kuriozitet je da je ovdje živio i Lee Harvey Oswald, ubojica JFK-a koji je 1959. pobjegao u tadašnji Sovjetski Savez i odrekao se američkog državljanstva. U Minsku se oženio. I, kažu povjesničari, smrtno dosađivao pa se u pismima žalio da tu nema nikakve zabave i da je vrhunac života odlazak na sindikalni ples...

Odjednom, kao da smo zakoračili u osamdesete. Kao da je netko zamrznuo sliku prije trideset godina. U ljudima postoji neka iskonska srdačnost koja se drugdje izgubila, neka znatiželja koju je Zapad zatomio i gostoprimstvo koje je zaboravljeno.

S novinarskom vizom koju smo dobili bez ikakvih problema, dok je bjeloruski predsjednik davao intervju Washington Postu, dopušteno nam je slobodno snimanje svega što smo htjeli.

“Nismo na turističkoj karti, ljudi se iznenade kad dođu ovamo. Ne znamo što su očekivali... Ovdje se možete sasvim dobro osjećati; grad je lijep, priroda je lijepa, ljudi su dragi...”, nabraja Julija Škonda koja radi u turizmu.

Što ljudi očekuju? Tešku industriju, zadimljen grad, loš vozni park i namrgođena lica... Ali, eto, pogrešan odgovor. Toga nema. O tome da se što više piše i govori o ljepšim, glamuroznijim temama, brine se izdavačica Irena Belskaja čiji su izdavački projekti usmjereni na arhitekturu, graditeljstvo, uređenje interijera, putovanja, turizam... Bjelorusija počinje tražiti kvalitetu u svakodnevnom životu. Zato se i gradi i radi, a ekonomija raste.

Fasade su čiste, besprijekorne. Minsk, dvomilijunski grad koji je sravnjen u Drugom svjetskom ratu pa je ponovno građen nakon velikog rata, prvobitno je zamišljen i projektiran tako da bude u skladu sa zakonima real-socijalističkog arhitektonskog kanona. Trebao se svidjeti Staljinu. No, poslije nadograđivan i dotjeran, grad je ostao pravilan, zelen i širok, čuvajući svoju tradiciju i nekadašnji komunistički ponos. Zato je jedan od glavnih spomenika onaj na kojemu je ruski tenk T-34 koji je u Drugom svjetskog ratu nadmašio njemačke tenkove, odredivši tako i tijek rata.

Noću, sve je osvijetljeno, svaka zgrada blješti kao da je praznik. Među njima i gradski cirkus, natkriveni amfiteatar u kojemu će upravo, nakon tri godine rekonstrukcija, početi nova sezona programa. Na blagajni ljudi čekaju red za karte. Kupuju ih po dvadesetak. Cirkus je nacionalno blago u Bjelorusiji i nacionalna institucija.

“Grad je siguran i čist i ljudi vole biti vani tako da su ulice ovdje uvijek pune, naročito vikendom. Tada svi idu na klizanje, hokej, ljudi se dosta bave sportom...”, kaže Igor Kudrejko. Dan ranije došao je s poslovnih dogovora u Moskvi. Do ruske prijestolnice, 700 kilometra udaljene od Minska, vodi dobar autoput. No, Igor dodaje da u Rusiji uvijek treba paziti na ograničenje brzine jer je ruska prometna policija ažurna s kontrolama.

“Mi smo vrlo povučen, miran narod. Uvijek se tu pričaju vicevi u kojima su glavni likovi Rus, Ukrajinac i Bjelorus. Ova prva dvojica su glasni, direktni, čak agresivni, a Bjelorusi uvijek ispadaju neke skromne dobrice”, govori nam Ekatarina Sevastianova, novinarka opozicijskog Belsata, TV kanala koji se emitira iz Poljske. “Kate” - jer Ekatarina je živjela i studirala u SAD-u gdje i danas živi njezina sestra - kaže da nema nikakvih problema zbog svog posla. “Moji roditelji rade za državu, ali nisu imali ništa protiv toga što sam se zaposlila na ovoj televiziji”, dodaje. Majka, profesorica, ima plaću od 250 američkih dolara. A Kate zaradi i 750. Radi priloge o društveno važnim temama, naročito o mladima.

“Radila sam i političke priloge, ali onda mi je jednog dana zazvonio telefon... pa mi je taj netko s druge stane rekao... Čuj, Kate, mlada si, imaš perspektivu... nemoj se upetljati u nešto što ti ne treba. Bilo je kao u onom horor-filmu u kojemu zazvoni telefon i tko podigne slušalicu... ne završi dobro”, smije se.

Novinarka ne želi otići iz svoje zemlje, mada sada Europska Unija, a naročito za Bjelorusiju vitalno zainteresirane države, poput Poljske, mame mlade Bjeloruse ukidanjem plaćanja naknada za vize, dok predstavnici režima ne mogu krenuti preko zapadne granice. Njezine vršnjakinje koje se ne namjeravaju baviti karijerom, nego bi se radije bogato udale, sanjaju, priča Kate, o bogatom Talijanu koji će ih odvesti u Milano.

Italija ipak zauzima posebno mjesto u srcima ovih ljudi. Naravno, i zato što Bjeloruskinje vole modu i talijansku odjeću, ali i zato što je Italija među prvima ponudila pomoć prije 25 godina, nakon černobilske havarije kojom je zapravo najviše pogođen jug Bjelorusije pa su djeca odlazila na liječenje u Italiju, te poslije i na rehabilitaciju i ljetovanja.

Bjelorusija već godinama živi u svojevrsnoj političkoj izolaciji. S gotovo deset milijuna ljudi, izuzetno bogata šumama, vodom i prirodnim izvorima koji se koriste u poljoprivredi, zemljopisno je baš na razmeđi svjetonazorskog i političkog Istoka i Zapada.

Ne može se othrvati zagrljaju Rusije - niti to želi - a opet, sirenski je zov Zapada dovoljno jak da se i povremeno vjerojatno i sam Aleksandar Lukašenko, poput Odiseja, mora svezati ne bi li mu odolio.

Bjelorusiju, kako kada i kako do koje prigode, nazivaju “posljednjom diktaturom Europe”, Lukašenku i njegovim ministrima ne daju vize za Europu - kao da bi on silno i želio otići u Bruxelles - OESS i organizacije za ljudska prava pišu prosvjedna pisma zbog toga što je pokušaj revolucije u Minsku spriječen, a opozicija riješena tako što je - zatvorena. Zbog lanjskih demonstracija 700 je ljudi bilo uhićeno, a glavni policijski inspektor je najavio da svi oni koji su bili na prosvjedima mogu očekivati poziv za obavijesni razgovor. Ipak, ljudi koji su bili na prosvjedima, a s kojima smo o tome razgovarali, nisu zabrinuti. Stanje u državi sad je mirno. Sankcije Europske Unije ne komentiraju se previše, kao da nikoga nije ni briga za to.

Ispod tog političkog plašta, krije se ekonomski interes. Da, Lukašenko i društvo, niste dobrodošli u Europi, ali eto njemačkih poslovnih ljudi u akciji. Jer, Bjelorusija - takva, zaustavljena u vremenu, nije još dopustila ulazak stranog kapitala. Ovdje je sve državno. Nema tu nijednog poznatog bankarskog ili financijskog logotipa. Zato potencijalni investitori tapkaju od nervoze jer je tržište veliko, bez financijske krize i, uz rast kupovne moći, tržište s potencijalom.

Batka Lukašenko (“tata”, kako mu tepaju) živopisan je karakter. Svaki dan objavljuje na internetu što radi, obožava hokej pa rado navlači klizaljke i nacionalni dres i bio je jedini bjeloruski zastupnik koji je glasovao protiv raspada SSSR-a.

Glavni čovjek u Ministarstvu vanjskih poslova za Europu, diplomat Aleksei Skripko, objašnjava nam da Bjelorusija i nije zaintersirana za EU i članstvo u njoj. Radije svojim putem ide sama, prema svojim pravilima.

“Nama je sada najvažnije da ne izgubimo tempo gospodarskog rasta. Mi nemamo svoje prirodne izvore i moramo uvoziti; nemamo uran ni dijamante ni plin ni naftu. Ali, imamo izuzetno talentirane i radišne ljude, imamo pamet i znanje. Dok je svijet trpio financijsku krizu, mi smo imali 10 posto stopu rasta, i to nam je sada najvažnije, ne želimo to izgubiti. Ne živimo u jednostavnom susjedstvu. S jedne stane je Rusija sa svojim velikim potencijalom i našim tradicionalno prijateljskim odnosima, ali koja ima svoje nacionalne interese i štiti ih. S druge strane, tu je Europska Unija s kojom imamo često teške odnose... Mi želimo imati dobar i kvalitetan standard “, kaže elokventni diplomat, birajući riječi kad govori o odnosima sa EU.

Minsk kod stranca izaziva čudne, pomiješane osjećaje.

Je li politički nekorektno reći da je to čist, funkcionalan i oku ugodan grad? Neobično je vidjeti kako Bjelorusi ponosno ističu simbol crvene zvijezde, srpa i čekića, kako je pred Parlamentom zamišljeni Lenjin koji gleda u daljinu, ravno u zgradu jednog od brojnih fakulteta u centru grada. S desne strane, pored katoličke katedrale ponosno je izložena fotografija pape Ivana Pavla Drugog. A između Lenjina i Pape je - podzemni raskošni shopping-centar. Na površini je stvarnost, a u podzemlju... bjeloruska budućnost.