U današnje vrijeme nema previše smisla rabiti epitet “kultno” jer se izlizao od prekomjerne upotrebe i značenje mu je devalviralo pa više i ne znači mnogo ako i znači išta, ali postoje određena bića, stvari i pojave, najčešće iz bliske prošlosti, kojima taj epitet pristaje upravo besprijekorno.
Možda je riječ o tome da je nekoć jednostavno bilo manje potrebe za bombastičnim kvalifikacijama pa se “kultovima” iz prošlosti može više vjerovati, ono što je taj status zaradilo u davno, predinternetsko vrijeme, uglavnom ga je posve zaslužilo, tu je manje bilo riječ o marketingu ili medijskom pumpanju, a više o sirovoj kvaliteti ili nekoj posve specifičnoj vrijednosti koja je s vremenom prepoznata.
Velike teme
“Svijet po Garpu”, četvrti roman američkog pisca Johna Irvinga originalno objavljen 1978., bez imalo se zadrške može proglasiti kultnom knjigom. Osvojio je nekoliko književnih nagrada, preveden je na brojne svjetske jezike, godinama nije silazio s lista bestselera, a čak i danas, gotovo četrdeset godina nakon što je objavljeno prvo izdanje, Amazon mjesečno proda oko 130 primjeraka.
Riječ je, dakle, o romanu čija slava ne blijedi. To nije ništa neobično budući da je riječ o uistinu sjajnom bildungsromanu. Radnja prati život pisca T. S. Garpa, sina odlučne feministkinje Jenny Fields. Lik Garpa pratimo još od trenutka kad je njegova majka planirala zatrudnjeti, pratimo njegovo odrastanje, školovanje, zasnivanje vlastite obitelji i spisateljsku karijeru. To je obimna biografska priča koja se povremeno može čitati i kao najuzbudljiviji triler, a Irvingu je poslužila kao platforma da progovori o važnim i velikim, svevremenskim temama kao što su smrt, seks, brak, prevara, feminizam, obiteljske veze, roditeljstvo…
Irivng je izuzetan pripovjedač: vodi računa o detaljima, ali cjelinu nikada ne ispušta iz vida. Vrlo je duhovit, povremeno jedak i ciničan, prema svojim likovima istovremeno gotovo beskonačno surov, ali i topao, blag te prepun razumijevanja. Mnogobrojni obrati u radnji su neočekivani i dramatični, ali pogonjeni neslomljivom logikom koja se čitatelju otkriva tek post festum, onako kako to obično i biva u dobroj književnosti.
Kad je tek objavljen, pojedine rečenice iz romana znale su se vidjeti kao grafiti ispisani na zidovima američkih sveučilišta, a obožavatelji romana u čitavom svijetu prepoznavali su se gotovo kao određena sekta - riječ je o knjizi koju je izuzetno lako zavoljeti i u nju se zaljubiti. Svaki se čitatelj osjeća posebno i povlašteno, kao da njezine istine otkriva prvi i kao da je čitanjem iniciran u neki ekskluzivni klub iako je njezina dopadljivost univerzalna.
Scenaristička karijera
John Irving je rođen 1942. i o njemu se često govori kao o najvećem živućem američkom romanopiscu, a katkad ga se spominje i u kontekstu “velikog američkog romana”, no on sam tvrdi da američka književna tradicija njemu ne znači mnogo i da mu je najveći literarni uzor Charles Dickens.
To se naslijeđe itekako osjeti u dobrom dijelu od njegovih dosad objavljenih petnaest romana. Uz motiv sirotišta i odrastanja bez roditelja kojem se često vraća, značajno je i to da, baš kao i njegov viktorijanski prethodnik, ispisuje guste, detaljne životne priče koje imaju ambiciju prenijeti čitav jedan životni put, sa svim detaljima i silnicama koje su ga učinile upravo onakvim kakav jest.
Kako to u Americi već često biva, uspješni se romani pretvaraju u filmove pa je Irving, paralelno sa spisateljskom, gradio i scenarističku karijeru. Štoviše, za preradu svog romana “Kućna pravila” u scenarij dobio je 1999. Oscara, a još su četiri njegova djela doživjela ekranizacije, među inima i “Svijet po Garpu” u kojem su glavne uloge igrali Glenn Close i Robin Williams.
Unatoč tome što je riječ o zaista velikom, poznatom i priznatom piscu, kod nas je gotovo nepoznat. Poznaju ga pasionirani i profesionalni čitatelji, ali prosječnom je čitatelju njegovo ime ipak nepoznanica što je poprilična šteta jer njegovi romani komuniciraju na nekoliko razina i mogu biti jednako primamljivi zahtjevnoj književnoj publici kao i onima koji čitaju tek povremeno, samo da se zabave ili ubiju vrijeme.
U hrvatskim okvirima Irving zapravo ima status dobro čuvane književne tajne. Stvar je tim čudnija ako uzmemo u obzir da je Irving u nas prevođen, doduše ne sva djela i bez pravog sustava i plana, ali u knjižnicama se ipak mogu pronaći neki njegovi važniji romani.
Dva sveska
“Svijet po Garpu” na hrvatskom je prvi put objavljen 1985. u izdanju nakladničke kuće Otokar Keršovani kao knjiga u dva sveska koja je u knjižnicama i danas redovito posuđena iako se počesto, s obzirom na dob izdanja, radi o raskupusanim, požutjelim i pohabanim primjercima. Kasnije Irvingove romane (“Četvrta ruka”, “Udovica na godinu dana”) objavio je Algoritam, ali i oni su uglavnom prošli nezamijećeno iako je, opet, riječ o uistinu izvanserijskoj književnosti. Ništa se nije ulagalo u promidžbu ovih knjiga, nitko se nikada nije potrudio oko Irvinga stvoriti prepoznatljivu autorsku priču iako je za to bilo mnogo prilike i potencijala, njegovi su romani bili prepušteni sami sebi, da na njih nalete čitatelji namjernici.
Sve je, čini se, oko Irvingovih djela na hrvatskom, a posljedično i njegove percepcije kod nas, bilo rezultat stihije i hrvatski su čitatelji teško mogli steći pravi dojam o veličini ovog pisca i obimu njegova djela. Sada nepravdu pokušava ispraviti nakladnička kuća Lektira, koja se uhvatila obimnog posla objavljivanja dosad neprevedenih Irvingovih romana. U programsku shemu “uletio” je i “Svijet po Garpu” jer su smatrali da ovaj suvremeni klasik zaslužuje novo ruho. Riječ je o novom, osuvremenjenom prijevodu onog istog izdanja iz 1985. godine (prijevod Maje Zaninović), a sudeći po podacima iz knjižnica, potez je bio odličan - i ova knjiga je stalno posuđena!
Iako Irving svakom novom knjigom pokušava ljestvicu koju je sam postavio podići još malo više, “Svijet po Garpu” je i dalje njegovo najpoznatije i najpopularnije djelo. U njega su ugrađeni brojni strahovi, pitanja i dvojbe modernog čovjeka, a jednako je aktualan danas kao što je bio i u trenutku objavljivanja. Irving posebno upućeno i osjećajno piše o pitanjima seksualnog identiteta i o pobačaju, njegov je pristup originalan i zdravorazumski, a u ovom velikom romanu je transrodna osoba jedan od najmirnijih i najpozitivnijih likova, čak do te mjere da se pitamo bi li pojava nekog sličnog lika u kakvom domaćem romanu bila smatrana određenom vrstom subverzije - ako uzmemo u obzir aktualni društveni trenutak.
Alkemijski postupci
Kao da je pronašao magičnu formulu kako o velikim i važnim temama pisati nepretenciozno i lako, Irving uspijeva biti mudar bez dociranja, duboko osjećajan bez patetike i vrlo životan, a bez imalo banalnosti. Život doista kao da curi sa stranica ovog romana, “Svijet po Garpu” kao da je, nekim smrtnicima nepoznatim alkemijskim postupcima, čisti komad života pretvoren u lijep komad književnosti.
Novinari i književni kritičari nerijetko su opsjednuti potragom za “velikim američkim romanom”, a unatoč tome što bi, po strogo formalnim kriterijima, i Irvingovo djelo moglo ući u tu nišu, on sam nije najzadovoljniji tom kvalifikacijom pa je jednom prilikom izjavio: “Što se tiče velikog američkog romana, njega nikada nisam želio napisati. Uvijek mi se činilo da željeti napisati takav roman treba sadržavati i nešto patriotskog ekstremizma. Ne želim napisati veliki američki roman, samo želim napisati dobar roman.”
I uspjelo mu je. Itekako mu je uspjelo, uspjelo mu je čitavih petnaest puta, po jednom za svaki roman koji je napisao.