General Vernon Walters, početkom sedamdesetih zamjenik glavnog direktora CIA-e, višestruki američki veleposlanik, u proljeće 1998. u rezidenciji američkog veleposlanika u Bruxellesu govorio je o Marshallovu planu, ali i nizu delikatnih epizoda iz svoga života. Na traženje predsjednika Nixona, general bez formalnog obrazovanja, ali fluentan u više jezika, uključujući i španjolski, od ostarjelog diktatora Francisca Franca, najdoslovnije, trebao je saznati što namjerava sa Španjolskom jednom kada umre. Strah od kaosa nakon odlaska dugogodišnjeg apsolutnog vođe plašio je Amerikance, jer je smjer često mogao biti posve drukčiji od onog koji je do tada dominirao. Portugal je nakon Salazarove desne diktature s generalom Franciscom da Costa Gomesom skrenuo ulijevo. General je bio socijalist, kolonije su napuštene, u Angoli se vodio građanski rat u kojem su Kubanci uskoro odnijeli prevagu. Portugalcima se jugoslavenski socijalizam sviđao, kako je 25. listopada 1975. u Rijeci i Beogradu govorio novi portugalski vođa. Španjolska je bila ozbiljnije i daleko važnije pitanje.
Poveznica
Od godine kada sam slušao Waltersa do danas bezbroj sam puta putovao u različite dijelove Španjolske. Najviše i najčešće išao sam u Barcelonu, što je i logično. Od 2009., kad se počelo prometovati između Zagreba i Barcelone, broj letova između dviju zemalja dramatično se povećao. Zapravo, tek zahvaljujući turizmu i vjerojatno nogometu, Hrvatska je postala činjenica u Španjolskoj. U nekoliko godina gotovo da nema Španjolca koji nije bio na Jadranu ili barem nije čuo priču o Hrvatskoj. Drugog, ili barem puno drugog, između dviju država nema. Oni koji su pamtili Građanski rat od 1936. do 1939. ili odnose jugoslavenskih i španjolskih komunista danas su prastari ili mrtvi. Odnosi iz stare povijesti, veze između Dubrovnika i Aragona, pa i činjenica da su Habsburgovci bili zajednički vladari i Španjolcima i Hrvatima, da su se stanovnici dalmatinskih i primorskih komuna zajedno s Don Juanom Austrijskim, bratom španjolskog kralja Filipa II., borili kod Lepanta, oaze su znanja uskog kruga stručnjaka.
Pojedini su Hrvati ostvarili važnu karijeru u španjolskoj kolonijalnoj službi – potkralj Meksika bio je Lopuđanin Vice Bune, a Korčulanin Vicko Paletin napisao je djelo “O pravu i opravdanosti rata što ga kraljevi Španjolske vode protiv naroda Zapadne Indije”, no to su kuriozumi nepoznati i u Hrvatskoj, vjerojatno zato što se teško mogu povezati s Bleiburgom ili Titom. Doduše, jedan od sugovornika u Madridu, inače doseljenik iz Venezuele, žestoki protivnik katalonske samostalnosti, počeo je vrlo samouvjereno govoriti kako je iz Pamplone, gdje je profesor bio Luka Brajnović, novinar i pjesnik, emigrant koji je nakon bijega iz NDH 1945. živio u Austriji, Italiji pa, konačno, u Španjolskoj, a tamo je postao doajen studija žurnalistike.
Zastave
U Madridu sam bio točno u trenutku kada je Katalonija proglasila neovisnost 27. listopada 2017. Oni koji poznaju Madrid govorili su da je španjolskih zastava po balkonima zgrada bilo više nego ikada – jer ih prije, izuzmu li se javne službe, najčešće uopće nije bilo. Bilo je to suprotno Barceloni ili drugim dijelovima Katalonije, gdje je zastava pokrajine, izrađenih po uzoru na kubanski stijeg, bilo posvuda i ne samo u Barceloni. Vlasti u Španjolskoj odmah su pokrenule članak 155. i stavile vlasti i vladu Katalonije izvan zakona. Potom su raspisale izbore za kraj prosinca 2017. Osim ambasadora Kraljevine Španjolske u Parizu, jedini diplomat koji je toga dana na nekoj nacionalnoj televiziji govorio javnosti zemlje u kojoj je akreditiran bio je sofisticirani i obrazovani Eduardo Aznar u Zagrebu.
U Madridu se čak i tada jedva moglo primijetiti da se događa nešto posebno. Toga poslijepodneva bio sam na Sveučilištu Complutense, na rubu grada, u vili u kojoj su 1990., uz prisustvo Raise Gorbačov, otvorili Centar za sovjetske studije. Vrijeme za takav pothvat bilo je nekoliko desetljeća zakasnjelo, a u vili koja ne izgleda kao dio fakulteta, nego kao najluksuzniji stambeni objekt, bilo je posve mirno. Francisco Franco humanističke je fakultete namjerno pomaknuo na rub grada, tamo gdje se studente moglo lakše kontrolirati, pa i zaustaviti ako bi se počeli kretati prema središtu Madrida. Istina, nitko od Španjolaca nije ostao uz nas strance, nego su očito svi gledali vijesti. U jesen u Madridu često kiši, ali je krajem ovog listopada vrijeme bilo gotovo ljetno. Ako je bilo izvanrednog stanja, onda se ono moglo osjetiti samo u Barceloni.
Ono što se od tada - pa kasnijeg bijega katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta u Bruxelles i raspuštanja katalonskih institucija - do kraja studenog odvilo nije moglo posebno usrećiti ni zagovornike neovisnosti, ali ni Vladu Mariana Rajoya u Madridu. Je li proglašenje neovisnosti i od kakva značenja? Hoće li Katalonci izaći na izbore koje saziva središnja vlast? Jesu li time ojačali zagovornici normalizacije ili neovisnosti? Trebaju li se u Madridu plašiti rasta zagovornika samostalne Katalonije, broj kojih se u nekoliko godina dramatično povećao? Trebaju li se nacionalisti bojati činjenice da je Rajoy otvorio prostor za jasnu artikulaciju političkih preferencija unionista, kojih nije malo? Je li pretjerana reakcija policije tijekom referenduma bila nepotrebna, je li ona spriječila da se manjinski zagovornici neovisnosti ispušu? Sada je za neka od tih pitanja prekasno, jer odgovori će vjerojatno biti razočaravajući za obje strane, barem u srednjoročnom razdoblju.
Francovi infarkti
U jesen 1975. španjolski Caudillo Francisco Franco doživio je seriju srčanih udara. Režim u Madridu nije smekšala starost generalissimusa. Mada je premijer Aris Navarro nešto ranije govorio kako su političke reforme u zemlji osmišljene da idu “vrlo daleko i vrlo visoko”, ne dirajući u Franca, odbacio je ideju ustavne reforme, odbacio je legalizaciju separatista i komunista. Krajem rujna, unatoč apelima cijeloga svijeta, pape i glavnog tajnika UN-a, od 11 na smrt osuđenih Baska Franco je pomilovao samo šest, a strijeljao je petoricu. Svi su ponovno grmjeli protiv Franca, baš kao i proteklih nekoliko desetljeća. Ambasadori su povučeni, a Franjo Tuđman u Zagrebu zapisao je u dnevniku kako jugoslavenski mediji javljaju o sukobu “antifašista” i Franka, dok drugi govore o “nacionalistima i separatistima”. Kako je Bogdanu Radici još davno rekao François Mauriac, general Franco nakon pobjede nije pružio ruku pomirenja, nego je ostao na čelu frakcije “koja i dalje siječe i ubija” i tako je bilo do kraja. Zaoštrilo je to odnose na Pirenejskom poluotoku između Španjolaca, a napose su se iziritiranima osjećali Katalonci, koji su bili najbogatiji, samouvjereni i samosvjesni.
“Franco je (konačno) umro”, zapisao je 20. studenog 1975. u svome dnevniku Tuđman. “U Španjolskoj – velika previranja, mnogo živosti, kako u zemlji tako i u redovima brojne političke, antifašističke emigracije, KP Španjolske na čelu s razumnim, aktivnim, elastičnim i dosljednim Carrillom, kao najsnažnijom političkom grupacijom“, pisao je srbijanski političar Draža Marković u svojom sjećanjima. Nekoliko mjeseci kasnije, ponovo je zapisao kako se institucije frankizma prevladavaju postupno, sporo, proturječno, kako to već jest kada “na čelu takvog procesa stoje snage koje su bile i glavni oslonac i glavni faktor prošlog stanja”. Strah od brzine, strah od naglog kretanja nastojao se izbjeći. “Ma kako apsurdno zvučalo”, baš je Francov premijer Novarra postao “ubijeđeni reformator”. Bude li nastavio s reformama, bit će i sam pometen. Pretvaranje Španjolske u monarhiju na način kako je to zamislio sam Franco, kritizirali su iz opozicije, komunisti, čak i monarhisti koji su slijedili karlističkog princa Carlosa Hugo de Bourbona od Parme. Raspišimo referendum, ispitajmo je li režim kakav je Franco želio da se održi onakav kakav zemlji najviše odgovara, govorili su tražeći referendum.
Dolina palih
Franco je pokopan u Dolini palih (Del Valle de los Caídos), mjestu gdje su frankističke snage nakon 28 mjeseci provalile u Madrid. “Kamenje, koje će se uzdizati, bit će veličine antičkih spomenika i prkosit će stoljećima i zaboravu. U slavu onih koji su pali, uzdizat će se bazilika na padinama Sierra Guadarrame, blizu Escoriala. Heroji i mučenici našeg križarskog pohoda imat će dostojan okvir, u kojem će se vječno odmarati...“ izgovorio je Franco i angažirao osam tisuća ratnih zarobljenika da dube granit od kojeg je izgrađen križ visok 153 metra i širok 46 metara. Hram ispod njega dug je 260 metara i visok 41 metar. Pokopati je trebalo sve katolike i Španjolce, sve koji su se borili u građanskom ratu, kao zalog pomirenja. Ideja pomirenja na takav način nije uspjela, ali je poslije bila jedno vrijeme inspiracija Franji Tuđmanu i njegovim “kostima u mikseru” – ideji da se u Jasenovcu pokopaju pali kod Bleiburga i logoraši.
Na pogreb Francisca Franca Bahamondea došao je samo jordanski kralj Husein, Augusto Pinochet, šef vojne hunte Čilea, Hugo Banzer Suarez iz Bolivije i princ Rainier od Monaka. Onda je Huan Carlos proglašen za kralja, ali na toj je svečanosti bilo više državnika: osim princa od Monaka, i francuski, njemački predsjednici. Španjolska je ulazila u tranziciju koja nije bila mirna, ali koja je ipak donijela beskrajni optimizam. Sve se počelo mijenjati, zemlja je postala demokracija i bila željna hvatanja koraka s europskim državama.
Prvi ambasador SFRJ u Madridu od 1977. do 1981. bio je Rudi Čačinovič. I on i supruga govorili su španjolski, bio je zainteresiran za zbivanja u Španjolskoj, ne samo zbog složenih odnosa španjolskih i jugoslavenskih komunista, eurokomunizma, koji je mogao biti put i za SFRJ. O Španjolskoj, mada možda ne u cjelini, s ove se strane Sredozemlja znalo više nego što su Španjolci vodili računa o zemljama dalje od Francuske ili Italije. Jugoslavenski federalizam bio je ono što su poneki u Španjolskoj najprije proučavali. Čačinovič je već tada na Bledu organizirao katalonsko-slovenske susrete, što je, naravno, bilo sukladno ukupnoj jugoslavenskoj politici. Suradnja s komunistima, odgonetanje je li Tito bio u Španjolskoj za vrijeme Građanskog rata i rasprave o autonomiji bile su jedino po čemu su jugoslavenski diplomati bili zanimljivi, barem Kataloncima. Slično je vrijedilo i kasnije. Španjolska se nakon promjene vlasti i nakon prvih demokratskih izbora s premijerom Adolfom Suarezom počela dramatično brzo mijenjati. Atmosfera je bila pozitivna, sve je izgledalo moguće, otvoreno. Raspravljalo se puno, prevodilo, pokušavalo nadoknaditi ono što nije prevođeno. Slovenca Čačinoviča u Madridu slijedio je Hrvat Berislav Badurina pa Kosovar Rexhai Surroi, što bi dalo naslutiti da je pri kadroviranju element autonomije imao određenu ulogu.
Prvi veleposlanik
Prvi hrvatski veleposlanik u Madridu, onaj koji je otvorio zgradu i izvjesio zastavu, bio je Sergej Morsan. Frane Krnić došao je 1997. i ostao gotovo šest godina. Hrvatska je bila razmjerno nepoznata, čak nepopularna, sve do promjene ukupne atmosfere nakon izbora 2000., bez obzira na desnu Vladu premijera Aznara. Kad je hrvatski veleposlanik prvi put došao kod predsjednika Generalitata Katalonije Jordija Pujola, prenio mu je zahvalnost za njegovu osobnu pomoć i razumijevanje hrvatskih težnji za neovisnošću te španjolskom narodu. Pujol ga je tu prekinuo. “Ambasadore, vi se varate. Ja sam vas razumio, Katalonija vas je razumjela, ali Madrid nije. Oni nisu bili na vašoj strani.“ Tako je neprestano trajalo nevjerojatno zanimanje za Zagreb u Barceloni i Baskiji, dijelom da bi se oponiralo Madridu, dijelom zbog pokušaja vlastitog pozicioniranja, dijelom zbog lakšeg traženja vlastitih političkih pravaca. Bilo je to nakon što su 1992. ulice u Barceloni, za vrijeme tako važnih Olimpijskih igara, bile okićene i hrvatskim zastavama. Tada se među hrvatskim nacionalistima, prije svega, razvio osjećaj simpatije prema Kataloniji, ali on je poslije usahnuo, kako je država postala fetiš. Kako su iskustva samostalnog života mnogima bila gorka, nestalo je oduševljenja koja su prije 25 godina bila opća.
Franu Krnića u Madridu je naslijedio Filip Vučak, a onda Neven Pelicarić. Od uspostavljanja zračnog mosta između Zagreba i Barcelone Hrvatska je za Španjolce zapravo otkrivena. Zemlja koju su uglavnom zvali Kroatoslavija, Kroatoslovakia, postala je zemlja na pragu članstva u EU. Kada je u parlamentu trebalo izglasati da Španjolska prihvaća hrvatsko članstvo, na galeriji je bio i hrvatski veleposlanik. Cijela je procedura trajala dugo, duže nego što je itko očekivao, ali ne zbog poteškoća koje je tada radio Zagreb. Da sve točke u Madridu prođu brzo, gurao je šef Demokratske unije Katalonije Josep Antoni Duran, koji je zbog toga i dobio hrvatsko priznanje. Rasprava o ratifikaciji ipak se oduljila, jer se pretvorila u unutaršpanjolsku raspravu. Katalonci, Baski, ali i drugi, koji imaju izražen osjećaj autonomije, mada ne nužno samostalnosti, prigovarali su Vladi da Hrvatska može svašta, a oni ne mogu ni razgovarati o vlastitoj samostalnosti. Žestoka, zapjenjena rasprava na kraju je završila sa 181 glasom za hrvatsko članstvo. Svi prisutni zastupnici bili su za.
Diplomatski stav
Katalonci i Baski tako već desetljećima neprestano ističu kako legalno ne mogu van, kako nemaju ni legitimitet jer većina nije za izlazak. Hrvatska je Ustavom iz 1974. imala mogućnost tražiti samostalnost, pregovarala je o konfederaciji, imala je rat, a režim u Jugoslaviji bio je drukčiji od režima u Španjolskoj danas. Sve su to argumenti koje su koristili i hrvatski veleposlanici kada su razgovarali o budućnosti Kraljevine, odgovarajući onima koji su upravo u Hrvatskoj vidjeli ono što bi mogao biti put koji bi se mogao slijediti. Ideja Španjolske, piše povjesničar Toni Judt, bila je za vrijeme Francisca Franca kontaminirana, uprljana, a regionalni su identiteti djelovali čisto, iskreno. Povijesni muzej u Barceloni i danas je zapravo muzej u kojem se, slično kao u Hrvatskoj, od Katalonije ne vidi Španjolska. Na Kanarskom otočju, još jednoj posebnoj regiji unutar Španjolske, u dućanima se katalonsko pivo Estrella ne može kupiti ohlađeno, za razliku od ostalih limenki. Osjećaj posebnosti i želja za samostalnošću, pa i osporavanje tuđih aspiracija, često nisu racionalni i često se shvaćaju isuviše osobno.
Hrvatska je u Kataloniji imala velikog prijatelja. Odluka hrvatskih vlasti da podrži federalnu španjolsku Vladu u pitanju katalonske samostalnosti vjerojatno je logična i opravdana. Europska unija najmanje treba još jednu krizu u svojem koru u trenutku kada treba rješavati izbjegličku krizu, kada se istočne članice valjaju u blatu neofašizma poput Poljske i Mađarske, poglavito dok nije jasno koliko je to točno Katalonaca za samostalnost. Možda je hrvatska diplomacija svoj stav ipak mogla obrazložiti s nešto više argumenata i topline, imajući na umu povijest simpatija Katalonaca prema Hrvatskoj. Ne bi to ništa promijenilo, ne bi ni uvrijedilo Madrid – Barcelona će još neko vrijeme ostati drugi najveći španjolski grad – samo bi izgledalo bolje i lakše bi se pravdalo u budućnosti i pred poviješću.