Vječiti bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko ipak ima šanse oboriti rekord po dugovječnosti na vlasti. Za sada ga s nekoliko godina “šije” aktualni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Iako Lukašenkova sudbina ovisi o Vladimiru Putinu, koji se ukrajinskim krvoprolićem kocka Rusijom, brkata sfinga iz Minska ima šanse oboriti Đukanovićev europski rekord. Ove je godine nadmašio čak i Josipa Broza Tita, koji je Jugoslavijom vladao 35 godina.
Nakon prvog kruga predsjedničkih izbora, iako je vodeći kandidat s preko 35 posto glasova, stvari po Đukanovića ne stoje dobro. Njemu najopasniji konkurent, Jakov Milatović, iako zaostaje za šest posto, u drugom krugu ima velike šanse da skine Đukanovića s vlasti. Jer, ako se pribroje očekivani glasovi trećeg na listi, proruskog i prosrpskog, ekstremnog Andrije Mandića (suđen za pokušaj državnog udara), bliskog Aleksandru Vučiću, Đukanovićeva predsjednička karijera je zapečaćena. Pogotovo zato što ni birači Alekse Bečića, koji je osvojio 11 posto, ili neće izaći na izbore ili će glas dati Đukanovićevu protivniku. Zapravo, ovo su bili izbori “za i protiv Đukanovića”. Matematika je neumoljiva, većina je protiv. Izgubio je čak 57.000 glasova u odnosu na izbore 2018. godine. U zemlji sa 541.000 građana s pravom glasa.
Jakov Milatović pojavio se u crnogorskoj politici kao ministar u kratkotrajnoj tzv. crkvenoj vladi Zdravka Krivokapića koja je doslovno sklepana pod pritiskom Srpske pravoslavne crkve u manastiru Ostrog. Biografija mu je prepuna Oxforda, Stanforda, karijere u EBRD-u i Deutsche Banku, zapadnih poslovnih veza i kontakata, a stranka u kojoj je potpredsjednik zove se Pokret Evropa sad! iako slovi za prosrpsku. (Predsjednik stranke Milojko Spajić odustao je od kandidature pod pritiskom jer se ispostavilo da ima prebivalište u Srbiji, ali i dvojno državljanstvo.) Tako se Milatović (slučajno?) pokazao kao prototip kandidata kakvog Zapad može samo poželjeti. Samo da nije tih tijesnih veza s proruskim SPC-om.
Ako je vjerovati diplomatskim kuloarima, neće to biti prevelika prepreka za Milatovića, koji se u kampanji potrudio dobro popeglati pozivanjima na nastavak crnogorskih pretpristupnih pregovora za ulazak u Europsku uniju. Zanimljivo, status Crne Gore u NATO savezu tijekom kampanje nije dovodio u pitanje niti jedan kandidat, pa čak ni proruski četnički vojvoda Mandić.
Ako pobijedi u drugom krugu 2. travnja i zasjedne u Đukanovićevu predsjedničku fotelju, Milatović će imati pobjednički zamah važan za predstojeće, upravo raspisane izvanredne parlamentarne izbore. Imat će na raspolaganju vrlo kratko vrijeme u kojem mora pokazati nacionalnim manjinama da ne trebaju strahovati od ipak prosrpskog političara. Naime, manjine, ponajprije albanska i bošnjačka koje čine četvrtinu biračkog tijela Crne Gore, nisu bile baš motivirane za prvi krug ovih izbora. Oni, kao ni suverenistički Crnogorci, ne žele da Crna Gora postane Republika Srpska na moru. Ako osjete opasnost, mobilizirat će se za parlamentarne izbore.
A tada, vraća se Milo Đukanović, ovaj put (i opet) kao premijer koji po Ustavu, kao i u Hrvatskoj, ima neusporedivo veće ovlasti.
