Nad britanskim obzorjem nadvija se zanimljiv par, posve virtualan, ali znakovit: doznajemo da je omiljeni autor njezine kraljevske visosti vojvotkinje od Sussexa, po majci Afroamerikanke, američki lingvist i društveni kritičar Noam Chomsky (89), po ocu ukrajinski Aškenazi.
Uočavamo da na Jeremyja Corbyna (69), sve izglednijeg kandidata za sljedećega prvog ministra Njezina Veličanstva, utječe američki ekonomist i nobelovac Joseph Stiglitz (75), radikalni neokensijanac. Corbyn je već nekoliko mjeseci na tapetu medijske javnosti u kojoj ga posljednjih dana “šije” samo spomenuta mlađahna vojvotkinja.
Eto zapanjujućeg koktela radikalizirane starosti (iz kakve su se u vječni mir povukli Norberto Bobbio, Stéphane Hessel i još poneki autori, kojima su najžešće knjige prispjele u doba labuđeg pjeva, negdje u desetom desetljeću), te vraški zainteresirane mladosti koju ni brak iz monarhističke (također medijske) bajke ne priječi čačkati po zapretanom žaru davnoga socijalnog optimizma.
Ima nečega literarnoga u prevratima političkih moda. Netom što je Francis Fukuyama, s luksuzne palube u tom trenu jedine svjetske supersile, objavio kraj povijesti, to je njegovo zdanje, skupa s dvojnim neboderima Svjetskoga trgovinskog centra, u prašinu razorila skupina toliko ortodoksnih muslimanskih ekstremista da su od svojih duhovnih vođa dobili dozvolu da se propisno naroljaju posljednjih dana prije 11 rujna i supijani bace Zapad u paniku i paranoju.
Prije toga, kada se činilo da je “socijalna država blagostanja” trajni odgovor i deterent Zapada protiv klasnih okršaja, na dvije atlantske obale su se sjurili filmski kauboj Ronald Reagan i provincijska kemičarka iskemijana u odvjetnicu Margaret Thatcher i u vihoru deregulacije inaugurirali tobogan ravno u financijsku krizu koja je, šireći strah i nacionalnu depresiju, urodila povratkom nacional populizma.
Sada, kada se činilo, u ozračju uskrsa supersila i njihovih interesnih sfera, da je neminovna sveta alijansa između raspomamljene desnice i etatističkih despota na istoku – evo, po znamenitome fizikalnom zakonu akcije i reakcije – okupljanja “millennialsa” oko Bernieja Sandersa onkraj Atlantika i Corbyna, bitno bliže, dok na njegovu ramenu figurativno čuči, kao križanac Minervine sove i Poeova gavrana, John McDonnell (67), ministar financija u sjeni i još jedan prilježan Chomskyjev čitatelj koji, od svih laburističkih vođa iz prošlog stoljeća, cijeni jedino Clementa Atleeja, jer je samo on, kaže, “bio pravi socijalist”.
Atlee je nacionalizirao sve živo, što jest bilo efikasno u tmastoj poratnoj krizi (kad je Tito stigao u London 1955 još su Englezi dobivali točkice – a čvrsto sam uvjeren da je svaki etatizam desničarski, bez obzira na zastavu kojoj salutira). Prije 12 godina McDonnell je rekao da su na njega intelektualno utjecali najviše Marx, Lenin i Trockij, te da se ima još štošta naučiti iz Marxova Kapitala.
Istjeraš ih kroz vrata, platiš im oproštajnu večeru zbog zasluženog odlaska u mirovinu, a njih evo kroz prozor u sobu s prekidačima, ni malo ne hajući za vapaje vršnjaka koji ne mogu u mirovinu ni sa 65. I privlače cure koje bi im mogle biti unuke – a živi je primjer Alexandria Ocasio-Cortez, nova zvijezda američkih demokrata.
Gledajući ih, i potpisani umirovljenik bi se počinjao sam sebi doimati bodro i čilo među djedicama. Taman da se pridruži sijedim panterama, da nije spasonosne skepse i povijesnog iskustva kako spasitelji i otkupitelji na kraju završe na križu. A političari, oni koji ponovo otkrivaju čiste ideale (s ove ili s one strane zlatne sredine po kojoj se zovu mediokriteti), u buri koju su sijali nekako spontano nađu spasonosni prsluk pragme.
Nije, naime, lako razabrati što je program a što mamac, što doista žele a čime se samo kite. Ili, još prizemnije, što bi zaista htjeli, a što od toga objektivno mogu. Jaz može biti dubok kao Marijanska brazda, kako je ustanovio Aléxis Tsípras, obavivši savršeno ono što su zabrljali njegovi dindušmani.
Na prošlotjednome kongresu Laburističke stranke u Liverpoolu Corbyn je istupio s parolom: “Dosta je pohlepe kapitalizma bez pravila!”, dakle dereguliranoga, kako su to zamotali Reagan i Thatcher.
“Corbyn je britanski ljevičarski odgovor na Thatcher”, smatra analitičar Owen Johnson. Koliko uistinu ljevičarski? To je dobro pitanje, za mnogo više od milijuna funti. A dobro je pitanje je li Corbyn zaista vođa za budućnost ili samo najbolji PR u oporbi dok se u Vladi međusobno razdiru.
Za što se laburisti zauzimaju trebalo je simbolički pokazati i crvenim kravatama, koje nose gotovo svi prvaci otkako je Corbyn prije tri godine iznenada izabran za laburističkog vođu. Na kraju kongresa su s bine zajedno zapjevali Red Flag, Crvenu zastavu, pozdravljajući, dakako, stisnutom šakom.
Eh, da, jednako je pozdravljao Mário Soares 1975, pa svejedno nije vodio neku genuino socijalističku politiku u Portugalu, gdje nije bilo ni osobite margine za državu blagostanja. Ta šaka vrijedi baš kao i dvostruki cjelov demokršćana koji vas oslovljavaju s “predragi” (naime: u Kristu). Da je Vergilije još malo poživio, danas bi Laokontu u usta stavio tvrdnju da se boji simbola više nego danajskih darova.
Corbyn je u Liverpoolu ponudio skladnu i sustavnu priču (narativ, kako bi to neki pohrvatili). Podsjetio je da je prije deset godina pohlepa bila lijepa (znameniti citat iz filma Wall Street), ali da je istodobno deregulirani financijski kapital skrahirao s razornim posljedicama. Među njima je izrijekom naveo rasizam i ksenofobiju, te krizu demokracije kao modela, u Britaniji i izvan nje. Populizam nije spomenuo, ali nije ni bilo nužno. Rušenje poreza, čime se biračima umiljava Theresa May, deklasirao je kao “dar malobrojnima koji plaćaju mnogobrojni”.
Najavio je da će podržati vladu ako postigne sporazum s Bruxellesom oko Brexita, a u slučaju neuspjeha nevoljko je izrazio spremnost za novi referendum, ali daleko boljim i čišćim rješenjem vidi nove izbore, odmah. Ne, slamku velike koalicije on ne nudi konzervativcima. “Ako niste kadri izboriti se za sporazum koji bi nam valjao, maknite se i prepustite mjesto stranci koja zna i može!”, prilično jasno je Corbyn izrazio svoj stav.
Ankete ga uvjeravaju da je vjetar definitivno promijenio smjer i da sada puše u krmu laburistima. “Sada mi izražavamo zdrav razum, mi ostajemo ujedinjeni”, pere Corbyn najvidljivije torryjevske brexitere, poput Borisa Johnsona ili Jacoba Mooga-Reesa. Ujedinjeni – jadac: John McDonnell i laburistički ministar za Brexit u sjeni Keir Starmer imaju oprečna mišljenja treba li na ponovnom glasanju kao opciju navesti i ostanak u Evropskoj uniji ili ne.
Delegati su prihvatili ideju o izborima, što pojačava šansu da prijedlog, s kojim će Theresa May pred Parlament, ne dobije većinu, bez obzira na to kakav će biti.
Brexit je ipak samo pokazatelj, premda velik kao gora, a u igri je politika Ujedinjenog (zapravo: Razjedinjenog) Kraljevstva u sljedećih pet godina.
Corbyn je u prednosti ne zato što hoće ili neće Brexit, nego zato što Englezi žele zaokret, a lakše im je vjerovati da će s dosadašnjeg kursa sjahati Corbyn nego, eventualno, Johnson.
Corbynu, koji se povremeno poziva na doba nacionalizacija, dakle na etatizam, njegovi mladi ne zamjeraju taj zatvoreni sustav bez provjetravanja, nego što pritom nije dovoljno radikalan. Mladost nije efikasno opravdanje za glupost – a glupost je da je država (kao vlasnik, ali i inače) altruist spram najslabijih. Krokodil demokratski ždere što naleti, ali njegov demokratizam u odabiru plijena ne seže do samilosti za mladunca ili iscrpljena starca, štoviše.
I ne muči ih što se Corbyn više obraća svojoj generaciji nego mladima. Naravno, on se mladima ulaguje, ali glavne su mu provale u Liverpoolu bile da bi Nacionalni zdravstveni sustav pod njegovom vladom liječio besplatno i demenciju a ne samo rak, dakle boljetice manje-više tipične za nešto starije (čak i od mene), a ne za generaciju koja sve to mora iznijeti na svojim plećima, svojim informatičkim i inim znanjem, kojemu nema ravnopravan pristup.
Između “socijalizma” u obrazovanju i “socijalizma” u demenciji prilično je jasno koji je perspektivniji (iako u trenucima gadnog srozavanja ljudskosti demencija nije sama po sebi najgore zlo).
Ima Corbyn još problema. Jedan od razglašenijih je što nije kadar objasniti da podrška okupiranim Palestincima nije antisemitska, nego antiokupacijska, te da osuda terorizma, bilo organizacijskoga, bilo državnoga, nema ni etnički, ni religijski, ni ideološki pečat.
Još je gore, bojim se, što njegova kritika nespomenutog populizma boluje od tipične populističke bolesti (možda neizbježne u doba Twittera): da se za kompleksne probleme nude simplificirana rješenja, koja Matthew d’Ancona posprdno naziva “trumpovskim obećanjima”.
Među problemima o kojima se govori s britanskom varijantom balkanskoga “lako ćemo” jamačno je i pitanje pozicije Velike Britanije u privrednom i političkom svijetu. Između triju supersila (različitih po ekonomskoj odnosno vojnoj snazi, ali svejedno glomaznih i prepriječenih), tj. Sjedinjenih Država Amerike, Rusije i Kine, Evropa se nije bila kadra nametnuti i zato što joj je Engleska (ne sama, ali najupornija) podmetala klipove. S Evropom kao svojim glavnim ali oslabjelim tržištem, s prošlošću sjajnijom od perspektiva, kome će se i čemu prikloniti Engleska? Koju će računicu naći?
Ne, o tome Corbyn ne kaže ništa osim općih fraza, bezsadržajnih čak i za naslov odnosno tweet.
Prepušta govornicu, zapravo, McDonnellu, koji se busa u Das Kapital, maše crvenim barjakom, ali u suštini zastupa kozmetiku kapitalizma, mantrajući o novim izvorima energije i sličnim domišljajima kao o panaceji koja će sama – na bazi solarnih panela nove generacije i još 7500 vjetrenjača od kojih 6000 na moru, stvoriti gomilu radnih mjesta (zvuči bajno: 120.000 na vjetrenjačama, 70.000 na solarnim panelima, još 160.000 tehničara i operatera u industriji i kućanstvu koji će tu struju eksploatirati), osvijetlivši čistom energijom s maglovitih plićaka put u sjajnu budućnost. Gotovo kao brojke o investicijama hrvatskih iseljenika s kojima se mahalo 1990. Uz reduciranje štetnih plinova za 60 posto do 2030.
Naravno da su se ljudi podsjetili “zelene revolucije” koju je 2009 najavljivao Gordon Brown obećavajući 400.000 novih radnih mjesta u osam godina. Barem ništica ništa ne košta, zašto je ne dodati dva-tri puta?
Ostvarivije su ideje o oduzimanju desetine nekretnina malim firmama radi akumulacije kapitala. U maloj privredi, gdje 3-4 posto može biti zazor između kakve-takve dobiti i gubitka (koji se, za razliku od dobiti, automatski akumulira), jamiti desetak posto nečega je udarac mlatom u tjeme, pa tko preživi. Logičan odgovor je skok cijena. K vragu, i to piše u Kapitalu, ali do tog poglavlja još nisu došli, časnim godinama unatoč.
A našlo bi se još takvih dosjetaka corbynomike, kako su je nazvali lijeni novinari, samo kalkirajući reaganomiku, iako je razlika poprilična. Da se bave Hrvatskom, bi li pisali o marićonomici (oprostite na digresiji)?
McDonnell, koji je uzrastao u etatističkom okružju, ipak je elastičniji. Shvaća, i kaže, da je etatizam elitistički. Pa se radije izjašnjava za udruživanje (samo što ne reče: rada), zadruge, Mitbestimmung (sudioništvo), za uzajamnost, za zajedništvo odozdo, interesno, a ne odozgo, državno.
Guardian je, objašnjavajući što se to zbiva, posegnuo za jednom rečenicom koju je u svojim Zatvorskim bilježnicama 1931 zapisao Antonio Gramsci, komunistički vođa otjeran na robiju s koje su ga pustili samo da im ne umre za rešetkama. Tu je Gramsci zapisao da se “kriza sastoji baš od činjenice da staro umire a novo se ne uspijeva roditi: u tom se interegnumu zbivaju svakojaki bolesni fenomeni”.