Ljudska vrsta voli psihološke granice iako nemaju stvarnog smisla, ali imaju ozbiljan utjecaj. Definira se tako da je 7 “psihološka granica” koju kineska valuta renminbi ne smije prijeći u odnosu na dolar, pa tržišta ne reagiraju na 6,9999 ali reagiraju na 7,00001. Toliko o racionalnosti naše vrste.
U određenoj mjeri psihološke granice služe kategorizaciji događaja pa nam se čini da ih je lakše pojmiti i na njih reagirati ako ih ograničimo. Posljedica je, negativna, stvaranje pritiska kad se približava neka od takvih granica, u pravilu okrugli broj ili obljetnica. Velika se rasprava razvila kad se približavao 24. veljače i prva (sic!) obljetnica ruske agresije na Ukrajinu jer se očekivalo da je Moskva poprati ofenzivom koja bi mogla promijeniti stanje na ratištu. Ofenzive je bilo, uspjeha malo, gotovo ništa.
Prošlog vikenda ruska je agresija probila novu granicu, 500 dana trajanja. Teških 500 dana cijelom svijetu zbog poremećaja koje je agresija izazvala na energetskom i tržištu hrane, ali i na svijesti da je sigurnost postala upitna jer vojna sila smatra da smije napasti susjednu državu nastojeći joj ograničiti suverenitet, podjarmiti je. Nakon 500 dana rata 6,3 milijuna Ukrajinki i Ukrajinaca su izbjeglice, većina od njih, 5,96 milijuna u drugim europskim zemljama što predstavlja prijetnju budućem razvoju zemlje. Budući da je Ukrajina teško stradala u ruskim napadima, oporavak ekonomije bit će, kad vatreni sukob prestane, težak.
Što više vremena prođe do tog trenutka to će se više izbjeglog ukrajinskog stanovništva uključiti u društvene i ekonomske procese zemalja u kojima se nalaze pa se neće vraćati kući. Razmjeri izbjegličke krize vide se u još jednom podatku, još šest milijuna Ukrajinki i Ukrajinaca izbjeglo je unutar zemlje. Govorimo tako o 12 od 43 milijuna ljudi prije ruske agresije. Demografske i ekonomske posljedice su dalekosežne.
Posljednji podaci UN-a govore da su ubijena 9083 civila, uz ogradu svjetske organizacije da je stvarni broj vjerojatno veći. Brojevi poginulih i teško ranjenih vojnika su na obje strane obavijeni tajnom pa ću posegnuti za podacima američke Obrambene obavještajne agencije (DIA) koja je u veljači procjenjivala da je na ruskoj strani broj izbačenih iz stroja od 189.500 do 223.000: poginulih od 35.500 do 43.000, a ranjenih od 154.000 do 180.000. Na ukrajinskoj je strani oko 131.000 žrtava, od toga do 17.500 poginulih i 113.500 ranjenih. Brojke su se povećale u proteklih pet mjeseci. Riječ je o snažnom udaru na produktivnu populaciju obiju zemalja.
Bijela kuća je prije koji dan pozvala skupinu novinara na razgovor sa savjetnikom predsjednika za nacionalnu sigurnost Jakeom Sullivanom. Među njima je bio i David Ignatius iz The Washington Posta na čiji ću se izvještaj referirati. Pobuna koju je pokrenuo Jevgenij Prigožin, vlasnik privatne plaćeničke skupine Wagner, i dalje je tema u središtu zanimanja američke administracije. Ignatius piše da je fascinantno koliko malo američka obavještajna zajednica, prema Sullivanovim riječima, zna o pobuni. “Ne znamo točno gdje je Prigožin. Znamo da se kreće uokolo.
Dakle, nije se negdje ukopao. Na slobodi je, koliko znamo. Zašto, pod kojim uvjetima, na temelju kojih uvjeravanja – sve je to za nas tajna”, rekao je Sullivan. Dodajući da je suština afere Prigožin da iz nje ruski predsjednik Vladimir Putin “očito ne izlazi jači. Činjenica da je Putin zaustavio što je nazvao ‘oružanom pobunom’ dogovorenim kompromisom ukazuje na slabost njegova zapovijedanja i kontrole”. Sullivan je naveo neke zagonetke za Putina: “Koliko je ovo otišlo dalje od Prigožina? Koliko je temeljnih pokretača Prigožinova ponašanja ostalo ugrađeno u druge dijelove ruskog sigurnosnog aparata?”
Sullivan je i dalje zabrinut zbog ruske nuklearne prijetnje i tvrdi da joj SAD pristupa ozbiljno jer se “razvija u skladu s promjenjivim uvjetima na terenu”. Bijela kuća obavlja mnoštvo konzultacija “o svim mogućim nepredviđenim okolnostima ovog sukoba”, misleći pri tom na moguće rusko korištenje taktičkog nuklearnog oružja ako Ukrajina probije agresorske linije, a ruske konvencionalne snage krahiraju.
Poglavito je važna njegova rečenica da “Kina i Indija gledaju slično na problem pokušavajući uvjeriti Rusiju da bi po nju bilo strašno da uistinu upotrijebi taktičko nuklearno oružje u Ukrajini”. U tom kontekstu, iako Ignatius o tome ne piše, treba gledati i prijetnju koju je nanovo otvorila Prigožinova pobuna, a to je mogućnost kaosa u Rusiji u slučaju nasilnog rušenja vlasti što bi moglo dovesti u pitanje kontrolu nad nuklearnim oružjem. Mnogi bi se državni i nedržavni akteri u tom slučaju pomamili da se dokopaju oružja sudnjeg dana i svijet bi bio na rubu katastrofe.
Ugledni geopolitičar George Friedman, osnivač utjecajne analitičke kuće Stratfor koju je napustio pa osnovao Geopolitical Futures, na istom je valu razmišljanja mudro se ograđujući na kraju. “Kao da je rat resetiran na nekoliko razina. Nastavlja se, ali ni blizu intenzitetu kakav je bio prije pokušaja puča. Čini se da Rusi ne govore o ratu, Ukrajina također. SAD je puno govorio o pokušaju državnog udara, ali malo o samom ratu.
Čini se da smo ušli u novo razdoblje sukoba u kojem ga sve strane reduciraju. Putin se mora pregrupirati, a to će tražiti dodatno vrijeme. Ukrajincima, uza svu njihovu drskost, treba dogovor. SAD je jasno stavio do znanja da je dogovor cilj … Moja je teorija, besplatna pa i toliko vrijedna, da su se otvorila vrata dogovornom rješavanju. Putin vodi rat koji neće dobiti – barem ne u skorije vrijeme. SAD-u dolaze predsjednički izbori i ne treba mu pobjeda Ukrajine, dovoljno je da blokira Rusiju. Bijes Ukrajine spram Rusije je stvaran, ali nema načina oduprijeti se ako SAD želi kompromis.
Kakav god bio taj kompromis, mislim da počinje kraj igre. Možda griješim.”
Još jedan dobro informiran izvor, Međunarodna krizna skupina (ICG), piše, bez ograda, da su “zapadne države (svakako SAD, Francuska i Njemačka) dale do znanja da možda već signaliziraju Rusima da će, ako je Moskva spremna učiniti ustupke, potaknuti Ukrajinu na pregovore. Razgovori u Washingtonu sugeriraju da bi, ako Rusija pokaže znakove povlačenja pred ukrajinskom protuofenzivom, i na toj osnovi ponudi razgovore, barem neki u administraciji predsjednika Joea Bidena bili skloni potaknuti Kijev da sjedne za pregovarački stol”.
ICG dodaje da zapadne zemlje odbijaju mogućnost pritiska na Ukrajinu ako Moskva ne bi ponudila ustupke. Kako sam već pisao u Globusu, ICG i dalje snažno zagovara da se optužbe protiv Putina pred Međunarodnim kaznenim sudom (ICC) zanemare jer smatra da će to biti velika prepreka za bilo kakve supstancijalne pregovore.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski vjerojatno je svjestan svih ograničenja s kojima se suočava, prije svega da bez trajne i opsežne podrške Zapada nema snage ostvariti niti jedan od suženih ciljeva gdje bi na prvom mjestu bilo vraćanje kontrole nad Azovskim morem, dok bi se uspjehom moglo smatrati izbijanje na obalu, čak i postavljanje topništva i raketnih sustava na položaje s kojih bi mogli gađati željezničke i cestovne komunikacije od ruske granice prema Krimu. Nije slučajno iz američke Središnje obavještajne agencije (CIA) “iscurila” informacija da je primarni cilj sadašnje protuofenzive dovesti Krim u situaciju da bude metom ukrajinskog topništva.
To su, kako prenosi Washington Post, direktoru agencije Williamu Burnsu rekli dok je krajem lipnja bio u posjeti Kijevu. “U četiri oka, vojni planeri u Kijevu prenijeli su Burnsu i ostalima veliko uzdanje u svoj cilj ponovnog preuzimanja znatnog teritorija do jeseni; premjestiti topničke i raketne sustave blizu granične crte Krima koji je pod kontrolom Rusije; nastaviti pritisak na istočnu Ukrajinu; zatim otvoriti pregovore.” Što bi sugeriralo da cilj protuofenzive nije primarno osloboditi okupirana područja nego stvoriti vojne preduvjete pregovorima.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
