GLOBUS

Gerontokracija spašava Italiju: Od tri grupacije u Parlamentu niti jedna ne može vladati sama

Mario Draghi balansira između partija koje samo teška opasnost može sastaviti u istu prostoriju
Mario Draghi
 AFP

Ponekad se vraćaju. Po obrascu istoimenog filma, i u politici umjesto nekoga koga vrag odnese moguće je da se vrati netko drugi, odnesen u nekoj prethodnoj turi. Dapače, u politici se poneko i više puta vrati “iz vražje matere”: Amintore Fanfani zaradio je u Italiji nadimak “Rieccolo” (Evo Ga Opet) vrativši se šest puta na mjesto predsjednika vlade, gdje se pojavljivao – s razmacima – u razdoblju od 1954 do 1987.

Enrico Letta (54), premijer 2013-2014 – koji je otišao u dobrovoljno izgnanstvo u Francusku pošto ga je tadašnji tajnik njihove Demokratske stranke Matteo Renzi otjerao kao mulca iz Palače Chigi – vratio se ovih dana u Rim na položaj tajnika Demokratske stranke koju je Renzi napustio. Cezar je tvrdio da je bolje biti prvi u Galiji, u to doba divljoj zabiti, nego drugi u Rimu. I Renzi je, izgubivši vlastitom arogantnom glupošću poziciju prvoga u Demokratskoj stranci, osnovao minornu Živu Italiju da bi u njoj bio prvi. Lettu su pozvali da spasi stranku. Mjesec dana ranije se Mario Draghi (73), guverner emisijske Banke Italije 2006-2011, a zatim osam godina predsjednik Evropske središnje banke, vratio iz mirovine na položaj predsjednika Ministarskog vijeća. Pozvali su ga s raznih strana da spasi Italiju. Beppe Grillo (72) sam je sebe pozvao s dotad uglavnom nevidljive i nečujne funkcije jamca Pokreta 5 zvjezdica da preuzme strateško vodstvo i novim takoreći “u zaokretom” spasi Zvjezdice koje je osnovao.

image
Enrico Letta
Alberto Pizzoli/AFP

Pretjerali bismo kad bismo ih usporedili sa zombijima. U Italiji se neki od njezinih bivših prvaka još rekreiraju politikom unatoč poodmakloj dobi. Silvio Berlusconi (84) i dalje je vođa jedne od stranaka, sada opet u vladinoj većini. Clemente Mastella (74), nesmiljeni ubojica vlade Romana Prodija 2008 u kojoj je bio ministar pravde, bacio se nedavno uzalud u bitku za spašavanje još nerođene treće vlade Giuseppea Contea. Ciriaco De Mita (93), premijer 1988-1989, nakon isteka zadnjeg mandata u Evropskome parlamentu 2014 dao se izabrati za gradonačelnika rodnoga grada Nusca te i dalje, između dvije partije tablića, sluša jadanja svojih birača i poteže veze da im pomogne. Paolo Cirino Pomicino (81) sada je bistar i upućen “politički analitičar” na raznim televizijskim kanalima. Senatorica Emma Bonino (73), bivša Prodijeva ministrica vanjske trgovine i bivša Lettina ministrica vanjskih poslova, bivša Santerova izvrsna evropovjerenica, bivša voditeljica Radikalske stranke, otprije nekoliko dana je i bivša predsjednica i članica stranke +Europa, upravo traži stranku ili opciju kako bi se reciklirala.

Massimo d’Alema (71), prvi i posljednji komunist (hajde, dobro, “komunist”) na čelu neke talijanske vlade, i dalje je kadar iz pozadine vući neke konce, domundžujući se i s Berlusconijem protiv svoje nekadašnje Demokratske stranke. U Italiji je gerontokracija vokacija, kako se jadao još tadašnji hrvatski predsjednik Vladimir Nazor, nabrajajući među talijanskim političarima uskrslima poslije fašizma tko je sve od njih bio u doba prvoga svjetskog rata iredentistički hrvatožder. U skladu s tom vokacijom predsjednik Republike je Sergio Mattarella (79) a katolički primas papa Jorge Mario Bergoglio (84).

U tom kontekstu Draghi i Grillo su u najboljim godinama, a Letta je dečko s dobrim perspektivama. Kako je to moguće, da se mijenjaju vremena i epohe, a viđeniji talijanski političari kroza sve te mijene prolaze ne samo neoštećeni, nego zapravo osnaženi, usporedivi s najboljim odležanim vinima i sirevima svoje domovine? Recept je davno zapisao princ Giuseppe Tomasi, knez Lampeduski i vojvoda Palmski, u “Gepardu”, svome nevelikom, ali genijalnome povijesnom romanu. Ondje princ don Fabrizio Corbera, knez Salinski, vojvoda Quercetski i markiz Donnafugatski, pita nećaka Tancredija kako to da se, iako odvjetak drevne sicilijanske aristokracije, pridružio garibaldincima, republikanskim rušiteljima monarhije koji žrtvuju Siciliju ideji Italije.

Tancredi odgovara: “Treba promijeniti sve – da se ne promijeni išta”. Italija se nedavno našla u procjepu. U Parlamentu su, od izbora 2018, tri političke grupacije od kojih niti jedna ne može vladati sama. Najjači je Pokret 5 zvjezdica, ali samo u Parlamentu, jer mu se u narodu podrška prepolovila. S njim je u prvoj turi, pod premijerom Giuseppeom Conteom, vladala Liga za Salvinija (nekada Sjeverna, antievropska, suprematistička) čiji je vođa Matteo Salvini sam srušio zajedničku vladu, računajući da će na izbore, pa zavladati sam.

Zvjezdice su se prepale kao grlice: em da će na izborima ostati bez podrške, kao trinaesto prase, em da će ih Salvini požderati. Pa su utekle u koaliciju s Demokratskom strankom, jedinom striktno institucionalnom, jedinom izravno poteklom iz antifašističkog luka koji je pisao Ustav iz 1947: u demokratima su se stekli preostali reformistički komunisti i preostali socijalni demokršćani. Kad se ta koalicija složila, iz Demokratske stranke je istupio njezin bivši autodestruktivni vođa Matteo Renzi i na kraju ucjenama srušio vladu, kojom je opet predsjedao Giuseppe Conte.

Logičan i jedini pristojan izlaz bili bi izbori. Doveli bi na vlast – sudeći po anketama – koaliciju Salvinija i postfašističke Braće Italije pod vodstvom Giorgie Meloni, s Berlusconijem kao privagom. No, zaboga, i Talijani imaju slobodu izbora. Usprotivio se izborima predsjednik Republike Sergio Mattarella.

Izbori se raspisuju 50-70 dana nakon raspuštanja parlamentarnih domova i u to doba vlada u ostavci smije obavljati samo nužne tekuće poslove, a politika je sva usredotočena na kampanju. Osakaćena bivša vlada ostaje na dužnosti sve dok se, poslije obavljenih i prebrojanih izbora ne zaključe dogovori oko nove. Sve skupa za to treba oko pet mjeseci. Mattarella je smatrao, dok je prijetio treći val pandemije, da vježbanje demokracije može malo počekati, jer da su potrebni i Vlada i Parlament u punini svojih ovlasti, barem dok čeljad umire kao muhe. Zvučalo je razborito. Unatoč tome, većina stranaka je prihvatila Mattarellino gledište.

Zapravo su se Predsjednikovu rezonu priklonile sve parlamentarne partije, osim postfašista Giorgie Meloni, koja je ispravno zaključila da, ostavši jedina u oporbi, dobiva odmah predsjedništva parlamentarnih odbora namijenjenih opoziciji, te da može kupiti još nezadovoljnika s desnice, ogorčenih što se njihova dotadašnja stranka upustila u mezalijansu s demokratima pa i sićušnim ali “otrovnim” (post)komunistima. U politici je i protimba unovčiv kapital. Za predsjednika takve nacionalne vlade tipa “svi na okup, prigustilo je” Mattarella je odabrao Draghija, računajući da će on, sa svojim iskustvom i poznanstvima iz Središnje evropske banke, biti najvještiji u povlačenju 320 milijardi eura obećanih, ali ne i osiguranih Italiji u sljedećih sedam godina. I najpouzdaniji u sprečavanju Talijana da to spiskaju nenamjenski, kako je to već običaj na obalama Mediterana. Unutar vlastite koalicije Draghi – koji iza sebe nema nijednu stranku, samo Mattarelline dobre želje – već sada balansira između partija koje samo teška opasnost može sastaviti u istu prostoriju, ponajprije Salvinijevu Ligu i Demokrate, samo djelomično Lettine. Potpuno izvan gabarita pandemijske zdravstveno-ekonomske krize, Letta je kao jedan od ciljeva svoje stranke postavio ius soli, naime – sada zanijekano – pravo na talijansko državljanstvo osoba koje su u Italiji rođene ili u njoj provele glavni ciklus obrazovanja. To je bila namjerna crvena krpa za Salvinija, koji se razbjesnio automatski i gorljivo. Da bi se postavio kao anti-Salvini, Letta je načeo još neke tabue svoje stranke.

image
Matteo Salvini
Eliano Imperato/AFP

Insistira na formalnoj ravnopravnosti broja žena i muškaraca na stranačkim funkcijama. U tom smislu je posve promijenio stranačko tajništvo, a sada to zahtijeva i od parlamentarnih grupa u Senatu i Zastupničkom domu. Zna da su žene presudna količina (Zvjezdice su poslale žene za gradonačelnice, počev od Rima i Torina). Otvara se imigrantima (Demokratska stranka je jedina među sličnima u zapadnoj Evropi koja nema u vodstvu nijednog imigranta, pa ni iz druge generacije). Letta je svojedobno postavio Cecile Kyenge za ministricu (pa su joj dobrodušni kolege iz Lige dobacivali banane), ali je Matteo Renzi prvi nije potvrdio netom je Letti oteo vladu. Demokratska stranka je dosad bila stranka realnog kukavičluka: “nemamo dovoljno glasova u Parlamentu”, “nije nam to prioritet”, “tako darivamo glasove desnici” itd.

Letta je Salvinija već optužio da je Vladu zarobio kao taoce, kada je u petak prijetio izlaskom iz koalicije ako se industrijalcima i obrtnicama (glavnini svojih pristaša na talijanskom Sjeveru) ne otpišu porezni dugovi, nastali ne samo otkako je zavladao covid-19, nego u barem pet posljednjih godina. Bitka između Lette i Salvinija ne tiče se toliko niti jednoga pojedinačnog pitanja oko kojega se kače ili će se kačiti, koliko se tiče osnovnog uloga – kada se iscrpi napon i razlog Draghijeve vlade, tko će od njih dvojice prevladati i sobom povući veći dio raspojasanoga parlamentarnog življa, a ponajprije ostatke trupa još prije tri godine trijumfalnih Zvjezdica.

Beppe Grillo ih je osnovao kao populistički tsunami kadar pomesti i sravniti sa zemljom makar koju stranku, kao onu snagu koja će “otvoriti Parlament kao konzervu tunjevine”, u kojoj “jedan vrijedi jedan” pa dakle, svatko ima u telećaku maršalsku palicu, kao za francuske revolucije, ali nitko ne smije istu palicu držati dulje od šest mjeseci, kao poligon apsolutne direktne demokracije, gdje se sve odluke donose u pregovorima i razgovorima online, vidljivi svemu svijetu u izravnome internetskom prijenosu, “streamingu”.

Nema jedne među tim premisama koja u ove tri godine nije ovješena mačku o rep. Streaming je bio i te kako pogodan kad su Grillo i družba maltretirali Pierluigija Bersanija, praveći se da su došli pregovarati o koaliciji, a zapravo su ga izvrgli ruglu što ih je shvatio doslovno. Udružili su svoj peronistički populizam sa Salvinijevim fašistoidnim populizmom. Grillo, navodno samo jamac da se ne skrene s puta, uletio je dvaput u ring da bi kurs zarotirao za 180 stupnjeva ili tako nekako: prvi put kad je koalicijska snaga Zvjezdica okrenuta od Lige Demokratskoj stranci, drugi put sada za ulazak u sveopću koaliciju, uz naglasak – pazi, pazi! – da je faza djetinjstva prošla i da se Pokret mora konstituirati kao stranka.

Grillo se prekobicnuo u tri godine, i nikome ništa. Evo jednog detalja: prije nekoliko godina Grillo je izbacivao iz Pokreta one koji su se usudili pojaviti u televizijskim emisijama. Svoje stavove je oktroirao kroz svoj blog, onemogućujući novinarima da mu kontradiciraju pitanjima ili primjedbama. Sada ne samo da svoje ovlaštene pristaše šalje na televiziju, nego diktira pravila: njegovim predstavnicima ne smiju upadati u riječ ni voditelj ni ini sudionici, smije ih se snimati samo u neprekinutu kadru, u koji nikada ne smiju ući njihove cipele. Otprilike kao kraljicu Elizabeth II. Mahnit? Ne, samo proračunat i promućuran. Svjestan koliko televizija još znači, bez obzira na Internet, odlučan nametnuti i prikaz a ne samo riječi, jer kao iskusan televizijski mačak zna da u interpersonalnoj komunikaciji njezin verbalni dio vrijedi rahlih 7 posto – a sve ostalo je neverbalna komunikacija zvukom, tj. tonom, i slikom. Mijenja se i Draghi, ali zasad ne zaokreće, nego eskalira u istom smjeru.

Još u Frankfurtu je pokazao da mu drugi ne drže povodac: bio je u trajnom sukobu s njemačkim financijašima, vladinima i bankarskima, pristojnome po formi, ali okrutnome po sadržaju. Ne mora dokazivati privrženost ideji evropskog zajedništva, zapravo ni jedinstva – i to ga moralno ovlašćuje da se zakači s bruxelleskom mašinerijom. Ako ondje stvari teku glatko – kô Bog.

Ali ako zapinju – Draghi udara drugim smjerom, koštalo što koštalo. To pokazuje talijanskom inicijativom za kupovinu kako sovjetskog, tako i kineskog cjepiva, pa demonstrativnom zapljenom jedne nevelike ali tipične izvozne pošiljke AstreZenece. Draghijeva teza je da je Unija za Evropljane i njihove države – ako im škodi, država mora sama naći pragmatično rješenje. Dok se stranke u njegovoj vladi nadmeću ideološkim rapirima, Draghi nastoji to nadići nacionalno sebičnom pragmatikom. Zato je u ministarstva o kojima, kako smatra, ovisi njegov program, postavio tehničare odane sebi i neovisne od stranaka, kojima je prepustio ostala ministarstva, pa neka se zabavljaju. U njegovoj optici dvovlašće nije između Salvinija i Lette, nego između njega i stranaka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. rujan 2021 15:25