Suštinski je sukob između onih koji grade i onih koji razaraju“, sažeo je Pier Carlo Padoan (68), talijanski socijaldemokratski orijentiran ministar ekonomije, karakterističnu razdjelnicu ovodobnih parlamentarnih izbora na civilizacijskome Zapadu. Mislio je ponajprije na izbore u Italiji, 4 ožujka, ali njegova teza se može primijeniti i na izbore održane u posljednje dvije godine po Evropi i Sjevernoj Americi, a podjednako tako i na izbore koji će u sljedećih 365 dana zahvatiti Hrvatskoj susjedne zemlje: od Italije, preko Slovenije i madžarske, eventualno i Srbije, do Bosne i Hercegovine, te Crne Gore.
Predizborna godina redovito je „crna rupa“ konstruktivne politike: to je razdoblje licitiranja nerealnim obećanjima, svirke na žici zategnutih odnosa, odgađanja kompromisa. Hrvatskoj, čiji političari tradicionalno grade imidž podižući ton sukoba s protivnicima – Stjepan Radić i, osobito, Ivan Pernar, onaj tragični za razliku od farsične replike (njegove iracionalne uvrede dale su povod za atentat u Skupštini), Tito (koji je koristio zatezanje odnosa za mantru „zbijanja redova“ i u kompartiji, i u državi) itd. – nipošto nije nevažno kako će proći izbori u susjednim zemljama, gdje će moći računati na kakve-takve simpatije i podrške u vlasti, te gdje će nova vlast biti voljna, spremna i kadra u prvoj poslijeizbornoj godini, kada je dobrohotnost publike najšira, provesti reforme koje će utjecati i na bilateralne odnose sa susjedima (to je onaj ključan prvi korak koji oprezna Hrvatska nikada ne učini, dostojanstveno trupkajući u mjestu).
Berlusconi želi biti premijer iako mu je zabranjeno da se kandidira
Trupkanje u mjestu moglo bi biti suđeno Italiji u sljedećih godinu dana. Pet i pô tjedana prije izbora u Italiji, čini se izvjesnim da niti jedna od triju formacija koje se sučeljavaju neće dospjeti do sanjanih 40 posto glasova, koliko bi bilo potrebno, u pogodnoj konstelaciji, za osvajanje većine mandata i u jednome i u drugome domu talijanskog Parlamenta. Italija ima takozvani „savršeni dvodomni sustav“, što znači da isti zakone i iste odluke, u istovjetnom tekstu, moraju biti usvojene neovisno u svakome od domova. Bez toga nema stabilne nacionalne vlasti. Kako sada stvari stoje, te vlasti neće biti.
Za prevlast se otimaju tri bloka: Desni centar, labava koalicija četiriju grupacija, populistički i jurišno raspoloženi PoKret pet zvjezdica, te vladajuća Demokratska stranka koja je mazohistički pucala u svoju lijevu nogu, pa bez nje spala na najniže predizborne grane.
Najnovija Ipsosova predizborna anketa pokazuje da je Italija podijeljena ne samo vertikalno, ideološki, nego i horizontalno, tj. teritorijalno. Demokrati, više liberalna nego socijaldemokratska okosnica lijevog centra, pretežu još samo u nekadašnjim komunističkim tvrđavama Emiliji i Toscani. Njihovi postkomunistički i socijalistički disidenti, okupljeni u Slobodnima i jednakima, ne pretežu ama baš nigdje, pa ni ondje – ali će sa svojih oko 7 posto „dokazati“ demokratima da su bez te lijeve noge a priori osuđeni na poraz. Desni centar suvereno dominira na Sjeveru, a na Jugu preteže nad PoKretom, koji je ušao u silaznu fazu, ali je i dalje jak, bez obzira na katastrofu njegove uprave u Rimu.
Ipsosova simulacija kaže da bi desni centar osvojio 266 mandata od 630 u Zastupničkom domu (prošli mjesec ih je bio 281), PoKret 170, lijevi centar 154, a postkomunisti 27. Već nekoliko sedmica brojevi su manje-više isti. Desni centar zasad jedini pokazuje sklonost postizbornom koaliranju, a lijevi centar i PoKret je isključuju. Ostanu li od riječi – a vjerojatno hoće – to znači da bi Italija bila bez parlamentarne većine i da bi se moglo ići ponovo na izbore ujesen. Možda po novom zakonu, ako se za nj nađe većina – ali tko će pristati na zakon kojim će ga drugi pridaviti?
U desnom centru jače grupacije su Forza Italia, koju vodi i zapravo posjeduje 81-godišnji Silvio Berlusconi (jer je temeljena više na njegovu novcu i utjecaju njegovih televizijskih mreža nego na nekoj internoj demokratskoj strukturi), te Liga, koja je pod vodstvom Mattea Salvinija (44) izvela saltomortale. Doduše, ksenofobna je bila i ostala, ali se odrekla unutartalijanskog rasizma. Dok je njezin prvi vođa Umberto Bossi izražavao sav prezir prema talijanskom Jugu, zagovarao odcjepljenje Sjevera kao navodne Padanije, pa se stranka u Parlamentu još vodi kao Sjeverna liga za neovisnu Padaniju, sada su iz naziva otpali ne samo Padanija nego i Sjever, a Liga se predstavlja kao savršena kopija francuske Nacionalne fronte pod vodstvom Marine Le Pen. Ipsos predviđa Berlusconiju prednost pred Salvinijem.
Tu su i postfašistička Braća Italije, koje vodi Giorgia Meloni (41), a znak im je kopija nekadašnje Nacionalne alijanse, kojom dominira trobojni plamen još ranijega neofašističkoga Talijanskoga socijalnog pokreta. „Četvrtu nogu“ – Mi za Italiju – čine pokajnici koji su otpali od Berlusconija kada se činilo da mu je stigao politički kraj i pošli za njegovim nevjernim prestolonasljednikom Angelinom Alfanom (47), pa su se pokisli vratili na staro bunjište bez Alfana kad je počela zalaziti Renzijeva zvijezda. Berlusconi im je oprostio, jer mu trebaju, ali ih nije vratio u svoju stranku, nego su morali formirati novu.
Iako je zbog nekih sudskih presuda ostao bez mjesta u senatu i bez prava na kandidiranje, Berlusconi je u izborni znak svoje stranke stavio svoje prezime, a u četvrtak je jasno rekao da pretendira biti i premijer ako Evropski sud u Strasbourgu poništi presudu u dijelu koji mu zabranjuje kandidirati se. Naime, zakon koji mu to zabranjuje donesen je poslije čina za koje he osuđen. salvini je ponovio isto što je već govorio: da će desni centar zahtijevati od predsjednika Sergia Mattarelle (76) za kandidata one stranke koja dobije najviše parlamentarnih mandata.
Glože se oko toga tko je vođa; u programu potpisanome u noći sa četvrtka na petak kažu da će uvesti jedinstvenu poreznu stopu (flat tax) ali ne kažu koliko (ne slažu se), da će ukinute odredbe zakona donesenih za Montijeve i Renzijeve vlade, ali ne kažu koje (ne slažu se); ali prilično složno slažu kandidatske liste.
PoKret 5 zvjezdica odrekao se cijelog niza prethodno „neodstupnih“ principa kojima se pravio da je nešto sasvim drugo od političkih stranaka. Veliko V u nazivu MoVimento je ondje kao posjetnik da su poslali u neko mjesto („Vaffanculo!“) sve ostale političke stranke (pa ih zato hrvatski pišemo PoKret, aludirajući i u našem jeziku na neko mjesto). Sada, međutim, kažu da će skinuti s kandidatskih lista sve koji se s političkim protivnicima obračunavaju „rječetinama i uvredama“. I to pošto je osnivač i „garant“ Beppe Grillo (69) rekao Nichiju Vendoli (59) da je „jebiguz“, a tadašnju doživotnu senatoricu nobelovku stogodišnjakinju Ritu Levi Montalcini nazvao „starom kurvom“. Nema principa koji vrijedi više od dva mjesta u parlamentu.
Padoan, s iskustvom doirektora Monetarnog fonda i zamjenika glavnog tajnika OECD, prognozira da će Italija bez većine postati u Uniji pijun Francuske i Njemačke.
Janšin desničarski SDS vodi, ali do vlasti ne može bez koalicije
I u Sloveniji treba očekivati istu situaciju kao i dosad, dakle neodlučenu partiju više većih stranaka, prisiljenih na nemio kompromis, ali draži od tavorenja u oporbi. Slovenski evrozastupnik iz redova Nove Slovenije i Evropske pučke stranke, demokršćanin Lojze Peterle (69), prvi premijer susjedne države poslije prvih višestranačkih izbora (1990-1992), u intervjuu našem tjedniku je prognozirao da će i nakon ovogodišnjih izbora, „ako desnica ne postigne čudo“, situacija ostati ista kao i dosad. A jedan od aspekata toga „dosad“ je Demokratska stranka umirovljenika Karla Erjavca (57) koja – poput vjerskih stranki u Izraelu – služi kao nužan uteg u svakovrsnoj vladinoj većini.
Slovenija je sada u boljoj ekonomskoj situaciji nego za posljednjih izbora prije četiri godine. Za razliku od susjednih Italije i Hrvatske unosnije je iskoristila povratak konjunkture u Evropi, pa su ekonomski pokazatelji bolji, a slovenske novine tvrde da se i standard stanovništva popravio – što sve navodi na pomisao da nema razloga ni za neko veliko nezadovoljstvo biračkog tijela, niti za neke preokrete ili zaokkrete.
Prema prvim ispitivanjima javnog mnijenja koja je provelo ugledno ljubljansko Delo, na najveću podršku na izborima za Državni zbor osmog saziva može računati desničarska Slovenska demokratska stranka bivšeg premijera Ivana „Janeza“ Janše (59), a da za njom slijedi lista lkoju predvodi nedavni predsjednički kandidat glumac Marjan Šarec (40), koji bi tako mogao ponoviti ili nadmašiti uspjeh sadašnjeg premijera Mira Cerara ml. (54), čija Stranka modernog centra posljednjih tjedana ponovo dobiva na popularnosti.
Zasad nema izgleda da bilo koja od tih stranaka sama stekne 46 mandata u 90-članome Državnom zboru. Slovenija će morati težiti nekoj koaliciji, a pitanje će biti: tko će imati veću koalicijsku privlačnu snagu?
Autoritarni Janša se znao zamjeriti partnerima. Cerar nema više snagu noviteta kojom je šarmirao 2014 (tu je štafetu, čini se, preuzeo Šarec, ali parlamentarni izbori nisu isto što i predsjednički, gdje se autsajderima lakše smiješi drugo ili treće mjesto, i u Hrvatskoj i u Francuskoj, na primjer. Uparavo zbog oštrih opreka među jačim strankama Erjavčeva DeSUS, čija je glavna ideologija biti na kopanji, pristaje svima kao Amerikancima ketchup.
Bez obzira na to tko prevladao – politika spram Hrvatske bit će manje-više ista. Razlike su ne samo moguće, nego predvidive u tonovima, ali većina slovenskih stranaka ima isto viđenje slovenskih nacionalnih interesa spram Hrrvatske, te isto – srdačno uzvraćeno – mišljenje o nepouzdanosti susjedovih obećanja i nakana.
Orban bez konkurencije: razmišlja o uvođenju predsjedničkog sustava
Madžarska izlazi na izbore 8 travnja. Prema sadašnjim unisonim predviđanjima, vladajući Fidesz – Madžarski građanski savez, koji predvodi Viktor Orbán (54), može računati na dvotrećinsku većinu u peštanskome Državnom saboru, sasvim dovoljnu da Ustav donesen 2011 preinači u još autoritarniji, krešući neke od preostalih liberalnih garancija.
Prema nekim naznakama, Orbán bi bio sklon sadašnji parlamentarni sustav zamijeniti predsjedničkim, s daleko jačim ovlastima državnog poglavara – otprilike isto što je Tayyip Recep Erdoğan učinio u Turskoj, koncentrirajući ključne poluge vlasti u rukama predsjednika Republike. Pristaše tog zaokreta pozivaju se na Ustav Sjedinjenih Država Amerike, koji izvršnu vlast striktno odvaja od zakonodavne i usredotočuje ih u rukama predsjednika. Pritom se, najčešće namjerno, zaboravlja da Sjedinjene Države Amerike imaju uvriježen sustav provjere i ravnoteže („Checks and Balances“) koji onemogućuje pretjerano iskakanje jedne vlasti na račun drugih – pa se tako i sam predsjednik Trump mogao uvjeriti da ga i zakonodavna i sudbena vlast znaju obuzdati ako se razulari (termini su iz konjogojstva, ali ih hrvatski aplicira baš na čeljad).
Fidesz najavljuje da će novom sazivu Državnog sabora predložiti pooštrenje antiterorističkih zakona, s olakšanom mogućnošću uvođenja izvanrednih mjera u slučaju „terorističke ugroze“ (koja nije precizirana; štoviše, pojam „terorističke ugroze“ apliciran je i na preklanjski prodor migranata iz Turske preko Grčke tzv. „balkanskom rutom“). I taj zaokret se doima inspiriranim primjerom Erdoğanove Turske.
Uostalom, upravo je Orbán prvi među državnicima u Evropskoj uniji počeo zastupati ideal „iliberalne demokracije“: uređenja u kojemu većina glasova ovlašćuje političko vodstvo donositi odluke, makar one bile u raskoraku ne samo sa standardima zrele demokracije (koja jamči ne samo ljudska, nego i manjinska prava) nego i sa standardima Evropske unije.
Orbán i njegova stranka sve su skeptičniji spram pravila, mehanizama i svrha Evropske unije. Madžarska se pod Orbánom znatno približila Putinovoj Rusiji, a s druge strane Orbán izražava velike simpatije spram politike i pozicije Donalda Trumpa. Madžarska je na tragu te orijentacije inicirala Visegrádsku skupinu, u kojoj je Poljska u kojoj konce iza kulisa vuče Jarosław Kaczyński (68) otišla korak dalje u satiranju liberalnih sloboda i garancija, do te mjere da je Evropsko povjerenstvo protiv nje otvorilo proces – a Orbánova Madžarska je odmah izjavila da neće glasati ni za kakvu sankciju koju bi većina prihvatila protiv Poljske.
U Madžarskoj je u pitanju i sama predizborna utakmica. Ustav iz 2011 (po kojemu je dotadašnja Madžarska Republika postala jednostavno Madžarska) poslužio je kao baza zakonskim rješenjima po kojima je predizborna propaganda dopuštena samo u državnim medijima (koje kontrolira Fidesz), a predizborno ispitivanje javnog mnijenja podložno je nadzoru i preispitivanju sa strane posebnoga državnog odbora (pod Fideszovom kontrolom).
U pretprošli četvrtak je The Wall Street Journal, koji bi teško bilo moguće opružiti za ljevičarstvo ili slične sklonosti, u redakcijskom komentaru odmah u glavu najavio kako ne očekuje da će madžarski izbori biti „model slobode“. Štoviše, to najutjecajnije glasilo sjevernoameričkog kapitalizma proziva Bruxelles (tj. Evropsko povjerenstvo) za nebudnost spram „nasrtaja na demokraciju usred Evropske unije“, ocjenjuje da Poljskoj EU prijeti sankcijama za prijestupe manje teške od madžarskih, te tvrdi, ne bez argumenata, da će madžarski izbori biti „demokratski ispit za Evropu“.
Američki list je užasnut time što je državna vlast pod Fideszovom kontrolom opalila globu višu od dva milijuna eura glavnome konkurentu, još dešnjem i nacionalističkijem Jobbiku.
Konstatirajući da je s druge strane, na centru i ljevici, oporba slaba, razlomljena i zdruzgana (socijaldemokrati su se, za zadnjeg boravka na vlasti kada su se izborili za ulazak u EU, istodobno blamirali korupcijom i nesposobnošću), američki list upućuje zamjerke i Evropskoj pučkoj stranci koja takav Fidesz ima u svom okrilju. Jedini tračak nade vide u ekonomskim problemima Madžarske, kojoj treba novac iz Bruxellesa – ali to je nada na dugome i, također, ne baš demokratskom štapu.
Opet prijevremeni izbori? Da, ako Vučiću tako odgovara
U Srbiji za sada nema govora o prijevremenim izborima, ali kod Vučića se nikad ne zna. On je već dva puta u zadnja tri mjeseca uzburkao srbijansku javnost najavama mogućih izvanrednih izbora. U Srbiji će izbori biti kada Vučić to odluči i kada on zaključi da mu to odgovara – bilo da osvoji još više glasova, bilo samo da drži javnost, svoju stranku, koalicijske partnere i politički prostor u stalnoj napetosti, pa se ne isključuje mogućnost da to ipak bude i ove godine. No, ako do izbora i dođe, pobjednik će biti on, odnosno njegov SNS. Za Hrvatsku se neće puno toga promijeniti jer Zagreb i Beograd, osim verbalno (a to je izazvano pritiskom Bruxellesa) ne misle na ozbiljnu normalizaciju odnosa. No, to je već patologija odnosa dviju zemalja, odnosno vlada HDZ-a i SNS-a.
Ne promijeni li se izborni zakon, izbori bi mogli biti odgođeni za 2020.
Iako su najavljeni za početak listopada 2018., a u svibnju bi se trebali raspisati, parlamentarni i predsjednički izbori u Bosni i Hercegovini za tri člana Predsjedništva možda se neće ni održati. Tako bi cijela BiH mogla postati “mali Mostar”, u kojem zbog krize nema izbora već punih 10 godina. Posljednji su izbori u tom gradu održani u listopadu 2008. No, za BiH to nije nikakva novost. To je zemlja u permanentnoj institucionalnoj krizi. Opći izbori bi se mogli odgoditi, kako se sada nagađa, za 2020. godinu, kada se održavaju, ili bi se trebali održati, lokalni izbori. A takav rasplet događaja tu bi zemlju definitivno stavio na sam rep euroatlantskih integracija te potvrdio raspad sistema koji tu zemlju čini ozbiljnim bolesnikom Balkana, čija je ekonomija među najgorima u Europi. Kriza oko izbora izazvana je zahtjevima HDZ-a BiH za izmjenu izbornog zakona, a najveća i vladajuća bošnjačka stranka SDA na to ne želi pristati, mada nije sasvim jasno zašto, jer neki zahtjevi odgovaraju i njoj. Osim – eto zato. Uz to, Ustavni sud BiH je potkraj 2016. neustavnim proglasio odredbe izbornog zakona o načinu izbora zastupnika u Dom naroda Federacije BiH. Ukratko, HDZ traži da tamo gdje su u većini Hrvati oni i budu izabrani, a to vrijedi i za županije/kantone gdje su Bošnjaci u većini. No, politologinja Ivana Marić iz Sarajeva kaže kako taj prijedlog zakona nije važan za Hrvate nego samo za HDZ BiH, jer bi samo predstavnici HDZ-a BiH trebali biti birani. Ona smatra da su tim prijedlogom diskriminirani Hrvati izvan zapadne Hercegovine jer, po tome, Hrvat iz Sarajeva nikada ne bi mogao biti izabran u Parlament Federacije ni u Parlament BiH.
Osim toga, HDZ BiH traži da svaki narod sam bira svog “etničkog” člana Predsjedništva. Naime, hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH “daje” dva člana predsjedništva (Republika Srpska jednog, i to Srbina), a svi tu imaju pravo glasa, pa se Hrvati kao malobrojniji pribojavaju da im Bošnjaci ne “izaberu njihova“ predstavnika u Predsjedništvo, kao što se to dogodilo na izborima 2010., kad je hrvatski član Predsjedništva bio, na užas većine bosanskohercegovačkih Hrvata, Željko Komšić iz SDP-a BiH izabran glasovima Bošnjaka. Doduše, on se nije baš proslavio. On je i sada najavio svoju kandidaturu, pa je u HDZ-u zazvonilo na uzbunu, jer se boje da bi ponovno Bošnjaci mogli njega “progurati” u Predsjedništvo, čime bi tradicionalni hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović izvisio, a time bi došlo pod upitnik funkcioniranje Federacije BiH, ali i veliki “pakt” Čovića i Milorada Dodika oko “trećeg entiteta”. U HDZ-u BiH tvrde da bi bez promjena izbornog zakona zemlja kliznula u novu krizu, jer ne bi bilo moguće kompletirati zakonodavnu vlast, a na nivou Federacije BiH ne bi mogla biti izabrana ni Vlada.
No, bez obzira na tu činjenicu i mogućnost prolongiranja izbora, najjača bošnjačka stranka SDA ne želi pristati na HDZ-ove prijedloge. U taj bosanskohercegovački rašomon uključila se i Hrvatska koja također podržava izmjene izbornog zakona. S jedne strane to može izgledati kao miješanje u unutarnje stvari druge države, ali ne sasvim. No, radi li to Hrvatska kako treba? Predstavnici ovdašnjeg HDZ-a smatraju da su izmjene zakona relevantna točka nakon koje treba rješavati ostala pitanja. Neki čak kažu da o tome ovisi i hrvatska podrška euroatlantskim težnjama BiH. No, za Hrvatsku je od životne i nacionalne važnosti da BiH bude dio tih tokova, zbog geostrateškog položaja i granice duge gotovo tisuću kilometara. Izvan euroatlantskih tokova BiH je porozna zemlja podložna destabilizaciji, izvan tih tokova Milorad Dodik stalno može uznemiravati BiH secesijom, a i na to se područje, u tom slučaju, može “useliti” Moskva. Zanimljivo da hrvatski politički vrh te stvari rješava s tamošnjim HDZ-om i razgovorima s Draganom Čovićem, hrvatskim liderom iz BiH, ali “šteka” komunikacija s bošnjačkim političkim predstavnicima, poput Bakira Izetbegovića kao najmoćnijeg tamošnjeg bošnjačkog vođe.
Krajem ožujka u Crnoj Gori trebali bi biti održani predsjednički izbori. S obzirom na to da su tamo svaki izbori “povijesni”, jer se odvijaju u atmosferi napetosti između onih koji su za suverenu Crnu Goru i onih koji bi je rado dokinuli. Sada je adrenalin dodatno pojačan jer je Crna Gora ušla u NATO, a traje i suđenje za pokušaj državnog udara koji je, prema optužnici, pripreman u Moskvi. Prosrpska, anticrnogorska i proruska oporba okupljena u Demokratskom frontu mogla bi na izborima stati iza jednog kandidata, i to možda nekog neovisnog. Spekulira se s imenom Andrije Jovičevića. No, ako dođe do toga, vjerojatno će se iz zavjetrine na sceni opet pojaviti Milo Đukanović koji je, jedan mandat, 1998. – 2002., bio predsjednik, pa nema prepreke da opet to bude. Dakle, Crna Gora će opet imati napete izbore, a to samo pojačava šanse da se Đukanović kandidira. No, pobjeda nekog drugog osim Mila Đukanovića ili njegovog kandidata donijela bi napetosti i dodatnu nestabilnost u Crnoj Gori koja bi se prelila i na regiju. Iz DF-a stalno poručuju da bi napustili NATO, opozvali priznanje Kosova i pokrenuli postupak ujedinjenja sa Srbijom. Što se Hrvatske tiče, ona u ovom trenutku, od svih susjeda, ima najbolje odnose baš s Crnom Gorom. Svakako da Hrvatskoj odgovara ostanak sadašnje političke garniture, ali i zbog mira u regiji bilo bi poželjno da se u Crnoj Gori ništa ne mijenja. (Vlado Vurušić)
Predsjednički izbori: znače li ujedno i veliki povratak Mila Đukanovića?
Krajem ožujka u Crnoj Gori trebali bi biti održani predsjednički izbori. S obzirom na to da su tamo svaki izbori “povijesni”, jer se odvijaju u atmosferi napetosti između onih koji su za suverenu Crnu Goru i onih koji bi je rado dokinuli. Sada je adrenalin dodatno pojačan jer je Crna Gora ušla u NATO, a traje i suđenje za pokušaj državnog udara koji je, prema optužnici, pripreman u Moskvi. Prosrpska, anticrnogorska i proruska oporba okupljena u Demokratskom frontu mogla bi na izborima stati iza jednog kandidata, i to možda nekog neovisnog. Spekulira se s imenom Andrije Jovičevića. No, ako dođe do toga, vjerojatno će se iz zavjetrine na sceni opet pojaviti Milo Đukanović koji je, jedan mandat, 1998. – 2002., bio predsjednik, pa nema prepreke da opet to bude. Dakle, Crna Gora će opet imati napete izbore, a to samo pojačava šanse da se Đukanović kandidira. No, pobjeda nekog drugog osim Mila Đukanovića ili njegovog kandidata donijela bi napetosti i dodatnu nestabilnost u Crnoj Gori koja bi se prelila i na regiju. Iz DF-a stalno poručuju da bi napustili NATO, opozvali priznanje Kosova i pokrenuli postupak ujedinjenja sa Srbijom. Što se Hrvatske tiče, ona u ovom trenutku, od svih susjeda, ima najbolje odnose baš s Crnom Gorom. Svakako da Hrvatskoj odgovara ostanak sadašnje političke garniture, ali i zbog mira u regiji bilo bi poželjno da se u Crnoj Gori ništa ne mijenja.