Najavljeni kineski zakon o nacionalnoj sigurnosti za Hong Kong izaziva ponovne prosvjede u toj bivšoj britanskoj koloniji koja je dugo služila kao glavna trgovinska vrata Narodne Republike Kine.
Lanjski masovni prosvjedi u Hong Kongu su izbili kada je lokalna vlast, bitno oslonjena na Peking, pripremila zakon koji bi omogućio izručivanje osuđenih osoba iz Hong Konga kontinentalnoj Kini. Zakon je povučen, ali nije definitivno otkazan. Sadašnji najavljen zakon je još gori: on bi omogućio uhidbu i kažnjavanje i onih koji bi se u najnormalnijoj demokratskoj proceduri usprotivili kineskim zakonima, jer bi i to moglo biti inkriminirano kao pokušaj odcjepljenja Hong Konga od Kine. A iole nasilniji prosvjedi bi mogli biti tretirani kao terorizam. S lako zamislivim sudskim posljedicama.
Dakle, sada je u pitanju ne samo demokracija, maglovito općenito, nego pravo na javno zastupanje stavova koji nisu po volji Pekingu. I to je strašno.
Taj je prijedlog zakona poslužio američkom predsjedniku Donaldu J. Trumpu kao krasan povod za pritisak na Kineze, ali ne da bi podržao Honkonžane u njihovim pravima, nego da se dodatno napije krvi režimu koji u Pekingu predvodi Xi Jinping.
Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert O’Brien zaprijetio je da će Washington nametnuti sankcije Kini i Hong Kongu ako Peking donese zakon o nacionalnoj sigurnosti na teritoriju Hong Konga – prenijela je Hina. “Teško je vidjeti kako će Hong Kong ostati azijsko financijsko središte ako ga Kina preuzme”, rekao je Robert O’Brien za NBC i dodao kako bi to bila “velika pogreška Pekinga”.
Briga za demokratska prava Kineza u Hong Kongu, gdje su demonstranti izloženi pritisku policije, uhidbama i suđenjima, svakako je pohvalna. Problem je što policijska reakcija na prosvjede po američkim gradovima nakon bešćutnog hladnokrvnog i pomalo sadističkoga policijskog ubojstva Georgea Floyda u Minneapolisu izrazito demaskira navodnu zabrinutost Washingtona za demokraciju i ljudska prava po svijetu. Sustav je drukčiji, to ne treba dokazivati, ali stil je prokleto sličan.
Kineske vlastî u Pekingu i u Hong Kongu tvrde da će novi zakon o nacionalnoj sigurnosti u Hong Kongu ugroziti samo šačicu smutljivaca koji ugrožavaju kinesku nacionalnu sigurnost (jer možeš misliti da šačica – smutljivaca, bundžija, kavgadžija, štemera, čega god – može razvaliti milijardu i kusur marnih trudbenika; ipak, nije prvi put, barem ne u propagandi, od inkvizicije do agitpropa, da se šačicom neadaptiranih pravda nasilna adaptacija navodno adaptiranih). Kažu nadalje da je to nužno nakon žestokih i povremeno nasilnih antivladinih prosvjedâ koji su pogodili Hong Kong lani. Upravo ono što američki suverenisti kažu u jeku žestokih i povremeno nasilnih prosvjeda protiv policijske brutalnosti, i nadasve nekažnjivosti, po Sjedinjenim Državama sada. Nije Trump evakuiran u nedjelju iz Bijele kuće zato što je bio ugrožen, pa ni pošto je demonstrantima zaprijetio da će na njih pustiti krvoločne pse, nego da bi se ilustriralo kako je ugrožena sigurnost Državâ, a ne sirotih periferijskih crnaca. I Richard “Tricky Dick” M. Nixon je dobivao izbore kada su prosvjedi plašili mirnoga građanina.
Hong Kong (zapravo Xianggang) specifičan je kineski grad. Broji oko 7,5 milijuna stanovnika, od kojih su 92 posto Hani (Kinezi). Ima deseti na svijetu društveni brutoproizvod od oko 65.000 dolara godišnje. Za usporedbu, kineski BDP po stanovniku je šezdeset i sedmi u svijetu i iznosi gotovo 21.000 dolara, manje i od hrvatskoga (nešto više od 29.000 dolara jamče Lijepoj Našoj pedeset i peto mjesto na ljestvici).
Britanci su njegov geoekonomski potencijal uočili dok je bio malo ribarsko otočno naselje. Kad je Kina izgubila opijumski rat (1839-1842), koji je Melbourneova vlada nametnula potpuno nepravedno (jer je Kina sprečavala engleski ilegalan uvoz opijuma u Kinu), morala je među inim ustupiti Hong Kong, koji je od tada bio krunska kolonija. Njoj je od 1860 priključen i poluotok Kowloon, a od 1898 i Novo Ozemlje, unajmljeno na 99 godina. Narodna Republika Kina i Ujedinjena Kraljevina su se 1984 – kada su ih vodili Deng Xiaoping i Margaret Thatcher – sporazumjele da će Kina 1997 preuzeti Hong Kong, koji će postati posebno upravno područje Kine, te da će sljedećih 50 godina zadržati kapitalistički ekonomski sustav i unutrašnju autonomiju s višestranačkom demokracijom, neovisnim sudstvom, slobodom govora i zakonodavnom autonomijom.
Bilo je to doba kada je kontinentalnom Kinom, koja se oporavljala od “Kulturne revolucije”, vladao pragmatični Deng, kada je Kina još bila ekonomski i tehnološki zaostala, kada joj je porto franco u Hong Kongu ekonomski odgovarao – ali postojao je i politički moment. Naime, NR Kina je, proglasivši politiku “jedan država – dva sustava”, računala da će tako uspjeti vratiti pod svoj suverenitet otok Tajvan (ili Formozu), kamo se, izgubivši građanski rat protiv Kineske komunističke partije, sklonio dotadašnji kineski diktator Jiang Jieshi (Chiang Kai-shek). Njegov režim je izgubio pravo na kinesko članstvo u Ujedinjenim narodima i na stalno mjesto u Sigurnosnom vijeću 1971, kada je Nixon pristao da to mjesto preuzme Maov režim Narodne Republike Kine. U to doba generalissimus Jiang ili Chiang već je bio mrtav, njegov sin i nasljednik Chiang Ching-kuo umro je 1988.
Deng je u kineski državni kapitalizam unosio elemente zapadnog kapitalizma (poznata je bila njegova teza da nije važno je li mačka crna ili bijela, nego je važno lovi li miševe). Može se deducirati da je smatrao da će biti moguće spojiti kapitalizam Tajvana i Hong Konga, ekonomski razvijenih ali na manjim prostorima, s kineskim partijskim kapitalizmom, pod vodstvom nacionalne crvene oligarhije (koja je i sama tada osobno bila orijentirana na bogaćenje).
S druge strane, USA su, u doba popuštanja s Pekingom, donijele 1979 Zakon o odnosima s Tajvanom koji kaže da bi ugroza društvenog i ekonomskog statusa tajvanskog stanovništva bila opasnost po Sjedinjene Države, obavezujuću predsjednika i Kongres na “odgovarajuće akcije”.
Usput, tajvanski društveni brutoproizvod po stanovniku je – sve navodimo po MMF-u – između dvanaestoga i trinaestoga na svijetu i iznosi više od 57.000 dolara, Hong Kong je između desetoga i jedanaestoga s oko 66.500 dolara, a daleko ispred njih je Macau (kineski: Ao Men), s više od 113.000 dolara (samo Katar ima još više, a iznad 100.000 su samo još Luksemburg i Singapur, etnički također pretežno kineska zemlja).
Tajvan na uključenje u “jednu zemlju, dva sustava” nikada nije pristao, pa i zato što Sjedinjene Države nisu nikada ni pomislile da se odreknu geostrateške pozicije zajamčene njihovom vojnom nazočnošću na Formozi, koju Washington obilato snabdijeva vrhunskim naoružanjem. Ni na Tajvanu ne manjka čvrste ruke – predsjednica Tsai Ing-wen jamačno nije obrazac popustljivosti – ali se i u krizi oko covida 19 pokazalo da je tamošnji kineski sustav djelotvorniji od kontinentalnoga kineskoga, da je, ako ne bolji, a ono jamačno manje loš. Naprosto: tigar je okretniji od hipopotama koji i samom masom zna biti ubitačan (tko ne vjeruje, neka pita Tibetance odnosno Ujgure, a ni svi Hani nisu isti).
Ključna klauzula sporazuma iz 1984, da će Hong Kong do 2047 zadržati kapitalistički ekonomski sustav i unutrašnju autonomiju s višestranačkom demokracijom, baza je za različite međunarodne reakcije u pogledu zaoštravanja krize u Hong Kongu.
Upravo to koristi američki predsjednik Trump, koji je najavio da će tome kineskome trgovinskome i bankarskom centru oduzeti privilegiran status u trgovini sa Sjedinjenim Državama koji uživa kao porto franco. Doduše, nije rekao kada, držeći tako svoju prijetnju kao Damoklov mač nad Xijevom glavom. Ipak, promatrači smatraju da ta prijetnja i nije baš djelotvorna, jer Kina sada daleko manje ovisi o trgovini preko Hong Konga nego 1997.
Nezgoda je također što nemali dio Hongkonžana nema ništa protiv dominacije Pekinga. Prosvjednici nipošto nisu “šačica”, ali nisu ni većina. U jednome su vraški u pravu: širenje pekinške prevlasti smanjit će prostor za pluralizam i demokraciju, za slobodu govora i zakonodavnu autonomiju. Njihovi protivnici u tome ne vide opasnost, što bi mogli gorko zažaliti.
Da odnosi budu mutniji, valja napomenuti da Zakonodavno vijeće u Hong Kongu nije birano izravno, po načelu: jedan građanin – jedan glas. Članove zakonodavnog vijeća biraju i funkcionalne jedinice sastavljene od profesionalnih i posebnih interesnih skupina, pa su odgovorni svojim uskim korporativnim biračkim bazama, a ne ukupnoj javnosti. Upravo ti korporativno birani članovi neprekidno od 1997 jamče većinu u lokalnoj vlasti. Većini profesionalnih skupina je vitalan interes dobar i harmoničan odnos s vlastima u Pekingu. Ni šefa izvršne vlasti ne biraju građani izravno, nego ga biraju političari i korporativni članovi Izbornog odbora. Ukratko, autonomna vlast u Hong Kongu nije reprezentativna demokratska, nego hibridna s presudnim udjelom korporativizma. On pogoduje jednostranačkim autoritarnim režimima, pa ga je uvela fašistička Italija, a jedna njegova varijanta je bio i delegatski sustav u Jugoslaviji po Ustavu iz 1974; koji je kombinirao konfederalizam i korporativizam. I Maov prvi nasljednik Hua Guofeng i dugotrajni Deng za njim, objektivno su kopirali i čak uspješno razvili neke elemente titoističkoga jednopartijskog kapitalizma.
Zahtjevi da se sve te funkcije biraju na neposrednim izborima uporno su odbacivani. To, logično, frustrira dio stanovništva, osobito obrazovanu mladost, kojoj ne odgovara da njihova politička prava ostaju moneta za potkusurivanje interesnih korporacija.
Hong Kong je – ako ga se šire sagleda – samo epizoda, ali znakovita, u hladnom ratu koji na više paralelnih bojišnica vode Sjedinjene Države Amerike i Narodna Republika Kina. U prvom planu su njihovi vođe, Trump i Xi, obojica s refleksom ranjenih zvijeri: predsjednik Xi je kao osobni napad shvatio zaoštravanje Washingtona spram Kine i optužbe da je Kina, privremeno prikrivši podatke o prodornosti i obuhvatu zaraze koronavirusom covid 19, bacila na koljena sav ini svijet i skrivila smrt stotina tisuća osoba, a predsjednik Trump uočava da mu pandemija mrvi ekonomske uspjehe za koje nije bio zaslužan i ozbiljno ugrožava reizbor, pa panično i hektično traži žrtvene jarce gdje može i ne može.
Jedno od područja tog sukoba je i Evropa, gdje Kina pokazuje svoje umilno lice: osvaja ekonomski prostor, ne sustežući se ni od dampinga, osobito se usredotočila na luke (koristi ih kao da su kolodvori u Monopolyju), bratimi se i lijevo i desno. Kina koristi i Afriku, područje koje Washington više baš i ne smatra, ali se ači i na Pacifiku, gdje USA i na hladno pušu poslije Pearl Harbora. A Xiju je Tajvan prst u oku, ne manje nego Kuba svojedobno Kennedyju i svim njegovim nasljednicima osim, donekle, razboritome Obami.
Trump je u ovom trenutku usredotočen na predsjedničke izbore u studenome. Nije favorit, ali nije to bio ni 2016, pa je svejedno izabran, iako je imao tri milijuna glasova manje.
Hong Kong i Kina (kao i svojedobno Sjeverna Koreja, koja lako može u pogodnom trenutku iskočiti iz snopa vanjskopolitičkih igraćih karata, kao i Iran, još jedan u pokeru bauka) služe stoga i kao bogomdano odvraćanje pozornosti s unutrašnjopolitičkih nevolja.
Najveću je Trump sam sebi pribavio, zahvaljujući svoj narcisoidnoj aroganciji: podcijenio je opasnost od covida 19, koji mu je potkopao glavni adut, srušivši društveni brutoproizvod i učetverostručivši dotad rekordno nisku stopu nezaposlenosti. Trump je 2016 za nezaposlenost, osobito na Srednjem zapadu USA, mogao okrivljavati sve moguće strance i međunarodne ugovore, skandirajući: “America first!” (takoreći: “über alles”), ali je to malo teže nakon četiri godine vladanja, premda je i za koronavirus okrivio Kinu (za njega je to “kineski virus”, i to opsesivno ponavlja, s ozbiljnim izrazom lica).
Četiri godine kinji svoje evropske partnere, koji su, i uslijed urođene škrtosti, punih 75 godina nakon drugoga svjetskog rata ostavili svoju obranu u rukama Sjedinjenih Država, na čije predsjedničke izbore ne mogu utjecati. Sada, kad bi mu i Evropljani dobro došli da svojoj domaćoj publici pokaže da pod njime Amerika napokon vlada svijetom, Angela Merkel mu je pokazala frišku figu, odbivši doći na sastanak na vrhu G7, skupine sedam industrijski najrazvijenijih zemalja u drugoj polovici XX stoljeća (danas ne više, pogotovu nakon prodora Kine). Poput lisice pod previsokim grožđem iz Ezopove basne, Trump je rekao da G7 ionako više nije važan, te je odgodio promenadu moćnih, za mjesec dana ili za jesen. Uzgred, figu mu je pokazao i kanadski premijer Justin Trudeau.
Protiv sebe je uspio okrenuti i svoj glavni ideološko-propagandni instrument, Twitter, preko kojega je besramno prosuo nevjerojatnu gomilu prijesnih laži, a onda zaprijetio da će ga “regulirati” dočim se u toj tvrtci prvi (i zasad jedincati) put glavni šef Jack Dorsey dosjetio i odlučio navesti da je neka Trumpova tvrdnja u tweetu neutemeljena u činjenicama. Zemljo, otvori se! Za Trumpa je sloboda laganja sukus slobode govora.
Trump je u politiku donio nekoliko svojih trgovinskih vještina (npr. stav da je i bankrot dobar ako obogati njega a osiromaši partnere, da je potrebno priprijetiti i ucijeniti kako bi zatim sporazum izgledao pozitivno i onome koji je iznuđen, da je dobro zaduživati se preko ušiju jer će to ionako platiti netko poslije njega, i tome slično). U politici, pokazalo se, to ipak nije posve isto, jer ona je sustav spojenih posuda, a i gdje su ventili zatvoreni – nije isključena osmoza. U politici ništa nije kupljeno zavazda. Ali Trump se drži trgovačke logike koju je demonstrirao Ante Todorić (i taj se zaduživao 1970 i 1971): ako prođe, puna šaka brade, a ako ne prođe, ostavit će Joeu Bidenu da briše krv za njim.
Ni Xi se ne usteže od prijetnji ako smatra da mu služe, bez obzira na to može li ih provesti u djelo. Ali pazi na supsidijarnost, pa najteže riječi delegira svojim podređenima, ostavivši sebi slobodne ruke za korekciju bilo nišana, bilo punjenja. “Kina će napasti Tajvan ako ne bude drugog načina da spriječi njegovu neovisnost”, zaprijetio je prije nekoliko dana Li Zuocheng, načelnik Združenog stožera i član Središnjeg vojnog povjerenstva (u kineskoj piramidi moći tom je Povjerenstvu nadređen samo Politbiro, ali ni on nema vatrenu moć – pa je Deng u doba svoje vlasti prepustio drugima da budu vladini ili državni poglavari, a sebi je zadržao samo presudnu dužnost predsjedavajućega Središnjega vojnog povjerenstva).
Kina također jača svoju vojnu nazočnost u Južnome kineskom moru, utvrđujući se na nenaseljenim otocima na koje pravo polažu i Filipini, i Vijetnam, a i Tajvan. Posrijedi je očit trend suzbijanja američke premoći na Pacifiku, gdje je Trump – vjerojatno nepametno – minirao transpacifički trgovinski sporazum.
Kina ne prestaje graditi svoju vojnu mornaricu, tako da svake četiri godine dodaje tonažu i ubojnu moć cijele francuske ratne mornarice. Nazočna je i u Indijskom oceanu, pojavila se i u Perzijskom zaljevu. Nastoji se instalirati kao najjača supersila u svijetu, što je lakše postići u vojnim nego u ekonomskim odnosima (sjetimo se Sovjetskog Saveza).
S evropske točke gledišta, i Trump i Xi se ponašaju nedovoljno odgovorno, preagresivno. Nekada, dok je ta riječ imala drugačiju težinu, rekli bismo: nedovoljno kulturno, ali u Hrvatskoj bi bilo licemjerno pozivati tuđe političare da budu kulturni. Čak ni one o čijoj kulturi nam, barem donekle, ovisi opstanak.
Ne plediramo da se Unija nadmeće s barabama. Ali možda bi joj koristilo više kohezije i manje imitiranja baraba, više smionosti u investiranju (ne samo novca) u vlastitu ekonomsku i sigurnosnu snagu. I u obrazovanje.
U svemu tome ne treba se zavarati da su bilo “brat Xi” (kako ga maze u Beogradu) bilo “The Donald” nezavisne varijable koje djeluju vođene vlastitim sposobnostima i vlastitim temperamentom. Osobna svojstva daju boju njihovu glasu, ali partitura po kojoj pjevaju diktirana je ipak dugoročnim ekonomsko-političkim i geostrateškim interesima dviju velesila: drevne Kine koja se opet uzdiže i teži prvome mjestu na svijetu, koje duguje svojoj mnogoljudnosti i za koje ište unutrašnju monolitnost (makar to lomilo kosti ne samo Tibetancima i Ujgurima, nego ponajprije onim Hanima koji bi bili malo partikularni, od Hong Konga do Falun Gonga), te posljednje prispjele Amerike, koja nikako da shvati da joj je, s obzirom na mjere i razmjere, suludo odricati se od zapadne koalicije, dohranjivati suverenizme, jer jedino s Evropom može imati sinergiju dovoljnu da barem donekle produlji hegemoniju i opstane ispred Kine i Rusije, pa Indije, Turske, i tako dalje.