VELIKA ANALIZA

Inoslav Bešker za novi Globus o povijesnom susretu u Ženevi: Što će dogovoriti Biden i Putin

Američki predsjednik i dalje smatra da je baš Rusija ključni partner u pitanju strateške stabilnosti i kontrole naoružanja
Joe Biden; Vladimir Putin 
 Jim WATSON and Grigory DUKOR/various sources/AFP

Današnjim sastankom dvojice predsjednika, američkoga Joea Bidena i ruskoga Vladimira Putina u Genèvi počinje nova faza u odnosima Washingtona i Moskve. Vjerojatno zaoštrenija od obnovljenoga “hladnog rata” koji je Rusija ponovno započela naveliko destabilizirajući Ukrajinu i otimajući joj Krim. Biden to pokušava prikazati kao sukob između demokratskog svijeta i nedemokratske velesile, nekadašnje antagonističke supersile. Ipak, ideologija tog tipa može poslužiti kao govorničko pokriće, ali ne igra sada veću ulogu negoli je igrala kada su se dvojica ovisnika na predsjedničkim funkcijama, naime Bill Clinton i Boris Elcin, zajedno “valjala” od smijeha kao najbolji prijatelji.

Ruski je problem geopolitički i Moskva ni sada ne uspijeva izići iz te sheme koju je car Aleksandar I zaključao na Bečkom kongresu 1815, a onda su je svi sljedeći ruski odnosno sovjetski režimi potvrđivali na međunarodnim konferencijama, u San Stefanu i Berlinu 1878, u Jalti i Potsdamu 1945, napokon u Helsinkiju 1975. Jedina iznimka bila je 1918, kada je sovjetska Rusija prisiljena na mir u Brest-Litovsku, pa je u Versaillesu 1919 tretirana kao izdajica. Ali Versailles je utemeljio politiku sanitarnog kordona oko sovjetske Rusije, pa je Moskva naučila lekciju, izborivši se u Jalti za svoj sanitarni kordon (preimenovan 1955 u Warszawski ugovor). To je funkcioniralo dok je Sovjetski Savez bio antagonist Zapada i druga supersila u bipolarnome blokovskom svijetu.

Kad je ta shema implodirala, jer su utrka u naoružanju i okupacija buntovnog Afganistana prevršile ekonomske snage sovjetske državnoplanske privrede, Elcinova Rusija je naizgled prihvatila demokratsku shemu (zamijenivši partijsku državu oligarhijom tajkuna), te utekavši se Americi kao slabiji partner. Putin je iskoristio poniženje Rusije pod Elcinom kao trampolin i uzjahao na kresti povratnoga imperijalnog vala. Prije dvije i pô godine je Biden, prije nego se pomišljalo da bi mogao biti Trumpov konkurent, pisao za Foreign Affairs: “Nakon hladnog rata zapadna je demokracija postala model izbora postkomunističkih zemalja srednje i istočne Europe. Vođene prosvijetljenim rukama NATO-a i EU-a, mnoge su od tih zemalja hrabro krenule u prijelaz iz diktature u demokraciju. Većina je uspjela, što je vrijedno pažnje. Post­sovjetska Rusija također je imala priliku za temeljitu obnovu.

Mnogi u Evropi i Sjedinjenim Državama nadali su se da bi integriranjem Rusije u međunarodne organizacije (poput Vijeća Evrope, Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnog fonda) mogli pomoći Rusiji da postane odgovorna članica međunarodnog poretka temeljenoga na pravilima i da razvije svoj domaći poredak za demokratske reforme. Mnogi su Rusi također sanjali o stvaranju demokratske, stabilne i prosperitetne Rusije. Ali taj je san sada udaljeniji nego bilo u kojem trenutku od završetka hladnog rata. Danas ruska vlada drsko napada temelje zapadne demokracije širom svijeta. Pod predsjednikom Vladimirom Putinom, Kreml’ je započeo koordinirani napad na mnoga područja - vojna, politička, ekonomska, informacijska - koristeći se raznim otvorenim i prikrivenim sredstvima. U krajnju ruku, u slučajevima Gruzije i Ukrajine, Rusija je upala u susjedne zemlje kako bi blokirala njihovu integraciju u NATO ili EU i kako bi poslala poruku drugim vladama u regiji da će provođenje demokratskih reformi za kakve se zauzima Zapad uroditi strašnim posljedicama. Češće i podmuklije, nastojao je oslabiti i potkopati zapadne demokracije iznutra, služeći se informacijama, kyberprostorom, energijom i korupcijom kao oružjima“.

Biden i dalje prigovara i zbog informatičkih agresija, pa je u ponedjeljak zahtijevao da se i NATO angažira protiv kybernetskih napada iz Rusije ili za njezin račun i to, ni manje ni više, nego s obzirom na članak 5, koji članice obavezuje na zajednički odgovor ako neka od članica bude napadnuta. Nema nikakve sumnje da su ruski agenti na pretprošlim i prošlim američkim predsjedničkim izborima masovno radili za Donalda Trumpa, te da su na njihovim nacionalnim izborima radili protiv Emanuela Macrona, za koga su tvrdili da je gay, te protiv Angele Merkel, optužujući je da je psihička bolesnica. Ali samo u USA su postigli znatnije rezultate. Nije čudno da Biden nije olabavio svoju retoriku iz vremena kada nije bio obuzdan diplomacijom. To mu, s jedne strane, diktira karakter, ali s druge uvjerenje da je Putinova Rusija zaista podao dušman iz potaje.

Nema naznake da Biden ne stoji i danas iza još jedne svoje preklanjske ocjene, na istome mjestu: “Kreml’ je, da bi očuvao svoj kleptokratski sustav, odlučio krenuti u borbu izvan ruskih granica da bi napao ono što vidi kao najveći izazov svom opstanku: zapadnu demokraciju. Napadajući Zapad, Kreml’ odvraća pozornost od korupcije i ekonomske slabosti kod kuće, aktivira nacionalističke strasti da uguši unutarnje neslaganje i drži zapadne demokracije u defenzivi, dok je zaokupljen unutarnjim podjelama. To omogućava Moskvi da učvrsti svoju moć kod kuće i izvrši nesmetan utjecaj na svoje ‘blisko inozemstvo’”.

Ta ocjena - iako tada mišljena kao kritika Trumpova puzećeg stava pred Moskvom - govori s kojim duhom Biden sjeda za stol u Genèvi. Ronald Reagan je bio uviđavniji kad je Sovjetski Savez opisao kao “carstvo zla”. U međuvremenu nakon sovjetske implozije i raspada istočnog bloka, a time i kraja prvoga “hladnog rata”, promijenila se geometrija međunarodnih odnosa. Veoma kratko je potrajao međučin monopolarnog svijeta sa Sjedinjenim Državama kao jedinom supersilom (što su kratkovidni “prepoznali” kao kraj povijesti). Mnogoljudna Kina je zauzela mjesto koje joj demografski pripada kao alternativna supersila. Ona računa da joj se Rusija ne može ne prikloniti. Na sastanku na vrhu G7 (vodećih industrijskih sila Zapada i Japana) prošli vikend odlučeno je osuditi gaženje ljudskih i manjinskih prava u Hong Kongu i Istočnom Turkestanu (Xinjiangu), odbiti uvoz dobara koja u Kini proizvode politički zatočenici, ponajprije pak konfrontirati se s ekspanzionističkom kineskom trgovinskom politikom duž “Novog Puta svile”, ali izbjeći trgovinski rat.

Prihvaćena je teza talijanskog premijera Marija Draghija da s Kinom treba surađivati s obzirom na G20, na klimu, i na pandemiju. Evropska unija se škrto i kretenski odbila konstituirati kao ekonomska i obrambena supersila, držeći se washingtonskih skuta, pa i kad ju je Trump nemilosrdno ponižavao. Sada se s Bidenom pravi da su prošle četiri godine bile ružan san, uopće ne pomišljajući da nije Trump stvorio svoju većinu, nego je ona našla njega, pa lako može naći i gorega. Iako Kina rapidno jača, pa i u ratnoj mornarici i u svemirskim putovanjima, njezin nuklearni arsenal još bitno zaostaje za ruskim. Stoga Biden i dalje smatra da je baš Rusija ključni partner u pitanju strateške stabilnosti i kontrole naoružanja. Pokušat će s njome iznuditi dogovor o tim pitanjima. Putinova Rusija ostala je zamrznuta u prethodnoj shemi. Smatra svojim sanitarnim kordonom sjevernu polovicu Istočne Prusije (tzv. Kaliningradsku oblast, koja je od 1945 i formalno teritorij Ruske Federacije), Bjelorusiju i Ukrajinu, i tu žele imati neospornu hegemoniju, zapravo dominaciju. Nastoji zadržati u svojoj interesnoj sferi Srbiju i bosanskohercegovačku Republiku Srpsku, vratiti Crnu Goru, odnosno u najgorem slučaju destabilizirati Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru i tako stvarati problem Zapadu.

Ta se politika oslanjala i na energetsku i sirovinsku samodostatnost Rusije, te na ovisnost dijela evropskog Zapada o ruskim energentima. Ti su oslonci znatno oslabili. Iz te sheme Vladimir Putin niti zna, niti smije izići. Iziđe li iz Donbasa, izgubio je obraz doma i pada. S Krima pogotovo. On je zarobljenik vlastite narative. A slabiji je no ikada dosad. Bio je 21 godinu vješt manipulator javnog mnijenja, ali sada je prisiljen koristiti brutalnu silu, uključujući i politička ubojstva, protiv domaćih protivnika. Ne boji se Putin Alekseja Naval’noga niti se bojao pokojnog Borisa Nemcova, nego se boji “mangupâ iz vlastitih redova”, koji čekaju da vođa čopora pokaže slabost, pa da ga srede kao vuci jelena, kad mu zubima pregrizaju Ahilove tetive da klone, ili urotnici Cezara. Kako je to 2012 u nekom intervjuu rekao Gleb Pavlovskij, nekadašnji Putinov savjetnik, pa disident, “u kremaljskom establishmentu postojalo je apsolutno uvjerenje da će sve propasti čim se centar moći pomakne ili ako dođe do masovnog pritiska ili se pojavi pučki vođa. Vlada dojam velike ranjivosti. Čim se nekome pruži prilika - ne nužno puk, možda guverneri, možda neka druga frakcija - fizički će uništiti establishment ili ćemo se umjesto toga morati boriti da ih uništimo”.

U skladu s tim nazorima, dovoljna bi bila i nešto jača ili dugotrajnija ulična manifestacija protiv režima, pa da se vlasti maši netko iz nomenklature, nominalno se usuglasivši s pukom (a ne mora biti teško: Naval’nijev svjetonazor je, na primjer, još nazadniji od Putinova, kao što je i Solženicyn bio reakcionarniji od Brežneva, ali mu je precizno razgolitio sustav). Putinova vještina je u balansiranju između međusobno disparatnih elita, ne dajući punu zadovoljštinu niti jednoj od njih: vlada dok su međusobno suprotstavljene. U današnjoj krizi ne može opet dizati standard prodajom energenata, kao u prvoj dekadi ovog stoljeća, niti ima još teritorija koje može progutati i tako osnažiti moloha nacionalizma, kao u drugoj dekadi. Naravno, može građane pritisnuti knutom, imaju Rusi leđa svikla na batine, ali nisu dobro završili carevi koji su dugo igrali na tu kartu.

A Stalin? Postoji opak meme na kojemu netko izvan kadra pita Putina “Vladimire Vladimiroviču, jeste li za Stalina ili protiv njega?”, a macho Putin hladnog izraza lica kaže: “Ja zajedno” [sa Stalinom, naime]. Nema tu druge ideologije osim idola države i njezine imperijalne moći. S time što je Petar Veliki modernizirao, Stalin industrijalizirao, a Putin komplotira. Nije suština u autokratu, samodršcu. Suština je u autokraciji koja zahtijeva gossudarja. Rusiju gazi njezin mentalitet koji obično ne razumijemo, jer vjerujemo da ga iskazuju ruska književnost ili ruska glazba - a to su individualne iznimke unutar patrijarhalnog imaginarija, koji je Babel’ opisao nemilosrdno. Samodržac je bez premca dok je na vlasti, ali nije svemoguć. Ne može samim strahom nadomjestiti nezadovoljstvo kada životni standard nazaduje. I takav Putin, deklasiran iza Xija Jinpinga na neku vrstu Kinezova vodonoše, ostaje za Bidena izazov, osobito doma. Biden mora svojima kod kuće pokazati i dokazati da Washington vodi i tu igru. Uoči ove svoje evropske ture, gdje je Putin na redu nakon sastanka G7 u Cornwallu i NATO-a u Bruxellesu, Biden je obznanio: “U trenutku globalne neizvjesnosti, dok se svijet još uvijek bori s jedinstvenom pandemijom, ovo putovanje trebalo bi donijeti spoznaju obnovljene američke posvećenosti našim saveznicima i partnerima i demonstraciju sposobnosti demokracija da se suoče s izazovima i odvrate prijetnje ovoga novog doba. Bez obzira na to je li posrijedi zaustavljanje pandemije, suočavanje s ubrzanom klimatskom krizom ili konfrontacija sa štetnim aktivnostima vlada Kine i Rusije, USA moraju voditi svijet s pozicije snage”.

S pozicije snage - vrijedi to opetovati. Nije snaga u suradnji, nego je suradnja rezultat snage. Ne proizlazi snaga iz demokracije, nego je demokracija nametnuta snagom. Tako to vide u Washingtonu. Trista, bez snage ništa. “Ne tražimo konflikt s Rusijom. Želimo stabilne i predvidljive odnose”, ali “Sjedinjene Države će odgovoriti snažno i jasno ako ruska vlada bude djelovala nanoseći štetu” - odredio je Biden gabarite američke politike spram Rusije. Da bi Bidenu bilo neugodnije, Putin je u petak u intervjuu NBC-ju sipao pohvale na račun Donalda Trumpa (izvanredan, nadaren itd.), a tvrdnja da je političar od karijere bila je najljubaznija na Bidenov račun. Smatra pohvalom što ga je Biden nazvao “killerom”, jer da je to sinonim za “macho”. Ali zna da Bidena neće moći manipulirati kao Trumpa, možda potkupljenoga, pa ovaj put u Genèvi neće biti zajedničke konferencije za novinare. Bijela kuća je unaprijed najavila da će Biden kritizirati Putina zbog agresije na Ukrajinu, zatvaranja disidenata i sličnih tema, koje Rusija tradicionalno smatra unutrašnjima, pa to klasificira u “miješanje u unutrašnje poslove suverene zemlje”, dakle neki tip verbalne agresije.

Očito je da od današnjeg sastanka ne treba očekivati čuda. James Goldgeier je prije dva mjeseca, također za Foreign Affairs, brutalno napisao da je teško zamisliti da američko-ruski odnosi mogu biti gori, ali da im nema druge: još će se pogoršati. Naime, ili će Sjedinjene Države Amerike popustiti i priznati Rusiji prava na njezin sanitarni kordon i na sferu utjecaja u bivšim sovjetskim republikama (osim, zasad, triju baltičkih), ili će Rusija odustati od rovarenja među susjedima i na kriznim područjima, otvorivši prostor samostalnom samoodređenju svake države ponaosob (ali to je velikodušnost na koju ni USA nisu spremne sa svoje strane). Nijedan od tih dvaju scenarija nije ni zamisliv. A bez toga, zasad, teško je očekivati sporazume o razoružanju ili ičemu bitnome. Štoviše, na temelju dosadašnjih iskustava, Rusija bi popuštanje s druge strane smatrala znakom slabosti a ne dobre volje, pa bi ga vjerojatno pokušala iskoristiti.

Kao što to često čini i Washington, bez obzira na to tko sjedi u Bijeloj kući. Ali sada manjka i onaj tanki končić međusobnoga osobnog povjerenja, koji su prije šezdeset godina imali John Kennedy i Nikita Hruščëv. Eto, barem bi zbog toga ipak moglo biti korisno da se Biden i Putin sastanu i pogledaju međusobno u oči. S time što se Biden, u svome dosadašnjemu političkom životu, pokazao kao osoba s nekim stabilnim etičkim principima, kojoj se može vjerovati i kada s njome nismo suglasni. Za Putina je to teško reći. Dolazi iz organizacije u sovjetskom sistemu u kojoj je pretvaranje bilo vrhunska poželjna sposobnost. Uostalom, tu nije niti će biti riječ o ideologiji, kamoli o etici. Odnosi se oblikuju “s pozicije snage”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 06:06