To su, ipak, samo izbori na razini saveznih država. Dvaju, bogatih i utjecajnih, ali postoji još 14 drugih. Nije nedostajalo takvih tumačenja nakon izbora u dvije savezne države (Länder), Baden-Württemberg i Rheinland-Pfalz, održanih 14. ožujka. Kojima je počela super izborna godina (Superwahljahr) u Njemačkoj koja će kulminirati 26. rujna izborima za savezni parlament, Bundestag.
Ti su komentari dijelom točni, ali zanemaruju širu sliku: od 2013. godine izbori u Länder su postali izuzetno važni jer je došlo do fragmentacije njemačkog političkog prostora, pa su ti rezultati postali pokazatelji trendova na nacionalnoj razini. Primjerice, radikalno desna Alternativa za Njemačku (AfD) je ulazak u Bundestag kao treća politička snaga u zemlji na izborima 2017. godine najavila uspjesima na izborima u saveznim državama. Izbori u Länder su postali i pokazatelj i dalje postojećeg jaza između istoka i zapada Njemačke, pa su u ovom prvom dijelu zemlje ojačali AfD i nasljednici bivših komunista kojima se pridružila frakcija koja je napustila socijaldemokrate SPD. A CDU i SPD su počeli gubiti glasače. Na prvi pogled paradoksalno u zemlji u kojoj je kancelarka s istoka, ali opsežnija su istraživanja potvrdila da se na istoku formirala skupina nezadovoljnih koja smatra da ih je kancelarka Angela Merkel zaboravila (Trump i njegova “šutljiva većina”). I element koji se često izgubi iz vida: zastupnici gornjeg doma saveznog parlamenta, Bundesrat, biraju se prema rezultatima izbora u saveznim državama. Bundesrat ima vrlo važnu ulogu u zakonodavnom procesu jer može blokirati odluke, a tako je postavljen upravo da bi se poticala politika konsenzusa, kompromisa.
No, kancelarski sustav daje vladi relativno slobodnije ruke u implementiranju politika nego parlamentarni. Ključni čimbenik važnosti izbora u Baden-Württembergu i Rheinland-Pfalzu upravo je kancelarka Merkel. Jer, ovo su bili prvi izbori nakon 16 godina da na čelu CDU-a nije Angela Merkel (preciznije, prvi su izbori bili u Hamburgu 2020. godine, ali tu je riječ o utvrdi SPD-a koja nije toliko relevantna za nacionalnu političku scenu) i svima koji izlaze na birališta bilo je kristalno jasno da glasajući za CDU ne glasaju više za “Mutti”. Njemačka je na izborima 14. ožujka shvatila da je “epoha Merkel” gotova i da pred njima stoji nešto novo. Kao da je pandemija i ovdje katalizirala put prema novom normalnom. Koje se bitno razlikuje od dosadašnjih odlazaka s vlasti. Helmut Kohl se povlači nakon parlamentarnih izbora 1998. godine na kojima je CDU izgubio i na vlast dolazi koalicija SPD-a i Zelenih. Čiji čelnik Gerhard Schröder tijesno, za samo četiri zastupnička mjesta, gubi izvanredne izbore 2005. godine. I nakon toga bježi u Rusiju kako bi zaradio neke novce (slično je pričao i bivši hrvatski socijaldemokratski premijer nakon što je izgubio izbore, ali se vratio u politiku pa je sada predsjednik). Angela Merkel je najavila da se, nakon završenog četvrtog kancelarskog mandata, više neće kandidirati.
Dakle, Unija (CDU, Kršćanski demokrati i njihova bavarska sestrinska stranka Kršćanski socijalisti, CSU) mora naći novog kandidata za kancelarski položaj. Alfa mužjaci su se nadali da će gospođa Merkel propasti već na prvom izbornom izazovu 2005. godine, ali ih je iznenadila. Ostala je na čelu države 16 godina. I zato su joj u zadnjem mandatu podmetali klipove gdje su stigli, ali je ova fizičarka-kemičarka pokazala da joj nisu dostojni protivnici. Sve ih je nadigrala i odlazi kao neporažena, žena kojoj je Barack Obama 2016. godine, nakon što je Donald Trump pobijedio na američkim predsjedničkim izborima, poručio da sada ona “čuva globalni demokratski poredak”. I to je dobro činila.
Žena koja je osigurala novi europski proračun, Fond za oporavak, postigla i sporazum s Kinom o ulaganjima oko kojeg se još lome koplja u tumačenju. Iako je aksiom jasan: bolje imati nego nemati sporazum (osim ako to nije Daytonski). Angela Merkel se s političkom baštinom u kojoj je bitno više pozitivnog nego negativnog može mirno povući u mirovinu. Bez ikakvih skandala koji bi je opterećivali. Iako će joj konzervativni Die Welt pokušati u ostavštinu utrpati niz problema u borbi protiv pandemije. Stanje na njemačkoj političkoj sceni nakon izbora 14. ožujka pregnantno je opisao Olaf Scholz, sadašnji ministar financija, član SPD-a i kandidat te stranke za kancelara.
“Moguće je upravljati Njemačkom i bez CDU/CSU-a u vladi. Ta je poruka sada učvršćena.” Jer, CDU je gubitnik u obje savezne države. U Baden-Württembergu bi lako mogao završiti u opoziciji. Loše vijesti za stranku koja je opet u silaznoj putanji u anketama. Bild am Sonntag je u svojoj anketi ove nedjelje bio bolan: CDU 27 posto, Zeleni 22 posto, SPD 17 posto, FDP (liberali) 10 posto, AfD 10 posto, Die Linke (Ljevica) 8 posto. Prije koji tjedan CDU je bio visoko iznad 30 posto. Nedvojbeno je da su stranku podrške u javnosti stajali skandali nekih zastupnika u Bundestagu koji su se bogatili posredujući u poslovima nabave medicinskih maski, a u nedjelju je u javnost izašlo da bi i ministar zdravstva Jens Spahn mogao imati nekih repova po tom pitanju.
I sasvim je razvidno da je velik utjecaj imala i nemogućnosti da se obuzda javnozdravstvena kriza. Presudan je ipak utjecaj promjene političke paradigme odlaskom Angele Merkel. CDU bez nje naprosto nema gravitacijsku snagu koju mu je ona davala. Kao mogući se kancelarski kandidat zbog toga sve otvorenije nameće bavarski ministar predsjednik Markus Thomas Theodor Söder (i Nijemci vole višestruka imena). Koji svakako ima nastup, potrebnu dozu samouvjerenosti, a i dobro stoji u anketama, za razliku od Armina Lascheta, šefa CDU-a izabranog u siječnju. Ali, odabir kandidata za kancelara iz druge, pa i sestrinske stranke bio bi dodatni signal slabosti CDU-a. Protiv Södera je i dijakronija: CSU je dvaput dao kancelarskog kandidata i oba je puta Unija bila izborni gubitnik. Söder je drukčiji, odaje dojam nebavarca jer je protestant i nema naglasak, ali Njemačka nije sklona Bavarcima. Za sve su krive pivnice. Söder, treba reći, neumorno radi na svojoj kampanji, najavio je formiranje “novog CSU-a” nakon skandala s maskama, stalno govori o svojim dobrim vezama sa Zelenima. I ima, čini se, dovoljnu dozu osobnosti.
Upravo su izbori 14. ožujka pokazali koliko je važna uloga osobnosti lidera. Zeleni su u Baden-Württembergu ostvarili pobjedu zahvaljujući pragmatičnom i uspješnom čelniku Winfriedu Kretschmannu. Zbog kojeg stranka u toj saveznoj državi osvaja više od 30 posto glasova. Ista je situacija i u Rheinland-Pfalzu, gdje je Malu (kratica za Marie-Luise Anna) Dreyer, ministrica predsjednica od 2013. godine, odvela SPD do potpuno neočekivano uvjerljive pobjede. Stranka na nacionalnoj razini ne može ni sanjati 35 posto glasova koliko je osvojila gospođa Dreyer.
CDU ne samo da ni u jednoj od tih Länder nije imao kandidata koji bi se mogao nositi s ovo dvoje koji su se dokazali radom nego nema ni lidera. Merkel je imala dobar plan: Annegret Kramp-Karrenbauer bila je ministrica predsjednica Saarlanda, male savezne države na granici s Francuskom. Sposobna, pragmatična, govori francuski, idealna osoba da naslijedi Merkel na čelu stranke i države i razvija odnose s Parizom. Ali to su minirali alfa mužjaci (volim ih zvati “dečki iz Berlina” svjestan određenih konotacija). No, njihov kandidat Friedrich Merz nije uspio pobijediti na stranačkom kongresu u siječnju, za nekih pedesetak glasova bolji je bio Armin Laschet. Problem je što niti jedan od njih nije kancelarskog formata. Bez karizme, retoričke preciznosti, čvrste političke platforme.
I tako sada Njemačka ne zna što bi očekivala od Lascheta. On najavljuje da neće biti slijepi nasljednik politika Angele Merkel, ali još uvijek nitko ne zna što će biti. Ujedno, stranački dvoboj Merz-Laschet nije završen, Merz je najavio kandidaturu za Bundestag. Mužjaci na odustaju od želje da ovladaju strankom. Pa je i srozali u tom procesu na razinu SPD-a. Koji plaća svoje unutarstranačke sukobe i nesnalaženje u svijetu nakon globalne financijske krize. I tako je otvoren prostor ostalim strankama. Nakon izbornog poraza 2005. godine činilo se da će Zeleni nestati. A onda je došla Fukushima, katastrofa od koje je prošlo deset godina.
Kancelarka Merkel radi kopernikanski obrat i najavljuje odustajanje od nuklearnih izvora energije. I ugljena. U tom su se procesu Zeleni uspjeli nanovo profilirati, a na ruku su im išle dvije velike koalicije CDU-SPD koje su ovima potonjima oduzele prepoznatljivost. Mudra Merkel većinu je njihovih koalicijskih uvjeta (najniža plaća, primjerice) predstavila kao vladine, dakle uspjehe CDU-a. Odlaskom Franka-Waltera Steinmeiera za njemačkog predsjednika, SPD gubi najprepoznatljivije lice i zatim luta od Martina Schulza do Sigmara Gabriela. Na posljednjem stranačkom kongresu kopiraju Zelene i biraju supredsjednike, ženu i muškarca, Saskiju Esken i Norberta Walter-Borjansa. Imena koja ne bude ali baš nikakve konotacije.
I zato za kancelarskog kandidata biraju Olafa Scholza, jedinu stranačku osobnost. Zeleni su to vrijeme proveli redefinirajući svoje politike i stvarajući prihvatljivu platformu za srednju klasu koja nije sklona glasati za CDU. Izuzetno važnu ulogu u tom razdoblju, od 2003. do 2018. godine, odigrali su stranački lideri Claudia Roth i Simone Peter dok je mušku kvotu ispunjavao Cem Özdemir. Zeleni u tom razdoblju kreiraju odgovoran stav prema sigurnosnim pitanjima odmičući se od protivljenja članstvu u NATO-u i vojnom djelovanju Bundeswehra izvan granica. Ne odustajući pritom od stavljanja zelene tranzicije u središte svojih politika. Prije tri godine izabran je novi dvojac, Annalena Baerbock i Robert Habeck. U kojem muškarac djeluje kao celebrity, a žena kao siva eminencija. Najavili su da, kad (ne ako) preuzmu vlast, slijedi veliko trošenje novca za ubrzanu zelenu tranziciju. Riječi koje paraju uši Wolfgangu Schäubleu, jednom od lidera CDU-a iz sjene (trenutno na poziciji predsjednika Bundestaga). Zeleni smatraju da je fiskalna ekspanzivnost nužna i zbivanja u SAD-u daju im za pravo. Američki je Kongres odobrio paket pomoći u iznosu od 1,9 bilijuna dolara (1900 milijardi) i odmah su oživjele vrijednosne dionice tvrtki iz realnog sektora. I povećale se procjene rasta s oko četiri na oko šest posto.
Procjenjuje se da će ovaj poticaj podići globalni rast za jedan posto. Stara garda CDU-a grozi se takvih ideja, ali Zeleni ih postavljaju kao uvjet suradnje. Baerbock i Habeck smatraju da je potrebno nastaviti i sa zajedničkim europskim zaduživanjem i skloni su idejama produbljivanje suradnje na razini EU. Sve je to problem “dečkima iz Berlina”. U sjeni posrednih rasprava Zelenih i CDU-a koje djeluju kao koalicijski pregovori, oživjela je još jedna stranka. FDP, liberali, koji su vladali s Kohlom, onda jedan mandat (2009-2013) s Merkel, a zatim ispali iz Bundestaga pa se vratili 2017. godine, prema anketama su na 10 posto. I ovdje je važnu ulogu odigrao lider, Christian Wolfgang Lindner, koji je stranku vratio u Bundestag, a zatim jasno profilirao kao samostalnog aktera. Centra. Pa tako poželjnog i CDU-u i Zelenima. Za preciznije projekcije mogućih koalicija treba pričekati kako će Kretschmann formirati vladu: hoće li sačuvati koaliciju s CDU-om, što bi značilo da su Zeleni ipak skloni toj opciji na saveznoj razini ili će pozvati FDP. U tom će slučaju biti jasno da Zeleni žele vladu u kojoj će biti lideri, što otvara niz opcija. Prema Bild am Sonntagu, sa SPD-om i FDP-om na rubu su većine u Bundestagu. Ako i ne bi imali većinu, otvara se nova mogućnost: izvankoalicijska podrška Die Linke. Ova radikalno lijeva stranka je neprihvatljiva kao partner FDP-u, ali možda ne bi bila kao podrška određenim zakonima.
Tako bi Njemačka dobila zeleno-crveno-žutu koaliciju. Najšareniju u svojoj povijesti. U kojoj bi pitanje povećanja poreza bilo ključna točka spora jer se toj mjeri FDP protivi. Zeleni i SPD nisu neskloni ni koaliciji s Die Linke, ali ona vjerojatno neće imati dovoljno glasova. A Die Linke ima i problem ozbiljnog unutarstranačkog raskola jer su izabrali supredsjedništvo, dvije žene: Janine Wissler i Susanne Hennig-Wellsow. Wissler dolazi iz Hessena, zapadnog Bundeslanda, i donosi radikalnu politiku koja traži rušenje kapitalizma. Hennig-Wellsow je iz istočne savezne države Thüringen, gdje je Die Linke na vlasti, i bitno je pragmatičnija. Tako da je pitanje u kojoj bi mjeri Die Linke bio odgovoran partner na vlasti. Ili bi došlo do stranačke podjele što bi moglo srušiti koalicijsku većinu.
No, i u bilo kojoj koaliciji Zelenih i SPD-a neće teći med i mlijeko. Zeleni su upravo ovih dana objavili da će raskinuti ugovor o plinovodu Sjeverni tok 2, kojim bi ruski plin trebao stizati u Njemačku. Riječ je o projektu iza kojeg čvrsto stoji SPD, i to bi moglo izazvati ozbiljna trenja u formiranju vlade. Jer, Zeleni nisu proruski raspoloženi. I žele vanjsku politiku koja će biti usmjerena na čovjeka, pa im ni Kina nije mila. Što se oboje ne sviđa CDU-u. Konačno, ako FDP iznenadi, a CDU ne padne dodatno, nije isključeno da se stara ljubav vrati i dobijemo crno-žutu koaliciju. Jedina stranka s kojom nitko ne želi u koaliciju je AfD. Koja je trenutno u padu, ali se i dalje drži na oko 10 posto što je u skladu s Gaussovom krivuljom. Ova se politička opcija našla pod snažnim pritiskom kad je početkom ovog mjeseca Bundesamt für Verfassungsschutz (BfV, Ured za zaštitu ustavnog poretka) najavio da je odobreno praćenje cijele stranke zbog sumnje u ekstremizam. Kasnije je sud u Kölnu objavio da se odluka ne smije provoditi dok se ne završi postupak jer je AfD, očekujući takvu odluku, pokrenuo sudski proces kojim želi spriječiti tu odluku.
No, vijest je objavljena i sasvim je sigurno da će imati utjecaja na dio kolebljivih birača koji bi se mogli vratiti CDU-u ili FDP-u. Sadašnju političku situaciju u Njemačkoj možemo opisati ne baš kao rat svih protiv sviju iako nije daleko od toga, posebno kad je riječ o unutarstranačkim sukobima u CDU-u, Die Linke, pa i Zelenima u kojima također postoji idealistička struja. SPD je egzemplar sukoba. Možemo reći da je to vreća puna rogova i da je veliko pitanje kako će se taj karusel razriješiti nakon izbora. Treba imati na umu da su nakon izbora 2017. godine tri mjeseca trajali pregovori CDU/CSU-a, Zelenih i FDP-a.
Nakon kraha, još su par mjeseci trajali pregovori CDU/CSU-a i SPD-a. Moglo bi se dogoditi da Njemačka postane kao Nizozemska, zemlja u kojoj se o koaliciji pregovara mjesecima. A da Nizozemska, u kojoj je pobjedu opet odnio Mark Rutte, brzo formira koaliciju. Jer s lijevim liberalima D-66, koji su stvarni pobjednici izbora na čelu sa Sigrid Kaag, i kršćanskim demokratima ima gotovo pa većinu. Gospođa Kaag je također snažna zagovornica zajedničke europske potrošnje, pa bi se mogla lako složiti sa Zelenima. Odlučio sam ne mučiti se s procjenama i podastrijeti vam projekcije vjerojatnosti nove njemačke vlade koje je objavila banka Berenberg, druga najstarija u Europi sa sjedištem u Hamburgu. 75 posto: vlada koju bi vodili CDU/CSU, bilo s Laschetom bilo sa Söderom na kancelarskoj poziciji; koalicija sa Zelenima (65 posto) ili sa SPD-om (10 posto).
Moja napomena: ako su već uzeli SPD, trebali su i FDP. Moja je projekcija da je vjerojatnost te koalicije oko 40 posto s mogućnošću manjinske vlade kakvu je Merkel a priori odbijala. 20 posto: vlada koju bi vodili Zeleni, s Habeckom ili Baerbock na kancelarskoj poziciji; 5 posto: vlada koju bi vodio SPD; 25 posto: vlada Zelenih i SPD-a, pri čemu koaliciji s Die Linke daju 10 posto, a s FDP-om 15 posto. Moja napomena: mislim da je ova posljednja projekcija vrlo konzervativna i da će s vremenom vjerojatno rasti. U svakom slučaju, 2022. EU će se suočiti s novom njemačkom vladom u kojoj gotovo sigurno CDU/CSU neće djelovati kao premoćno većinski partner, bude li uopće dio te vlade.