Uvijek nategnuti odnosi između Srbije i Kosova u proteklim su mjesecima nekoliko puta eskalirali iznad razine “uobičajene” netrpeljivosti. Uhićenje čelnika srbijanskog ureda za Kosovo Marka Đurića prilikom posjeta Kosovu, natezanje oko razgraničenja, odnosno razmjene teritorija, pa do nedavnog dolaska kosovskih policijskih snaga do brane Gazivode na sjeveru Kosova, doduše kao pratnja kosovskom predsjedniku Hashimu Thaçiju, samo su najdramatičniji ispadi. Među njih treba ubrojiti i do sada najznačajniji: upućivanje u kosovsku parlamentarnu proceduru triju zakona koji uređuju transformaciju Kosovskih sigurnosnih snaga (KSS), koje čini ukupno 3300 pripadnika, u pravu državnu vojsku. Vojska Kosova trebala bi biti predstavljena na Dan albanske zastave 28. studenoga.
Trenutačne Kosovske snage sigurnosti na prvi pogled izgledaju kao vojska, opremljene su i uvježbane po NATO standardima od strane KFOR-a, nose vlastite prepoznatljive borbene odore, inače hrvatske proizvodnje, te su formacijski ustrojeni kao vojska. Glavne sastavnice su dvije brigade: brigada za brzu reakciju s tri pješačke bojne te brigada operativne potpore u koju spada i pukovnija civilne zaštite. No zapravo se radi o organizaciji prvenstveno namijenjenoj zadaćama civilne zaštite, ispomoći prilikom elementarnih nepogoda, traganja i spašavanja i sličnog, uz dodatnu naoružanu komponentu sigurnosnih operacija. Ograničenja koja su postavljena pred KSS su značajna, a najvažnije je restrikcija korištenja samo lakog pješačkog oružja. KSS je opremljen jurišnim puškama G36 i M4 kalibra 5,56mm, ali ništa teže od toga nije dozvoljeno, poput srednjih i teških strojnica, a kamo li topništva, oklopa, vođenih raketa i ostalog naoružanja. Od taktičkih vozila koriste samo lako oklopljene terence Otokar Cobra turske proizvodnje te manji broj američkih HMMWV, dok ostatak voznog parka otpada na različita logistička vozila.
Transformacijom u vojsku, koja bi trebala značiti i povećanje snaga na ukupno 5000 vojnika i 3000 pričuvnika, Kosovo bi dobilo slobodne ruke za nabavu vojnog oružja, od teških strojnica kojima bi se moglo opremiti postojeća taktička vozila, preko borbenih oklopnih vozila pa do različitih vrsta raketnih sustava. Budući da će biti razmjerno malena, ali nešto veća od snaga KFOR-a, kosovska će vojska teško moći održavati sposobnosti punog spektra, poput zrakoplovstva, oklopno mehaniziranih snaga i sličnog. Svakako se može očekivati helikopterska komponenta, uz moguću manju količinu oklopa i teškog topništva. Ali korisnija investicija bili bi moderni protuoklopni raketni sustavi i lako prijenosni raketni sustavi PZO. U slučaju vojne ugroze korištenje asimetričnih taktika protiv nadmoćnog protivnika bilo bi vrlo učinkovito, a s tim Kosovo već ima iskustva.
Uhićenje čelnika srpskog Ureda za Kosovo Marka Đurića
Dakako da se formiranju kosovske vojske oštro protive predstavnici kosovskih Srba, kao i Srbija. Razlog zasigurno nije u potencijalnoj vojnoj prijetnji. Vojska Srbije znatno je veća i jača oružana sila, s relativno dobro upotpunjenim spektrom sposobnosti, iako su joj platforme zastarjele, i nikako je ne može ugroziti vojska jačine 5000 ljudi. Glavni problemi su srpska zabrinutost zbog mogućeg agresivnog nastupanja u srpski sjever Kosova, kao i činjenica da je nacionalna vojska još jedno obilježje suvereniteta države, što se ne slaže s aktualnom srbijanskom politkom koja kategorički odbija prihvatiti kosovsku nezavisnost. Izjava zapovjednika KSS-a Rrahmana Rame o zauzimanju granice prema Srbiji od strane buduće kosovske vojske dodatno je zabrinula Srbe. Skepsu prema formiranju vojske izrazila je i Rusija, ističući da takav potez potkopava stabilnost na Balkanu te da je u suprotnosti s Rezolucijom 1244 UN-ova Vijeća sigurnosti, prema kojoj su na Kosovu dopuštene samo međunarodne vojne snage, koje čini KFOR.
Iako se o tome nije konzultirala s predstavnicima Saveza, Priština za razvoj vojske očito ima prešutnu potporu NATO-a, u kojem kažu da je to pitanje kojim se bave kosovske vlasti. Ističe se da NATO podržava razvoj KSS-a u trenutnim okvirima, a da promjena tih okvira znači da će NATO preispitati razinu svoje angažiranosti na Kosovu. Iz ovoga je jasno da bi NATO-u itekako odgovarala funkcionalna kosovska vojska koja bi mogla jamčiti mir i stabilnost na Kosovu, što bi otvorilo vrata za rasterećivanje Saveza. Jer u misiji KFOR koja traje već gotovo 20 godina trenutačno je angažirano 28 zemalja. Među njima je i Hrvatska, a ostale države su također većinom članice NATO-a. U misiji je trenutačno angažirano oko 4000 ljudi, tek malo manje nego u zadaći ojačane prednje prisutnosti na Baltiku, koja je usmjerena prema Rusiji.
U vrijeme kada je NATO razvučen između mirovnih i konvencionalnih operacija razumljivo je da bi mu itekako odgovaralo rasterećenje na Kosovu i mogućnost preusmjeravanja snaga koje su tamo vezane na druge zadaće. Zbog toga je i znakovito da buduća kosovska vojska ima planiranu veličinu ugrubo jednaku onoj KFOR-a. A kroz formiranje NATO-u kompatibilne vojske Kosovo bi bilo i korak bliže članstvu u Savezu, što će biti faktor u regionalnoj stabilnosti, ali i u pitanju proširivanja Europske unije. Ne treba, jasno, očekivati da će doći do trenutnog povlačenja KFOR-a. Postupno smanjivanje snaga vjerojatno će se provoditi po fazama kako Kosovska vojska bude jačala i bila sposobna preuzeti veće i složenije dužnosti, a lako je moguće da se američke snage na Kosovu zadrže još dugi niz godina.
Jer SAD na Kosovu ima svoju najveću vojnu bazu na jugoistoku Europe, Camp Bondsteel. Nalazi se na jugoistoku Kosova i ukupni, premda trenutno neiskorišteni, kapacitet baze je oko 7000 ljudi. Ipak, strateški značaj Bondsteela je ograničen zbog nedovoljnih logističkih veza. Nema svoju pistu već samo helikoptersku infrastrukturu, kao ni željeznički pristup, te se može promatrati kao američki zalog buduće stabilnosti Kosova kroz nazočnost, iz čega proizlazi i onemogućavanje širenja ruskog utjecaja na Kosovo iz Srbije i sjevernog, većinski srpskog dijela Kosova. Baza ima i zatvor za koji su ranije padale optužbe o nelegalnom držanju osumnjičenika za terorizam, odnosno da je jedna od uloga baze da bude crna lokacija za takvu vrstu zatočenika.
Pogled na Bondsteel iz zraka
Geopolitička nadmetanja između Amerike i Rusije na prostoru Srbije i Kosova svakako su važan čimbenik za status Kosova i kontinuiranu američku nazočnost u Bondsteelu. Srbija njeguje čvrste veze s Rusijom, koje često prelaze granicu obožavanja, dok istovremeno teži članstvu u Europskoj uniji. Rusiji je pak glavni interes zadržati Srbiju dalje od članstva u NATO-u, a po mogućnosti i Kosovo te BiH, posebno nakon što je Crna Gora definitivno odbacila rusku vezu pridruživanjem Savezu. Odmjeravanje Srbije i Kosova zapravo zrcali nadmetanje Rusije i SAD-a. I dok SAD ima svoj Camp Bondsteel, Rusija se mora zadovoljiti znatno ograničenijom nazočnošću kroz rusko-srpski humanitarni centar u Nišu.
Centar je u neposrednoj blizini aerodroma Niš, služi prvenstveno za humanitarnu pomoć, traganje i spašavanje, ispomoć pri elementarnim nepogodama ili tehnološkim katastrofama, a od svoje je uspostave kamen spoticanja i s SAD-om i s Rusijom. Amerika tvrdi da je riječ o obavještajnom centru koji ugrožava njene vojnike na Kosovu, a da bi situaciju otežalo odobravanje diplomatskog statusa Rusima koji u njemu rade, a što Rusija traži. Srbija pak ni nakon nekoliko godina zahtjeva nije odobrila taj diplomatski status, pa postoje nagađanja da je i to dio razloga zašto Rusija Srbiji ne želi isporučiti moderne oružane sustave, poput novijih varijanti S-300 koji je u Srbiji temeljito mitologiziran i koji već godinama samo što ne stigne. Umjesto toga, dosad dogovorena vojna pomoć Rusije bila je svedena na zastarjelu tehniku.
Zanimljivo je i da se nagađanja o nabavi kineskih PZO sustava srednjeg dometa FK-3, koja su se pojavila u posljednjim tjednima, sada povezuju s formiranjem Kosovske vojske, odnosno spominje se kao odgovor na nju. Dakako da srpska fiksacija na protuzračnu obranu ima korijene u NATO-ovu bombardiranju Jugoslavije 1999. u operaciji Saveznička sila, no teško je povezati nabavu PZO sustava s formiranjem vojske koja zasigurno neće imati kapacitete održavanja borbenog zrakoplovstva.
Osnovni problem iz srpske perspektive jest status sjevernog Kosova koji ima većinski srpsko stanovništvo, a spomenuti dolazak kosovskog predsjednika na Gazivode, odnosno njegova sigurnosna pratnja koja je lokaciju osigurala, u Srbiji se vidi kao najava budućih upada u većinski srpska područja. Štoviše, Srbi su uvjereni da je pitanje vremena kada će kosovske snage pokušati protjerati srpsko stanovništvo. Primjetan je trend orijentacije Vojske Srbije na manje snage za brzu reakciju, poput Projekta 1500, koji se odnosi na opremanje 1500 vojnika modernom individualnom opremom i oružjem, i nabave 4 jurišna helikoptera Mi-35M, zatim 6 lakih transportnih helikoptera H145M te 3 Mi-17. Ako se ispravno implementiraju u postojeće sposobnosti, Srbija će moći u kratkom roku rasporediti manje, lake kopnene snage na kritične točke nemira.
O budućim sposobnostima Kosovske vojske zasad se malo zna, no može se očekivati da budu usmjerene upravo na neutraliziranje takvih oružanih upada na Kosovo, ali nikako neće moći biti prijetnja Srbiji. U konačnici ne bi smjelo doći ni do kakvih oružanih sukoba između Kosova i Srbije jer i jedni i drugi teže članstvu u EU, koja zasigurno neće tolerirati nove etničke sukobe. Unatoč neprestanim retoričkim okršajima i povremenim incidentima oružani sukobi nisu u interesu niti jednoj strani. Kosovska vojska, obučena po NATO standardima, morat će zadržati najviši stupanj profesionalizma prema kosovskim Srbima kako bi se onemogućili potencijalni budući incidenti.
Kao jedno od rješenja za trajnu stabilnost odnosa Kosova i Srbije u posljednjim se mjesecima učestalo spominje i razgraničenje, odnosno demarkacija, kako se naziva u Beogradu i Prištini. U suštini je riječ o izmjeni granica, odnosno zamjeni teritorija s većinski srpskim stanovništvom. Ideja je to koju snažno propagira Aleksandar Vučić, no u startu je naišla na neodobravanje Europske unije i posebno Angele Merkel. EU se boji da bi izmjena granica između Srbije i Kosova postala presedan za jugoistok Europe, valjda strahujući da će onda svi navaliti na promjene vlastitih granica. Sa sigurnosnog aspekta, sporazumno razgraničenje i razmjena teritorija jamče veći stupanj sigurnosti i stabilnosti iz jednostavnog razloga što dosadašnja iskustva, na jugoistoku Europe, ali i u svijetu, pokazuju da manjinske zajednice u državama koje ne žele priznati kao vlastite često bivaju katalizatori nestabilnosti, od političke do sigurnosne.
A premda će Vojska Srbije biti daleko jača od buduće Kosovske vojske, jasno je da Srbi na Kosovu u njezinu nastanku vide pripreme budućeg etničkog nasilja od strane države koju ne priznaju i ne žele, i to pod patronatom međunarodne zajednice, prvenstveno KFOR-a, koji je jedina formalno legalna oružana sila na Kosovu. Smanjivanje snaga KFOR-a u periodu nakon formiranja kosovske vojske te postupna predaja dužnosti njoj samo bi mogli pojačati te strahove. Zato je posebno važno da Priština te bojazni umanji koliko je moguće dok se na ovaj ili onaj način ne ostvari trajna stabilizacija i normalizacija odnosa Srbije i Kosova.
U konačnici, Kosovska vojska trebala bi pridonijeti miru i stabilnosti u vrlo ranjivom dijelu jugoistočne Europe, koji potresa nestabilnost Makedonije i trzavice u Crnoj Gori, a služit će i kao zalog Kosova predanosti članstvu u NATO-u kao i Europskoj uniji. Njeno formiranje ojačat će obrambene sposobnosti Kosova i pružiti novi sloj sigurnosti kosovskim građanima u obrani od prvenstveno asimetričnih prijetnji, no uz uvažavanje zabrinutosti kosovskih Srba. U suprotnom može doći do destabilizacije većinski srpskih područja, pa i sukoba niskog intenziteta. Također treba očekivati i da će u budućnosti Kosovska vojska uvelike odlaziti u međunarodne mirovne operacije, najvjerojatnije pod patronatom SAD-a i NATO-a. Time će postati izvoznica stabilnosti na sličan način kako je to postala Hrvatska. Za još uvijek tanko razvučeni NATO to će biti dvostruka korist. Prvo zbog smanjenja vlastitih snaga angažiranih na Kosovu, a zatim i zbog novog saveznika koji će pomoći u dodatnom rasterećivanju sudjelovanjem u mirovnim misijama Saveza, što će osloboditi veći broj savezničkih snaga za razmještaj na druge žarišne točke ili zadaće odvraćanja.
Srbiji je Kosovska vojska prvenstveno simbolični udarac, kao još jedna potvrda da je Kosovo uistinu i nepovratno izgubljeno. Nikakvu stvarnu vojnu prijetnju ona neće predstavljati Srbiji, a ovisno o budućim dogovorima mogla bi naposljetku biti i prihvaćena za ograničenu sigurnosnu suradnju. Za Srbiju je bolnija izvjesna NATO budućnost Kosova jer, osim simbolike dijela nekada srpske države kao članice NATO-a, Srbiji se dodatno sužava prostor djelovanja. Gotovo je potpuno okružena NATO članicama te je još jedino preostala Bosna i Hercegovina kao slamka spasa koju se pošto-poto mora spriječiti da uđe u Sjevernoatlantski savez, što je i u interesu Rusije. A BiH je izglednije buduće žarište od Kosova.