GLOBUS

Kineska simultanka na Indopacifiku: Američko-kinesko nadmetanje ulazi u dekadu opasnog življenja

Quad je zajednička antikineska inicijativa Indije, Australije, Japana i Sjedinjenih Država i svojom je sinergijom privlačniji od Kine
Zajednička vojna vježba Kine i Singapura
 Liang Lihu/Xinhua News/Profi

Kineski i ruski vojni manevri ovaj tjedan u sjevernim podnožjima Pamira, odvojeni ali nimalo slučajno sinkroni, pripadaju u uobičajenu vojnopolitičku gimnastiku kada se situacija zakuha. A i u Moskvi i u Pekingu ocjenjuju da se američkim debaklom u Afganistanu stanje ondje nije stabiliziralo, štoviše. U Moskvi predsjednik Vladimir Putin izjavio je u nedjelju da je glavna briga šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova da “sa stotinama tisuća izbjeglica, možda ih bude i milijun, u Uzbekistan i Tadžikistan ne uđu teroristi”. Strah da bi talibani, ohrabreni uspjehom u Afganistanu, mogli proširiti svoj aktivan utjecaj na sjever, još je jači u Pekingu, jer se smatra pouzdanim da su u talibanskim redovima na krajnjem sjeveroistoku zemlje, i poneki Ujguri iz obližnjega Istočnog Turkestana, koji Kinezi zovu Xinjiang i nemilosrdno ga “pokinezuju”.

Ipak, afganistansko pitanje ili afganistanska kriza zapravo je pravi predah u daleko većoj kineskoj brizi – a to je zajednička fronta indopacifičkih velesila, koje se baš u kineskome “prednjem dvorištu”, na oceanskom prostranstvu, nešto protive pekinškoj ideji o Kini kao sljedećoj gospodarici morâ, nakon Španjolske, pa Engleske, pa (zasad još) Sjedinjenih Država Amerike. I Afganistan se – još ćemo možda doznati s koliko kineske aktivne potpore – uklopio u ambiciozni plan kineskog predsjednika Xija Jinpinga da Kina do 2035 postane prva svjetska ekonomska, tehnološka te, po mogućnosti, i vojna sila i samim time arbitar globalnih međunarodnih odnosa, prvo na morima, a onda i na kopnima, kao prava globalna supersila. U tome Kina nije u dilemi kad je posrijedi strategija, ali jest u pogledu taktike.

U Afganistanu, međutim, dilema je i strategijska. Peking je sretan što je njegov glavni zapadni rival izgubio snagu i ugled “pod prozorom” Središnjeg Carstva i što se sada Kini u Afganistanu smiješi uloga na koju su Rusi aspirirali od Ekaterine II i feldmaršala Potëmkina do predsjednika Gorbačëva. U 32 godine otkako su afganski mudžahidi (unutar kojih su USA izdašnom pomoću omogućile da isklijaju i ojačaju Al-Qa’ida i talibani) potpisali izlaznicu Sovjetskoj armiji i u 20 godina otkako su Osamini “šehidi” razbili Dvojne nebodere u New Yorku i komad Pentagona u Washingtonu, Kina je prolazila svoju fizioterapiju i sada je jača od Rusije i al pari s Amerikom. Da, tek sada je to Nova Kina.

Naravno – budući da se u globalnoj politici ne igra tek jedna šahovska partija nego simultanka – Peking je, američkim debaklom u Afganistanu, zabilježio važan i, što je važnije, efektan poen: glavni globalni suparnik otjeran je iz “kineskoga stražnjeg dvorišta”, ostavivši oružje, opremu i obraz. Još važnije: nije Peking za to platio gotovo ništa. A ima i bonus: strašno siromašan Afganistan ima krasnih sirovina, na primjer litij, za silne kineske baterije, od mobitela i kompjutera do automobila. Ali za ozbiljan savez s paštunskim sunitskim talibanima, koji su preuzeli vlast u Kabulu, trebat će i poneki ustupak kineskih vlasti spram sunitskih Ujgura, izloženih kulturicidu u Istočnom Turkestanu. A Ujguri bi mogli, u očaju, povjerovati da su im talibani jedini prijatelji na svijetu. Ne, Peking ne bi volio da ga zakači Al Qa’ida 2.0. U njihovom sistemu bi rušenje nekog nebodera u Shanghaiju bilo viđeno još mnogo tragičnije nego napad prije 20 godina u USA. U Washingtonu je mlađi Bush dobio konsenzus, u Kini bi Xi izgubio obraz. Zato, dok gleda na Pacifik, mora misliti i na stražnji ulaz. A sprijeda Quad – zajednička inicijativa Indije, Australije, Japana i Sjedinjenih Država – Kinu daleko više brine nego prije četiri godine, kada se pojavila, analizira Kevin Rudd za Foreign Affairs.

Kada je tadašnji japanski premijer Shinzo Abe pozvao predstavnike ostalih triju zemalja na sastanak u Manili u studenome 2017, kineski lideri su to otpisali kao puku propagandnu pjenu. “Smišljena je za drpanje naslova”, siguran je bio kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi. “Oni su kao morska pjena na Tihom ili Indijskom oceanu: izazivaju nekakvu pozornost, ali će brzo iščeznuti.” Kinezi su imali pozitivno povijesno iskustvo: slično je okupljanje pokušano i desetak godina ranije, ali bez nekih vidnih posljedica. Ujeo vuk magare. Razlika je, pak, što je Kina ojačala, pa je ojačao i motiv okupljanja: strah od prevelike težine prevelikog susjeda. Tako je u ožujku održan prvi sastanak Quada na najvišoj razini, gdje su troje premijera i američki predsjednik potpisali obznanu.

image
Xi Jinping
Li Gang/Xinhua News/Profimed

Dodatni je motiv što je “strateško suparništvo” s Kinom jedna od rijetkih i zapravo najjača točka suglasnosti demokratâ i republikanaca, koje je Trumpovo predsjedništvo posvađalo dublje nego ikada od izbijanja građanskog rata. Naime, ako Kina ostvari cilj i postane prva ili čak jedina supersila, ona bi u tom slučaju bila kadra mijenjati pravila međunarodnog poretka, onako kako se to činilo u Versaillesu 1919, u Bretton Woodsu i San Franciscu 1944-1945, dok bi sljedeći put scena mogao biti, što znamo, Hong Kong. Ili Wuhan o 20-godišnjici covida-19 (u svakoj šali pola istine). Kinu ne ždere NATO. Em je daleko, em se pokazao nesposobnim u Afganistanu. Zapravo je ne ždere ičija vojna sila, jer smatra da je toliko mnogoljudna i prostrana, po istom obrascu po kojemu ni Napoléon ni Hitler nisu uspjeli pokoriti Rusiju. Quad je ozbiljna prijetnja ne zbog svoje vojne snage (a u zbroju ona je ipak zasad nadmoćna), nego zbog svojih ekonomskih mogućnosti. Kina može dominirati indopacifičkim područjem samo ako obalne zemlje, počev od bližih i manjih, uklopi u svoju interesnu sferu list po list, “kao artičoku”, kako je Cesare Borgia tumačio svoju metodu osvajanja državica u Romagni, a Machiavelli to razglasio kroz zemlje ivjekove. Ponovimo: nije posrijedi vojna, nego ekonomska dominacija, čiji su pipci globalni.

Nije potrebno proučavati kinesku kreditnu i investicijsku politiku u Africi, dovoljno je vidjeti što se dogodilo s kreditiranjem i izgradnjom autoceste kroz krš Crne Gore. Napokon je Evropska unija izračunala da joj se isplati zamijeniti Kinu kao vjerovnik toga NATO-va grumena na Balkanu (bude li stani-pani, gdje će Joanikije naći novac da eventualnoj srpskoj Crnoj Gori izvuče glavu iz omče?). Ostale indopacifičke države, poput Indonezije (najmnogoljudnije muslimanske države na svijetu), pa izrazito katoličkih Filipina, sve do pacifičkih mikrodržava čiju je važnost uočio Chester Nimitz logikom koja je još aktualna, morat će u nekom trenutku izabrati ili reizabrati stranu u tome planetarnom suparništvu.

Quad je svojom sinergijom, koja se odmiče od sebičnosti pukih nacionalnih interesa svake pojedine članice, ovog časa apsolutno privlačniji od Kine, koja je upravo demonstrirala, na primjeru Hong Konga, koja je granica njezine navodne elastičnosti. Nije ispalo dobro. Pisali smo kako se to reflektira na Tajvan. Xiju je pitanje, smatra Rudd, hoće li se Quad razviti dovoljno koherentno i koordinirano da ozbiljno ugrozi kineske globalne interese na širemu pacifičkom arealu. A ta je mogućnost sada u Pekingu daleko realnija nego prije samo četiri godine. Utoliko američko-kinesko nadmetanje ulazi u “dekadu opasnog življenja”, kako to na više mjesta tvrde promatrači. A Japan zna da i njegova sudbina ovisi o tom ishodu, pa se zato i zauzeo za kvadrilateralno okupljanje, iako je 2004, pri prvom pokušaju, povod bio tsunami, onaj izvorni, morski, ne politički.

Tada George W. Bush, do grla angažiran u Afganistanu, nije htio čak ni u tom povodu odalečiti Kinu, jer je smatrao da mu je važnije imati je uza svoj bok u borbi protiv terorizma, podsjeća Rudd. U Delhiju je tadašnji premijer Manmohan Singh smatrao partnerstvo s Kinom kao, kako je govorio, “imperativnu nužnost”. U Canberri se konzervativna vlada Johna Howarda bojala da bi Quad mogao nauditi ekonomskoj koristi od trgovinskih veza s još nedovoljno ojačanom i stoga potrebitom Kinom. Smatrao je da bi ulazak Indije oslabio trilateralnu suradnju s Japanom i USA. Štoviše, Australija se 2007 i formalno povukla iz inicijative. Kada je Shinzo Abe, glavna lokomotiva Quada, podnio ostavku u rujnu 2007 uslijed neugodne bolesti, njegov nasljednik, Yaseo Fukuda, dopustio je da četverostrana, odnosno trostrana inicijativa (poslije povlačenja Australije), tiho premine u ostavi zaboravljenih ideja. Ali ponekad se vraćaju.

Nacionalist Abe je ponovo postao predsjednik japanske vlade 2012, te je to ostao do lani. Kad je Abe ponovno okupio grupu desetljeće poslije neuspjeha 2007, strateške su se okolnosti znatno promijenile. Nakon godina sve većih napetosti između USA i Kine, sve izrazitijega kineskog svojatanja pozicija u Južnome te Istočnome kineskome moru a i ponovljenih sukoba kineskih i indijskih snaga duž njihove osporavane kopnene granice, strateško razmatranje odnosa s Kinom promijenilo se u svim četvorim glavnim gradovima zemalja članica Quada. Ipak, vidjeli smo, Peking je smatrao da nema razloga za brigu. Naime, Quad se zaista ponovo sastao, u studenome 2017, na razini ovlaštenih diplomata, na margini sastanka na vrhu o istočnoj Aziji u Manili. Quadov sastanak je bio neuspješan: nije uspio poroditi niti zajedničku obznanu u kojoj bi makar ocrtali zajedničku stratešku svrhu. Peking je ostao u velikoj mjeri ravnodušan čak i nakon prvog sastanka ministara vanjskih poslova Quada, u rujnu 2019 u New Yorku, pa čak i kad su se ministri konačno složili raditi zajedno na onome što će postati mantra Quada: “unaprijediti slobodan i otvoren Indo-Pacifik”. Sloboda i otvorenost profilirale su se kao differentia specifica spram Kine, optuživane za autoritarnost ili čak totalitarnost u pristupu indopacifičkom bazenu. Nije mnogo, ali može biti presudno. Poštenje samo ne kvalificira nikoga za dužnost složeniju od “blagajnika kućnog savjeta”, ali je condicio qua non za svaku višu dužnost, formalno čak i u zemljama gdje je pošten ministar kontradiktorna sintagma.

Podjednako tako su sloboda i otvorenost toliko općenite primarne karakteristike, da ih ni ne primjećujemo na Jadranskome moru, dok se ne sukobe ribari i ne priskoče impozantni čamci ratnih mornarica. Samim time što su sloboda i otvorenost postale politička razdjelnica na indopacifičkom prostoru, Kini je zaprijetila izolacija. Abe se iz Kasandre pretvorio u Tiresiju. Dodatni impuls dao je sam Peking, kada su kineski vojnici na nedefiniranoj himalajskoj granici ušli u fizičke sukobe s indijskim vojnicima. Navodno Kinezi nisu ispalili ni metak. Dovoljno je bilo da njih desetak nasrnu zajedno na jednoga ili dvojicu Indijaca i da ih pokušaju odgurati sa zauzete točke, makar oni pali u ponor. Korištene su i batine (ili puške kao batine, svašta se pričalo jer odande nitko nije javljao). Ukratko, poginulo je 20 indijskih vojnika (za Kineze nitko nije objavio ništa).

Delhi nacionalista Narendre Modija, koji je dotad bi najkolebljiviji u pogledu potrebe za Quadom, iznenada je shvatio da ostaje sam na vjetrometini ako se ni s kim ne udruži. Trumpov državni tajnik Mike Pompeo došao je lani u listopadu u Tokyo s mantrom da “Quad treba institucionalizirati”, “izgraditi zbiljski sigurnosni okvir”, pa čak i u “odgovarajuće vrijeme” proširiti grupaciju kako bi se “suprotstavili izazovu koji Kineska komunistička partija predstavlja svima nama”. Nakon tog sastanka, Indija je pozvala Australiju da se pridruži godišnjim pomorskim vježbama na području Malabara, zajedno sa Sjedinjenim Državama i Japanom. Prethodno je upravo Indija odbila dopustiti australsko sudjelovanje u tim vježbama bojeći se da bi mogla razljutiti Peking. Sada je pak Delhi htio makar malo zastrašiti Peking, pokazati da nije sam. Tada se više, kako zaključuje Rudd, ni Pekingu Quad nije doimao kao prolazna pjena na pučinskom valu. Pa je kineski ministar vanjskih poslova Wang izjavio da je Quad “Indopacifički NATO”, a njegovu strategiju je nazvao “velikim sigurnosnim rizikom”. Uslijedile su neočekivane i nenajavljene restrikcije uvoza australske robe u Kinu: prvo ugljena, a onda su na red došli meso, pamuk, vuna, ječam, pšenica, drvo, bakar, šećer, jastozi i vino. Lanac se raskida na najslabijoj karici, a kako je australska privreda najslabija među Quadove četiri, svrha tog pritiska bila je oslabiti Australiju i natjerati je da se povuče. Nije upalilo ni to, ni pokušaj popravljanja odnosâ s Indijom i Japanom. Strah je prevladao. Stoga je ove godine i Peking promijenio taktiku: krenuo je u verbalni politički napad.

Trumpa, u čiju se orijentaciju nitko nije mogao pouzdati, naslijedio je Joe Biden, koji je na sastanku na vrhu u ožujku izjavio da će Quad biti glavni potporni stup njegove strategije u Indo-Pacifiku. A nekadašnji skeptik Narendra Modi je prisnažio da je “Quad postao punoljetan. Odsad će biti važan stup stabilnosti u [našem] regionu”. U Pekingu se uzima u obzir da bi sve četiri sile mogle zajednički priteći u pomoć Tajvanu, ako ga NR Kina pokuša silom vratiti u svoj ustavni obor. I u tom sklopu Xiju je važno unaprijediti stratešku suradnju s Putinovom Rusijom, kako na Pacifiku, tako i u Sibiru i centralnoj Aziji. Putin je već rusko-kineske odnose ocijenio kao “najbolje u povijesti”.

Lakmusov moment bit će XX kongres Kineske KP, u jesen 2022, na kojemu će Xi Jinping ili dobiti bianco mjenicu za još jedan decenij na čelu Kine – ili je neće dobiti, pa će preživjeti Kongres, ali će se morati povući nedugo zatim, pred grupom koja će hvaliti Denga. U tom sklopu Xi će koristiti Quad da ustvrdi kako je Kina sa svih strana ugrožena i da joj treba odlučna, čvrsta politika. Što spram navedenoga planetarnog suparništva može i hoće Evropa, koja je do prije devet desetljeća ravnala svijetom (i u kojoj su dvije skorojevićke nacionalne države sklopile sramotan pakt s Japanom tridesetih prošlog stoljeća) a do prije šest-sedam desetljeća još dopirala kolonijalnim svojim carstvima do Indokine, Indonezije i Pacifika? Evropa, ona okupljena u Uniji, ima tri mogućnosti. Prva je, i najlogičnija, da ojača svoju ekonomsku i vojno-sigurnosnu integraciju i nametne se kao globalni faktor kadar štititi vlastite interese. Da je ozbiljno htjela, mogla je to činiti i dosad. Druga je, nažalost logična, da nastavi kratkoročno štedjeti i da se unovači kao prirepak Kine, kao što je od II svjetskog rata prirepak Sjedinjenih Država Amerike. Treća je, najvjerojatnija, da će i dalje promatrati pasivno, koncentrirana na svoja unutrašnja gloženja, apelirajući na staru slavu svoje kulture, kao neka znatno sklerotična osoba, što je možda definira. Ali evropski odabiri nisu tema ovog članka. Oni više ne znače mnogo u svijetu

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. kolovoz 2021 14:44