Njemačka se ove godine nalazi pred generacijskim izazovom. Osim nekoliko važnih izbora u saveznim državama, zemlju čekaju izbori za donji dom parlamenta, Bundestag, 26. rujna. Prvi od 1998. godine na kojima se u nekoj od funkcija neće pojaviti Angela Merkel. Ona je na kancelarskom položaju od 2005. godine, a na čelu Kršćansko demokratske unije (CDU), vodeće njemačke stranke u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, od 2000. do 2018. godine. Gospođa Merkel bila je svih ovih godina, a posebno tijekom velikih kriza kroz koje je vodila Njemačku i EU, jamac stabilnosti. Njemačka je postala prvom ekonomskom i političkom silom EU, moćnom i na globalnom planu. Takav razvoj događaja, a posebno prihvaćanje EU (i eura) kao zadanosti prostora djelovanja upisanog u njemački DNK, omogućava razbijanje povijesnog paradoksa koji se očitovao u tezi da je “Njemačka prevelika za Europu, a premala za svijet”. Njemačka je sada lider Europe s kojom postaje globalna sila.
Na prvim ovogodišnjim izborima u dvije njemačke savezne države, Baden-Württembergu (glavni grad Stuttgart) i Rheinland-Pfalzu (glavni grad Mainz), njemačko je biračko tijelo prvi put osvijestilo činjenicu da Angela Merkel odlazi. Kao pobjednica, za razliku i od Konrada Adenauera i Helmuta Kohla, ne želeći se peti put natjecati na saveznim izborima. CDU je u obje savezne države prošao loše, dijelom zbog skandala oko provizija koje su političari iz CDU-a i sestrinske, bavarske Kršćansko socijalne unije (CSU), uzimali za nabavu maski i druge zaštitne i medicinske opreme tijekom najtežih trenutaka pandemije, ali dijelom i zbog spoznaje Njemica i Nijemaca da glasajući za CDU više ne glasaju za kancelarku Merkel. Nego za Armina Lascheta, novog stranačkog čelnika, kojeg ne žele na kancelarskom položaju. CDU je nakon tih izbora doživio pad u svim anketama na oko 28 posto (prije je bio na više od 35).
Biračko je tijelo zbunjeno jer CDU, stranka koja ima povijesne zasluge za modernu Njemačku (kao i SPD), odjednom djeluje kao klub posvađanih muškaraca koji se čerupaju oko vladajućih pozicija, bez ideje što napraviti s državom. Laschet je izabran u siječnju ove godine i, u odnosu na protukandidata Friedricha Merza, predstavlja u određenoj mjeri nastavak politike Angele Merkel. Da bi krajem travnja Laschet objavio kako u izborni tim uključuje Merza. Nadajući se tako predstaviti javnosti stranačko jedinstvo, ustvari poručujući kako ni sam ne zna želi li nastaviti srednjom linijom Angele Merkel ili se okrenuti jače prema desnici i pokušati krasti glasove AfD-u, za što se na stranačkim izborima zalagao Merz.
SPD je prvi pokazao da se gubi u novim lokalnim i globalnim okolnostima, a CDU je uspješno živio na karizmi kancelarke. Koja je formirala politički koncept “Merkeln” koji nije uvijek odgovarao potki desnog centra jer je podrazumijevao i prihvaćanje ideja SPD-a, poput povećanja najniže plaće, ili prilagođavanje tijeku događaja kao u slučaju odustajanja od nuklearne energije nakon havarije 2011. godine u nuklearki u japanskoj Fukushimi. Angela Merkel je imala plan. Za nasljednicu je pripremala Annegret Kramp-Karrenbauer, uspješnu premijerku savezne države Saarland, koja bi nastavila “Merkeln” s potrebnim promjenama. Ali, muški dio stranke to više nije želio. CDU se tako našao na prijelomnici jer je odlučio napraviti otklon od Merkeln ne znajući što ponuditi kao rješenje. I tako zapao u ideološku zamku baš kao i SPD. I to u trenutku kad na globalnoj razini dolazi do nove društvene stratifikacije koja se prelama i na lokalnoj i kad nove skupine (milenijalci, privremeni radnici, kreativne industrije, skupine istomišljenika s društvenih mreža...) traže političke opcije koje će artikulirati njihove interese. Traže svoju ideologiju za koju Merkeln nije dovoljno. Žele dinamiku ideja, društveno gibanje, brzinu reakcije koju CDU (ni SPD) nema.
Zato imaju Zeleni. Koji su sada, po anketama, ili izjednačeni s CDU-om ili vode za koji bod. Obje se stranke kreću oko 28 posto. Čini se ipak da su Zeleni u određenoj prednosti jer su, jednostavno, bolje pripremljeni. Zeleni su 2018. godine za stranačke čelnike izabrali Roberta Habecka i Annalenu Baerbock u već klasičnom modelu odabira liderskog dvojca: muškarca, koji sada dolazi sa zapada, a žene koja je s istoka. Ostanak SPD-a u koaliciji s CDU-om nakon izbora 2017. godine razočarao je velik dio biračkog tijela te stranke, a dodatni je učinak na njihovo alijeniranje imao deficit svježih ideja. Koje su se pojavile na platformi Zelenih.
Zeleni su pokazali i zavidnu političku mudrost i pragmatičnost. U situaciji kad sve stranke ističu muškarce, oni su se okrenuli ženi. Iako je dosad Robert Habeck bio vodeće lice stranke, mlad, energičan, progresivan, stranka nije dvojila da kancelarsko mjesto treba ponuditi supredsjednici. Annalena Baerbock je tako postala jedina žena u muškom klubu s velikim izgledima da ih pobijedi. Ona je u nastupima, nakon što je preuzela poziciju kancelarske kandidatkinje, pokazala i da ima karizme i da ima dovoljno retoričke i političke snage da se nosi s napadima s lijeva i s desna. Jer, Zeleni sada postaju stranka centra.
Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier još je negdje 2019. godine upozorio Zelene, ne apostrofirajući ih imenom, da moraju pokazati političku zrelost ako žele preuzeti odgovornost za upravljanje državom. I jesu. Gospođa Baerbock je upravo personifikacija političke zrelosti iako dosad nije bila na izvršnoj funkciji nego samo zastupnica u Bundestagu. Ali je dala do znanja da zna i može učiti, da uči brzo i da želi čuti mišljenje stručnjaka o svakoj temi. U određenoj mjeri njezin modus agendi podsjeća na Angelu Merkel: dobro proučiti svaki predmet i zatim donijeti kvalificiranu odluku. Annalena Baerbock živi u Potsdamu, u braku je i ima dvoje djece, obrazovanje je zaključila na London School of Economics. Na izborima će biti u istoj izbornoj jedinici kao i Olaf Scholz, kancelarski kandidat SPD-a, sadašnji ministar financija, koji ju je već napao da nema dovoljno iskustva za kancelarski položaj. Što je mogao biti važan čimbenik u neko drugo doba, ali je u ovo, kad su od nje mlađi austrijski kancelar Sebastian Kurz i finska premijerka Sanna Marin, a istih je godina francuski predsjednik Emmanuel Macron, nevažan. Takvi će napadi, a nedvojbeno će ih biti, vrlo vjerojatno jačati poziciju Zelenih. Oni su dovoljno rano predstavili iscrpan izborni program, ambiciozan, ali ostvariv, s pogledom barem desetljeće unaprijed. Program koji nudi sliku Njemačke za 2030. SPD i CDU su još u 2020. godini.
Zeleni se zalažu za veće oporezivanje bogatih: svih onih koji zarađuju više od 100.000 eura te uvođenje posebnog poreza za “superbogate”, reforma zakona o nasljeđivanju koji bi teret prebacio na nasljednike kad je riječ o bogatima, ukidanje fiksne stope od 25 posto za kapitalne prihode koji bi se oporezivali prema stopi osobnog prihoda. Porezna će politika biti važna jer Zeleni planiraju veliku javnu potrošnju (oko 500 milijardi eura u 10 godina) na zelenu i digitalnu tranziciju pa tako žele brži proces napuštanja ugljena - odmah bi zatvorili 20 najprljavijih termoelektrana. Plan je da do 2030. godine energija bude iz obnovljivih izvora što će biti vrlo teško provesti. Ali djeluje ambiciozno.
Žele i nove uvjete na tržištu rada, uključujući smanjenje ugovora na određeno vrijeme, fleksibilnije radno vrijeme i regulirani rad od kuće. Uz to automatski ide i pitanje digitalne tranzicije gdje Njemačka kaska za ostalima. U obrazovanje bi ulili 10 milijardi eura kroz sljedećih pet godina, a žele i jaslice za svako dijete od jedne godine života što je i važna demografska mjera. U jeku imigracijske krize 2015. godine Zeleni su podržavali politiku otvorenih vrata kancelarke Angele Merkel, a planiraju mjere za privlačenje visokoobrazovanih migranata uz liberalniju migrantsku politiku koja bi omogućavala lakše stjecanje državljanstva. Socijalna politika bila bi još izdašnija uz naglasak na ponudu prekvalifikacije kako bi osobe nakon gubitka radnog mjesta mogle ostati na tržištu rada.
Iz navedenog bi se moglo očekivati da im glavni protivnik bude poslovna zajednica, ali Zeleni su upravo u Baden-Württembergu, gdje su dobili prvog predsjednika neke savezne države (Winfried Kretschmann koji je dosad bio u koaliciji s CDU-om), pokazali sposobnost suradnje s biznisom. I taj model kane preslikati na nacionalnu razinu što će poslovna zajednica podržati. Neupitno je da se VW, uz Zelene na vlasti pa i samo kao koalicijskog partnera, ne bi mogli tako lako izvući iz skandala s lažiranjem podataka o količini štetnih ispušnih plinova. Ali, VW se ionako okreće automobilima na električni pogon. Kad smo kod automobila napomenimo, što se često posebno ističe jer se tiče i stranaca, Zeleni bi konačno ograničili brzinu na njemačkim autocestama na 130 kilometara na sat.
Sve će te politike Njemačkoj tumačiti Annalena Baerbock uz precizno definirane ideološke smjernice koje odbacuju bilo kakav ekstremizam zadržavajući politiku prema neo-nacizmu uz maksimalnu zaštitu osjetljivih skupina kao što su migranti, homoseksualne i ine zajednice.
U Europi bi kancelarka Baerbock stala uz Emmanuela Macrona i njegove ideje jačanja integracije posebno unutar eurozone s naglaskom na više solidarnosti, prihvaćanje ideje zajedničkog zaduživanja i vjerojatno podržavanje prijedloga da se više ne vraćaju pravila Pakta o stabilnosti (maksimalno tri posto deficita, 60 posto javnog duga). Berlin će vjerojatno ostati deklaratorni zagovornik proširenja EU, ali u prvi plan stavljajući mehanizam uvjetovanosti koji je dominantna karakteristika metodologije proširenja prihvaćene prije godinu dana. Što znači da će se od zemalja Zapadnog Balkana očekivati da se dokažu kao reformski sposobne prije bilo kakvog razgovara o približavanju. Sličan će pristup imati i prema proširenju Schengena i eurozone što je važno zbog hrvatskih interesa.
Zeleni će kao dio vladajuće koalicije inzistirati na vanjskoj politici koja se bazira na poštovanju ljudskih prava (još jedna u nizu sličnosti s američkom administracijom) što bi značilo otklon od sadašnje blage, merkantilističke politike prema Kini i oštriji stav prema Rusiji. Sjeverni tok bi u tom slučaju mogao doći u pitanje - ako Zeleni odluče da se nekako može nadomjestiti ulagačima 10 milijardi eura dosad utrošenih na projekt. Gospođa Baerbock je naglasila u razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung da “Njemačka može imati snažnu vanjsku politiku samo ako djeluje u suglasju s ostatkom Europe”. Što u Njemačkoj ima dobar odjek.
“Umjesto da zahtijevaju od Nijemaca da se odreknu svog načina života, Zeleni obećavaju da će Njemačku učiniti boljom verzijom sebe, otvaranjem novih putova ka prosperitetu koji će zamijeniti one kojima prijeti zastarjelost”, napisao je Mark Leonard iz Europskog vijeća za vanjske poslove (European Council of Foreign Affairs). Što je jako dobra definicija političke platforme Zelenih koja je prihvatljiva Njemačkoj.
Pet mjeseci prije izbora teško je procijeniti rezultate. Velik je broj nepoznatih nepoznanica još na putu koje mogu u potpunosti izmijeniti dinamiku kampanje. Ali gotovo je sasvim sigurno da će i nova njemačka vlada biti koalicijska i da će u toj koaliciji vrlo vjerojatno biti i Zeleni. Iako u njemačkoj Berenberg banci procjenjuju da je i dalje najveća vjerojatnost da CDU imenuje kancelara, moja je ocjena da su CDU i Zeleni barem izjednačeni. Jer, Annalena Baerbock je glas novog, ostvarivog i razumnog. Ovog prvog su u Njemačkoj imali premalo, ovo dvoje potonje im je prihvatljivo. Što otvara vrata nastavku ženske linije u kancelarskom uredu. I bila bi jako dobra vijest za EU.