Vladimir Putin ušao je u svoj četvrti, kažu zadnji, predsjednički mandat, koji istječe 2024. godine. Do tada ima još dosta vremena, ali u Rusiji već sada razmišljaju što će napraviti - nagovoriti Putina da ipak ostane na čelu Kremlja, smisliti mu neku natpredsjedničku funkciju, s koje će zapravo vladati ili pak nadzirati, ili će mjesto prepustiti pomno odabranom nasljedniku, kao 2008. kad mu je Dmitrij Medvedev četiri godine čuvao mjesto.
Vladimir Putin na vlasti je već punih 18 godina i za to vrijeme utvrdio je svoju nedodirljivost. Imao je puno uspona i padova, ali posljednjih godina, od 2014., Rusija se ponovno definirala kao velesila istodobno se našavši u situaciji “gordog” otpadnika, pod sankcijama koje joj sputavaju ekonomsku, socijalnu, ali i političku moć. Na tamošnjim TV ekranima stalno se ponavlja: “Žele nas slomiti, ali ne mogu.” Putin jest podigao, kako se voli reći, Rusiju na noge, osnažio joj je međunarodni položaj i ugled, vratio joj dostojanstvo (Rusi smatraju da je period vladavine Borisa Jeljcina bio nedostojan veličine i važnosti Rusije) i učinio od nje ono što je politička i intelektualna elita (ali i dobar dio stanovništva) i htjela - supersilu koja je opet, poput SSSR-a nekoć, faktor u svakoj međunarodnoj krizi. No, to nije bilo dosta. Rusija danas živi u uvjerenju i predstavlja se kao konkurent, suparnik i alternativa Zapadu, odnosno SAD-u i EU. To je imperativ i ambicija, ali je li to i ostvarivo, i koliko će to koštati, ne samo financijski?
Zabrinjavajuće je da Rusija, recimo u svojoj novoj Strategiji nacionalnog razvoja, koja je prihvaćena prije nekoliko dana, govori o “prijetnjama, ugrozama i neprijateljima ruske nacije”, spominje se “uloga ruskog naroda” ali i “civilizacijski kulturološki kod”. Rusija se već ionako pokušava definirati kao zasebna civilizacija ili kontinent - ni Zapad ni Istok. Ili, kako je rekao jedan ideolog Kremlja, Sergej Kurginjan: “Nas na Zapadu ne vole jer smo mi Zapad, ali drukčiji, odnosno Rusija je uvijek imala poziciju alternativnog Zapada.”
Osim toga, u Rusiji jača i hladnoratno antizapadnjaštvo, pa se i SAD i EU, recimo Europski parlament, nazivaju “rusofobnim” institucijama. Sam Putin nedavno je kazao da je osim modernizacije u tehnološkom smislu jedna od najvažnijih zadaća ruske vojske - domoljubni odgoj vojnika i oficira. Vladimir Žirinovski, vođa ruskih ultranacionalista u ruskoj Dumi, otvoreno poziva da se Rusija “pripremi za rat” te da “njena ekonomija prijeđe na ratne uvjete”.
Ruski liberali, kao i oni europski i američki, izvrgnuti su ruglu. Sam termin “liberal” u ruskim medijima, pogotovo u vodećim političkim emisijama na javnim i državnim televizijama “Mesto vstreči”, “Večer s Vladimirom Solovjovom” ili “60 minuta”, praktički se izjednačava s uvredom, psovkom, te se “liberali” otvoreno nazivaju izdajicama, onima koji žele prodati Rusiju i koji se zalažu za slabu Rusiju.
Analitičar Jurij Satanovski otvoreno kaže: “Moramo biti spremni za rat”, te da “nije pitanje trebamo li izdržati, nego moramo izdržati suparništvo sa Zapadom”. Savjetnik ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua Igor Korotčenko kaže kako treba okončati politiku tolerantnosti u Rusiji: “Politika tolerantnosti dovest će Rusiju do onoga do čega je Gorbačov doveo SSSR - do raspada.” Vladislav Surkov, siva eminencija Kremlja, kaže: “Mi smo sami sebi najbolji saveznici”, te nastavlja u svom programatskom tekstu objavljenom sredinom 2018. kako je Rusija zapadno-istočna zemlja, “polutan”, sa svojom “dvoglavom” državnošću, hibridnim mentalitetom, međukontinentalnim teritorijem, bipolarnom poviješću. Rusija je kao kakav mješanac, “mestik”, ali “karizmatična, talentirana, lijepa i usamljena”.
Ruski vojni analitičar Aleksandar Goljc kaže kako se u današnjoj Rusiji “stvara uvjerenje da Rusija može zavladati svijetom”. “Jedini instrument kojim Rusija raspolaže na međunarodnom planu jest - vojna snaga”, kaže Goljc.
Ekonomski je Rusija također ojačala, Rusi u svojoj povijesti nikada nisu živjeli tako dobro i imali takav standard kao danas, no i dalje se Rusija oslanja samo na ono što joj je Bog dao - naftu, plin, ugljen i ostalo što se nalazi u njedrima nepreglednih sibirskih pustopoljina. Osim proizvodnje oružja, Rusija se ne može pohvaliti jakom proizvodnom industrijom, a uvozi i jako puno hrane.
Sve je to imao i SSSR, no Rusija u tom segmentu ima značajne pomake i uspjehe: razvija i gradi najmodernije naoružanje, a sa svojim oružanim snagama prisutna je u jednom od najvećih kriznih žarišta - Siriji, gdje vodi glavnu riječ te je uspjela istisnuti i SAD, a uz to uz sebe vezati Iran te donekle iz američkih skuta izvući Tursku i od glavnog američkog pretvoriti u svog saveznika. Sirija je njezin veliki međunarodni uspjeh jer je svojom prisutnošću Rusija ta koja određuje pravila igre u Siriji, a uspjela je reanimirati i ostaviti na vlasti već otpisanog Bašara al Asada, šaljući time i poruku da oni cijene svoje (rijetke) saveznike i da će ih spašavati i štititi do kraja i svim raspoloživim sredstvima.
Politolog Dmitrij Njekrasov smatra da Rusija ne bi trebala ući u novu utrku u naoružanju sa Sjedinjenim Državama i konkurirati Zapadu, imajući u vidu da je američka ekonomija gotovo deset puta jača od ruske, te podsjeća da je i SSSR-u došla glave utrka u naoružanju (zajedno s padom cijena nafte). I desničarski politolog Dmitrij Isajev smatra da Putinova militarizacija Rusije u ovom trenutku nije nešto u što bi se zemlja trebala upuštati, mada im iz prorežimskih medija poručuju “da je Rusija stabilna i da njena ekonomija sve to može izdržati”.
Rusija je na tom tragu suparništva osmislila i “svoju” verziju Europske unije - Euroazijsku uniju. No, Euroazijska unija, stvorena kao okupljanje ne samo postsovjetskih država, ipak se nije uspjela nametnuti kao “istočna EU”, mada su ambicije bile takve. Rusija u tom savezu okuplja uglavnom slabo razvijene srednjoazijske despocije (Tadžikistan i Kirgizija) i najsiromašniju državu Europe - Armeniju. Isto tako ni Dogovor o kolektivnoj sigurnosti, neka vrsta “ruskog NATO-a”, ipak nije zaživio kako je zamišljeno. Događa se, recimo, da čak i zemlje koje su u tim asocijacijama, poput Kazahstana, u Vijeću sigurnosti UN-a ne glasuju za ruske prijedloge, nego ostaju suzdržane. Nije naodmet reći da Kazahstan, recimo, prelazi na latinicu te ukida ćirilicu koju je uveo kao službeno pismo početkom 20. stoljeća.
S nekim postsovjetskim državama Rusija je u neprijateljskim odnosima - Litvom, Latvijom, Estonijom, Gruzijom. I neke druge ekonomski ojačale postsovjetske države poput Uzbekistana, Azerbajdžana i Turkmenistana dvoje o “velikoj prisnosti” s Rusijom, što je svakako sputava u njezinim ambicijama.
No, najveća “muka” Vladimira Putina trenutačno je Ukrajina. Dobio je Krim, ali je zadugo od Ukrajinaca stvorio neprijatelje. U Moskvi vrlo bolno prihvaćaju da se tako bliski “bratski” narod okrenuo protiv njih. No, svojom neprijateljskom politikom prema Kijevu (sadašnju vlast se naziva huntom), otimanjem Krima, podrškom proruskim separatistima na istoku Ukrajine, Rusija je u narodu koji je još donedavno dvojio o svom identitetu (velika većina Ukrajinaca govorila je ruski, a i osjećali su se “praktički Rusima”) uspjela svojom politikom utvrditi i ojačati njihov ukrajinski identitet (ne uvijek na pravim osnovama i vrijednostima) te ih gurnuti Zapadu u zagrljaj. Putin je tako i svoje odnose s najrazvijenijim zemljama Zapada doveo u pitanje, jer je nakon aneksije Krima 2014. godine Rusija isključena iz grupe najrazvijenijih i najutjecajnijih zemalja svijeta G-8. Već četiri godine traju ekonomske sankcije, koje unatoč tvrdnjama da im nisu naudile ipak pokazuju svoju negativnu stranu. Ruska ekonomija daleko je od onih propulzivnih rastova BDP-a kao početkom 21. stoljeća. Rast je dobrano usporen, a sve je više i socijalnih problema. Uskoro se, unatoč rekordnoj žetvi, očekuje poskupljenje kruha, a posljedično i rast cijena ostalih živežnih namirnica te daljnji pad rublje u odnosu na dolar i euro.
Može se reći da je krah Putinove ukrajinske politike i nedavna odluka carigradskog patrijarha Bartolomeja da Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi da autokefalnost, što je izazvalo ne samo uzbunu u Ruskoj pravoslavnoj crkvi nego je uzdrmalo i same temelje Kremlja. Putin je zbog toga sazvao Vijeće za nacionalnu sigurnost, a Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, nazvao je to “skandaloznom odlukom” te “washingtonskom podvalom” - ruski mediji navode kako je za tu blasfemiju patrijarh Bartolomej dobio 25 milijuna dolara. Time je ruskoj politici zadan veliki udarac jer joj je još jedan veliki adut utjecaja na Ukrajinu, odnosno Ukrajince, izbijen iz ruku. Iako se Putin smatra uspješnim političarom, ipak mu se sužava zona utjecaja i to u neposrednom susjedstvu (“bliskom inozemstvu”, kako Rusi nazivaju zemlje bivšeg SSSR-a) za koje je itekako zainteresiran.
Najveći je problem Rusije da kao zemlja s takvim ambicijama ima velik problem u nedostatku ili vrlo skučenom obimu saveznika. U Europi su praktički spali na Srbiju i dio BiH - Republiku Srpsku. Srbija je kao svoj strateški cilj odabrala EU, pa je dosta diskutabilno oslanjanje na nju. Doduše, Putin pritišće Aleksandra Vučića da prestane sjediti na dvije stolice i traži da se konačno odredi... Nedavno je i Makedonija izglasala sporazum o promjeni imena te je time, poput Crne Gore, izmigoljila ispod ruske šubare. Moskva je rekla da neće prihvatiti ime Sjeverna Makedonija, što ne mijenja puno na stvari, no još je jedna država na Balkanu okrenula leđa Rusiji, izabravši rizični put na Zapad i u NATO, prihvaćajući da tamo bude i na repu, ali ne uz Rusiju, što Ruse jako pogađa. No, to nije naudilo Putinovu imidžu u Rusiji jer se to sve prebacuje na leđa “neprijateljskoj i rusofobnoj politici prepredenog Zapada”. I dok je Krim povećao njegovu enormnu popularnost među Rusima, Putin ju je doveo u pitanje svojom mirovinskom reformom, koja je na ulice ruskih gradova izvukla dosad najveći broj prosvjednika. Naime, povećana je dob za odlazak u mirovinu, što je uznemirilo Ruse, pogotovo jer se starosna mirovina za muškarce popela na 65 godina, a za žene na 63. Očekivana je životna dob za muškarce u Rusiji 66 godina (žene žive u prosjeku 76 godina) te, prema nekim statistikama, postoji opasnost da čak 40 posto muškaraca ne doživi penziju. Podsjetimo da je u trenutku aneksije Krima Putina podržavalo oko 90 posto Rusa, a nakon mirovinske reforme popularnost mu je pala na 57 posto! Inače, prošle je izbore dobio sa 76-postotnom podrškom.
Uz to, Rusija ima i veliki demografski problem, gotovo među najvećima u Europi, jer se njeno stanovništvo smanjuje, pogotovo u azijskim dijelovima Rusije, i to baš među etničkim Rusima. Također, zamjetno je i znatno iseljavanje školovanih ljudi. Prema nekim podacima, u zadnjih nekoliko godina čak je 300 tisuća mladih, radno sposobnih, visokoobrazovanih ljudi otišlo na Zapad.
No, dok ima nafte i plina, a ima ih u neograničenim količinama, te dok cijena bude oko 80 dolara po barelu, Putin ipak može biti miran. Nafta i plin svakako su njegovo najmoćnije “oružje” dok su cijene ovako visoke odnosno dok ne dođe do “urotničkog dogovora” pa neka zemlja poveća proizvodnju i tako sruši cijenu, kako se to dogodilo u 80-ima, što je uništilo SSSR.
Vladimir Putin svakako još ima sape i snage da Rusija bude snažna i moćna konkurencija Zapadu. Između ostalog, jedna od važnih poluga jest i to da je postao “heroj” zapadne antiglobalističke, populističke i konzervativne desnice. Putin je danas jedan od glavnih konzervativaca svijeta te ga slave kao čovjeka koji brani i čuva istinske kršćanske vrijednosti pred pošasti liberalizma koji ugrožava temelje Europe i sprečava razne rodne ideologije, homoseksualizam, imigraciju i slične druge “negativnosti”. Stoga je Putin oslonac antieuropskim i antiglobalističkim strankama unutar EU. (Putin je, recimo, za nedavni pokolj na fakultetu u Kreči, kada je pomahnitali ubojica ubio 20 studenata, optužio globalizaciju i utjecaj društvenih mreža.)
Nekada je Moskva bila “crveni Vatikan” a sada sve više postaje neokonzervativna Meka, kao da umjesto nekadašnje komunističke sada predvodi konzervativnu internacionalu. Rusija financira ili podržava mnoge desničarske pokrete po Europi, poput Nacionalne fronte Marine Le Pen, austrijske Slobodarske stranke Heinz-Christiana Strachea ili talijanskog ministra unutarnjih poslova, populista Mattea Salvinija, ali i čelnike AfD-a te hrvatskog Živog zida. Jedan od vodećih današnjih prokremaljskih konzervativnih ideologa Aleksandar Dugin kaže kako treba podržati “prorusku petu kolonu u Europi”. Ruska pozicija prema neokonzervativcima u Europi nije puno drugačija od one Stevea Bannona, koji oko sebe nastoji ideološki okupiti radikalnu europsku desnicu. No, Putin ima jako dobre veze i s nekim vladama u samoj EU - u prvom redu u Mađarskoj i Italiji. Postao je “crvena krpa” za mnoge na Zapadu koji optužuju da su iz Rusije izvedeni mnogi kibernetički napadi te da se Rusija umiješala i u američke predsjedničke i njemačke parlamentarne izbore, u makedonski referendum o promjeni imena i pokušaj državnog udara u Crnoj Gori.
Udarac dignitetu Rusije i Putina nedavno su zadali i agenti vojne obavještajne službe GRU, koji su otkriveni da su, ipak, pokušali likvidirati nekadašnjeg svog pripadnika, koji je “prešao” na stranu Britanaca, Sergeja Skripalja. Načinjeno je mnoštvo propusta, pa su, uz pomoć tražilice Google, identificirani agenti koji su izveli taj atentat - Čepiga i Miškin. Nakon toga su, osim čuđenja, izazvali i podsmješljive komentare na račun te službe, budući da su, recimo, mnogi agenti otkriveni jer su u osobnim dokumentima kao adresu upisali sjedište GRU-a, a čak njih 305 registriralo je svoje automobile na istoj adresi, također sjedištu GRU-a.
Rusija svakako ima potencijala, ali se upustila u prilično rizičnu igru, uživajući u poziciji žrtve i otpadnika, napadajući sve oko sebe za rusofobiju, ne primjećujući da njihova antizapadna retorika nije ništa slabija ili drugačija te da svijet tone u suparništvo, novi hladni rat i ono najgore - novu utrku u naoružanju.
