Ukrajinski politički fenomen se nastavlja. Nakon što je glumac i stand-up komičar Vladimir Zelenski s putinovskom većinom (više od 75 posto) osvojio predsjedničke izbore, sada je njegova stranka Sluga naroda rasturila na parlamentarnim izborima i osvojila više od dvije trećine mjesta. Od 450 mjesta u Vrhovnoj Radi, njegovi su zapasali 254 mjesta, a računa i na 20 zastupnika svog estradnog kolege Svjatoslava Vakarčuka, sredovječnog buntovnog rockera i njegove stranke Glas.
Nikada nitko u povijesti neovisne Ukrajine - od 1991. - nije u svojim rukama imao koncentriranu toliku količinu vlasti, gotovo diktatorsku. Zelenski ima velike predsjedničke ovlasti, sada potpuno kontrolira parlament i može mijenjati Ustav kako želi te donositi zakone. Naime, prijašnja Rada odbila je njegovih 15 zakona te je opravdano pretpostaviti da će ih sada odjednom sve prihvatiti. Vladimir Zelenski, neiskusni političar, u turbulentnim vremenima za njegovu zemlju dobio je neviđene ovlasti, a u parlament je ušlo više od pola novih zastupnika koji nikada nisu bili u politici.
Neki ukrajinski analitičari sad su u strahu hoće li Zelenski i njegov tim, koji već kolokvijalno zovu “Ze-tim” (Ze - komanda), uspjeti odoljeti velikim iskušenjima koja ga čekaju. Naime, Ukrajinu je zahvatila potpuna promjena političke scene - na vlast su došli neiskusni izvansistemski ljudi, od kojih su mnogi prvi put u politici, pa je sada pitanje kako će se oni snaći, ali i hoće li oni, poput svojih prethodnika, samo iskoristiti političku funkciju i moć za vlastito bogaćenje i prosperitet.
Korupcija i kleptokracija u vrhu vlasti u takvom su zamahu da se mnogi pitaju može li se Zelenski uopće uhvatiti u koštac s tom pošasti (prema nekim podacima, opustošeno je više od 70 posto financijske pomoći iz EU) i drugo - ono što je za svijet važnije - kakvi će biti odnosi s Rusijom.
Naime, u Kijevu sve otvorenije govore da bi neiskusnog Zelenskog iskusna kremaljska mašinerija mogla pojesti u jednom zalogaju. Sada je ključno vrijeme - žuri se i Ukrajincima i Rusima. Vladimir Zelenski izjavio je da su NATO i EU strateški prioriteti Ukrajine te da mu je cilj okončanje rata na istoku zemlje, koji traje već petu godinu i osjeća se veliki zamor Ukrajinaca, pa čak i određena dešperacija tipa “završimo s tim pa kako god”.
Na tome se temelje i odnosi s Rusijom. Novi ukrajinski predsjednik nedavno je rekao da “jedino zajedničko što imaju Rusija i Ukrajina jest granica”, čime je izazvao bijes Moskve. Naime, Rusiji je bilo važno da se “sruši” Petro Porošenko, kao glavni neprijatelj, ali sada dolazi do “razočaranja” i “otrežnjenja” jer “Zelenski je isti”.
Kremlju je jasno da je Ukrajina sve dalje, a bez kontrole Ukrajine Rusija je hendikepirana jer postaje velesila koja je zatvorena u vlastitim granicama, praktički bez saveznika i, ono najgore, bez “sanitarnog koridora” koji bi je štitio.
Rusija ne može sebi dopustiti da joj Ukrajina ode, pogotovo da uđe u NATO, a upravo joj se to događa. Kako kaže ruski politolog Stanislav Belkovski, “san o Rusiji kao imperiju bez Ukrajine postaje košmar”. Izborni ishod Zelenskog s ovolikim ovlastima plaši i Zapad i Ruse, ali i same Ukrajince.
Prvo, pozitivna strana toga moglo bi biti bespogovorno provođenje nužnih reformi u pravosuđu i ekonomiji jer nema jake oporbe koja bi to mogla spriječiti. No, s druge strane, nedostatak oporbe mogao bi se vrlo brzo prometnuti u nezadovoljstvo te pad popularnosti zasad neupitnog lidera.
Ruse plaši ista stvar, a dodatno još da se Ukrajina može izvući iz sadašnjeg kaosa i nestabilnosti. Naime, sadašnja, ovakva Ukrajina Putinovu režimu služi kao strašilo za Ruse - evo do čega mogu dovesti revolucionarna pučistička atmosfera (Moskva i dalje govori da je 2014. godine u Ukrajini izvršen puč) te naglo okretanje leđa Rusiji i “puzanje” pred Zapadom: samo do kaosa i krize identiteta te do okretanja prema pogrešnom povijesnom naslijeđu.
A to pogrešno povijesno naslijeđe odnosi se na rehabilitaciju kolaboracionista iz Drugoga svjetskog rata i tumačenje njihove ideologije i “borbe” kao esencije ukrajinstva, kao što se i u Hrvatskoj pokušavaju rehabilitirati ustaše i time opravdati njihovi monstruozni zločini, kolaboracija i veleizdaja.
Viktor Medvedčuk i Vladimir Putin
Moskva je vrlo oprezna prema Zelenskom - Putin mu nije čestitao izbornu pobjedu i potpuno je neizvjesno hoće li se uskoro susresti. Rusija je škrgutala zubima jer je Zelenski odmah za svoja prva predsjednička putovanja izabrao Bruxelles, Pariz i Berlin. Zelenski je najavio da želi okončati rat u Donbasu, ali u ovom trenutku Moskvi to najmanje odgovara jer je to jedan od glavnih “argumenata” u odnosima s Kijevom koje imaju u svojim rukama.
Rusiji, naime, ne odgovara da se ondje stanje smiri dok god u Kijevu na vlasti ima politiku koja je okrenuta prema NATO-u i EU. Donbas ionako funkcionira na daljinski upravljač iz Moskve. No, tu je još i pitanje Krima jer teško je zamisliti bilo koju ukrajinsku vlast koja bi pristala na to da Krim bude ruski.
Rusija neprekidno pokušava prodati priču da je vlast u Ukrajini antiruska, ali da sami Ukrajinci drugačije razmišljaju. Jedno je vlast, drugo je narod. No, sada se pokazuje da narod (velika većina) ipak bira one koji ne žele više s Rusima, ali to je pitanje na koje bi u Kremlju trebali odgovoriti, zašto su se i Ukrajinci okrenuli od starijeg moskovskog brata.
Rusija vrlo oprezno gleda na Zelenskog u očekivanju njegovih odluka. Osobito kad je riječ o najavljenom sveobuhvatnom zakonu koji će jasno definirati odnose s Rusijom - od toga što s onim estradnjacima koji gostuju u Rusiji, “zemlji agresoru”, kako je u Ukrajini nazivaju, preko pitanja statusa ruskog jezika i kulture do ključnih političkih i strateških odnosa. Zanimljivo da je predlagatelj takvog “ruskog zakona” Svjetoslav Vakarčuk, a Zelenski je u kampanji najavljivao da će pitanje o odnosima s Rusijom dati na referendum.
No, zasad su u Moskvi zadovoljni i malim dobicima na ukrajinskoj političkoj sceni, ponajprije dobrim rezultatom proruske Oporbene platforme Jurija Bojka i Viktora Medvedčuka. Oni neće moći spriječiti (tome su se nadali) zakone ili promjene Ustava koji ne konveniraju Moskvi, niti će participirati u vlasti, ali su zadovoljni time što će se njihov glas ipak čuti.
Rusija ima strategiju kojom želi poručiti Zelenskom da bez Medvedčuka nema napretka u smirivanju i normalizaciji odnosa s Moskvom te da će s njim morati surađivati ako zaista misle razgovarati s Rusima, ali i smiriti situaciju u Donbasu.
Medvedčuk predlaže izravne pregovore s proruskim separatistima, što Kijev odbija smatrajući da je Kremlj instancija na kojoj se taj sukob treba rješavati. Osim toga, Moskva računa na zamor materijala, odnosno da će Ukrajinci “shvatiti” kako su im EU i NATO predaleko, kao i “zapadni standard”, te da bi im Medvedčuk (a kad god je on na političkim konzultacijama u Rusiji, u razgovorima sudjeluje i Aleksej Miller, šef moćnog Gazproma, koji poručuje: “Može ponovno jeftiniji plin, ali...”) mogao preko Rusa osigurati povoljniji plin i naftu, ali i uspostavu mira, odnosno prestanak rata. (Ali, što je s Krimom, sada već velikim mlinskim kamenom oko vrata rusko-ukrajinskih odnosa, jer čak i prokremaljski čovjek kakav je Medvedčuk kaže da je “Krim ukrajinski”?)
Doduše, sve je to na dugom štapu jer golema većina Ukrajinaca - njih više od 70 posto - vidi svoju zemlju u krilu Bruxellesa i Washingtona. Upravo zato čekaju se prvi koraci Vladimira Zelenskog koji je mnogo toga obećao, a Ukrajinci to žele odmah. Besplatno.