UJGURSKO PITANJE

Papa je prvi put javno i Ujgure uvrstio u ‘progonjene narode‘ i izazvao reakciju Kine

Papa Frane to nije učinio ni u službenom dokumentu, ni u formalnoj vjerskoj prigodi, čak ni u ciljanom tweetu, nego naizgled usput
papa Frane
 Alberto PIZZOLI/AFP

Papa Frane je prvi put javno i Ujgure uvrstio u “progonjene narode”. Poglavar Katoličke crkve to nije učinio ni u službenom dokumentu, ni u formalnoj vjerskoj prigodi, čak ni u ciljanom tweetu, nego naizgled usput, u razgovoru zabilježenome i pretočenome u knjigu, ali je to svejedno izazvalo znatan odjek u medijima i oficioznu reakciju Narodne Republike Kine. Knjiga je u cijelosti izišla tek u utorak, istodobno na šest jezika (engleskome, talijanskome, francuskome, portugalskome, španjolskome i njemačkome). Engleski je naslov “Let Us Dream” (Sanjajmo), što podsjeća, vjerojatno namjerno, na čuvenu propovjednu formulu vlč. Martina Luthera Kinga “I Have a Dream” (Sanjam). Ni u jednome od ta dva slučaju nije posrijedi spavanje nego, naprotiv, maštanje otvorenih očiju o konkretnim promjenama svijeta nabolje. Podnaslov knjige glasi: “Put ka boljoj budućnosti”.

image
Simon & Schuster via AP

Povod knjige je pandemija koronavirusne bolesti označene šifrom covid-19. Papa Bergoglio je i u toj pošasti našao nešto dobro: mogućnost i poticaj da se ekonomski i društveni odnosi, postavljeni loše, ali donekle razloženi epidemijom, preslože kako bi nakon zla svijet bio bolji. I za ljude, i za njihov okoliš koji im je Bog darovao, ali ne da ga unište. Suautor je te nevelike knjige od 150 stranica intervjuist i pisac u sjeni Austen Ivereigh, istaknuti britanski katolički novinar i pisac, svojedobno i zakratko isusovački novak, autor opsežne biografije pape Frane, o čijoj je domovini pisao već u prvoj svojoj knjizi “Katolištvo i politika u Argentini 1810-1960”. Nakon biografije “Veliki reformator” i analitičke knjige “Ranjeni pastir: papa Frane i njegova borba za obraćenje Katoličke crkve”, to je treća njegova knjiga o papi Bergogliu, ujedno i ona koja je najdublje zadrla u intimu rimskog pape iz Argentine. Koliko smo dosad mogli vidjeti, posrijedi je dosad najkompletniji tekst u kojemu Papa iznosi i podatke o svom životu i o duševnim stanjima.

Na primjer, kaže da je triput iskusio izolaciju koju trpe oboljeli od covida. Prvi put kad mu je, zbog edema pluća odstranjen gornji dio plućnog krila, kada je doslovce visio između života i smrti i kada je “dobro izučio što to znači daviti se, ne moći disati”. Drugi put kada je poslan u Njemačku učiti jezik i doktorirati, a on je, pateći od nostalgije, odlazio na groblje u Frankfurtu, odande gledao kako avioni uzlijeću s aerodroma, i čeznuo za povratkom u domovinu. Treći put kada je, nakon isuviše autoritarnog vođenja isusovačke provincije, poslan za kaznu u zabitnu argentinsku Córdobu, raditi prvi put ne baš važne poslove i učiti se smjernosti. Odatle njegova ideja da je i pandemija zlo iz kojega može proizići neko dobro. Također da “onaj, tko želi sagledati svijet kakav je zaista, mora ići na njegovu periferiju. Vazda sam mislio da se s periferije svijet doima jasnijim, ali sam ovih posljednjih godina kao papa dobio za to definitivan dokaz”. Knjiga, eto, ima i elemente autobiografije i duhovnog testamenta, a još više programa koji Frane ne nameće Katoličkoj crkvi, nego joj ga podastire nadajući se da će ga usvojiti, vođena savješću.

Na primjer, uvođenje univerzalnoga minimalnog dohotka za sve ljude. To se, naravno, ne odnosi ni na doktrinarna ni na stegovna pitanja. “Crkva nije demokracija, u njoj se odluke ne donose preglasavanjem”, rekao je Papa prije nekoliko dana.

image
Umit Bektas - RTX1LZBI

“Ja sam vjeran sin Crkve”, definirao je sebe svojedobno, objašnjavajući time da apsolutno ne kani mijenjati dogme. Njegovo sanjarenje o boljoj budućnosti ne odnosi se, dakle, na vjerske dogme, eventualno na ekonomske i ekološke. I u najnovijoj knjizi, na primjer, bezrezervno i besprizivno osuđuje abortus, a ne pada mu na pamet svećenički rediti žene. Poziva pak na promjenu ekonomskih i socijalnih odnosa među ljudima. Pritom Papa - kako je, uostalom objasnio u posljednjoj svojoj enciklici Fratelli tutti (Svi braća, citat sv. Frane Assiškoga) - insistira da smo svi pripadnici ljudskog roda braća po Bogu, Ocu koji nas je stvorio, a to je širi koncept od poimanja kršćana kao braće u Kristu. Eto, u tome najširem kontekstu je papa Frane rekao, a Ivereigh zapisao: “Često mislim na progonjene narode: Rohingje, jadne Ujgure, Jazide - ono što im je Daiš učinio bilo je neizrecivo okrutno - ili na kršćane u Egiptu i Pakistanu, ubijene bombama koje su eksplodirale dok su molili u crkvama”. Uži je kontekst te rečenice Franina konstatacija da se “na periferiju ne može ići apstraktno”, nego onako kako je “učinio Bog kad je htio regenerirati Stvaranje”, pa se i sam utjelovio među najmanjima, “u mjesta grijeha i bijede, isključenja i patnje, bolesti i usamljenosti. To su bila mjesta puna mogućnosti (…)”.

Vođen idejom da su braća svi, Papa je prve spomenuo vjernike muslimanske odnosno jazidske vjere, pa tek za njima kršćanske koptske, odnosno katoličke vjeroispovijesti. Stradale na periferijama perifernih zemalja, koje samo ratne katastrofe na momente uvlače pod reflektore svjetske pozornosti. Nije se odazvao Mjanmar, nekadašnja Burma, gdje nobelovka za mir Aung San Su Kyi zastupa logiku vojne hunte po čijoj su odluci Rohingje ubijani, silovani i protjerivani. Nije se odazvao ni Irak, gdje su s Jazidima aktivisti daiša (“Islamske Države”) postupali još gore. Odazvala se Narodna Republika Kina, gdje je, kažu, oko milijun Ujgura još u sabirnim (koncentracionim) logorima na “preodgoju” prisilnim radom. Zhao Lijian, predstavnik za javnost kineskog Ministarstva vanjskih poslova, prošli je utorak rekao kako Papina primjedba o Ujgurima “uopće nema činjeničnu bazu”. Zhao je na redovitom brifingu nastavio da u Kini “ljudi iz svih etničkih grupa uživaju puna prava na opstanak, razvitak, te slobodu religijskog vjerovanja”. Dio komentatora nije propustio, možda zlobno, primijetiti da Sveta Stolica nije spominjala Ujgure ranije, dok su trajali mučni pregovori o produljenju dvogodišnjega privremenog sporazuma o zajedničkom imenovanju katoličkih biskupa u Kini, kako bi se prevladao raskol kineskih katolika na one koji su se odrekli Vatikana i stoga stekli epitet “domoljubne” (a za ine: “režimske”), te onih, nešto brojnijih, vjernih Papi, stoga proganjanih (pa i ubijanih) pripadnika “podzemne”, “agentske” Katoličke crkve u Kini.

Svrha je toga kompromisnog sporazuma, s premcima u starijim konkordatima s evropskim monarhijama (u Habsburškoj monarhiji je biskupe, dakle i hrvatske, car imenovao a papa potvrđivao, pa su u Kini pape prošli bolje), da katoličkim vjernicima život bude ne samo lakši, nego doslovce sigurniji. To je bila i svrha svake vatikanske “istočne politike” od sv. Ivana XXIII nadalje: da zavara ateistički režim takozvanim dijalogom kako bi izborila boljitak za vjernike (to je u svojim memoarima naglasio protagonist te politike, nekadašnji kardinal državni tajnik Agostino Casaroli). Naravno, i u Katoličkoj crkvi ima onih koji osuđuju bilo kakav sporazum s bezbožnicima, smatrajući da princip vrijedi platiti mukama i ubojstvima vjernika koji će ionako, kao mučenici, u Raj. Papu Franu tako često i ogorčeno osuđuje kardinal Joseph Zen Zekiun, umirovljeni biskup u Hong Kongu. Netom je sporazum između Vatikana i Pekinga produljen, Wall Street Journal je objavio, pozivajući se na kineski tabloid na engleskome Global Times (koji izdaje partijski Renmin Ribao) da je mons. Thomas Chen Tianhao imenovan biskupom u Qingdaou, u pokrajini Shandong (po kojoj se zove svileni šantung).

Za razliku od nekih prije koordiniranih imenovanja, ovaj put je mons. Chen odmah unesen i na pouzdan portal Catholic Hierarchy, uz navod da je imenovan 19 a posvećen 23 studenoga, te da je posvetitelj bio biskup John Fang Xing Yao, a suposvetitelji Joseph Yang Yongqiang i Joseph Zhang Xianwang, svi uredno protokolirani - što je birokratski odraz “normalizacije”.

Budući da je Papina nova knjiga pripremana dulje (trebalo ju je prevesti na pet jezika i tiskati, ako ništa drugo), lako je moguće da Frane nije tempirao spominjanje Ujgura nakon produljenja sporazuma i posvećenja mons. Chena, te da bi on to spomenuo i ovako i onako. Ujgursko pitanje je, i mimo toga, ozbiljan problem. Po opsegu i po žestini gori i od tibetskog pitanja. Može Peking govoriti do Sudnjega dana da ne progoni ni Ujgure ni muslimane, nego da u zakonskim okvirima obeshrabruje one koji žele odcjepljenje dijela unitarne države - ali je činjenica da su u golemoj sjeverozapadnoj Ujgurskoj Autonomnoj Pokrajini Xinjiangu, kako se službeno zove taj srednjoazijski komad Kine, tom inkriminacijom obuhvaćeni mahom Ujguri, pa Kazaci, pritom i jedni i drugi muslimani, i to u golemim količinama. Sav Xinjiang, poznat u nas i kao Istočni Turkestan, broji oko 25 milijuna stanovnika (što u kineskim uvjetima nije mnogo: sam Shanghai ima više stanovnika), od kojih su 3,5 milijuna u glavnom gradu Urumçiju. U tim razmjerima milijun političkih kažnjenika zaista nije malo (kao kad bi ih u Hrvatskoj bilo 480.000, ili 9,6 milijuna u Njemačkoj).

image
GREG BAKER/AFP
image
Punit PARANJPE/AFP

Današnji Xinjiang je pao pod kinesku vlast 1755, kada je nakon više desetljeća ratovanja Kina pregazila Džungarski Kanat, jednu od država nasljednica carstva Džingisa kana, u kojoj je glavna religija bila tibetanski budizam (V Dalaj lama je 1678 džungarskom glavaru Galdanu dodijelio naziv kana), ali je ujgurska etnička većina bila i ostala muslimanska. Raspadom Džungarskog Kanata Kina je (pod mandžurskom dinastijom) osvojila i Mongoliju i Tibet, te formirala Novu Zemlju (Xinjiang) kao svoju pokrajinu. Rusija se domogla sjeverne četvrtine Kanata, proširivši svoj Sibir. Tako je manjina Ujgura preživjela u granicama današnjih također turkijskih srednjoazijskih država Kazakstana, Kirgistana i Uzbekistana, a većina u sadašnjoj Ujgurskoj autonomnoj oblasti Xinjiangu, koju oni smatraju i nazivaju - kad smiju - Istočnim Turkestanom. Turkestanom su, naime, Iranci nazvali široko području turkijskih naroda sjeverno od Irana, kamo pripadaju još sjever Afganistana i, naravno, Turkmenija odnosno Turkmenistan.

Po toj logici etničkog nazivlja Xinjiang ni, zapravo, bio latinizirano Ujgurija, a po iranskom obrascu Ujguristan, zemlja Ujgura. Ujgurske težnje za neovisnošću nisu iščezle pod kineskom dominacijom. Islamska Republika Istočnog Turkestana (ujedno prva “islamska republika” u povijesti) potrajala je 1933-1934, a njezina zastava - polumjesec i zvijezda na plavetnom polju - još se koristi kao zajednički narodni simbol. Kina - unatoč svoj svojoj prostranosti i mnogoljudnosti - nije federacija ni savezna država, nego unitarna država u kojoj poneki entiteti imaju autonomni status ponajprije zahvaljujući svome etničkom sastavu. Četiri manje zvijezde na kineskoj zastavi, uz veliku zlatnu petokraku, ne simboliziraju glavne nacionalne manjine, nego četiri društvene klase identificirane u Maovu govoru “O narodnoj demokratskoj diktaturi” (radništvo, seljaštvo, malograđanstvo, nacionalno građanstvo; usput rečeno, crvena boja zastave simbolizira revoluciju, što je lako zaključiti, ali se teže domisliti da zlatna označava pripadnost Kine “žutoj rasi”, za razliku od petobojne zastave Sun Yatsenove prve kineske republike koja je simbolizirala jedinstvo pet rasa).

image
Dasril Roszandi/Zuma Press/Profimedia
image
Asia File/Alamy/Alamy/Profimedia

Ne treba se dakle zavaravati: autonomne oblasti imaju zapravo isti stupanj zakonodavne i izvršne samostalnosti kao i “obične” pokrajine, osim na području kulture i obrazovanja. Osim toga, u svima njima na vlasti je ista politička partija, Kineska komunistička stranka, koja provodi istu politiku tržišnoga državnog kapitalizma u ekonomiji, te centralističkog monolitizma u ideologiji. Lani je The New York Times objavio dokument “iscurio” iz Kine, gdje se citira interni govor koji je Xi Jinping održao 2014, pošto su ujgurski separatisti napali željezničku stanicu i ubili 31 osobu.

“Moramo s njima biti čvrsti, ne pokazujući nikakvu milost”, naputio je kadrove predsjednik Xi. U rujnu je Australski institut za stratešku politiku identificirao čak 380 sabirnih logora za Ujgure i ine muslimanske manjine, neke uz veće tvornice, radi prisilnog rada. Satelitski snimci svjedoče da su logori još aktivni, te da ih je šezdesetak građeno odnosno šireno i ove godine. Time je faktički demantiran xinjiangski guverner Shohrat Zahir, koji je lani u prosincu rekao da su svi “vježbenici (...) dovršili svoje učenje i vratili se kućama”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. prosinac 2020 23:42