Martin Luther King Jr., jedan od onih nesumnjivih mučenika za koje ni po kojoj osnovi nije predviđen status sveca, pa ni blaženika, nije posve slučajno trajan izvor nadahnuća poglavara Katoličke crkve pape Frane, koji ga citira u enciklikama, apostolskim pismima i inim prigodama, malo ili nimalo mareći za zapreku što taj svećenik nije bio katolik.
Kada je ovih dana tek drugi katolik izabran za predsjednika Sjedinjenih Država Amerike u 232 godine te funkcije, i kada je taj predsjednik, Joe Biden, na sam dan inauguracije izložen napadima katoličke Biskupske konferencije Sjedinjenih Država, opet se iz prikrajka pomolilo pitanje o tome koji je i kakav utjecaj kršćanskog svećenstva na politiku još i sada najjače svjetske velesile, u kojoj kršćani čine dvije trećine pučanstva i koja je stoga država s najviše kršćana u svijetu. Kršćana je još do 1960, kada je izabran John F. Kennedy, bilo i tri četvrtine.
Kršćana koji se međusobno glože. Ne samo, pa ne i prvenstveno između različitih denominacija, nego i unutar pojedinih denominacija, osobito one katoličke. Neki teksaški biskupi su prošli tjedan i Papu ubrojili indirektno u djecoubojice jer se javno cijepio protiv covida-19 (a nisu mimoišli ni Bidena). A jedan ga je od američkih kardinala, Leo Raymond Burke, optužio prilično direktno i za herezu. Da ne zaboravimo, u neka se doba za to išlo na lomaču. Bergoglio je sretan što su ta doba prošla pa ga američki zeloti neće flambirati.
Katolici čine petinu pučanstva USA a tek se drugi katolički političar uselio u Bijelu kuću. Obojica – i Kennedy i Biden – irskog su porijekla, obojica su prošli za dlaku. Teško je makar pomisliti da će biti izabran neki Latino, dakle Amerikanac čiji su preci stigli s teritorija južno od rijeke Rio Grande del Norte, koju zovu i Rio Bravo, i koja čini pretežan dio granice sa Sjedinjenim Meksičkim Državama. A još manje Poljak (iako se jedan, Zbigniew Brzeziński, dovinuo do položaja državnog tajnika). Kamoli tek Filipinac…
Pa Barack Obama je bio prvi Afro-Amerikanac u Bijeloj kući, a tek bi Kamala Harris mogla eventualno biti prva predsjednica USA (Hillary Rodham Clinton jest dobila tri milijuna glasova više od Donalda J. Trumpa, ali ondje ne biraju predsjednika tog dijela Amerike, nego predsjednika svih tamošnjih država, 50 na broju, što ne mora biti u izravnoj vezi s brojem njihovih stanovnika).
Vremena se mijenjaju – ali sporo. Iako smo vidjeli (samo po jednom) crnog predsjednika, pa crnačko-indijsku potpredsjednicu, crnoga državnog tajnika i, sada, crnog tajnika za obranu, to su i dalje rari nantes, iznimke koje potvrđuju pravilo da pripadnik elite u Sjedinjenim Državama Amerike mora biti WASP: bijeli anglosaksonski protestant.
Ostali su nešto drugo. Ni veliki Abraham Lincoln, koji se zauzimao za ukidanje ropstva, koji se zato zaratio protiv Konfederacije Američkih Država, robovlasničke i južnjačke – nije išao toliko daleko da bi odobrio crncima pravo glasa, pravo porotnika, pravo međurasne ženidbe itd., kao što je naglasio u Charlestonu 1858. A kad je, poslije pobjede, spomenuo mogućnost građanskih prava za crnce, sljedeći dan je zato ubijen.
Imajući sve to na umu, uzimajući u obzir da Sjedinjene Države jesu demokratske i liberalne, ali da su i dalje elitističke i implicitno rasističke (napokon, i Evropa je implicitno rasistička, a katkad se na vlast popnu i eksplicitni rasisti) – možda će današnjem štiocu biti donekle jasnije kakvo je ozračje bilo u doba kada se vlč. King suprotstavljao rasizmu.
Crni potomci robova prisilno dovedenih sa zapadnoafričke obale su u početku XIX stoljeća imali pravo glasa u nekim sjevernim državama. Svi od reda su dobili sva građanska prava XIV amandmanom na Ustav Sjedinjenih Država Amerike 1868 – ali su im ta prava uskraćivana zakonima pojedinih država, dakako južnih. Dakle, na istom području “Biblijskog pojasa” – na kojemu se rigidno zaklinju u kršćanstvo po kojemu su, napokon, svi ljudi braća, žive ikone Božje, jer ih je On stvorio na svoju sliku i priliku, i muškarca i ženu – tamošnjim bijelim kršćanima praktički nije bilo jasno kolika je hereza i hula nijekati ljudska prava nekome jer je drukčije boje kože.
Bitka za povratak prava glasa crncima na jugu Sjedinjenih Država Amerike koju je poveo Martin Luther King stjecajem okolnosti pokazala se prekretnicom i u bjelačkoj povijesti te velike zemlje, kako to u nedavno objavljenoj knjizi “Devet dana: utrka za spašavanje života Martina Luthera Kinga Jr. i za pobjedu na [predsjedničkim] izborima 1960” pokazuju autori Stephen i Paul Kendrick.
Kažu njih dvojica – a u The New York Timesu prenosi i sažima Raymond Arsenault – da afroamerička borba za slobodu i građanska prava obiluje dramatičnim i potresnim pričama, od kojih mnoge uključuju zastrašivanje i prijetnje nasiljem sa strane bijelih suprematističkih branitelja statusa quo, ali da je malo koja bila uzbudljiva kao ona koja započinje sredinom listopada 1960 prvim uopće zatvorskim zatočenjem Martina Luthera Kinga mlađeg u zatvoru u Georgiji, a završava tri tjedna kasnije tijesnom pobjedom Johna F. Kennedyja nad Richardom M. Nixonom na najnapetijim predsjedničkim izborima u XX stoljeću.
Kennedy pobjedu može zahvaliti prvoj televizijskoj debati između kandidata: ležeran i šarmantan pridobio je publiku, poglavito žensku, bolje nego ukočeni makartist Nixon, iako je dotad osam godina bio Eisenhowerov potpredsjednik.
Ipak, tata i sin Kendrick pokazuju da je jedan od presudnih čimbenika u Kennedyjevu izbornom uspjehu bio prelet glasača crnaca u zadnji čas u demokratsku kolonu. Po svoj prilici, taj je val činio razliku između pobjede i poraza u najmanje pet država “na klackalici”, uključujući Illinois, Michigan i New Jersey, a to je Kennedyju osiguralo ugodnu marginu pobjede (303 naprama 219) u izbornom kolegiju.
Treba uzeti u obzir da je Lincoln bio prvak Republikanske stranke, dok je Demokratska stranka bila na strani (bivših) robovlasnika. Rezultat: ako su uopće bili u prilici glasati, Afro-Amerikanci su listom glasali za republikance, dakle stranku koja je kandidirala Nixona.
Njihovo pretrčavanje u demokratski tabor ubrzala su dva impulsivna telefonska poziva, kako ih opisuju dva Kendricka.
Prvo je John “Jack” Kennedy telefonirao Coretti Scott King, izražavajući zabrinutost za sigurnosti njezina velečasnog muža, a onda je srednji brat Robert “Bobby” Kennedy telefonirao Oscaru Mitchellu, sucu u Georgiji koji je nadzirao Kingovu uhidbu. Uhićen zbog dviju manjih optužaba – sudjelovao je u sit inu studenata u Richovoj robnoj kući u Atlanti i imao prometnu dozvolu iz Alabame iako je prebivalište preselio u Georgiju – King je mogao ozbiljno nagraisati. Policija ga je kasno u noći iz zatvora u Atlanti prebacila u zabačeni ruralni objekt u okrugu DeKalb gdje je dominirao Ku-Klux-Klan, a onda i u zloglasan državni zatvor s maksimalnom sigurnošću u Reidsvilleu.
Corettu King je spopala panika da bi njezin suprug mogao biti ubijen ili čak linčovan. Kontaktirala je Harrisa Wofforda, prijatelja i dugogodišnjeg zagovornika građanskih prava koji je sudjelovao u Kennedyjevoj kampanji. Zajedno s Kennedyjevim šurjakom Sargentom Shriverom i novinarom Louisom Martinom, Wofford je bio dio predizborne inicijative zadužene da poveća broj crnačkih glasača za Kennedyja ali tako da ne smanji podršku koju su bijeli glasači obično davali demokratima. Shriver je nakon savjetovanja s Woffordom nagovorio Johna Kennedyja da nazove gospođu King. Razgovor je bio kratak, ali poruka je bila snažna: “Znam da vam ovo mora biti jako teško.
Razumijem da očekujete dijete, i samo sam želio da znate da razmišljam o vama i dr. Kingu. Ako vam išta mogu pomoći, slobodno me nazovite.” Kad je Bobby, Jackov menadžer kampanje, saznao što se dogodilo, pobjesnio je, bojeći se da je to liberalni trik da se satru bratove šanse za osvajanje južnih država. Ali kad se ohladio i shvatio da je kocka bačena, pozvao je suca Mitchella da zatraži Kingovo puštanje uz jamčevinu.
Mitchell se složio, King je ubrzo pušten, a posljednje nedjelje prije izbora, Kennedyjeva kampanja zatrpala je nacionalne crnačke crkve letkom kasnije poznatim pod nazivom Plava bomba. Izbor je bio jasan, plavetni letak je objavio: “’Nema komentara! Nixon protiv kandidata sa srcem, a to je senator Kennedy.” Zahvaljujući drugim crnačkim svećenicima, Kennedy je dva dana kasnije, u izborni utorak, osvojio otprilike 68 posto glasova crnaca, 7 posto više nego Adlai Stevenson 1956.
Kennedy je obećao borbu za građanska prava crnaca, ali se nije pretrgnuo. U lipnju 1963 ipak je nacrt zakona o građanskim pravima poslao u Kongres. Pošto je ubijen, predsjedničku dužnost je preuzeo njegov potpredsjednik Lyndon B. Johnson. On je od Kennedyja naslijedio rat u Vijetnamu gdje je bilo angažirano tridesetak tisuća američkih vojnih “savjetnika”. Zahvaljujući svojoj teksaškoj naravi i savjetima Roberta McNamare, ministra obrane koga je naslijedio od Kennedyja (i kasnijega smirenog predsjednika Svjetske banke),
Johnson je u Vijetnam slao sve više vojnika, došavši do 600.000, a šanse za pobjedu se nisu povećale. Broj mladića poginulih ni za što je rastao, domaća i svjetska javnost je bješnjela, pa je Johnson postao silno omrznut, te se nije ni kandidirao na izborima 1968, na kojima je pobijedio Nixon obećavši da će obustaviti rat u Vijetnamu.
U sjeni toga, a i u sjeni podatka da je u Vijetnam poslano Afro-Amerikanaca u postotku znatno većemu od njihova udjela u stanovništvu, u drugom je planu ostao Johnsonov napor da se razina građanskih prava u Americi digne na viši stupanj.
Svi su po svijetu vidjeli kako je olimpijski pobjednik iz Rima 1960 Cassius Clay odbacio svoje američko ime i postao Mohammed Ali, kako je ostao bez naslova svjetskog prvaka jer je odbio poći u rat protiv Vijetnamaca “koji nama crncima nisu nanijeli nikakvo zlo”, kako su crni sportaši na Olimpijskim igrama u Tokyu 1964 za sviranja himne digli šaku uvis u znak prosvjeda zbog rasne diskriminacije.
Ipak, daleko najvažniji i najdalekosežniji akt Johnsonove administracije bilo je Predsjednikovo insistiranje na poboljšanom tekstu Zakona o građanskim pravima, koji je Kongres – uz Johnsonovo solidno poznavanje senatskih procedura – izglasao u srpnju 1964. “Mislim da smo zadugo izručili Jug republikancima”, rekao je Teksašanin svojima iste večeri.
Dr. Martin Luther King je djelovao u istom smjeru, ali na obrnutom obzoru američkog svijeta. Kad ga je njegov put političkog aktivizma s Juga, gdje se još trebalo boriti za obično pravo glasa i za običnu logiku da crncu ne sudi porota sastavljena samo od bijelaca, stigao na sjever, u Chicago, gdje su crnci odavno glasali u miru, mogao je prstom dodirnuti stvarnost: da su formalna prava nužna baza, ali da je ravnopravnost zaista negdje drugdje, u mogućnostima obrazovanja, zapošljavanja, građanske i kulturalne emancipacije.
Da je položaj crnaca na Sjeveru katastrofalan iako im nitko ne osporava pravo glasa, ali je dvaput vjerojatnije da će policija upucati njih a ne bijelce, a četiri puta veća vjerojatnost da će poginuti od ruke nasilnog crnca. Politički aktivist King shvatio je da je nužna kulturna revolucija, a svećenik King u njemu nije je ni znao ni htio utemeljiti drukčije nego u evanđelju.
Pošto je Rosa Park (čiju je bistu Biden vratio u Ovalni ured) sjela 1956 na mjesto za bijelce u autobusu, odbila se ustati i zato bila strpana u zatvor, pošto je predsjednik Eisenhower poslao 1958 savezne maršale iz Nacionalne garde da uvedu red u Little Rock u Arkansasu i osiguraju prava crncima, na red su došle gandhijevske akcije građanskog neposluha koje je predvodio velečasni King.
Pamtimo veličanstveni skup u Washingtonu 1963 pred Lincolnovim spomenikom na kojemu je Martin Luther King izrekao znameniti govor započet riječima: “Sanjam…!” Godinu kasnije je 35-godišnji King dobio Nobelovu nagradu za mir.
Pamtimo ubojstvo velečasnog Kinga 1968 koje smo tada shvatili kao izraz gubitničkoga nemoćnog bijesa poraženog rasizma. Dočekali smo da se crnac useli u Bijelu kuću. Ali dočekali smo i da ga naslijedi, demokratskim putem, dušmanin demokracije koji je podržavao suprematističke stavove i nasilje nad Afro-Amerikancima: dovoljno je sjetiti se kako je taj Trump grubom silom dao razbiti mirne manifestacije pokreta “Crni životi vrijede” pred Kongresom, te kako je pozvao svoje pristaše da nasrnu na Kongres i “budu divlji”, ne maknuvši ni prst u njegovu obranu kada su nasrnuli rasisti. Tek naknadno smo doznali da su skandirali kako će objesiti tadašnjeg potpredsjednika Mikea Pencea i kako ga je jedva obranio neki afroamerički pripadnik Kongresne policije, koji je pritom ranjen, doslovce pred vratima iza kojih su bili Pence i obitelj.
Izišlo je na vidjelo, u Nixonovim arhivima, kako je tadašnjem predsjedniku USA tadašnji guverner Kalifornije Ronald Reagan opisao tanzanijske diplomate u Ujedinjenim narodima kao “crne majmune” koji se “još nisu navikli na cipele”. Tada je Reagan znao da to ne smije javno reći. Donedavni predsjednik Donald J. Trump bez zadrške vrijeđa Baltimore, njegovu crnačku većinu i tamošnjega crnog gradonačelnika po rasnoj osnovi, te izmišlja i falsificira statistiku da bi lažnim podacima potkrijepio svoju patološku rasnu mržnju.
Pa jedan Paul Krugman ima argumenata zaključiti da je Trump “rasist zalijepljen za prošlost”. I podsjetiti kako je Trump zahtijevao javno smrtnu kaznu 1989 kada su petorica “obojenih” lažno optuženi za silovanje bjelkinje u Centralnom parku u New Yorku. Optužba je pala tek 2002, kad je počinitelj priznao, ali Trump je odbio ispričati se.
A i zašto bi? Glasove i popularnost zarađuje na mržnji, kao i evropski rasisti. Rasizam se vraća u tolikim količinama i na praktički svim razinama, tako da se reakcija javnosti svodi ili na slijeganje ramenima ili, sve češće, na podršku.
Kingova zadaća nije završena.
I eto tu, na sceni, rimskog pape Frane, koji u velečasnom Kingu vidi brata sv. Frane Assiškoga, onoga čije je ime papa Bergoglio preuzeo baš kao znak angažmana za osiromašene i potlačene.
“Osvojili smo nebo kao ptice i more kao ribe, ali moramo ponovo naučiti jednostavnu gestu da zemljom hodamo kao braća” – glasi Kingov citat koji je Frane naveo u svojih prvih 100 dana pontifikata.
Ključna riječ je pritom baš “braća”.
U apostolskom pismu Amoris laetitia papa Frane nije propustio kao jedan od uzora bratske ljubavi i vlč. dr. Kinga. U enciklici Fratelli tutti (Sva braća, citat iz sv. Frane) spomenuta su tri apostola bratske ljubavi i nenasilja: Martin Luther King, Desmond Tutu, te Mahatma Gandhi – dva protestanta i jedan hindus. Samo nadbiskup Tutu nije ubijen u mrzilačkom atentatu.
Nije došlo vrijeme da Katolička crkva proglasi svetom neku žrtvu mržnje koja nije katolik. Ali utješno je razmisliti zašto Papa kao trajne, neumrle uzore radije spominje te mučenike, nego one katolike, makar beatificirane ili čak kanonizirane, čiji citati i spomeni regeneriraju mržnju.