GLOBUS

Planet nam je ozbiljno ugrožen, kako preživjeti moguću katastrofu?

Sve su glasnija upozorenja da moramo promijeniti ponašanje, stvoriti novu kulturu, ako želimo da naša djeca i dalje imaju gdje živjeti
Ilustracija
 Bozidar Vukicevic/Cropix

Da nam je planet ozbiljno ugrožen, a time i naš opstanak na njemu, djeca od Francuske do Japana uče već u vrtićima, rastu s tom informacijom, ona postaje inherentan dio njihove slike svijeta. U manjoj je mjeri, doduše, ponešto od toga uvršteno i u ovdašnje odgojne i obrazovne programe. Među mladim ljudima nema puno klimatoloških skeptika, njihova generacija si tu vrstu nepovjerenja u znanstvene činjenice teško može priuštiti. Ali, među mladima je sve više onih koje tema kolapsa bitno uznemiruje, onih koji oko sebe svakodnevno jasno prepoznaju tragove klimatskih promjena, prenapučenosti, vrhunac naftne krize, zagađenja, nejednakosti - rodili su se u društvo koje je već imalo problem, odrasli su posve svjesni da će njihova generacija to morati rješavati.

Pamtim kako su se prijatelji lanjskog Božića našli zbunjeni kad im se sin za praznike vratio kući sa školovanja u Parizu. I prije su, ali tada prvi put posve jasno, primijetili da je njihov student depresivan, pojačano anksiozan, da opsesivno reciklira i najmanji papirić, od vegetarijanca je postao vegan, zgrožen je ostane li za provjetravanja stana uključen koji radijator, oblači se isključivo u second hand shopu. Kad su mu prigovorili da je previše emotivno involviran u tu temu, da naivno vjeruje da sitnim pojedinačnim radnjama može spasiti svijet, taj je mladi čovjek mirno odvratio da je on samo svjestan koliko smo daleko otišli, a oni i dalje, kao uostalom veći dio stanovnika ove zemlje,neinformirani, zabavljeni svojim problemima, bježe gurajući glavu u pijesak. “Vi s pedeset i nešto i onako znate da ste to nama ostavili da mi rješavamo, pa ako već nećete aktivno pomoći, onda barem – ušutite”, jetko je dodao roditeljima.

Doduše, mladić je zbog klimatskih promjena počeo patiti od, kako se to danas u literaturi naziva, “ekološke boli”. Nije taj, inače izvrstan student arhitekture naivan, jedan je od ponajboljih u svojoj generaciji, i iskreno vjeruje da promjenom društvene paradigme, koja prvo počinje promjenom u svakome od nas, još možemo, na vrijeme, zakočiti, ne sudariti se frontalno s propašću. Suočeni smo gotovo svakodnevno s gomilom loših vijesti o pogoršanju situacije na Zemlji, pred nama je vrijeme duboke neizvjesnosti o budućnosti planeta i vrsta koje ga nastanjuju, uključujući i nas same. Kako se nositi s tim što znamo, a ne biti tjeskoban? Kako razmišljati dalje od sadašnjeg trenutka, naći načine ne samo preživljavanja nego i življenja skolapsom?

image
Splitsko odlagalište komunalnog otpada
Jakov Prkic/Cropix

Ovih je dana u nas objavljena knjiga koja se bavi upravo tim pitanjima i ostavlja nas u uvjerenju da je i drugačiji svijet možda moguć, da moguće nužno ne srljamo u ekološku i inu propast, da, ako se zaustavimo i redefiniramo načine života, možda možemo izbjeći sve loše scenarije koji se sad čine realističnima. Agronom Pablo Servigne, ekosavjetnik Raphaël Stevens i biolog Gauthier Chapelle autori su knjige “I drugačiji kraj svijeta je moguć – Kako živjeti s kolapsom (a ne ga samo preživjeti)”, u Planetopijinu izdanju, kojom pokušavaju ukazati da je ono što se događa u vanjskom svijetu (materijalnom i političkom) jednako bitno kao i ono što se događa u nama (u našem duhovnom svijetu). S ve manje je ljudi u svijetu koje raduje dolazak ljeta, jer ljeto više no ijedno drugo godišnje doba pokazuje što znači život s klimatskim promjenama, ti mjeseci kad je postalo neugodno izaći iz kuće i stati na užareni asfalt.

Ljeto i skepticima pokazuje da nešto gadno s klimom odavno više nije u redu. Svi smo mi potencijalni migranti, preko noći, zbog klime, možemo biti prisiljeni otići. Ono što nam se sad čini nevjerojatno, sutra može postati realnost. Knjiga poručuje da je racionalno manje se oslanjati na materijalno, a više u sebi graditi duhovno i emocionalno, fromovski rečeno, doba je kad doista trebao raditi puno više na tome da “budemo” negoli na tome da “imamo”. Upućuje napovezivanje. I dok jedni pričaju o kolapsu, mnogi povjesničari tvrde da svijet nikada nije bio bolje mjesto negoli je danas. Govore da treba prestati slušati zloguke glasove. “To nas podsjeća na poznatu priču o puranu koji je uvjeren da su uvjeti na farmi gdje živi solidni (tamo mu je dobro i svaki dan dobije hranu) i, kao dobar procjenitelj situacije, pred Božić kaže svojim srodnicima da se ne trebaju brinuti za budućnost!” duhovito to uspoređuju Servigne, Stevens i Chapelle.

Kolapsolozi ne negiraju da su mnogi parametri današnjeg svijeta poboljšani, ali to ne znači da nam napredak bez promišljanja o održivosti nije donio prijetnju i veliku ugrozu. Našim roditeljima je bilo odlično, nama neloše, našim potomcima, predviđanja pokazuju, neće biti ni izbliza tako dobro, resursi su bitno smanjeni, planetiscrpljen. Mnogi među najbogatijima na svijetu izolirali su se u svoje tzv. ograđene zajednice (eng. gated communities). No, to danas ne znači samo živjeti u luksuznim rezidencijalnim enklavama nego i imati scenarij za kolaps – mnogi menadžeri hedge fondova kupuju imanja u od Europe udaljenim zemljama, poput Novog Zelanda, u potrazi za “planom B”, privatni avioni uvijek su spremni za polijetanje, da ih tamo, kad ustreba, prebace, pišu Servigne, Stevens i Chapelle. Razni, na svim kontinentima, daleko od očiju znatiželjnika, pod zemljom grade goleme, superluksuzne visokotehnološke bunkere kako bi svoju obitelj i njima bitne zaštitili od katastrofa svih vrsta. Prva reakcija na suočavanje s temom mogućeg kolapsa planeta kod mnogih je šok.

image
Gauthier Chapelle

Morat ćemo se naučiti živjeti sa strahom. Odgovor na strah nisu ni nada ni optimizam, već određena doza racionalne hrabrosti koja nam je sad nužna. Nemamo izbora, moramo se pokrenuti. Promjene koje dolaze bit će šokantne, zbunjujuće, traumatične, ali moguće i - naprosto čudesne, upozoravaju autori. Traži se radikalna promjena u načinu razmišljanja, u našem pogledu na svijet. To je put koji možemo učiti od nekih odvažnih antropologa i zajednica koje pružaju otpor. Optimizam bez razmišljanja ne vodi u dobrom smjeru, jer stvara osjećaj opuštenosti i zadovoljstva, a vrijeme je kad treba poticati promjene i raditi. Ovu su knjigu, kažu, napisali iz želje da se pripremimo za život s posljedicama sadašnjih i budućih katastrofa, propitujući prije svega veze među ljudima i veze ljudi s drugim živim bićima i planetom. Kolapsnici su blogeri, mahom iz anglosaksonskog svijeta, ali, jasno, i šire, koji se bave analiziranjem dolazećeg kolapsa.

Kanađanin Paul Chefurk napravio je prikaz stupnjeva kroz koje prolaze ljudi u razumijevanju krize u svijetu. U prvoj fazi osoba kao da ne vidi ključni problem. U drugoj fazi postaje svjesna, ali vjeruje da će se “rješavanjem problema” sve to već nekako riješiti. Kako vrijeme prolazi, osvještava koliko su ti problem međusobno povezani, razmišljajući dalje shvaća da se tu “više ne radi o ‘problemu’ koji traži ‘rješenja’ nego o nedaći (bezizglednoj situaciji koju je nemoguće razriješiti, kao što je smrt ili neizlječiva bolest), a koja nas potakne da krenemo drugim putem i naučimo živjeti s njom kako najbolje znamo i umijemo”. Razni su načini kako reagirati na tu situaciju, može se krenuti “prema van” – kroz politiku, gradove u tranziciji, raditi na izgradnji zajednica koje pružaju otpor... ili krenuti “prema unutra” – duhovnijim putem.

image
Pablo Servigne

To najčešće ne podrazumijeva tradicijsku religiju i vjeru, već promjene načina života i razmišljanja. Kolapsologija je transdisciplinarna analiza i sinteza sve brojnijih projekata koji se provode i traže načine kako naučiti živjeti s kolapsom, i što raditi da izbjegnemo katastrofalne posljedice. Sve češće se čuju prijedlozi da se na sveučilištima počnu osnivati katedre za kolapsologiju. Kolapsologiju prati kolapsozofija – reakcije, stavovi o kolapsu u koji smo zakoračili i o mogućem kolapsu u budućnosti. Govori o etičkim, emocionalnim, fiktivnim, duhovnim i metafizičkim pitanjima. Katastrofe neće ostaviti posljedice samo na fizičko zdravlje, već i na mentalno, dapače i najava mogućih katastrofa već danas ubire danak u psihičkom zdravlju i balansu mnogih ljudi. Istraživanja pokazuju da su psihološke posljedice prirodnih katastrofa trajnije od fizičkih ozljeda. Kad poplava, tajfun ili potres mine, neki ostaju s osjećajem posvemašnje tjeskobe, depresivnih epizoda, napadima panike. Poslije ekoloških havarija poput nestanka nekog ekosustava, velikog uništenja okoliša, ljudi osjećaju ekološku bol koja ponajviše pogađa one koji žive i rade okruženi prirodom.

Ekološka bol je osjećaj nepostojanja budućnosti, predtraumatski stresni poremećaj. Osjećaj tuge poslije neke katastrofe nije samo znak dobrog mentalno zdravlja, već i duboke povezanosti sa Zemljom. Mediji često plasiraju vijesti o lošim utjecajima klimatskih promjena, ali rijetko kad se nude konkretna rješenja, a to mnoge obeshrabruje. Sve je više onih koji zbog ekoloških problema osjećaju bijes prema političarima, direktorima kompanija, klimatskim skepticima. Treba zauzeti pragmatičan stav, nikako fatalistički. Potrebno je raditi na umijeću iznošenja, ali i primanja loših vijesti, jer su velike šanse da će takvih vijesti biti sve više i više. Ispitivanja na katedri kliničke psihologije američkog Sveučilišta Columbia pokazala su da rijetko kad više od 30 posto od ukupnog broja stradalih doživi traumu.

image
Raphael Stevens

Drugim riječima, više od 70 posto žrtava psihički dugoročno ne pati od katastrofe. Više je faktora koji utječu na traumu. Što su ljudi bliži mjestu prirodne katastrofe, to je šansa za traumu veća, žene psihološki pogađa više negoli muškarce, mlađi ljudi, koliko god bili više zabrinuti za budućnost, u prosjeku su otporniji na traume, najsiromašniji trpe daleko više, oni koji su već proživjeli neku prirodnu katastrofu, koliko god možda čudilo, lakše podnesu sljedeću, iskustvo djeluje kao neka vrsta cjepiva. Na reakciju utječe i pristup utješnim informacijama – mediji i vlasti mogu odigrati pozitivnu, ali i negativnu ulogu manipulirajući strahom. Autori objašnjavaju kako promjenom svjetonazora pronaći smisao ili barem učiniti prvi korak. Dopustimo li da temperatura poraste do za prosječnih sedam Celzijevih stupnjeva umjesto do tri stupnja ili za četiri stupnja, što je već zastrašujuće, izazvat ćemo patnju i smrt brojnih. Trenutno se ponašamo kao adolescenti koji iskušavaju svoje granice. Krajnji je čas za saditi šume, vratiti divljinu, regenerirati Veliki koraljni greben...

No, uključivanje milijuna ljudi u to traži duboku kulturološku promjenu u kojoj više nema mjesta za opsesivnu utrku za profitom i gomilanjem materijalnih dobara. Kad dođe do katastrofe, bit će kasno, treba djelovati prije. Jer kad dođe do katastrofe, ljudi se na mijenjaju, oni se uspaniče. Baš takva situacija je plodno tlo za uspostavu diktature. Autori, među ostalim, pišu o potrebi obnavljanja divljine (rewilding). Ideja obnavljanja divljine nastala je 1990-ih godina kao odgovor na izumiranje divljih područja u Sjevernoj Americi, nestajanja onoga što Anglosaksonci zovu “wilderness”, divlje strane prirode. Otad se razvila opsežna strategija očuvanja divljine, fokusirana na velika prostranstva divljih područja, na obnovu nužnih, a ugroženih vrsta poput vukova, bizona, medvjeda...

image
I drugačiji kraj svijeta je moguć

No, jedini način da spriječimo razarajuću krizu masovnog izumiranja nalik na onu koja je prije 65 milijuna godina ubila dinosaure jest da pola planeta prepustimo divljini, nedavno je izračunao biolog Edward O. Wilson. Bitno je ljude naučiti da druge vrste nisu neprijatelji, priroda protiv koje se moramo boriti, već bića s kojima trebamo graditi savezništva, s kojima dijelimo staništa. Jer, divljina će biti izvor života i obilja kad dođe do velikog raskida s industrijaliziranim svijetom, bilo očekivanog ili naglo, iznenada doživljenog. Zagledati se u divljinu i vidjeti što se otamo dade naučiti jedan je od odgovora, koje, poručuju autori, više ne smijemo ignorirati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2020 00:34