Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg prošlog je četvrtka proglasio operativnom prvu bazu NATO-ova proturaketnog obrambenog sustava. Ona je smještena u bivšoj zrakoplovnoj bazi Deveselu rumunjskog ratnog zrakoplovstva, koja je bila zatvorena od 2002. Time je Rumunjska postala domaćin za sada jedine kopnene raketne bitnice proturaketnog štita.
Druga baza, opremljena jednako kao i Deveselu, trebala bi postati operativna u poljskom Redzikowu 2018., na obali Baltičkog mora, a radovi na toj instalaciji počeli su prošli petak. Treća instalacija se pak nalazi na jugoistoku Turske, no za razliku od lokacija u Europi, u Küreciku je samo radar AN/SPY-1D. Zapovjedništvo proturaketnog štita se pak nalazi u američkoj zrakoplovnoj bazi Ramstein u Njemačkoj.
Pomorsku komponentu čine američki razarači opremljeni protubalističkom varijantom borbenog sustava Aegis. Riječ je o brodovima Donald Cook, Ross, Porter i Carney, koji pripadaju prvoj seriji klase Arleigh Burke, a sva četiri su tijekom 2012. i 2013. opremljena protubalističkom varijantom sustava Aegis i raketama RIM-161 Standard 3, ili kraće SM-3. Pripadaju eskadri razarača (DESRON) 60 američke 6. flote, a bazirani su u mornaričkoj bazi Rota na jugu Španjolske.
Aegis ashore
USS Donald Cook imao je prije nekoliko tjedana bliski susret s ruskim taktičkim bombarderima Su-24M koji su ga više puta nadletjeli na vrlo maloj visini. Prije zadnje zadaće u Baltiku, Donald Cook je 2014. na zadaći protubalističke obrane bio i u Crnom moru, gdje su ga također nadlijetali Su-24. Sličan susret, također u Crnom moru, imao je i USS Ross, što je u skladu s najavom Rusije iz 2012. da će oštro reagirati na pojavu protubalističkih razarača blizu svojih granica.
U Mornaričkoj instalaciji podrške Deveselu, kako sada glasi naziv službeno američke baze u Rumunjskoj, postavljen je borbeni sustav Aegis Ashore. To je kopnena varijanta Aegisa koji se koristi na protubalističkim razaračima, a sama instalacija je koštala oko 800 milijuna dolara. Glavnu komponentu sustava čini radar pasivno elektronski skenirane rešetke AN/SPY-1D koji prati i zahvaća balističke ciljeve za rakete SM-3.
Same rakete, SM-3 Block 1B, imaju maksimalni domet od 700 kilometara, mogu dosegnuti visinu od 500 kilometara, dok je cijena jedne oko 10 milijuna dolara, a u konačnici će ih u Deveselu biti 52. Namijenjene su presretanju balističkih projektila kratkog i srednjeg dometa u srednjoj fazi leta balističke putanje, izvan atmosfere. Interkontinentalne projektile (ICBM-ove) ne mogu presretati jer njihov daleko veći domet znači da imaju mnogo veću visinu putanje.
Osim protubalističke obrane, SM-3 se mogu koristiti i u protusatelitskoj ulozi: prije osam godina uspješno je uništen oštećeni satelit u niskoj orbiti. No ne mogu se učinkovito koristiti protiv zračnih meta jer nemaju konvencionalnu eksplozivno-fragmentirajuću bojnu glavu, nužnu za učinkovito uništenje aviona. Umjesto nje nose Lightweight Exo-Atmospheric Projectile (LEAP), laki egzoatmosferski projektil. Riječ je o kinetičkoj bojnoj glavi bez eksploziva, koja izvan atmosfere uništava metu izravnim sudarom.
Za smještaj i lansiranje raketa koriste se standardni Mark 41 vertikalni lansirni silosi s brodova, u varijanti strike, odnosno udarne duljine. Ta verzija je dovoljno duga da osim raketa SM-3 prihvati i SM-6 koje služe protuzračnoj obrani. Zanimljivo je da je udarna duljina jedina koja može prihvatiti i krstareće projektile BGM-109 Tomahawk, koji imaju domet od oko 2500 kilometara. To je dovoljno da se iz Deveselua dosegne duboko u Rusiju, sve do Moskve.
Rusija je na proglašenje operativnosti negativno reagirala jer smatra da je raketni štit usmjeren protiv nje, te da izravno ugrožava njenu sigurnost. Iako je proturaketni sustav Aegis Ashore defenzivnog karaktera, Rusija je zabrinuta da mu je cilj ograničiti njen strateški nuklearni potencijal. Već je 2007., kada je prvotni plan raketne obrane NATO-a predstavljen, Rusija oštro protestirala. Tada se namjeravalo raketnu bazu graditi u Poljskoj, dok je odvojena radarska postaja trebala biti sagrađena u Češkoj.
Godine 2009. SAD odustaje od tog plana, a zauzvrat Rusija otkazuje raspoređivanje taktičkih balističkih projektila 9K720 Iskander u svojoj eksklavi Kalinjingrad. No zbog sukoba u Ukrajini i Siriji, početkom 2015. Iskanderi su ipak raspoređeni u Kalinjingradu. Riječ o projektilima dometa do 500 kilometara, koji mogu nositi široki raspon bojnih glava, od klasičnih eksplozivnih i kazetnih i do taktičkih nuklearnih.
Amerika odlučno tvrdi da štit nije usmjeren protiv Rusije, nego za obranu Europe od mogućih napada iz odmetnutih država, poput Sjeverne Koreje ili Irana. Najmoćniji balistički projektili kojima Sjeverna Koreja raspolaže su KN-08 i KN-14, čiji bi maksimalni domet mogao iznositi i do 10.000 kilometara. U osnovi je riječ o kopijama starijih verzija sovjetskog podmorničkog balističkog projektila R-29, no do sada nije proveden niti jedan probni let.
Sj. Koreja i Iran
Sjeverna Koreja za sada nije demonstrirala ni sposobnost da svoje nuklearne naprave minijaturizira kako bi mogle biti upotrijebljene kao bojne glave na projektilima. Do tada joj ostaju samo konvencionalne bojne glave. No budući da pokazuje malo interesa za Europu, prijetnja Sjeverne Koreje je minimalna. Da se to i promijeni, Europu može dosegnuti samo interkontinentalnim projektilima, protiv kojih su rakete SM-3 ionako potpuno neučinkovite.
Iran je mnogo bliže te raspolaže projektilima srednjeg dometa Sejil-2 dometa 2000 km, a u razvoju je i Sejil-3 dometa 4000 km. Te projektile SM-3 može presresti prije nego uđu u terminalnu fazu leta prema ciljevima. No Iran ima mnogo veću stratešku prijetnju u Saudijskoj Arabiji, a nakon ukidanja sankcija te postizanja dogovora o iranskom nuklearnom programu, prijetnja koju ova zemlja predstavlja Europi je dodatno smanjena.
Saudijska Arabija
Za Europu potencijalno opasnija može biti upravo Saudijska Arabija. Odande potječe radikalni islamistički pokret vehabija, gotovo sinoniman s džihadizmom, kojem je Saudijska Arabija izvorište, a saudijsko financiranje ekstremizma i terorizma su javne tajne. Stoga zabrinjava da saudijska vojska raspolaže kineskim balističkim projektilima srednjeg dometa DF-3 i DF-21, te pakistanskim Gauri-II, s kojima se SM-3 može nositi.
Budući da je značajno financirala pakistanski nuklearni program, izvjesno je da Saudijska Arabija može u kratkom roku dobiti određeni broj nuklearnih bojnih glava od Pakistana, a zbog napretka iranskog programa ne može se isključiti mogućnost da je to već i učinjeno. U slučaju prevrata ili puča ekstremista, te rakete lako mogu biti usmjerene protiv “nevjerničke” Europe. No i Saudijskoj Arabiji je Iran daleko ljući neprijatelj od Europljana, te je i ova opasnost po Europu vrlo mala.
Rusija pak, koja smatra da je štit usmjeren na smanjenje njenog strateškog potencijala, nije njime ugrožena. Eventualni strateški nuklearni udar na SAD kopnenim ICBM-ovima ionako bi išao preko Sjevernog pola, daleko izvan dohvata planiranih instalacija u europskom raketnom štitu. Udar na Europu također ne može biti spriječen, jer ICBM-ovi iskaču iz atmosfere i više od 1500 kilometara na vrhuncu svoje putanje, što je daleko izvan dohvata sadašnjih varijanti raketa SM-3, a za jedinu preostalu opciju, presretanje bojne glave u terminalnoj fazi, SM-3 nije osposobljen.
Zahvaljujući stalnom razvoju svojih nuklearnih kapaciteta, ruske strateške raketne snage danas raspolažu s 299 ICBM-ova s ukupno 902 nuklearne bojne glave, ne računajući podmorničke projektile. Više od polovice ruskog kopnenog arsenala čine novi projektili Jars i Topol-M. No dok europski raketni štit ne mijenja stratešku ravnotežu sile, mogao bi utjecati na snižavanje praga taktičke eskalacije u ograničenom sukobu. Naime, u takvom slučaju bi uništenje izoliranih ciljeva zahtijevalo uporabu većeg broja projektila poput Iskandera kako bi se osiguralo probijanje kroz štit. Udari bi stoga bili snažniji nego je taktički potrebno, što bi pak zahtijevalo jači odgovor NATO-a, i time počinje spirala eskalacije.
Stoga je razumljivo da Rusija negoduje, posebno kada se uzme u obzir da proturaketne instalacije mogu prihvatiti krstareće rakete Tomahawk koje se mogu upotrijebiti protiv Rusije, bez ranog uočavanja koje je slučaj s lansiranjem s mora. Taktičke balističke rakete, koje presretači SM-3 mogu uništiti, predstavljaju svojevrsnu protutežu raketnom štitu. Time Iskanderi-M u Kalinjingradu nisu samo sredstvo odvraćanja, već i protumjera sustavu Aegis Ashore. Specifično su razvijeni kako bi porazili proturaketne sustave, te njihove bojne glave agresivno manevriraju u terminalnoj fazi prilaska cilju.
Promašeni pokušaji
Ukratko, Europa se danas ne suočava s dovoljno kredibilnom prijetnjom od odmetnute države koja bi objektivno opravdala razvoj proturaketnog štita. Dakako da je u pitanjima obrane nemjerljivo bolje određenu sposobnost imati, pa je ne trebati, nego obrnuto. Raketni štit nije usmjeren ni protiv Rusije, barem ne u vojnom smislu. Protiv ruskih balističkih projektila ionako je sasvim nemoćan.
Ali proturaketni štit jest simptom pokušaja SAD-a i NATO-a da suzbiju Rusiju, na isti način na koji se suzbijalo širenje komunizma iz SSSR-a za vrijeme prvog Hladnog rata: okruživanjem. To je vidljivo i u gradnji svojevrsnog bedema prema istoku: inicijativa Baltik – Jadran – Crno more predstavlja prvu crtu prema Rusiji. Zemlje sudionice koje s njom graniče, Poljska i tri baltičke države, intenzivno se naoružavaju zbog osjećaja ugroženosti nakon rata u Ukrajini.
No pokušaji suzbijanja ruskog utjecaja su promašeni. Za razliku od SSSR-a, Rusija nema ambicije za globalnom dominacijom, i Zapad je stalnim pritiskom na nju u proteklih desetak godina sam od Rusije ponovno stvorio neprijatelja. Rusija u osnovi želi imati svoje dvorište pod svojim nadzorom, a širenje članstva NATO-a prema svojim granicama vidi kao izravnu prijetnju sigurnosti. Sada, s NATO-ovim snagama i proturaketnim štitom na svom pragu, može se očekivati da će Rusija još oštrije reagirati na aktivnosti NATO-a.
