Rusija ponovno živi užurbano. Nakon punih pet godina u Rusiji su se, krajem ožujka, ponovno održali značajniji antirežimski prosvjedi, a svega nekoliko dana kasnije zabilježen je i bestijalni teroristički napad u Sankt Peterburgu, u kojem je poginulo 11 ljudi, i koji će zasjeniti sve ostalo što se događa na ruskoj političkoj sceni, ali je i poruka zemlji koja nastoji biti važna svjetska velesila.
Naime, prema prvim saznajima iza podlog napada na ljude koji su se vozili u vlaku podzemne željeznice stoji srednjoazijski ogranak Islamske države. S obzirom da je predsjednik Vladimir Putin u tom trenutku bio u Sankt Peterburgu, napadu se pridaje dodatna pažnja.
Ruski predsjendik Putin polaže cvijeće kod postaje podzemne željenznice u Sankt Peterburgu nakon terorističkog napada
No, odjeci nedavnih prosvjeda protiv korupcije još uvijek se analiziraju u Moskvi jer bio je to najmasovniji oporbeni skup nakon punih pet godina. Naime, u svibnju 2012. godine se stotinjak tisuća ljudi okupilo se na moskovskoj Bolotnoj ploščadi (Blatni trg) protiv tadašnjeg već trećeg izbora Vladimira Putina na predsjedničkim izborima.
No, tadašnji prosvjed osim puno buke i međunarodne pažnje nije bogzna što polučio. Ubrzo se istrošio i ispuhao, a oporbeni lideri koji su na tom valu isplivali ili su brzo nestali ili ih je razjedala taština pa se iz toga nije uspjela iznjedriti nikakva smislenija i po Putina opasnija oporbena snaga. Dapače, iz toga je, zapravo, Putin izašao snažniji jer, evo, sve ove godine nije imao nikakve probleme s oporbom, a u tih pet godina uspio je etablirati Rusiju kao ključnog međunarodnog igrača, upravo na način na koji je i želio.
Ozlijeđena osoba u eksploziji u Sankt Peterburgu
Rusija je zemlja bez koje se više ne može riješiti ni jedan iole važniji svjetski problem, a u mnogima je preuzela i inicijativu. No, to košta. Putin se, kažu, bavi samo vanjskom politikom, a drugi su bili zaduženi za socijalni mir i spokoj na ulicama ruskih gradova, prvenstveno Moskve i Sankt Peterburga (u Rusiji se ionako sve rješava samo u ta dva grada, kako znamo iz burne ruske povijesti).
Nova etapa
Ali 27. ožujka, nakon petogodišnje hibernacije, dogodio se prosvjed koji može označiti novu etapu “antiputinovskog” protesta. Sadašnje demonstracije bile su protiv korupcije, a glavna, i to lakša meta bio je premijer Dmitrij Medvedev, čija je politička snaga sve manja: nekada popularni političar, u kojeg su polagane nade, danas čak nije toliko omražen koliko je odbojan. Podsjetimo se, Medvedev je bio predsjednik Rusije od 2008. do 2013. godine, ali je ispalo da je samo vjerno čuvao mjesto Putinu, da se zakamuflira ustavna odredba o tome da netko ne može biti predsjednik više od dva mandata, ali uzastopno.
Aleksej Navaljni u videu na YouTubeu iznio detalje o korupciji u vrhu vlasti
Dakle, prosvjednici su iznijeli dokaze (na Youtubeu se može pogledati intrigantni film) odnosno tvrdi se da je, na koruptivni način, i stvarajući dimnu zavjesu, Medvedev stekao imovinu vrijednu više od milijardu dolara, u novcu, raskošnim vilama, jahtama, autima i ostalim materijalnim slastima.
Aleksej Navaljni na YouTubeu objavio teške optužbe protiv premijera Medvedeva
Ovog puta na prosvjedu u Moskvi bilo je nekoliko tisuća ljudi, ali su se oporbenjaci, ili naprosto nezadovoljnici, okupili u još desetak ruskih gradova, a policija je (prosvjedi nisu bili najavljeni, pa time ni odobreni) djelovala odlučno te je, samo u Moskvi, čak oko 600 ljudi privedeno, a među njima i organizator te autor filmskog uratka, jedni ruski smisleni oporbeni političar Aleksej Navaljni, koji je dobio 15 dana pritvora. Upravo toliko kako bi vlast razmislila što i kako s njim dalje, s obzirom na to da je najavio kako će se na predsjedničkim izborima u ožujku 2018. godine kandidirati. Iako ni ovaj oporbeni prosvjed nije ni na koji način mogao ugroziti čvrstu i neupitnu vlast Vladimira Putina, organi reda su reagirali promptno i učinkovito. Puše se i na hladno.
Putin i Medevedev na udaljenom arktičkom otoku u sklopu Zemlje Franje Josipa
Zanimljivost ovih prosvjeda je višeslojna. Prvo što pada u oči – kako ovog puta nije diran Putin, nego njegov najbliži suradnik Dmitrij Medvedev – reakcije elite bile su znakovite. Iako je Europska komisija poslala molbu da se uhićeni prosvjednici puste, prvi megafon Kremlja Dmitrij Peskov je poručio da bi to bilo kršenje ruskog zakona, ali su neki visoki dužnosnici, pomalo iznenađujuće i nimalo korporativno i solidarno, prozvali premijera Medvedeva da se očituje o optužbama iznesenima u filmu i na prosvjedima. Sergej Mironov, vođa propredsjedničke Pravedne Rusije, prvi je prozvao Medvedeva, a nije mu ostao dužan ni ultradesničar Vladimir Žirinovski. Valentina Matvijenko, predsjednica Vijeća Federacije, nominalno treće po značaju dužnosti u Rusiji, čak je napala policiju zbog grubosti te pozvala vlast da “povede dijalog s građanima” o problemima koji tište društvo. Očito da su shvatili da nitko od njih, osim Putina, nije nedodirljiv.
Akcija režisera
I društvena scena se ovog puta zatalasala. Jedan od najvećih ruskih, ali i svjetskih režisera Aleksandar Sokurov i njegovi kolege s ne manjom težinom u ruskoj javnosti Aleksej Krasovski, Mark Zaharov, Aleksander Mitta te Vitalij Manski iskoristili su ceremoniju dodjele ruske filmske nagrade Nika (ruski pandan Oscaru) te u pozdravnim govorima podržali prosvjede, zatražili puštanje uhićenih i pozvali vlast da “sasluša i glas prosvjednika”.
Policija je privela oporbenog političara Alekseja Navaljnog tokom prosvjeda u Moskvi 26. ožujka
Drugi značaj ovih prosvjeda nije ni njihovu u razlogu, niti u učinkovitosti, niti u brojnosti, nego u tome da je na neki način Navaljni od sebe dao neki glas da postoji. Navaljni, čija je oporbena zvijezda počela tamnjeti, ovim si je ponovno vratio oporbeni ugled u Rusiji i pažnju međunarodne javnosti. Doduše, u ovom trenutku šanse da ugrozi Vladimira Putina su ništavne, ali ako mu dopuste da se kandidira na izborima sljedeće godine, mogao bi se etablirati kao neki antiestablišmentski kandidat ili kakva-takva alternativa sadašnjoj kremaljskoj političko-poduzetničkoj putinovskoj korporativnoj eliti. Prema relevantnim istraživanjima tek desetak posto Rusa bi na izborima glasovalo za nekoga drugoga a ne za Putina. Naime, Putin svakako uživa većinsku podršku, pogotovo jer Rusi još uvijek žive vrlo pristojno i ugodno.
Bila je to i demonstracija da ipak postoji kakav-takav oblik demokratske, a ne samo prokremaljske oporbe, ali i potvrda Navaljnijevih političkih ambicija koje sežu, ali ne dosežu, do zidina Kremlja. Prosvjedi, ipak, šalju poruku da postoji i neka drugačija, neputinovska Rusija.
Policajci trče ispred vozila koje prevozi uhićenog oporbenog političara Aleksjea Navaljnog
Treća stvar i najveća novost je što su mnogi primijetili (neki tvrde da je upravo to razlog ovakvoj reakciji elite) da je najviše prosvjednika bilo srednjoškolske i studentske dobi. (Doduše, u prokremaljskim medijima šalje se informacija da su prosvjednici dobivali novac za sudjelovanje.) Prema nekim analitičarima nikada toliko mladih ljudi od 18 do 25 godina nije bilo ni na jednim dosadašnjim antiputinovskim ili protukremaljskim prosvjedima.
Mladi iz Putinove ere
Ta populacija, naime, uobičajena je na prosvjedima po svijetu, ali ne i u Rusiji. Naime, to su uglavnom mladi ljudi koji ni ne znaju za nikog drugog na vlasti osim Vladimira Putina. Oni su rasli, formirali se i stasavali tijekom njegove nedodirljive vladavine. Putin, naime, već punih 17 godina sjedi (dosta uspješno) za kormilom Kremlja te je već sada jedan od najdugovječnijih ruskih vladara u “tisućljetnoj povijesti ruske državnosti”. Prema nekim politolozima mlađa protestna populacija ne čudi, oni koji su aktivni (većina je mladih, pokazuju istraživanja, politički inertna i apolitična, što vlastima odgovara) ozbiljno su protiv kremaljske elite koja im je dozlogrdila.
Zamor materijala, zasićenost istim kremaljskim licima glavni je problem elite, vjerojatno manje od njihove politike, stoga mladi, koliko god njihov utjecaj i birački potencijal u osnovi ne ugrožava Putina, ipak predstavljaju određeno upozorenje. S druge strane, tokom povijesti Rusi su navikli na vladare koji su na svojim položajima “dok ide” ili “dok mogu”, pa i preko toga. Samo su trojica u dugoj povijesti ruske države, od carevine, preko boljševika do današnje demokratske Rusije, otišli prije vremena – car Nikolaj II., Nikita Hruščov te Boris Jeljcin, u svakom periodu po jedan. (Mihaila Gorbačova ne računamo jer je on stavio ključ u bravu jedne epohe).
Razloge prosvjeda možda treba tražiti ne samo u tome da je Rusima dosta korupcije, koja je poprimila gigantske razmjere, nego oni mogu biti u stanovitoj zasićenosti i mladalačkom buntu (pitanje je koliko on može trajati, jer se lako digne, ali i još brže ispuše), a situacija ima veze i s ekonomskim stanjem u Rusiji. Naime, Rusija više nije jedno od najpropulzivnijih svjetskih gospodarstava kakva je bila početkom Putinove vladavine, u prvim godinama 21. stoljeća, kada je njen privredni rast bio među najvećima na svijetu. Zadnjih godina, pad cijena nafte, pa sankcije koje je prije tri godine uveo Zapad zbog aneksije Krima, te vrludanje rublja ipak su pokazali svoj negativni trend.
Uvoz radne snage
Naime, prema ekonomskim analizama Rusija bi se na nivo 2014. godine mogla vratiti tek 2020. (pritom 2014. nije bila najbolja ruska godina). Moskovski list Vedomosti navodi kako je u zadnjih deset godina (od 2007. godine) svjetska ekonomija porasla za 38 posto, dok je ruska u isto vrijeme imala rast od 16 posto, dok je početkom ovog tisućljeća i s Putinom ruska ekonomija rasla brže od svjetske. Doduše, nakon dužeg vremena zabilježen je ohrabrujući privredni rast, ali s obzirom na političke ambicije još uvijek nedovoljno. Zabilježena je i nova potreba za uvozom radne snage. Rusije je, inače, po broju stranih radnika (uglavnom “bauštelaca”) već odavno prešišala Njemačku te ja po broju imigranata druga nakon SAD-a. Osim toga, Rusija se još uvijek održava na enormnim deviznim i zlatnim zalihama koje je vrijedno štedjela u dobrim vremenima, ali kako mora zagrabiti u sefove zbog pokrivanja proračunskih rupa i za socijalni mir, vjeruje se da će se, ako se poboljšanje ne nastavi, zalihe iscrpiti za tri do pet godina. Naime, smatra se da Putin zazire od nužnih reformi jer bi time mogao ugroziti ili disturbirati uljuljkanu tustu elitu. Osim toga, Putinovi apetiti da Rusija bude jedan od najvažnijih svjetskih političkih čimbenika itekako iscrpljuje Rusiju i ekonomski, a ne samo politički.
Sponzor ultradesničara
Vođe prokremaljske “oporbe” Kremlju otvoreno govore kako je njihova politička ambicija da budu “alternativa Zapadu”, a u ovom trenutku Rusija u mnogim kriznim točkama, poput Sirije i Libije, vodi glavnu riječ, te je Moskva u neku ruku postala politički, ali i doslovni sponzor mnogih europskih ultradesničara, koji su antibriselski raspoloženi, postavši mnogim ultradesničarima slično središte kakvo je bila za komunističke partije u vrijeme SSSR-a. Špranca je ista, ali ideološka potka se promijenila. Moskva danas nije više “crveni Vatikan” nego ultrakonzervativna Meka. Nedavno su tako u Moskvi bili i Marine Le Pen, kojoj Kremlj želi pobjedu na predsjedničkim izborima, potom čelnici austrijske slobodarske stranke FPÖ-a Heinz-Christian Strache i Herbert Hofer, prvakinja Alternative za Njemačku Frauke Petry, pa čelnik Lege Nord Matteo Salvini, te jedan od ideologa takve nove ruske paradigme Aleksandar Dugin s ponosom govori kako Rusiju podržava proruska “peta kolona” u Europi, misleći upravo na te stranke.
Pitanje je može li Rusija ekonomski, društveno i socijalno izdržati to iscrpljujuće suparništvo sa Zapadom, imajući u vidu da su dvije prethodne Rusije (Carstvo i SSSR) u sličnoj kompeticiji bile izvukle deblji kraj. Ima li Rusija dovoljno kapaciteta za to, odnosno treba li joj uopće ta pozicija?
Doduše, Rusima je vrlo važna činjenica Rusije kao velesile. To im je, pokazuju neka istraživanja, važnije od demokracije. Međutim, Rusi su se u zadnjih dvadesetak godina naučili dobro živjeti – tako dobro nikada i nisu živjeli – pa je pitanje jesu li spremi žrtvovati svoj ostvareni i konačno dobiveni komoditet i standard da bi bili svjetska velesila praznih džepova.