SUDAR VELESILA

Specijalna Globusova geopolitička analiza: Treći svjetski rat počet će na Tajvanu?

Tajvan je podjednako blizu kontinentalnoj Kini, Japanu i Filipinima. Japan je ovih dana objavio da je spreman braniti Tajvan od Kine
Kina je najavila da je spremna, pa i silom, uspostaviti svoj suverenitet nad tim otokom koji ona smatra dijelom kineskog teritorija – a za pravo joj indirektno daju i Ujedinjeni narodi; na fotografiji: Tsai Ing-wen (sredina)
 STR/TAIWAN DEFENCE MINISTRY/AFP

Tajvan je glavni kandidat među eventualnim povodima za izbijanje novoga svjetskog rata. Ima tu sreću, ili nesreću, ovisno o motrištu, da je smješten kao pleksus na ionako neuralgičnom području zapadnog Pacifika, kamo je od preporoda Kine glavna linija blokovskih tenzija prenesena s Bliskog istoka i općenito iz atlantske hemisfere. Taj je otok dovoljno velik da bude od primarnoga strateškog interesa na eventualnome pacifičkom bojištu, a nedovoljno velik za istresanje nuklearnih projektila kao prečice za Kijamet.

Tajvan je podjednako blizu kontinentalnoj Kini, Japanu i Filipinima, koji su vojno u američkim rukama. Japan je ovih dana izjavio da je spreman braniti Tajvan od Kine. To je prvi put u 76 godina, nakon atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki, da Japan izražava spremnost vojno se angažirati izvan svojih granica. To je nov i nezanemariv element. Što je posrijedi? Najava Kine da je spremna, pa i silom, uspostaviti svoj suverenitet nad tim otokom koji ona smatra dijelom kineskog teritorija – a za pravo joj indirektno daju i Ujedinjeni narodi, iako japanski mirovni sporazumi u Tokyu i Taipeiju nisu definirali kome Japan predaje taj otok u suvereno vlasništvo. Za pravo joj ne daju vlasti na Tajvanu, etnički također kineske, ali politički posve suprotne Pekingu.

Tajvan je u posljednjih 126 godina samo 4 godine bio faktički u sastavu Kine. Poslije 330 godina kineske vlasti, i masovnog naseljavanja kineskih Hana od XVII stoljeća, Tajvan je 1895 dospio pod japansku vlast. Poslije japanskog poraza u drugome svjetskom ratu 1945 američke snage predale su otok guomingtanškoj kineskoj vladi, iako je glavninu Kine već tada kontrolirala Komunistička partija koju je vodio Mao Zedong. Kontinentalna Kina je i tada prijetila invazijom, čak je 1958 teško bombardirala otoke Quemoy i Matsu pod tajvanskom kontrolom, kamo je krenula američka VII (pacifička) flota, u najtežoj pacifičkoj krizi između korejskog i vijetnamskog rata. Nakon razdoblja guomintangškoga bijelog terora do 1971, Tajvan je krenuo putem demokratizacije i pluralizma. Vidjeli smo kako je Kina zgazila demokraciju i pluralizam u Hong Kongu. Na Tajvanu su se prepali, ali se čini da ih to nije pokolebalo nego razjarilo, da se spremaju na otpor, politički i vojni.

U Evropi je helsinška Konferencija o evropskoj sigurnosti i suradnji utvrdila 1976 načelo da se granice uspostavljene nakon drugoga svjetskog rata ne pomiču, osim miroljubivim dragovoljnim dogovorom. Svejedno je Putinova Rusija to načelo prekršila grubo i arogantno. Za Aziju nije utvrđeno isto načelo, ali Povelja Ujedinjenih naroda zabranjuje agresiju i smatra ništetnima njezine rezultate. Ona se oslanja na načela o samoopredjeljenju, koje pučanstvo ima pravo izraziti slobodno, što je utvrđeno još za prvoga svjetskog rata i protokolirano kroz Wilsonovih 18 točaka. Također nerijetko kačenih mačku o rep. Glavni faktor “normalizacije” je mnogonacionalna Kina koja sebi ne želi dopustiti rizik “balkanizacije”. Tibet je pripojen Kini, kao njezina autonomna pokrajina, oružanom agresijom 1959, čime je svrgnuta dotadašnja autonomna tibetanska teokratska lamaistička vlast. Tibetu treba vratiti prethodnu samostalnost, te omogućiti da se o svome statusu i državnom uređenju izjasni tamošnje stanovništvo, bez utjecaja onih koji su useljeni poslije 1959 (tim više što hansko useljavanje ima elemente etničkog “čišćenja”, a onda i kulturocida).

Još je žešći pritisak Kine – kako smo predvidjeli u analizi objavljenoj 2016 – u njezinoj sjeverozapadnoj autonomnoj oblasti, koju iredentistička vlast zove Xinjiang, a u Evropi je bila poznata kao Istočni Turkestan, etnički prostor Ujgura, Uzbeka i još nekih uglavnom turkijskih naroda, izloženih procesu agresivne i nasilne hanizacije. U tom sklopu etnički izrazito hanski Tajvan logično vrijedi barem propagandne ofenzive, a možda i vojne. Tajvan (Formoza) bio je pokrajina Kine i prije pobjede nacionalno-socijalne revolucije 1949. Na njemu nije uspostavljena lokalna vlast, nego je na otoku nastavila vladati vlast Guomindanga, nacionalističke stranke koju je predvodio Chang Kai-shek, pošto je izgubila kontrolu nad ostatkom Kine. Ne može se poreći da se ta vlast ipak demokratizirala, te da je postigla zapravo zavidne ekonomske rezultate: ranih šezdesetih govorilo se o “tajvanskom čudu”, a otok se uvrstio u “četiri tigra” dalekoistočne privrede.

Tajvanska izvozno orijentirana privreda je u prvih dvadeset u svijetu, Tajvan je petnaesti u svijetu po društvenome brutoproizvodu po glavi stanovnika. Budući da nije priznat kao samostalna država, zadržao je diplomatske odnose samo sa 14 članica Ujedinjenih naroda, te sa Svetom Stolicom, ali s još mnogima održava odnose de facto, otvorivši predstavničke urede svoga glavnoga grada Taipeija.

Tajvanska perspektiva doimala se veoma različitom prije samo četvrt stoljeća. Bilo je to doba kada je kontinentalnom Kinom, koja se oporavljala od “Kulturne revolucije”, vladao pragmatični Deng Xiaoping, kada je Kina još bila ekonomski i tehnološki zaostala, kada joj je porto franco u Hong Kongu ekonomski odgovarao – ali postojao je i politički moment. Naime, NR Kina je, proglasivši u Hong Kongu politiku “jedan država – dva sustava”, računala da će tako uspjeti vratiti Tajvan pod svoj suverenitet. Tajvanski režim, koji je sebi pridržao naziv Republike Kine (ROC), izgubio je pravo na kinesko članstvo u Ujedinjenim narodima i na stalno mjesto u Sigurnosnom vijeću 1971, kada je tadašnji američki predsjednik Richard Nixon pristao da to mjesto preuzme Maov režim Narodne Republike Kine. U to doba generalissimus Chiang već je bio mrtav, njegov sin i nasljednik Chiang Ching-kuo umro je 1988.

Deng je u kineski državni kapitalizam unosio elemente zapadnog kapitalizma. Može se deducirati da je smatrao da će biti moguće spojiti kapitalizam Tajvana i Hong Konga, ekonomski razvijenih ali na manjim prostorima, s kineskim partijskim kapitalizmom, pod vodstvom nacionalne crvene oligarhije. USA su, u doba popuštanja s Pekingom, donijele 1979 Zakon o odnosima s Tajvanom koji kaže da bi ugroza društvenog i ekonomskog statusa tajvanskog stanovništva bila opasnost po Sjedinjene Države, obavezujući Predsjednika i Kongres na “odgovarajuće akcije”.

image
Tajvan je izložen i vremenskim neprilikama: zračna snimka prikazuje ribarske brodove u luci Nanfangao dok se približava tajfun In Fa sredinom srpnja
Sam Yeh/AFP

S druge strane, kineski Nacionalni narodni kongres jednoglasno je u ožujku 2005 usvojio zakon koji dopušta primjenu sile ako otok Tajvan proglasi državnu nezavisnost. Kina teži samo tome da bude ekonomska a ne vojna dominantna sila, ocjenjivao je tada američki poljski politolog i bivši predsjednički savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski. Kina se polomila da tu ulogu osvoji i da u njoj briljira već na Olimpijskim igrama 2008, te na Svjetskoj izložbi u Shanghaiju 2010, argumentirao je Brzezinski. On je podsjećao da je u 44 godine, koliko je dotad imala nuklearnu tehnologiju, Kina izgradila samo 24 rakete kadre stići do Amerike, te da njezina energetska bilanca ovisi o uvozu nafte koju kontrolira Washington. Ta analiza danas ne vrijedi ni papira na kojemu je tiskana. Kina je odlučila biti prva vojna sila svijeta, nafta više nije ograničavajući faktor itd. Ali Kina još nije spremna za sraz s Amerikancima i još neko doba neće biti.

Tajvan na uključenje u “jednu zemlju, dva sustava” nikada nije pristao, pa i zato što Sjedinjene Države nisu nikada ni pomislile da se odreknu geostrateške pozicije zajamčene njihovom vojnom nazočnošću na Formozi, koju Washington obilato snabdijeva vrhunskim naoružanjem. Ni na Tajvanu ne manjka čvrste ruke – predsjednica Tsai Ing-wen jamačno nije obrazac popustljivosti – ali se i u krizi oko covida-19 pokazalo da je tamošnji kineski sustav djelotvorniji od kontinentalnoga kineskoga, da je, ako ne bolji, a ono jamačno manje loš. Svejedno, sankcioniranje eventualne neovisnosti Tajvana značilo bi sankcionirati pravo na odcjepljenje pokrajina u kojima je na vlasti stranka u neslozi sa središnjom vlašću.

Rješenje bi trebalo naći demokratskim izborima u cijeloj Kini, iz čega bi bilo razvidno i samoopredjeljenje pučanstva, ne samo na Tajvanu, ali to zasad pripada u fantastiku, ne baš znanstvenu. Nije izgledno sve ni da se zmajevi, koji su se po legendi pretvorili u planine, ustanu i reknu svoju. Što mora prevladati: nacionalno pravo (na cjelovitost nacionalnog teritorija) ili ljudsko pravo na slobodu (na višestranačku demokraciju umjesto jednostranačke plutokracije)?

Pravičan odgovor je teško dati, ali praktičan odgovor je lako dobiti: referendumom tajvanskih stanovnika, jer sada, nakon 72 godine, prevladavaju generacije koje nisu primarno opterećene ideološki i koje su donekle amalgamirali potomke guomintanških prebjega s potomcima autohtonog pučanstva. Boji li se Taipei rezultata tog referenduma? Moguće je. U svakom slučaju, vidljivo je da kupuje vrijeme. Peking, pak, sve čvršće najavljuje da će Formozu zauzeti i vojnom silom, bude li trebalo. Računa da se Joe Biden (odnosno tko naslijedi Bidena) neće odvažiti na rat s kontinentalnom NR Kinom. Da američka nacija odbacuje mogućnost preuzimanja crnih vreća s poginulim mladićima. Ta je teza potvrđena u Afganistanu gdje su USA nakon dvodecenijske intervencije radije pristale prepustiti teren (i dosadašnje unutrašnje saveznike) talibanima nego nastaviti investirati ljudske živote i financijske resurse u rat koji ne mogu dobiti.

Koliko bi im svega toga – ponajprije vremena i mrtvaca – trebalo da pokore Kinu? Eto, tako računaju ne samo u Pekingu. Zapravo, u Washingtonu računaju da ista računica sprečava, barem zasad, pekinšku vlast da ne krene desantom na Tajvan. Kina demonstrira da je glavni cilj njezine vojne modernizacije i ekspanzije steći snage i vještine za osvajanje Tajvana. Stručnjaci kažu da bi prva faza bila usredotočeno raketno i avijacijsko bombardiranje vojnih pa civilnih ciljeva radi slamanja tajvanskog otpora i morala, prisiljavajući otok na kapitulaciju onako kako je MacArthur slomio Japan u kolovozu 1945, bez desanta i borbi na središnjim otocima Carstva. Ne bude li dosta, slijedi blokada otoka, zatim okršaji s američkim (i japanskim, i australskim?) pomorskim i zračnim jedinicama. U zadnju bi stigla invazija otoka i okupacija.

U svim tim fazama Kina bi insistirala da je Tajvan njezino unutrašnje pitanje, istodobno paralizirajući Sigurnosno vijeće UN u kojemu ima pravo veta kao jedna od pet diktatorskih velesila pobjednica u drugome svjetskom ratu. Što će presuditi? Posrijedi bi morala biti uobičajena analiza cost/benefit: koliko bi Kinu zapalo da osvoji Tajvan i što bi time zaradila osim još jedne ili dvije linije odlikovanja na prsima svojih maršala? Je li taj uspjeh vrijedan truda i troška? Ako bi akcija na Tajvanu potrajala dulje, Kineska komunistička partija mogla bi sa sigurnošću riskirati nezadovoljstvo i nerede u svojim najnapučenijim centrima, počev od Shanghaija i Pekinga. Treba li joj još jedan Tiananmen, znamo li da joj tamošnje gaženje prosvjednikâ tenkovima 1989 još izlazi na nos? I u najcrnjim diktaturama narodne mase bile su uglavnom tihe i zadovoljne sve vrijeme dok je njihov standard rastao i dok im djecu nisu vraćali pobijenu na bojišnici, odnosno dok njima nisu počele padati bombe po nastambama i po glavi stanovnika. Sukobe li se USA i Kina pitanje je ne tko će prevladati, nego tko će dulje držati pod kontrolom gnjev svoga domaćeg pučanstva. A u tom slučaju, tkogod da pobijedi, osvojio je Pirovu pobjedu.

Također, kakav god sporazum o eventualnom primirju bio sklopljen, ne znači da će on napetosti zaustaviti, nego da će ih proizvoditi sve dalje i sve dulje. Tko ne vjeruje, neka pogleda Bosnu, primirenu u Daytonu, pomirenu nikada, ili – puno bliže Tajvanu – Koreju, razderanu i barem napola nesretnu evo punu 71 godinu, bez perspektive mirnog ujedinjenja, sve da im se ondje rodi neki Kohl.

Ni Xi nije još ultimativno zadao datum za ponovno sjedinjenje Tajvana s Kinom – ali je jasno stavio na znanje svemu svijetu da je njegova politika drukčija i od samo verbalnih prijetnji kad su na vlasti u Pekingu bili Mao i, osobito, Lin Biao, a još više od Dengova lukavog pragmatizma. Za Xija je status quo, rekao je preklani, “korijenski razlog nestabilnosti u Tjesnacu” (koji dijeli maticu Kinu od Tajvana) i najavio da to “ne može trajati iz naraštaja u naraštaj”. Kini on hoće biti Kohl. Nemilosrdnost koju je pokazao spram Hong Konga ili spram ujgurskih glava ne obećava dobro. Prevlada li ga manija veličine, bit će belaja, a on se neće zadržati samo u Tajvanskom prolazu.

Peking sve intenzivnije čačka mečku. Samo u lanjskoj godini Kina je poslala avione čak 380 puta u “izviđanje” u tajvansku zonu zračne obrambene identifikacije. Dosad je sve prošlo glatko – ali logika banalnih prometnih nesreća kaže da je incident vazda moguć, pa i kada se pazi. A Kina ne pazi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 00:33