UMIRE LI GLOBALIZACIJA?

Svijet traži novi model: Počinje blokovska podjela, a ekonomske posljedice bit će goleme

Kako su u tri godine pandemija i invazija zaustavile proces koji je trajao trideset godina

Donald Trump, Vladimir Putin i Xi Jinping, Emmanuel Macron

 AFP/Profimedia

Tri poruke koje ukazuju na promjenu svijeta kakav poznajemo – Kristalina Georgieva, direktorica MMF-a, prošli tjedan u Davosu: “Stigao je kraj globalizacije kakvu poznajemo”, Janet Yellen, američka ministrica financija: “Ne smijemo dopustiti zemljama da iskoriste svoju tržišnu poziciju u ključnim sirovinama, tehnologijama ili proizvodima kako bi imale moć narušiti našu ekonomiju”, i na kraju naslov u Jutarnjem listu 27. svibnja: “Kina uzvraća udarac, Peking sprema odgovor ‘krvavom’ Zapadu, uključit će više od pola svjetske populacije”.

Tijekom posljednja dva desetljeća dva su trenda nagrizla globalizaciju. Prvo su populisti i nacionalisti zapadnih država obnovili prepreke slobodnoj trgovini, ulaganjima, imigraciji i širenju ideja, osobito u Sjedinjenim Državama, a onda je međunarodnom gospodarskom sustavu stigao “izazov Pekinga”. Strm rast Kine potaknuo je Zapad da podigne prepreke ekonomskoj integraciji Kine. Ruska invazija na Ukrajinu i rezultirajuće sankcije sada će ovu koroziju još više pogoršati.

Neočekivano složan odgovor demokratskog svijeta na agresiju Moskve i ratne zločine u Ukrajini ispravan je, i etički i sigurnosno. U ovom trenutku to je važnije od ekonomske učinkovitosti. Ali takve akcije uvijek dolaze uz negativne ekonomske posljedice, a te posljedice zagrist će svijet dublje od kaznom uzrokovanog financijskog kolapsa Rusije. Te promjene će biti trajne i teško ih je smatrati pozitivnima.

image

Janet Yellen

Ina Fassbender/Afp

Samuel Huntington u svojem “Sukobu civilizacija”, koji je kontrastrujaškom nekorektnošću uzburkao javnost prvo kao članak 1993., a još više kad je 1996. narastao u knjigu, u uvodu citira Henryja Kissingera: “Međunarodni sustav 21. stoljeća sadržavat će najmanje šest velikih sila – Sjedinjene Države, Europu, Kinu, Japan, Rusiju i vjerojatno Indiju – kao i mnoštvo srednjih i manjih zemalja.” Kissingerovih šest velikih sila, pisao je Huntington, potječu iz pet vrlo različitih civilizacija, a osim toga postoje važne islamske države čije strateške lokacije, velika populacija i naftni resursi čine te zemlje utjecajnima u svjetskim poslovima. “U ovom novom svijetu lokalna politika je politika etničke pripadnosti; globalna politika je politika civilizacija. Rivalstvo supersila zamijenjeno je sukobom civilizacija.”

Godinu dana prije Huntingtonova članka u magazinu Foreign Affairs, Francis Fukuyama objavio je “Kraj povijesti”, koji je u globaliziranom liberalnodemokratskom svijetu vidio konačni cilj ljudske civilizacije. Kada je “Sukob civilizacija” objavljen kao knjiga, Thomas Friedman već je pripremao materijale za “Lexus i maslinu”, vjerojatno najcitiraniji panegirik globalizaciji.

Danas, na kraju svibnja 2022., čini se vjerojatnim da će se svijet doista podijeliti u blokove – jedan orijentiran na Kinu i jedan oko Sjedinjenih Država, s Europskom unijom uglavnom, ali ne u potpunosti u američkom taboru – od kojih se svaki pokušava izolirati, a zatim umanjiti utjecaj drugoga. Ova podjela je amerikocentrična, bez Afrike, kao potencijalno buduće “globalne Kine”, bez definirane pozicije Japana (koji, kao ni EU, ne mora nužno ići s SAD-om), bez Južne Koreje i Australije, sa slabom percepcijom Europe, bez razmatranja što će se događati s Mađarskom, Poljskom, Ukrajinom i zapadnim Balkanom. U svakom slučaju, ekonomske posljedice za svijet bit će goleme, a na kreatorima politike je da ih prepoznaju i nadoknade štetu koliko god je to moguće.

image

Kristalina Georgieva

Fabrice Coffrini/Afp

Šteta koju sankcije nanose ruskom gospodarstvu i znatni troškovi za središnju Europu ako Rusija prekine pristup prirodnom plinu i nafti mogu natjerati vlade da se oslone na sebe i da se odvoje od međusobnih ekonomskih veza. Sankcijama izazvana ekonomska kontrakcija Rusije pokazuje koliko je teško državama napredovati bez ekonomske međuovisnosti. Zapravo, baš su raniji pokušaji Rusije da postane ekonomski neovisna povećali vjerojatnost nametanja novih sankcija, jer Zapad nije morao značajno riskirati da ih uvede. To, međutim, neće spriječiti mnoge vlade da svoje države pokušaju povući u političku osamu, u potrazi za zaklonom od globalizirane ekonomije. Mađarska pod Viktorom Orbánom vjerojatno je najbolji primjer takve politike.

Sankcije uvedene Rusiji učinkovite su samo zato što se međunarodni savez koji ih je uveo pokazao širok i ustrajan. Zamrzavanje rezervi ruske središnje banke učinkovito je samo ako je u to uključena većina svjetskog financijskog sustava. Ključ je u savezu, ne u financijama. Danas antiruski savez uključuje sve vodeće svjetske financijske institucije, osim kineskih banaka, a budući da kineske banke ne žele biti isključene iz svjetskog sustava, financijske sankcije neće dovesti do temeljnih promjena u svjetskom monetarnom ili financijskom poretku.

U vrijeme kada se svijet oporavljao od velike financijske krize, a Hrvatska pripremala za zadnje korake prije ulaska u EU, na terasi zagrebačkog hotela Esplanade škotsko-američki povjesničar Niall Ferguson tumačio mi je svoju fokusiranost prema Kini: “Oni bi uistinu mogli učiniti veliku promjenu. To je od početka možda najteže predvidiva točka u krizi – hoće li doći do velike kineske intervencije. Jer, pojavi li se Kina kao deus ex machina, to će biti snažna simbolika novog svjetskog poretka. Oni mogu riješiti problem ili barem stabilizirati situaciju.” Kina tada nije intervenirala, ali sada su stvari drukčije, jer osim podrške Rusiji u pitanju su i kineski politički interesi. Možda je sada prilika da se zagrabi prema Tajvanu.

image

Vladimir Putin i Xi Jinping

/Eyepress Via Afp

Kineski juan bi lako mogao postati rezervna valuta za male azijske ekonomije, ali i za samoizolirane zemlje drugdje, ako ostanu bez alternative. Učinak takvog juana na kinesku ekonomiju, međutim, ne bi bio značajan, a takva monetarna politika mogla bi rezultirati neželjenim povezivanjem kineskog financijskog sustava s financijskim nestabilnostima drugih država.

Američki ekonomist Adam Posen u jednom od članaka u seriji onih koji pokušavaju predvidjeti novu postglobalizacijsku podjelu svijeta piše o monetarnim savezima, pa zaključuje kako tečajne veze u pravilu slijede vojne saveze. Svijet je to vidio u postkolonijalnoj Africi, u prevrtljivoj Latinskoj Americi i u Južnoj Aziji, tijekom i nakon Hladnog rata, kada su vlade mijenjale fokus svojih tečajnih ciljeva ili valutnih veza slijedeći promjene odnosa između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država. Iako to može značiti da neke zemlje prelaze i izlaze iz zona eura i dolara, to neće stvoriti alternativnu valutu koja je privlačna pod vlastitim uvjetima. Invazija i sankcije, dakle, neće rezultirati ogromnim financijskim promjenama u globalnoj ekonomiji. Ali oni će ubrzati koroziju globalizacije koja je već u tijeku.

Veći i za globalizirani sustav pogubniji je utjecaj u vrijeme pandemije poremećenih lanaca opskrbe koji su nametanjem novih sankcija Rusiji postali još zakrčeniji (stare sankcije, iako značajno neutralizirane, postoje još od okupacije Krima 2014.) Trenutno većina industrijskih tvrtki i trgovaca ključne sirovine ili proizvode spremne za trgovanje dobiva s jedne ili nekoliko odvojenih globalnih adresa. Tako organizirani, globalizirani lanci opskrbe temelje se na jasnoj ekonomskoj logici, gdje malo toga ostane kao višak. Poticanjem tvrtki i tvornica da se specijaliziraju, biznisi nisu samo uštedjeli na troškovima nego su i povećali opseg proizvodnje, a svatko je sebi omogućio lokalne marketinške i informacijske prednosti. Danas, s obzirom na trenutnu geopolitičku i pandemijsku stvarnost, ovako koncipirani globalni nabavni lanci više nisu vrijedni rizika ovisnosti o pojedinim točkama zagušenja, pogotovo ako su te točke u politički nestabilnim ili nepouzdanim zemljama.

image

Donald Trump

Chet Strange/Afp

Multinacionalne tvrtke, uz poticaj vlada, racionalno će se osigurati od problema izgradnjom rezervnih točki za opskrbu na sigurnijim lokacijama. Kao i svaki oblik osiguranja, to će ih tek djelomično zaštititi od rizika. Rezultat: paralelno sa smanjivanjem suradnje svjetska ekonomija će rasti po nižim stopama i uz manje inovacija.

Tri krize u nizu, prvo velika, globalna financijska, onda pandemija i sada globalnom miru prijeteći rat u Ukrajini potaknule su Europsku uniju da pokuša snažnije ujediniti ekonomske politike. Bruxelles sada ulaže zajednička sredstva kako bi podijelio financijski teret priljeva ukrajinskih izbjeglica. Za plaćanje ovih mjera izdaju se europske obveznice, a ne stvaraju se novi dugovi pojedinih država članica.

Iako se o tome još raspravlja, realno je očekivati da će Europska unija ili eurozona češće sudjelovati na međunarodnom tržištu duga. Ruski rat u Ukrajini osvijestio je činjenicu da smo se, barem privremeno, vratili u svijet niskih prinosa. S druge strane, investitori za svoj novac traže zone sigurnosti. Stvaranjem sigurnijeg okruženja, EU i eurozona, poboljšavajući unutarnju financijsku stabilnost, mogu omogućiti uštede onima nesklonima riziku.

Čvršće jedinstvo EU stvara nove prilike za rast. Na inicijativu novog njemačkog kancelara Olafa Scholza, koji se bori za svoju poziciju nakon dugog i dominirajućeg mandata Angele Merkel, članice EU sada se obavezuju na višegodišnje povećanje izdataka za obranu i veća javna ulaganja u brzo smanjenje ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima i drugim sirovinama. Obje ove investicije, piše Posen, doprinijet će okončanju europskog jahanja na valovima rasta u SAD-u i Kini. To će globalnom gospodarstvu dati još jedan pogonski motor i pomoći će uravnotežiti uspone i padove ekonomskih ciklusa, stabilizirajući svijet protiv recesije.

Nedavno su europski čelnici na poticaj talijanskog premijera Marija Draghija otišli još dalje odlukom da rusku invaziju na Ukrajinu pokušaju iskoristiti za promicanje veće europske integracije. Bivši talijanski premijer Enrico Letta, čelnik Demokratske stranke, predložio je plan za djelomično federalnu Europu u kojoj bi “savezni dio” pokrivao vanjske poslove, pitanja azilanata, energetike, obrane te socijalnu i zdravstvenu politiku. U federalnoj jezgri Europe, nijedna država članica ne bi imala pravo veta. U drugim područjima politike, države članice mogle bi se pridružiti “koalicijama zainteresiranih” ili zadržati pravo veta.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron, u značajnom proširenju svog proeuropskog pristupa, zagovara važnost širenja EU i za to sugerira poseban model pripreme stvaranjem zasebne političke cjeline u kojoj bi se, kao kandidati za članstvo u EU, uz Ukrajinu (koja će članstvo čekati desetak godina), našle Moldavija i Gruzija, kao i države zapadnog Balkana. Trebat će vremena da se razrade detalji, ali zasad se čini se da se Europa kreće u pravom smjeru.

image

Emmanuel Macron

Julien De Rosa/Afp

Prošle godine, kada su stigla prva cjepiva protiv kovida, povjesničar sa sveučilišta Princeton Harold James je u članku za Foreign Affairs (matičnoj publikaciji globalizirane znanstvene elite, tu su pisali i Stiglitz i Huntington i Fukuyama i Posen) predvidio da će se globalna ekonomija brzo vratiti na staro i najavio novo zlatno doba globalizacije. To se nije dogodilo. Umjesto toga, danas geopolitički sporovi povećavaju nestašice uzrokovane pandemijom koja još nije završila, a problemi s opskrbom izazvali su sveopću nervozu i strah od budućnosti. Takva, inducirana tjeskoba, pretočena u politiku, potaknula je uvjerenje da zemlje moraju biti samodostatne. Analitičari i kreatori politika sada se zalažu za autarkiju ili zamišljaju podjelu svijeta na konkurentske blokove. Oni u međusobnoj povezanosti globalizacijskog razdoblja vide opasnu ranjivost, jer male zemlje “podvrgava moćima i silama izvan nacionalne kontrole”. Ali autarkičan svijet također ima granice.

James najbliže povijesne paralele poremećajima lanaca opskrbe pronalazi u opetovanom iskustvu država s prijašnjim velikim ratovima. Njegov je zaključak da “postoji međusobni odnos između ratova i opsesije o zaštiti opskrbnih lanaca, pri čemu čelnici misle da se lanci opskrbe mogu osigurati ratovima i upuštaju se u ratove kako bi zaštitili svoje zalihe”. Takav slijed misli temelj je procvatu populističkih, “antiglobalizacijskih”, političkih modela.

Sve to započelo je prije Putinova rata u Ukrajini, pa i prije pandemije. Globalizacija je izgubila sjaj prvo u bogatim zemljama, među slabo plaćenim niskokvalificiranim radnicima. Istraživački trojac s washingtonskog sveučilišta Georgetown (Niccolo Bonifai, Irfan Nooruddin i Nita Rudra) prošle je godine objavio da je u razdoblju od 2002. do 2018. godine podrška slobodnoj trgovini značajno pala u Japanu, SAD-u i mnogim europskim zemljama, što je uglavnom potaknuto sve većom nejednakošću među društvenim slojevima. Ankete su pokazale da je među niskokvalificiranim radnicima u Italiji otpor slobodnoj trgovini tijekom tog razdoblja porastao s devet na 28 posto, dok se u Francuskoj utrostručio. U Japanu i SAD-u ukupna podrška slobodnoj trgovini pala je za više od deset postotnih bodova.

Stvarnost se, međutim, često razlikuje od percepcije. Bez obzira na to što Donald Trump, Marine Le Pen i drugi populisti mogu tvrditi, a ankete pokazuju da im se vjeruje, radnici u bogatim gospodarstvima zapravo imaju koristi od globaliziranih tržišta. Povećanjem zaposlenosti i plaća u proizvodnji tijekom posljednjih osam desetljeća trgovina je potaknula uspon Amerike do globalne hegemonije i omogućila europskim državama da obnove svoja gospodarstva nakon dva svjetska rata. Unatoč neuspjehu u široj distribuciji bogatstva (što jest problem), politike koje favoriziraju trgovinu i međunarodna ulaganja pomažu siromašnijim zemljama da uspostave srednju klasu i ojačaju domaća gospodarstva.

image

Marine Le Pen

Nicolas Tucat/Afp

Pozadina razočaranja u globalizaciju jasna je svakome tko je čitao o danas mrtvim, a nekad visoko proizvodnim gradovima u SAD-u (Detroit je vjerojatno najpoznatiji). Nije zato neobično da su velike antiglobalističke prosvjede u Seattleu (1999.), Pragu (2000.) i Genovi (2001. i 2008.) logistički i financijski u značajnoj mjeri bili poduprli industrijski sindikati iz razvijenih zemalja. Friedman je “Lexus i maslinu” objavio 1999., globalizacija je već imala ljute neprijatelje. Pitanje je može li se stvar popraviti.

Ništa neće biti lako. Globalno demokratsko nazadovanje rezultat je činjenice da se sve veći broj političara više ne može smatrati odgovornima javnosti, a mnogi svjetski čelnici nisu zainteresirani za pomoć siromašnima, čak ni unutar vlastitih država. Mnoge zemlje kontroliraju elite koje aktivno redistribuiraju bogatstvo prema već obogaćenom sloju građana, puneći usput i vlastite džepove i džepove svojih prijatelja.

Budućnost globalizacije mogla bi se svesti na to jesu li lideri sposobni prepoznati posljedice neuspjeha i prihvatiti nužnost djelovanja kako bi se te posljedice omekšale. “Popravljanje globalizacije” traži međunarodnu suradnju; zahtijeva da se zemlje posvete gospodarskim reformama i javnim ulaganjima, čak i po cijenu gubitka stečenih prava. U suprotnom bi se desetljeća ekonomskog rasta mogla istopiti, jer milijarde najsiromašnijih građana svijeta gledaju kako njihovi snovi o prosperitetu nestaju.

Ako globalizacija nestaje kada je riječ o ekonomiji, čini se da jača kada je riječ o ideologijama, kako na ljevici, gdje ju je, na obje strane Atlantika, pogurao kružok oko francuskog enfant terriblea Thomasa Pikettyja (koji je stare ideje “vječno najboljeg alternativca”, vermontskog socijalista Bernieja Sandersa, znanstveno-statističkom podlogom učinio pitkijima Amerikancima), tako i na desnici, gdje su političari poput Trumpa, Marine Le Pen, Orbána, braće Kaczynski u Poljskoj i, na kraju, ratu okrenutog Putina, poveli oštru borbu protiv globaliziranog svijeta.

Globalizacija, barem u dosadašnjem obliku koji je potrajao trideset godina, ugašena je. Raspao se model u kojem je cijeli zapadni svijet bio oslonjen na Kinu kao planetarnu industrijsku zonu, a EU i na Rusiju kao nepresušan i siguran izvor jeftine energije. I Kina i Rusija ubuduće mogu Europi i Americi biti samo partneri, ali više neće biti sukreator zapadnoga svijeta, njegove ekonomije i sigurnosti. Svijet traži novi model, vjerojatno blokovski, poželjno s mekšim granicama od svijeta prije pada Zida 1989.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. lipanj 2022 18:58