Recep Tayyip Erdoğan (66), predsjednik Turske Republike od 2014, ali njezin neosporni politički vođa barem od 2003 kada je prvi put postao premijer, više je nego tipičan primjerak suvremenih autoritarnih lidera u iliberalnim demokracijama (kako ih je precizno nazvao njegov madžarski parnjak Viktor Orbán), sklonih populističkom pozivanju na narod, pučanstvo, ljude, a istodobno angažiranih u gaženju nezavisnosti sudstva, proganjanju političkih suparnika, satiranju neovisnog novinstva, te krajnjem nehaju za mnoga pojedinačna i većinu manjinskih ljudskih prava, ako su iole u neskladu s trenutnim taktičkim ili dugoročnim strateškim vođinim ciljem.
Zašto su takvi danas takoreći svugdje oko nas, bez obzira na to jesu li pod reflektorima (poput Borisa Johnsona) ili u dubokoj sjeni (poput Lecha Kaczyńskoga)?
Funkcioniraju kao zaraza: emuliraju jedan drugoga (npr. Jair Bolsonaro Donalda Trumpa), ali uspjeh emulacije ovisi manje od karaktera pojedinog vođe, a više od socioekonomskih uvjeta (Adolf Hitler je Benita Mussolinija emulirao, ali ga je nadmašio i podložio, pa i zato što je Njemačka bila jača, a lakše ju je disciplinirati).
Tipično je za takve vođe da rastu iz krize ili na njoj jašu, razjarujući strahove (ponajprije od „drugoga, drugačijega“, zlorabeći pritom parolu o obrani religije odnosno tradicije, nudeći tribalizam umjesto ikakva liberalizma, egoizam grupe umjesto solidarnosti.
To se savršeno zrcali na onoj masi ljudske bijede koja se valja migrantskim blatištima, sada kada je tribalizam toliko ojačao da i Vatikan stišava Isusove citate prikladne migraciji, a fotografija svježe utopljena djeteta ne dobiva prostor ni u dnu 54 stranice, kamoli naslovnu, kao ne tako davno mali Aylin Kurdi.
Tipično je, također, da je njihovo uporište jače na periferiji i na selu nego u urbaniziranim sredinama, da ih u većem postotku biraju manje obrazovani ljudi.
Ideološka boja pritom zna biti korisna, ali nije presudna: taj tip političara vješt je i lijevoj i desnoj frazi, i domoljubnoj a i socijalnoj paroli, pod uvjetom da funkcionira u privlačenju podrške i u eventualnom predbacivanju krivice na druge (npr. „vanjske i unutrašnje neprijatelje“, „narodne izdajice“, neprijatelje svega što je… [unijeti posvojni pridjev izveden iz naziva nacije, na primjer „tungusko“], „smušenjake“ i „jalnuše“, spremne udružiti se „ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima“ – da citiramo dvojicu koje smo imali prilike slušati ukupno 55 od posljednjih 75 godina).
Komunikacijski mehanizam je, naime, uvijek isti, a i cilj je isti: vlast.
Pritom su iskreno uvjereni u vlastitu srođenost s nacijom, u svoju bogomdanost, za što nalaze potvrdu u ovacijama i inim izrazima narodnog oduševljenja (koje također obično nije hinjeno, kako pokazuju i glasanja, manje ili više poticana, ne samo klijentelizmom spram „naših“).
Takvi vođe se mogu međusobno mrziti u ime svojih nacija, ne samo međusobno disparatni, poput Madura i Trumpa, nego i međusobno slični, poput baš Erdoğana i njegova ruskog brata Vladimira Putina. Mogu se međusobno dogovarati znajući da dogovor vrijedi i traje koliko i privid zajedničkog interesa (eto Münchenskog sporazuma 1938, ili pakta Molotov-Ribbentrop 1939), mogu ratovati pa se miriti… Sve ostaje u sjeni ili na pejzažnoj podlozi hipertrofiranog ega takvih vođa, koji odlaze ili ubijeni, ili iskreno ožaljeni.
Samo iznimni među njima znaju vlastitu slabost pretočiti u snagu, okupiti saveznike koji nisu podložnici, biti lideri i gdje ne raspolažu aparatom represije. Oni lošiji, umjesto toga, ucjenjuju i svojim slabostima, prijeteći da će u ponor sa sobom povući i druge, kako čini i Erdoğan s emigrantima.
Nije posve izvjesno ači li se Erdoğan od straha ili od iskrenog uvjerenja da je u pravu i najjači, pa se sa svima kači.
Najmanje je čudo što se Sjedinjenim Državama Amerike zakačio zbog sirijskih Kurda, pa je uspio potjerati američku vojsku iz dijelova sjeverne Sirije (gdje su se, srećom po Kurde, ubacile postrojbe sirijske vojske).
Protiv Putina je gotovo u otvorenom ratu u Idlibu na sjeveru Sirije. Tu su mu Rusi pobili vojnike koji su krenuli na Kurde, poručivši tako da Siriju smatraju svojom bazom i da nisu popustljivi poput Trumpove Amerike.
Posljednji koji je imao petlje zaratiti gotovo protiv sviju, i na Istoku i na Zapadu, skončao je ubivši se u svom bunkeru u Berlinu. Odakle Erdoğanu tolika smjelost?
Teško je reći. Njegovo ponašanje izmiče logici razbora.
Nema dvojbe da ima maniju veličine. Sagradio je sebi u Ankari Predsjedničku palaču kakve se ne bi postidio no ni Nicolae Ceauşescu, prostraniju od Versaillesa, kičastiju od Topkapija (sultanske palače s pozlaćenim radijatorima).
Cijeli tekst možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
