Tajan porijekla Maksa Vanke

Da su se okolnosti oko rođenja hrvatskog slikara Maksimilijana Vanke drukčije posložile, možda bi povijest Europe i ratova na ovim prostorima sasvim drugačije izgledala. U “Enciklopediji”, slikarevoj službenoj biografiji, ima podataka o njegovu djelu, no o njegovu porijeklu već se desetljećima spominju tek nejasne naznake, uglavnom prekrivene šutnjom. Tamo, tako, piše da je rođen u Zagrebu 11. svibnja 1889. godine, kao izvanbračno dijete visokog člana Habsburškog dvora i moravske barunice koja je u visokoj trudnoći došla u Zagreb, da bi u Hrvatskoj, u nepoznatoj sredini, rodila dijete za koje se nije smjelo znati.

Prema podacima iz matične knjige rođenih u župi Svetoga Marka u Zagrebu, dječak Maksimilijan Josip nezakonito je dijete majke Katarine s boravištem u Moravskoj. Krstio ga je duhovnik Marko Belavić, a kumovala primalja Marija Salvari. Za majku je napisano da je posjednica, a o ocu nema nikakvih podataka.

Odmah nakon rođenja, kao novorođenče staro pet dana, predan je u selo Kupljenovo ženi Dori Jug koja ga je dojila i othranila uz nekoliko svoje djece i koja ga je zavoljela kao da je njezin sin. Dora je preko "posrednika" u Zagrebu dobivala novac za Vankino školovanje, a u dom Dore Jug stigla je i posebna krava koja je davala mlijeko da bi se prehranili. Dora je Maksu bila majka više nego plemkinja koja ga je rodila i on ju je zavolio jednako kao što je zavolio Zagorje, gdje je u Pušći krenuo u pučku školu i dobio nadimak “Vanka”.

U dvorcu Kad je Maksu bilo deset godina, njegov djed po majci, austrijski plemić, koji je u međuvremenu doznao za njegovo postojanje, dolazi u Pušću Kupljenovo i uzima ga iz Dorina okrilja. Uz pomoć povjerljivih posrednika nastanio ga je u jednom dvorcu u Hrvatskoj, gdje je dječak živio pod vodstvom profesionalnih učitelja i ne znajući, kao ni plaćeni učitelji i svi s kojima je dolazio u doticaj, tko je on zapravo.

Nakon preseljenja u dvorac Maks više nikad nije vidio djeda jer je ubrzo nakon toga umro, no tijekom mladosti uvijek je imao dovoljno novca za sve svoje potrebe. Već u dobi od petnaest godina odlučio je postati umjetnik pa je krenuo u Školu za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, koju je završio kao đak Bele Čikoša Sesije.

Mnoga saznanja o Vanki, kao i njegovu biografiju, zabilježit će slovenski pisac, publicist i prevoditelj Louis Adamič u knjigama "Moj prijatelj Vanka" i "Zipka života - priča o porijeklu jednog čovjeka". Njih su dvojica kroz susrete u Hrvatskoj, a i kasnije, nakon Maksova preseljenja u Ameriku gdje je Adamič živio, postali bliski prijatelji. "U šetnji ulicama ili u vožnji kroz seoske predjele Maks i ja smo razgovarali i ja sam malo-pomalo od njega doznao cijelu njegovu priču."

Krenimo redom. Maksov djed po majci, grof Yaromir von Studenitz, bio je jedan od najbogatijih ljudi u dvojnoj monarhiji, a obiteljsko ime potječe još iz četrnaestog stoljeća. Von Studenitz je još kao mladić izdvajao goleme svote za medicinska istraživanja, a pomagao je desecima siromašnih studenata na sveučilištima u Beču, Pragu, Krakovu i Varšavi. Njegova je najveća strast bila arheologija te je financirao i osobno nadgledao iskapanja u Egiptu, Makedoniji, Maloj Aziji, Meksiku i drugdje. Prema kazivanjima suvremenika, Adamič ga opisuje kao šarmantnog i iznimno obrazovanog, a posjedovao je najveću privatnu knjižnicu u Srednjoj Europi.

"Govorio je šest stranih jezika, a imao je slobodouman, znanstveno-povijesno-filozofski nazor s izrazito snažno istaknutom crtom nihilizma te osjećaj za humor", prepričava Adamič u svojoj knjizi Vankina kazivanja. "Nije odobravao postojeći društveni poredak u Austriji, iako je bio jedan od njegovih uživatelja. Nezavisan i nekonvencionalan, zadržao je onaj pritajeni prijezir prema ponašanju plemstva u Austro-Ugarskoj... Uglavnom se držao podalje od formalnih balova, gozbi, lova...."

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA