Tajanstveni kralj uličnog arta

Street art u svijetu umjetosti danas je mnogo više od onoga za što se ulične grafite donedavno smatralo, definitivno preuzima svjetske galerije, a brojni autori izrasli su u majstore suvremene umjetnosti te su dobrano zakoračili u kulturni mainstream. Zagrepčanin Puma 34 ulični je umjetnik koji osvaja galerije, mladi autor iznimno vrijedan pažnje, kako zbog svoje kreativnosti i originalosti tako i zbog hiperprodukcije.

Centar Zagreba svojevrsna je Pumina galerija radova, izloženih od Medulićeve ulice, Mesničke, Kačićeve, Klaićeve, do SC-a, Medike, Maksimira, tramvajskih stajališta, kontejnera za smeće. Iako su mu tek 23 godine, iza Pume 34 (Filjio je njegovo prvo umjetničko ime) stoji više od 10.000 radova.

"Zabranjena" umjetnost

Mnogi će reći: “Pa, on je hrvatski Banksy”, nepoznato lice iza poznatih djela, također ulični umjetnik koji je poharao svijet galerija i kolekcinara. Ali, dok se Banksy služi klasičnim sprejevima, Puma 34 i njegova ekipa okrenuti su štenclima (novoj pošasti ulične umjetnosti, papirnatim modelima po kojima se nanosi boja), kolažima, printovima koje lijepe na pročelja zgrada. Svojim su izričajem na neki način primitivizirali grafite, raniji Pumini radovi su poput likova iz pećine, a oni noviji šaljivo su bizarni.

Svijetu ulične umjetnosti Puma 34 dao je osobni pečat. Njegovi su radovi svojevrsni protest viđenome, težnja iznalaženju novih umjetničkih izričaja… Puma 34 zapravo je pripadnik nove vrlo kreativne generacije koja vuče korijene od kraja 90-ih, od skatera i grafitera Lunara i drugih s jedne strane i ekipe oko Močvare, Attacka i konačno Krivog puta s druge strane.

Tipičan za uličnog umjetnika način je prezentacije Pume 34 i njegovo skrivanje od javnosti, pa tako tijekom intervjua u nekim trenucima nismo bili sigurni je li Puma 34 jedna osoba ili tim. Anonimnost je poželjna i zato što je pisanje i lijepljenje po fasadama zabranjeno. Ipak, umjetnika se može sresti na samostalnim izložbama, kao i na onoj, nedavno održanoj, tijekom Filmskog festivala u Motvunu. Puma 34 je apsolvent Akademije likovnih umjetnosti, a završio je Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu.

Ulična laž

Kako je sve počelo, odakle strast za umjetnošću?

- Sve je počelo u osnovnoj školi kad sam se penjao na vrh nedovršene dvorane za košarku i gotovo pao. Zacrnilo mi se pred očima i zujalo mi u ušima. To zujanje nikad nije stalo, ali se s godinama pretvorilo u artikulirani glas koji mi stalno govori: ZZZZZ… To je tajna cijelog mog arta.

Što je za vas ulična umjetnost?

- Umjetnost je laž, a ulična umjetnost je ulična laž. Osobno preferiram uličnu laž jer je ne moraš nositi doma.

Zašto vam je prvo ime bilo Filjio, a sad je Puma 34?

- Od 7. sam se razreda kontinuirano bavio crtanjem grafita. Unutar graffiti kulture normalno je da umjetnik uzima novo ime koje će koristiti kao potpis ili tag. Prešavši s grafita na, nazovimo to, street art, zadržao sam dio te tradicije. Filjio je bilo ime koje mi se činilo dovoljno posebnim. Vizualni identitet koji sam dobio s Filjiom počeo me opterećivati jer je bio previše definiran (tada su mi napeti bili pećinski crteži i, nazovimo to, enformel utjecaji) te je promjena bila nužna. Puma ja nadimak koji sam dobio na faksu na tulumu, kada smo se u klasi krstili najglupljim nadimcima, 34 je dodatak koji opet vuče porijeklo iz graffiti kulture, gdje su prvi autori grafita uz tag dodavali broj ulice u kojoj žive.

Kada ste prvi put nešto nacrtali na zidu?

- Prvi crtež na zidu napravio sam vjerojatno u ranom djetinjstvu. Sjećam se da je bio u kuhinji na zidu, te da je izazvao negodovanje roditelja. Mislim da je to bio crtež golubice jer mi je otac bio osrednji slikar golubova. Zahvaljujući njemu, koji je prepoznao moj talent, imao sam svoj atelje već s 15 godina.

Jesu li slike koje viđamo po gradu kolaži, i kako oni nastaju?

- To su hologrami koje sam dao izraditi u Veneciji za svojeg posjeta Pinotovoj kolekciji. Imao sam sreće sresti tog poznatog kolekcionara koji je pokazao interes za moj rad i napravio narudžbu za omanju sliku. Kao skice za taj rad odmah sam dao izraditi 20-ak holograma koje sam zatim rezao na manje komade i kombinirao u kompozicije te lijepio po gradu. U biti, to su sve dijelovi istraživanja na temu Posljednjeg suda koju mi je Pinot zadao. U zadnje vrijeme to su većinom kolaži, iako i dalje crtam pastelama, te lijepim printeve i grafike. Kolaži nestaju spontano, bez skice ili plana, jednostavno kopam po starom papiru i uzimam novine koje mi se učine atraktivnima. Priču radim iz postojećih elemenata, koje kombiniram s nekom vrstom dnevničkog zapisa, markirajući određeno raspoloženje u datom trenutku. Vrlo mi je važno gdje ću zalijepiti rad, tražim mjesta koja će upotpuniti priču koju nastojim ispričati svojim radom. Često se događa da s gotovim radom hodam po par sati gradom u potrazi za idealnim mjestom…

Superseksi kolekcija

Gdje nalazite sve one žene kojima obiluju vaši kolaži?

- U jednom suludom ranojutarnjem šopingu na Hreliću postao sam vlasnik 230 Erotika iz 80-ih. To je moja superseksi kolekcija na koju sam iznimno ponosan. Tu i tamo žrtvujem koju u više svrhe vrhunskog arta.

Vaši su radovi i fotokopije... Čime se sve služite u radu, rabite li i printer?

- Najčešće napravim rad manjih dimenzija u studiju, prenesem ga na dijapozitiv te ga zatim projiciram po noći na zid prijenosnim projektorom. Zid prije toga premažem slojem "tutkala" pomiješanog s fotoosjetljivom emulzijom kako bih razvio fotografiju na samom zidu. Kako nisam vičan fotografskim postupcima, često mi se dogodi da crtež ispadne zrcalna verzija originala. Jedno sam vrijeme koristio flamanske transfer folije koje se baziraju na principu kojima se služio Rembrandt, ali zbog nevještog rukovanja damar smolom, bio sam prisiljen priznati poraz.Inače sam vrlo sklon tehnološkim eksperimentima. Koristim i printer i fotkopirku, veliki sam zaljubljenik u crno-bijeli ofsetni raster koji uvećavam uz pomoć fotokopirke te koristim u kolažima. Također, služim se gotovo svim grafičkim tehnikama, od linoreza, drvoreza, sitotiska, bakropisa do digitalnog ispisa, u zadnje vrijeme i ofsetnog rastera.

LJUBIMAC KOLEKCIONARA

Moje slike kupuje i Sanader

Izlažete i u galerijama. Koja je razlika između takvog načina predstavljanja djela i onog neposrednog, uličnog? Kako vidite sebe za 10-15 godina?

- Razlika je u tome što kad napravim rad na cesti, netko kome se ne sviđa može ga potrgati ili zašarati, a u galeriji su ljudi prisiljeni ne reagirati agresivno (iako sam u Motovunu imao slučaj da se jedan gospodin demonstrativno skinuo i pobjegao iz galerije urličući). Nadam se da ću i za 15 godina raditi to što volim, predavati na Akademiji i crtati noću. Nažalost, svjestan sam da je životna rijeka nepredvidljiva i da nikad neznaš što donosi sutra. Zato plaćam Ciganku Macu koja je vidovita da me štiti od uroka i vodi me samo svijetlim stazama.

Vaše se slike dobro prodaju, a imaju ih i neki poznati kolekcionari...

- Sjajno se prodaju. To moram zahvaliti svojem menadžeru, inače brokeru u jednoj poznatoj hrvatskoj banci, koji me zadnjih par godina zastupa. Zadnja slika koju je prodao otišla je, mislim, baš našem bivšem premijeru. Iznenađujuće koliko je političara zainteresirano za uličnu umjetnost.

Tko su likovi iz ranijih radova, crteža kojih također ima posvuda po Zagrebu?

- Sve su to vrste autoporteta, malih deformiranih kretenoida koji su pobjegli vragu iz džepa. A najgore je to što stvarno postoji sličnost između autora i tih nakazica.

Strah od smrti

Tek su vam 23 godine, a iza sebe već imate toliko radova?

- Bojim se smrti i svaki dan nastojim napraviti svoje životno djelo. U zadnje vrijeme nastojim racionalizirati taj strah i opustiti se. Nažalost, to mi jako loše ide. Dan mi se svodi na tužnu rutinu fizikalnih terapija kojima pokušavam zaliječiti ozljede iz mladosti i uzaludna nastojanja da nadmašim umjetnička dostignuća prošlog dana.

Kako izgleda vaš atelijer?

- Do prije par tjedana izgledao je kao pećina, prepuna radova i raznoraznih objekata koje sam kao suludi hrčak navlačio godinama, ali sam se u jednom trenutku prosvjetljenja odlučio riješiti svega i osloboditi si prostor za skate rampu u stanu. Trenutačno imam dvije prazne sobe u kojima se vozim, a rampa je u izgradnji. Kako mi je studio u prizemlju, odlučio sam jednu sobu odvojiti za dobrobit društva i u njoj otvorio galeriju Zagrebstreetzine (streetzinezagreb.blogspot.com). Galerija je zatvorenog tipa, pravo izlaganja imaju samo članovi kolektiva Zagrebstreetzine. Svaki utorak je otvorenje izložbe koje traju samo jednu večer.

NADAHNUT ČAROLIJOM

Uzor mi je Harry Potter, a ne Banksy

Smeta li vam kad vas uspoređuju s Banksyjem? Što mislite o njegovu radu?

- Najčešće nas uspoređuju po dužini nosa, naime obojica smo baš nosati. Ono što ljudi ne primjećuju jest da je njegov nos lažan, frajer ga je operirao kad je vidio koliko uspjeha kod žena imam ja sa svojom kljukom. A što se tiče njegova rada, o mrtvima sve najbolje.

Tko su vam uzori?

- Sean Penn i Harry Potter. Holivudski naslinik koji se seksao s Madonnom i mali, prgavi, leteći čarobnjak.

Što znači biti slavan, a da te nitko ne prepozna?

- To je baš tužno. Radim kao konj, a nitko me ne prepoznaje subotom u Avenue Mallu. Vrijeme mi je da počnem nositi neonski natpis oko vrata JA SAM POZNAT.

Za sve je "kriv" Krivi put

Kako nastaju vaše slike? Jesu li one reakcija na neki događaj?

- Sve što radim u biti je reakcija na nešto. U sebi držim golemu količinu bijesa i izbacujem ga kroz rad. Morao sam zvučno izolirati studio jer urlam dok slikam pa su susjedi ne jednom zvali policiju misleći da koljem nekoga u stanu… U trenucima nedostatka inspiracije ranije sam posezao za stimulansima, ali u zadnjih par mjeseci, zbog zdravstvenih razloga, polako prestajem s time i prakticiram jogu.

Kreativna ste generacija. Kako ste se svi povezali?

- Prvi put smo se sreli jednu večer u Remetincu, u pritvoru, gdje smo završili nakon divljeg izlaska u Krivi put. Povezala nas je zajednička ljubav prema tetovažama, i svi imamo trajne uspomene na tu divnu noć.

Koliko je ulična umjetnost opasna u Hrvatskoj? Jeste li ikad imali problema s policijom?

- Ulična umjetnost u Hrvatskoj je iznenađujuće opasna. Ljudi nisu ni svjesni koliki rizik svaku noć preuzimam pokušavajući raditi svoj art. Ne znam je li to poznato, ali hrvatska policija je još prije pola godine pokrenula posebnu antistreet art postrojbu koja se koristi brutalnim metodama. Neki dan nisam imao sreće i bio sam uhvaćen pri lijepljenu naljepnice na kantu za smeće. Priveli su me i morao sam s dvojicom policajaca dva sata neprekidno piti pivo dok su me nagovarali da im nacrtam leptira na auto. Strahota.

I tvoja djevojka OKO ulična je umjetnica. Kako ste se našli?

- Našli smo se na jednom hodočašću u Međugorju, gdje sam ja otišao naći sebe, a našao sam nju. Ona je onamo otišla pronaći Isusa, a našla je mene.

Koliko je vaših radova samo na ulicama Zagreba?

- Zaključno s jučerašnjim danom, u Zagrebu imam 10.429 radova koji su nastajali zadnjih 5 godina. Prije toga nisam pridavao pozornost bilježenju, ali siguran sam da sam prešao brojku od 20.000.