Teško je međutim, i to ne samo s pozicije posrćuće novinske industrije, u potpunosti se složiti s njime kada piše o tome kako je “fenomen rezanja proizvodne cijene već počeo pustošiti industrije zabave, komunikacija i izdavaštva, nakon što je sve više i više informacija postalo raspoloživo skoro besplatno milijardama ljudi”. Točno je, naime, da se dio spomenutih industrija upustio u svojevoljnu suicidalnu akciju dajući svoje proizvode u bescjenje ili posve besplatno prije nego što je postavljen novi poslovni model njihove buduće održivosti. Cijena proizvodnje, međutim, ni u tim industrijama nikada nije pala na nulu. To je problem koji Rifkin doduše dijagnosticira, ali ga to previše ne brine. “Danas više od četrdeset posto čovječanstva proizvodi vlastitu glazbu, video sadržaj, vijesti svojim relativno jeftinim pametnim telefonima i računalima i dijeli taj sadržaj minimalne troškove u kolaborativno umreženom svijetu”, piše Rifkin.
No iako je nesporno točno da danas već postoje milijuni potrošača koji su postali proizvođačima vlastitih umreženih usluga, kao i stotine tisuće hobista koji otvorenim softverima i zalihama reciklirane plastike na 3D printerima “štampaju” svoju robu uz minimalni ulazni trošak, to je još uvijek na razini amaterskog aktivizma ili hobija. Kineske “printane” kuće ili bioničke ruke i drugi dijelovi tijela koji već sada ili uskoro stižu na tržište zasad su izvan te, besplatne, hobističke kategorije, kao i bilo koja industrija koja traži visoku profesionalnu razinu. Isprintani pištolji za jednokratnu upotrebu, unatoč svojoj besramnoj jeftinoći teško da se, s obzirom na cilj upotrebe, mogu smatrati hobijem.
S druge strane Uberova aplikacija jest besplatna, ali automobil u koji ćete sjesti nije i neće biti čak ni kad ga u skoroj budućnosti više ne bude vozio vozač nego će i tu dužnost preuzeti u automobil već ugrađena, pa, na taj način shvaćeno, besplatna aplikacija. Tu je ujedno i jedan od mogućih ključeva razvoja ekonomije dijeljenja – tako masovno korišten automobil (ili bilo koji drugi proizvod) možda postaje zajedničkim dobrom, ali trajat će neizbježno kraće od privatnoga. Usluga korištenja možda će biti jeftinija, ali potražnja za novim proizvodima vjerojatno će biti veća.
Ključne riječi tu su možda i vjerojatno.
Rifkinova najjača strana zato nije predviđanje, nego dijagnostika sadašnjice i njena jasna artikulacija. Ukazivanje na neizmjerne mogućnosti koje nam donose nove tehnologije. Nešto od toga će se dogoditi, nešto od toga se već događa, a da možda do njegova pisanja šira zajednica to nije uočila. Sukob starog i novog koncepta ekonomije, kao i društva u cijelosti, neupitno postoji, modeli se mijenjaju, ali hoće li internet i “uberizacija” doista, kao što se u ovom trenutku čini, dovesti do velikog globalnog vala često bezvalutne razmjene umreženih dobara i usluga ili će Uber i slični servisi završiti kao novi globalni korporacijski frankenštajni, to je danas teško, ako ne i nemoguće, predvidjeti. Rifkin se uspio probiti i u red utjecajnih političkih konzultanata i njegovo je sudjelovanje u oblikovanju zajedničkih industrijskih i energetskih politika Europske unije iznad praga na kojemu se obično zadržavaju vanjski savjetnici. U proljeće ove godine, na konferenciji Europske investicijske banke (EIB) na temu inovacije i konkurentnosti, Rifkin je predstavio ozbiljan novi plan za novu fazu razvoja EU, utemeljenu na visoko razvijenoj digitalnoj infrastrukturi. Rifkinova je teza da će masovna digitalizacija revolucionirati sve komercijalne sektore, promijeniti tokove u gotovo svakoj industriji, donijeti niz potpuno novih ekonomskih prilika, vratiti milijune ljudi na posao i istovremeno stvoriti održivo “postugljično” društvo u kojemu će biti moguće ublažiti posljedice klimatskih promjena. Ako i zvuči utopijski, dobro je i daje prijeko potreban pozitivan vjetar u pesimizmom nagrizenu ideju europskog zajedništva.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
