Našu slavnu pjevačicu Terezu Kesoviju, koja ove godine slavi dva velika jubileja (50 godina glazbene karijere i 72 godine života), posjetio sam, proteklog vikenda, u njezinu zagrebačkom stanu u Graščici, malo poviše “Okrugljaka”, gdje živi od 2006. Tereza upravo piše svoju autobiografiju, koja bi, uspije li je dovršiti kako je i planirala, mogla biti objavljena već potkraj ove godine.
Otprilike polovica knjige je već napisana. Tereza mi je dala na uvid dvadesetak prvih poglavlja, uglavnom već sređenih i isprintanih te uredno posloženih u fascikl. Prvo što mi je palo u oko jest njezina pismenost i stil koji će, to slobodno mogu ustvrditi, sigurno osvojiti čitatelje. Piše s nevjerojatnom lakoćom, a usto uspijeva svoje emocije iznijeti na papir s podjednakom umješnošću i uvjerljivošću kao i kad pjeva. Nakon vrsne pjevačice, izgleda, dobit ćemo i vrsnu spisateljicu.
Naravno, prva poglavlja njezine autobiografske knjige, a riječ je zapravo o trećini ili čak polovici ukupnog rukopisa, tiču se onog dijela života za koji tvrdi da joj je bio najdraži: djetinjstvo i rana mladost, provedeni u Dubrovniku i u Konavlima, u jednoj siromašnoj, ali čestitoj i ljubavlju prožetoj obiteljskoj zajednici koju su, osim nje, još sačinjavali njezin otac Antun, majka (zapravo pomajka) Jele i stariji brat Pero. Tereza odlično stoji sa sjećanjima, pamti i najsitnije detalje, ali, nažalost, nedostaju joj fotografije njezinih najbližih. Izgorjele su joj u ratu, 1991., u njezinoj kući u Konavlima. Na klaviru u njezinu zagrebačkom stanu, u kojem danas živi, puno je, doduše, fotografija, ali to su uglavnom kopije originala, kojih se uspjela nekako domoći. No prema njima se odnosi kao da su to prave, originalne slike, jer drugih, zapravo, i nema.
Pred Terezom Kesovijom stoji nekoliko značajnih koncerata, kojima će obilježiti pola stoljeća svoje pjevačke karijere. Prvi će se održati već ovoga petka, u Čilipima, gdje je nekoć i živjela. U rujnu će nastupiti u “Lisinskom”, zajedno sa simfonijskim orkestrom. A u siječnju iduće godine, uoči svečanosti sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika, pjevat će na jubilarnoj, desetoj Festi dubrovačkoj, koja će sva proteći u znaku njezina imena. Naime, i svi drugi pjevači i pjevačice koji će nastupiti na toj Festi sudjelovat će s po jednom pjesmom iz njezina bogatog repertoara.
Okružena tuđim stvarima
- Usprkos svemu što sam u proteklih 70-ak godina proživjela - rekla mi je Tereza Kesovija - imam puno razloga biti sretna. Jest, možda sam imala za nijansu više nevolja nego netko drugi, ali s tim se vrlo dobro nosim. Sada, pišući svoju autobiografiju, uvukla sam se među pisane riječi, i tu pokušavam nešto napraviti. Naprosto želim svoju dušu podastrijeti mojim budućim čitateljima.
Osobno mogu jamčiti, sudeći po onome što sam pročitao, da će u tome sigurno uspjeti i da će ta njezina knjiga biti veliki hit.
Razgovor, naravno, nije mogao proteći bez osvrta i na one događaje koje bi Tereza možda htjela zauvijek zaboraviti, ali i oni su bili sastavni dio njezina života, bez kojih on ne bi bio to što je bio. Jedna od žešćih epizoda dogodila joj se u njezinu prognaničkom periodu, nepune dvije godine pošto joj je u ratu spaljena i opustošena njezina konavoska kuća, a što je svakako bio jedan od prijelomnih trenutaka u njezinu životu...
- Jednog kasnog popodneva došla sam s puta, iz Slovenije. Stanovala sam u svom prognaničkom stanu na Jelenovcu, u Zagrebu. Bio je to iznajmljen stan, s tuđim stvarima. Napadao je strašan snijeg. Godina 1993., jaka zima, veliki snijeg. Osjećala sam neku strašnu nervozu, željela sam se što prije raspakirati. Unijela sam svoj kofer u taj stan i bacila se na spremanje. Grozničavo sam sve radila. Onda sam sjela u tu dnevnu sobu i počela pogledom kružiti po svim stvarima oko sebe, tuđim. Taj televizor nije moj, taj stol nije moj, ta fotelja u kojoj sjedim nije moja. Ali ono tamo, to je moje. Taj komad čempresa. Taj komad otpiljenog debla od čempresa, koji je 1991. izgorio pokraj moje spaljene kuće na Konavlima. Rekla sam: “Taj ‘zeleni kralj’ je umro, ali mu duša živi vječno.” Okreneš nakon toliko vremena taj panj i udahneš miris čempresa, tako živ, prekrasan. I u tom trenutku mene je nešto strašno dohvatilo. Od nožnog palca počne i onda se ubrzano penje gore, gore... Osjetila sam jedan snažan pritisak i rekla sebi: “Moram nešto popiti.” Ja nikada ne pijem. Otišla sam do frižidera, uzela cijelu flašu bijelog vina i popila. To je mene kompletno zaludilo da sam legla obučena na krevet i uopće se ne sjećam što se dalje sa mnom odvijalo. Napila sam se, naravno, što mi se inače nikada ne događa. Bila je to jednostavno jedna želja za samouništenjem. Baš me briga što će biti, idem popiti sve to. I zaspala sam.
Ipak, probudili ste se?
- U tom nekom snu, probudi me stravična žeđ, užasna žeđ. Oteturam u kuhinju, dohvatim nekakvu ogromnu čašu, napunim je do vrha vodom i ispijem na iskap. U tom trenutku osjetim strašnu oštru bol u plućima, u grudima. Rekoh: “Ovako se umire, ovo je sigurno smrt.” Srušila sam se. Dalje se apsolutno ničega ne sjećam. Mogla sam se ne probuditi. Probudila sam se ne znam koliko sati nakon toga sa strašnom glavoboljom. Napipala sam na glavi jednu užasnu ranu, slijepljena mi je bila kosa od krvi. Udarila sam u nešto i onesvijestila sam se. Mogla sam tako i umrijeti.
Analiziram taj događaj koji mi opisujete i tražim gdje ste napravili grešku.
- Greška je valjda u tome što sam se prepustila uspomenama. Čim sam ugledala moj čempres, to me vratilo u tragediju iz 1991. Otad nije prošlo ni dvije godine, rane su još bile svježe. Bila sam sama, što je isto tako bitno. Kad je čovjek sam... Ma da je barem pas bio pored mene, neki vrabac da je sjeo na prozor...
Nije li greška bila u tome što ste popili cijelu bocu vina, pogotovu što niste navikli da pijete?
- Napravila sam još nešto gore. Popila sam tu flašu vina i onda uzela sedativ da zaspim.
Nije vam baš to neka kombinacija...
- Kombinacija je bila smrtonosna. Mogla je biti. To sam, nažalost, učinila. Niste jedini čovjek koji to zna. Ja sam to ispričala svojim prijateljima. To je nešto što ističem kao primjer, kako se čovjek mora otrgnuti od takvih samoubilačkih, mazohističkih poteza u životu. Nakon toga, svaki sljedeći put kad bi me uhvatilo to od nožnog palca pa naviše, to neko strašno, grozno uzbuđenje - a to zapravo i nije uzbuđenje nego, jednostavno, volja za samouništenjem - onda bih počela naglo gimnasticirati: dolje, gore, lijevo, desno... “Nećeš sada ponovno, marš u krevet!” Znala sam biti okrutna prema sebi jer se više nisam smjela dovesti u situaciju da prema sebi budem slaba i da pokleknem. Naprosto sam sebi zapovijedila: “To se više ne smije dogoditi, to više ne smiješ!” I taj fizički napor bi meni odagnao sve moguće crne, ružne misli iz glave.
To što ste mi sada opisali, taj vaš povratak 1993. sa službenog puta u vaš prognanički stan na Jelenovcu, to vam je bio najteži dan u životu?
- Moj najtužniji dan je bio kad sam izgubila brata, Peru. To mi je bio kraj svijeta. Moj je brat bio netko tko je bio sve moje. On je bio moj savjetnik, moj učitelj, često puta strog. A, prije svega, bio je moj zaštitnik. Baš me je štitio. Neki nesporazum, neka moja ludost, nešto što bi moglo rezultirati nečim neugodnim - ne, tu je moj brat.
Koje je godine umro?
- Poginuo je 17. prosinca 1974., za vrijeme snimanja filma “Matija Gubec”, na toj prokletoj zagorskoj magistrali. Jednoga jutra, maglovitog, jednostavno se zaletio u cisternu. Sam je bio u autu.
Gdje ste se vi tada nalazili?
- Bila sam na turneji u DDR-u. Sa mnom je bio dr. Nikica Kalogjera. S čudnim izrazom lica, razgovarao je s nekim na telefon: “Aha, da, dobro, u redu, da” - stalno mene pogledavajući, govorio je to što je govorio. Ja sam nešto osjetila. To je čudesno. Tog sam jutra snimala jedan TV-show. U studiju sam bila već u 8 ujutro. Pored ostalih pjesama, snimala sam i “Nona”, ali na njemačkom. A “Nono” se na njemačkom zove - “Mein grosse Bruder”. “Moj stariji brat”. Tu pjesmu nisam uspjela do kraja snimiti. Pitali su me tamo u Njemačkoj: “Tereza, što se to s vama događa, pa ta pjesma nije tragična, opustite se malo, što vam je?” Ja sam imala jedan kamen u grudima. U to vrijeme je moj brat poginuo na magistrali. U tom trenutku.
Tko vam je to prvi priopćio?
- Nikica mi je poručio da me traži jugoslavenska ambasada. Doznali su da sam na turneji u Karl Marx Stadtu. Razgovarala sam s ambasadorom, koji mi je rekao: “Dajte mi dr. Kalogjeru, ja ću to njemu objasniti.” I on je porazgovarao s Nikicom, a Nikica meni kaže: “Radi se o tvom bratu.” “Što se mom bratu dogodilo?” On kaže: “Nije ništa, imao je nesreću. Ali nemoj brinuti, samo je ranjen.” Nikada neću zaboraviti taj moj žurni povratak u Zagreb, u avionu u kojem ja klečim na podu. Moj tadašnji suprug Ronald Lopatny bio je uz mene, a ja klečim na podu i molim Boga da brat ostane živ. Rekoh Nikici: “Molim te, Nikice, morat ću zvati bolnicu. Ja sam ipak Tereza Kesovija, oni će meni reći istinu, što se mom bratu dogodilo!” Nikica kaže: “Nema potrebe da ih zoveš, ja sam ti sve objasnio.” Došao je liječnik i dao mi neke injekcije, bila sam sva ošamućena. Na zagrebačkom aerodromu, kad sam vidjela svoje prijatelje koji su me dočekali, ja sam svojoj Ines, najbližoj od svih, rekla: “Ines, kako je moj brat?” Ona je samo spustila pogled. Znala sam. Eto, to je bio moj najteži dan u životu. Sprovoda se uopće i ne sjećam, jer sam bila u nesvijesti. Navodno su me odveli u kapelicu, u ambulantu koju imaju na groblju. Moj brat Pero bio je novinar, prvo je pisao za “Borbu”, a onda za “Oslobođenje”. Dobio je “Zlatno pero” pred samu smrt. Enes Čengić i on bili su veliki prijatelji.
Vidim, u svojoj autobiografiji posvetili ste mu čitavo poglavlje, a spominjete ga na još puno mjesta...
- Postoji niz podudarnosti što sam ih u vezi s njegovom smrću imala. Ne znam je li to snaga volje koja priziva nešto pa se to dogodi. Strašno je to što govorim, ali je činjenica da sam to doživjela. Nakon njegove smrti strašno sam puno radila. Imala sam jednog malog psića, malu Mašicu, koja bi mi svaki put kad bi vidjela da očajavam, da sam na rubu, donosila svoje igračke, gurala ih i lizala mi suze. To je nevjerojatno koliko je ta mala životinjica za mene učinila.
Je li voljela hrkati kao i ova vaša sadašnja ljubimica Kike?
- Ona je stvarno osjećala moju bol. I ona je svim silama i s tim svojim psećim srcem htjela meni pomoći. Onda sam otputovala u Sovjetski Savez i našla se u gradu Erevanu, u današnjoj Armeniji. Imala sam ogroman apartman koji je gledao na glavni trg i na ogromnog Lenjina koji je s rukom gotovo dodirivao moj prozor. Ogroman spomenik. Neko sam vrijeme buljila u tog Lenjina, a onda sama sebi rekla: “Ajde marš, odi spavati, odmori se.” Zaspala sam i sanjam. Sanjam, ali ne sanjam. Ja ga vidim. Svog brata. Prilazi mi i smiješi mi se, i zagrli me. Zaklet ću se pa neka mi netko vjeruje, tko ne želi ne mora, ali ja sam osjetila njegove ruke na svojim ramenima. Malo sam se odmaknula od njega i uskliknula: “Tko je meni rekao da si ti poginuo? Pa ti si živ!” On me gleda i smiješi mi se onako kako mi se uvijek smijao, sa svojom sijedom prelijepom kosom. Bio je crvenkast u djetinjstvu i mladosti, ali je vrlo brzo posijedio. Bio je jako zgodan, baš lijepi muškarac. I ja njemu kažem: “Ajde, molim te, reci mi postoji li onaj drugi svijet?” On je samo sagnuo glavu i otišao, nestao. Ustala sam se toga časa, kunem se Majkom Božjom. Ustala sam se i opisala taj svoj san u dnevnik, koji sam tih dana kupila u Parizu. Ne mogu to danas potvrditi jer nemam ništa. Sve što je bilo u onoj kući u Konavlima, to je u ratu uništeno. Moj brat mi i danas jako nedostaje, nikada se nisam pomirila da ga nema fizički. On je tamo negdje otišao na put, kao što je putovao, i vratit će se. Vjerujem da ću se negdje jednog dana s njim sresti. Strašno duboko vjerujem u to.
Prvo poglavlje vaše knjige zvat će se “Smrt moje majke”. Mama vam je umrla vrlo rano, kad ste imali samo mjesec dana.
- U to vrijeme nije bilo lijekova, nije bilo antibiotika, nije bilo nekog efikasnog lijeka koji bi izliječio to neko trovanje, tu neku sepsu... Ja zapravo nikada nisam niti doznala od čega je to umrla moja majka. Samo znam da sam rasla u okrilju jedne blage i divne osobe koju smo brat i ja zvali majkom, jer se ona tako ponašala, iako nam je bila pomajka. Moj se otac oženio udovicom koja nije mogla imati svoje djece, zvala se Jele, i ona je svu svoju ljubav za svoju nerođenu djecu prebacila na nas, na Peru i mene. U toj mjeri da kada je moj brat poginuo, svaki put kada bih išla na groblje, rekla bi mi: “Ideš ti mom suncu, pozdravi ga i reci mu da ću ja brzo doći.” I ona mu je brzo i došla. Ona jednostavno više nije željela živjeti nakon što njega nije bilo.
Gdje je živjela ta vaša četveročlana obitelj: otac Antun, pomajka Jele, brat Pero i vi?
- U jednoj staroj kući još iz doba Republike, mi smo taj dio Dubrovnika zvali “poviše kapelice”. Sada se to zove Grudska ulica. Moj je pape bio vodoinstalater, a majka čistačica. Kad kažem “majka”, mislim na drugu mamu, pomajku. Deset je godina bila starija od oca. Čistila je butige i tako zarađivala za život. Bili smo dosta siromašni. Moja prava majka je bila iz Konavala, iz istočnog dijela dubrovačke općine, a moja druga mama, pomajka, iz Primorja, iz sela Čepikuće iznad Slanoga. A pape je bio rođeni Konavljanin. Bio je u snazi, ali je ta snaga popustila nakon što je Pero poginuo. No htio je izvršiti samoubojstvo nakon smrti moje prave mame. Jednog je dana otišao na Boninovo i htio se baciti u morske dubine. Moja baka ga je slijedila jer je vidjela da se nešto s njim dešava. Nešto je osjetila i u posljednji ga čas spriječila.
U kojoj ste dobi doznali da vam pomajka nije prava mama, odnosno da je vaša prava mama umrla dok ste još bili beba?
- Možda sam imala nekih sedam godina. Doznala sam to na jedan ružan način. Moja tetka, sestra moje prave majke, jednom mi je prigovorila: “A zašto ti nju (pomajku) zoveš mamom? Zašto vas dvoje, Pero i ti, nju zovete mamom? Ona vama nije mama.” Pero, koji je bio tri godine stariji od mene, to je bolje shvaćao i nije se osvrtao na takve zločeste primjedbe. Međutim, ja jesam. Došla sam doma, pogledala mamu i rekla joj: “Mama, a zašto ti meni nisi rekla da mi nisi prava mama?” Ja ne znam koja je od nas dvije užasnije plakala. Mi smo se zagrlile kao dva utopljenika, mi smo ridale. Ona zbog načina na koji su mi otkrili ti “moji”, ta majčina sestra, najbliži rod, tu istinu - na najgrublji način, meni maloj. Ne znam što su time htjeli. Da me upozore da ja nju ne smijem zvati mamom jer ona nije moja mama? To je nju strašno pogodilo u njezinoj čistoj ljubavi prema nama, Peri i meni.
Kako vam je otac skončao?
- Izgubila sam ga u tragičnim okolnostima, kad sam jurila iz Sovjetskog Saveza da ga nađem još živog. On je, nažalost, umro od sepse. Dopustili su u dubrovačkoj bolnici da moj otac umre od sepse. To je nešto što me ispunja gorčinom i s njom ću umrijeti. Moj otac više nije živ, a mogao je poživjeti jer je umro nečijom velikom nepažnjom.
Osvrnuli smo se, eto, na tu tužniju bilancu vaše životne priče: smrt majke, brata, oca... Tu su onda i dvije rastave, s Mirom Ungarom i Ronaldom Lopatnyjem...
- I rat. Mislim da je rat rezultirao amputacijom bubrega, jer sam oboljela od karcinoma bubrega. Prije toga sam imala jednu urosepsu, pa četiri operacije glasnica, dvije-tri operacije na ušima. Imala sam i mnogo drugih stvari, uopće ne znam što sve nisam imala, koliko sam puta bila anestezirana, i zato kažem: Dobro sam, super sam! Kažem da sam sretna jer unatoč svim tim nedaćama, tragedijama, smrtima, bolestima, ratovima - uspjela sam sve to preživjeti zahvaljujući mojoj obitelji (sinu Alanu, snahi Ljiljani i unuci Mili) i mojim prijateljima. Mojoj maloj četici prijatelja do kojih silno držim i koji do mene drže jer me znaju kao čovjeka.
Koliko su dugo trajali vaši prognanički dani, tijekom kojih ste doživjeli onu strašnu krizu koju ste opisali na početku intervjua?
- Četiri duge godine. Od 1991. do kraja 1994. Baš do kraja. Za sve to vrijeme nisam imala ništa, nisam imala gdje stanovati. Nije bilo previše razumijevanja kod tadašnjih hrvatskih premijera - Gregurića, pa Šarinića, pa kasnije Mateše. Svi su imali isti odgovor: “U ovom trenutku teško vam možemo pomoći.” Ja sam stvarno mogla biti na cesti. A te sam četiri puste godine provela po svim mogućim bojišnicama. Išla sam glavom bez obzira, znajući koliko to ljudima znači. Mogla sam više shvatiti njih nego netko drugi, jer sam prošla kroz nešto slično kroz što su i oni prolazili.
Tko vam je onda ipak uskočio u pomoć?
- Preko jedne sam prijateljice došla do pokojnoga Gojka Šuška. To je jedini čovjek koji mi je pomogao. On je preda mnom nazvao gospodina Katičića, koji je bio direktor Privredne banke Zagreb, i doslovce mu naredio da mi da kredit. Dobila sam kredit i s tim sam kreditom kupila stan na Horvatovcu i tamo se uselila. Doselila sam se točno na Badnjak 1994.
Vjerujem vam. Kada ste u gabuli, uvijek će vam radije pomoći desničar.
- Nikada mu to neću zaboraviti. Stvarno mu želim pokoj vječni, jer se ponio tako kako se niti jedan političar nije. A sama sam mu se bila obratila. Rekla sam mu: “Gojko, pomozi mi, vidiš, stvarno ne znam što da radim i gdje da se okrenem, nemam nikakvih sredstava!” Onda je on nazvao Ivana Milasa i rekao mu: “Daj joj najljepši apartman u hotelu ‘Zvonimir’!” Jao, kad sam to čula, rekla sam: “Nemoj Gojko, Bog ti dao, nemoj me ni u kakav hotel, ni u ‘Zvonimir’, ni u ‘Krešimir’, niti nikakav koji je nekada bio vojni, gdje su one oficirčine spavale! To će me ubiti. Daj mi, molim te, da ja nešto malo kupim, na nekakav kredit, ako može.” I onda je on zvao Katičića.
Koliko je kredit iznosio?
- Valjda nekih 200.000 njemačkih maraka. Ali je kamata bila 16 posto. Eto, sada se Gojku želi oduzeti ulica koja nosi njegovo ime. Pa ne možete to raditi, kako ćete to raditi?
Koji vam je period života bio najdraži?
- Moje definitivno najsretnije doba je kada smo svi četvero bili zajedno: pape, moja druga majka, Pero i ja. Bili smo siromašni, ali smo bili jako sretni. Bili smo silno bogati ljubavlju koja nam je bila pružena.
Kolika vam je ušteđevina?
- Moja je ušteđevina uvijek uz mene, u mom novčaniku. Nemam ušteđevinu. Neka ljudi misle što hoće. Ja sam puž koji nosi svoju kućicu sa sobom.
Dvije-tri tisuće eura morate imati.
- Voljela bih. Ljudi su mi dužni. Iz Slovenije mi je jedna madam dužna 15 tisuća eura, koje čekam već jako dugo. Za koncerte koje mi nije platila. Jako sam puno bila prevarena u životu. Što da radim? Puno je stvari nestalo u mome životu. Dok su drugi ljudi slagali na već složeno, ja sam morala sve iz početka, a nisam pritom imala dvadeset godina.
Ipak, vidim, sretni se u ovome svom predivno uređenom stanu, u kojem danas živite, s ovim malim, ali bajkovitim vrtom...
- Moj vrt me veseli. Svako jutro izađem i onda milujem svaku biljku. Ona to voli i onda raste.