Tri božićne priče o ljubavi

Ivica Prtenjača: Dječak koje su na krilima odnijeli

Što je to dijete sanjalo? Pitam se to dok sjedim u svom zagrebačkom neboderu, lebdeći zajedno s mahnitim predbožićnim pahuljama snijega, s čašom crvenog vina u ruci, vina s jedinih čokota koji su preživjeli rat, s Poprikače, gdje bi moj djed za svakog odlaska u taj vinogad ubio poskoka. Oni su se ondje legli u poroznom pjeskovitom tlu obrubljenom suhozidom, kupinom i dračom, ljeskali na suncu, palucali jezikom u jaru ljetnog jutra, a onda bi djed zamahnuo kosorom, uzletjele bi pčele i bumbari, lasica pobjegla u kamena usta straha. I sve bi bilo gotovo, mi djeca dobili bismo bezglavu, strašnu i nevinu igračku za još jedno isto takvo popodne. U svome stanu, kao u svemirskom brodu, daleko od ikakva signala, od poruke ili poziva, od potrebe ili želje, sjećam se napokon i toga sna.

Bilo je to samo jedno od onih nestvarno lijepih popodneva krajem kolovoza, kad narančasta svjetlost pada po stvarima i po ljudima kao zlatni prah bilo kojeg blagoslova. Ljeto se umirilo i odlazi, vrućine su prestale, sunce je sve slabije, ali je njegova boja sve više nalik razmotanoj kori naranče koja pod sobom topi sažeglu travu, tvrdi, uglačani kamen i suhu zemlju po kojoj se već pale strnjike i traktori oru dok se još plamičci kovitlaju razjareni zapadnjakom koji ovdje svakoga dana počinje u istih petnaest do pet i okončava negdje oko osam sati.

Moji su djed i baka na polju, ne znam zašto me nisu poveli, čudno pomislim. Obično sam ja prevozio traktor od hrpice do hrpice sijena koje su otišli skupljati, oni bi vilama tovarili na prikolicu. Trebam li reći da samo ispod nekog od tih plastova, u mirisnoj vlazi nije spavao poskok koji bi preplašen, lijeno potonuo u neku od raspuklina u zemlji, duboko i zauvijek. Ali sad sam ovdje, sjedim na kamenu ispod murve, sjedim i sandalom razmazujem jedan njen crni plod po kamenoj ploči. Hoću napisati A, neki broj, recimo godinu rođenja mog djeda, bilo što.

Gotovo u isti čas kad sam dovršavao zadnju devetku, začujem buku, vrisku, kako netko udara u metalna vrata dolje na dnu dvorišta. I kako rže konj. I kako jedan muškarac viče: Uvati ga, uvati ga!

Nisam se niti okrenuo, nisam uspio reći niti riječ, a već su me bacili na tlo, udario sam glavom u kamen i tamna se krv pomiješala s tamnom devetkom, držali su me za ruke i noge, podvriskivali, djeca, tek malo manja od mene, hodala su mi po trbuhu, gurala mi prste u oči, pljuvala me.

Ciganska čerga je stala pred našu kuću, sad će uzeti što žele. U jednom od kola, u hrđavom kavezu, spazio sam medvjeda s raskrvavljenim leđima, konji koji su vukli ta kola bili su nevjerojatne rage, znao sam, takvi kosturi voze i po paklu, od jednog mučilišta do drugog.

Najglasniji i najači, brkati, bezubi muškarac, očito vođa čerge, uzeo je kratak nož i stao rezati. Razrezao mi je trbuh, izbacio iznutra sve što mu je smetalo, potom uzdužno, ruke i noge, u tom sam trenutku posve izgubio glas, sad sam mogao samo gledati. Vriskali su od sreće dok su me njih četvorica, za ruke i noge, lica okrenutog prema tom dobrom i blagom suncu, nosili na kola. Nisam više imao srca iz kojeg bih plakao.

Položili su me na suhu slamu i stali brisati šarenim krpama koje su odnekud izvadili i koje su mirisale po najgorem duhanu, znoju i konjskoj dlaci. Nekoliko je žena donijelo drvene kovčege iz kojih su pomno i pažljivo vadile razne vrijedne stvari; pehari, ogrlice, zlatni bodeži, krune optočene smaragdima, topazi i narukvice, prstenje,viziri od srebra, dugačke kolajne od jantara koje su sjale na kolovoškom suncu kao goleme kaplje meda. Sve su to, jednu po jednu stvar, nagurale u moj trbuh, u proreze na mojim rukama i nogama, sve je to stalo u mene, mrtvog, a živog, zaprepaštenog i užasnutog, a opet nekako sretnog i sad već smirenog. Na kraju, ležao sam na tim kolima, u toj prokletoj slami kao kakva torba od kože sa živim očima i lijepom kosom, s dječačkim pjegicama i pogriženim noktima, natrpan svjetlucavim blagom o kojem nisam mogao ni sanjati i koje je došlo iz neke duge stvarnosti, iz nekog svijeta o kojem ne znam ništa. Samo je sunce što se prelijevalo preko svega bilo isto. Sunce što je jednako sjalo i njihovoj zlatnoj krami i meni kojeg više nema, ali koji je doživio najljepšu moguću smrt koju jedno dijete može zamisliti. Kovčeg za blago. Koji sve vidi. I koji, kao i svi i sve, može umrijeti samo jednom.

Konji, opleteni bičem, pokrenuli su se i ja sam zazveckao, sjene su skočile, sad ćemo krenuti dalje, do novog sela, do novog djeteta. Zbogom moji dide i babo, zbogom.

Sjedim u svom zagrebačkom stanu kao u svemirskom brodu i pijem vino dok vani pojačava snijeg, dok otkucava pred Božić, dok tišina kao vata kovitla po sobama. Sjetio sam se svog sna, opet su me oteli Cigani, učinili to što su učinili i hvala im. Dok tako sjedim, nekako mi je najviše žao onog medvjeda, on je, u tom snu kako mi se čini jedini stvaran. I ono sunce, ona meka rastopljena narančasta koprena. Mogao bih zaspati, i ne sanjati ništa.

Prenulo me dugačko, oštro zvono na vratima, netko zvoni, zvoni kao lud. Skočim i pojurim na vrata. Otvaram; harmonika, njih trojica, skakuću, plešu, nešto pjevaju, daj nam koju kunu, majstore, ajde daj, neka ti je sretan Božić, ajde biraj pjesmu...

Njih trojica, lijepi, maleni i crni, s tek nešto više odjeće nego što su je imali u mome snu. Ajde oćeš ovo od Nine Badrić, viče harmonikaš. A ja se ne mogu pomaknuti. A ja ne mogu trepnuti. Sad moji did i baba piju bevandu na onoj njivi, ne sluteći, sad ja padam na kamenu ploču i udaram glavom u 1919. godinu, sad ržu rage od gladi i očaja.

Sad ću ja, sad ću ja...govorim dok oznojene ruke otirem o hlače, brndam po ladicama, tražim sitniš, uzimam naranče iz hladnjaka, nekakvu čokoladu imam, evo sad ću ja, imam i bocu vina, dat ću im i to, dat ću im sve što imam, natrpat ću im ruke da neće moći hodati, sad ću ja, evo dečki, ajd sad onu od Gibonnija (ne znam tu viče harmonikaš, oćeš Halida), sviraj svejedno, sad ću ja, dat ću vam sve što imam.

Slažem im stvari u raširene ruke, novac su već spremili po džepovima, harmonika je prebačena na leđa, sretni su, i ja sam. Sad nema više svirke gazda da znaš. Ko ti je kriv kad si nas natrpo!

Istina, nema svirke, ali ima radosti. Hvala momci, sretan Božić i vama, kape na glave, nemojte se smrznuti. Oni odlaze i ja zatvaram vrata, ruke mi se tresu od ushita, koljena klecaju. Nešto nedostaje, nešto ovoj priči nedostaje! Poput udara groma, odlučio sam u trenu. Moram samo naći onu staru kutiju od tenisica, adidas hanball special, u njoj su moje rukometne medalje, moji pehari osvojeni po raznim pionirskim i omladinskim turnirima i prvenstvima. Vesela trojka još je sigurno u zgradi, moram ih stići, izlazim na stubište i u šlapama trčim nekoliko katova gore, zatim do prizemlja, mahnito, unezvjereno, sa starom kutijom za tenisice pod rukom. Eno ih u parkiću, kraj klupice. Trčim preko duboka snijega u kojem sam ostao bos, zadihan stižem pred njih, malo su se uplašili, ali se ipak smiju.

Dok pokušavam uhvatiti zrak, dok mi se prsti koče od hladnoće, vadim svoje zlatne medalje i vješam im oko vrata, svakome dajem po maleni pehar, njima oči sjaje kao što je, nad rasporenim dječakom u mome snu sjalo blago i toplo sunce. Što je to dijete sanjalo da sad odrastao muškarac čini ovakvu ludost?

Sad ima čak i srce iz kojeg plače od sreće.

Olja Savičević Ivančević: Jedini čovjek kojeg poznajemo u New Yorku

Ukoliko proviri kroz bilo koji od otvora svog stana 5H u Shepard’s Street u Forth Greeneu, Radnichev pogled sudarit će se sa zidom susjedne zgrade. Samo kroz zahodski prozor, dok se brije nakon tuširanja, gol do struka, može vidjeti stražnji ulaz praonice Lavanderia, križanje Shepardove i Seinfeldove posuto snijegom i zaleđenu klupu ispod stabla ginka pokraj koje njegov susjed Jusuf - sa santaklaus kapicom na glavi - hrani psa.

Iz Lavaderije izlazi Irvin, vlasnik psa, s rukama u džepovima - vidi se kroz zahodski prozor - i započinje svađu s Jusufom. Iz usta im zbog studeni izlazi gusta bijela para.

Možda Irvin ne voli da mu hrane psa, pomisli Radnich povlačeći žilet po pjeni i čekinjama. Možda pas ima neki problem sa zubima ili zatvorom, pomisli i pokuša otvoriti prozor da čuje u čemu je stvar.

Kvaka se zaglavila i kad je nakon izvjesnog vremena napokon uspio gurnuti prozorsko staklo, tako naglo da je lupnulo o vanjski zid, u njegov su samački stan s ulice doletjele riječi koje su ga pokosile kao šurikeni:

”Čuješ Ante, molin te, nemoj komplicirat, on je jedini čovik kojega znan u New Yorku!“

Isti tren, Radnich je čučnuo dolje pokraj wc školjke, gol i lica namazanog pjenom, puštajući da polarna hladnoća ulazi kroz otvoren prozor.

Taj jezik nekako mekan u sredini, a oštar po rubovima, kao da ima zube, jezik sa zubićima glodavca, pomislio je stisnut uz školjku. Sedamnaest je godina u Americi, a zadnjih pet nije čuo ni riječi hrvatskog. Počeo je misliti na engleskom i odgovara mu to.

Ali sve i da prođe još dvadeset godina, da izgubi pamćenje, zadnje što bi se iselilo iz njegove glave je taj glas. Glas koji prede, frkće i mijauče. Slušao je kako se, dolje pod prozorom, na svom školskom engleskom sporazumijeva s Jusufom i Irvinom, čuo je nekoliko puta svoje ime, a onda korake, metež pred vratima, zvono.

Prvo je zaboravio kožu, već prvih mjeseci uzalud je pokušavao složiti mapu njene kože, madeže, ožiljke, njihov raspored, pa cice i guzu, pupak, malo ispupčen, onda je iščezlo lice, bilo je razmazano kao na neuspjelim fotografijama, kosu je zaboravio odmah, kasnije je nestala i boja očiju. Baš čudno, mislio je Radnich, kako je to moguće. Okus i miris su se vraćali povremeno s određenom hranom koju je kuhao: curry, neko ljekovito bilje za čaj, pogotovo; zatim plodovi mora, gljive i skoro svi slani umaci s limunom. Ruke su bile malene, vrlo male šake, toga se sjećao kao podatka.

Pamćenje dodira zadržalo se duže, vraćalo se kad bi taknuo neku srodnu teksturu: svježi biftek ili kolač s grizom - usne, kora jabuke - lice, balancana - unutrašnja strana udova, oguljena kruška, sočna i zrnata – jezik u ustima, pile – pazusi, džem - pička, tuna - mokra koža, tijelo, mozzarela – dojke, tijesto za kruh koje, ako bolje opipaš, diše – trbuh, glatka drvena drška noža – njena hladna stopala.

Onda je i to prestalo.

Ali glas je u njegovu sjećanju, sve ove godine, ostao čist i netaknut. Redovito, iako nepredvidljivo, dolazio mu je po noći, u snu, neki put i po danu - pogotovo zadnjih godina, otkako je Kathy umrla - i rekao bi mu: ”Radniću, volin te.“

Samo tako. Glas bez usta, bez glave i tijela.

Često, dok bi radio u kuhinji restorana ”Minneli“ ili pio u baru u Allenovoj ulici, pa i utorkom kad je nosio cvijeće na grob svoje pokojne, iskrcavao namirnice ili soptao na nekoj ženi, čuo bi: ”Radniću, volin te.“ Nekad bi mu se i smijala.

Ako bi navečer, u miru, pokriven preko glave, pokušavao ponovo čuti taj glas, nije išlo.

Irvin je rekao: ”Frende, ljubav je urok.“ I onda su popili po jedan gin, dva stara tužna psa, različite pasmine, odgoja i pedigrea, ali oba šugava i oduvijek bez kuće, u gradu šansi.

”I kažete žena vam je umrla?“

”Umrla, umrla.“

”Sami ste već tri godine?“

”Da, sam, sam.“

”Bila je baš Amerikanka?“

”Amerikanka, Amerikanka.“

”A niste je valjda upoznali u Baden-Badenu?!“

”Molim?!“

”Šalim se, šalim se... Radniću, Radniću.“

Neki šaljivdžija, njen muž Ante, pomislio je Radnich. Jel to onaj zbog kojeg ga je prije sedamnaest godina ostavila?! Vjerojatno ne, bila je još mlada, dosta je mlađa od njega, Radnicha, tko zna koliko ih je bilo u međuvremenu.

Njen muž Ante očigledno nije oduševljen razvojem situacije, ali hrabro se drži - nije ga dotuklo to što su im odmah po dolasku ukrali novac, dokumente, ovdje nakraj svijeta, njihovog. Prvo je nazvao banku i sredio tu stvar s karticama.

”Kraaasan Božić imamo u New Yorku“, govorio je svako malo i okretao se po Radnichevu stanu. Stan je običan, udovački, dvije sobe. Izgleda kao da u njemu živi neka američka kućanica, pomislio je muž Ante, a ne muškarac na pragu šezdesetih.

Fort Greene zasigurno nije Manhattan ili neka druga tv-vinjeta NYC-a, ali je sasvim ugodan kvart, to će reći svi, a ako se pita Irvina, to je sigurno najbolje mjesto u Brooklynu.

Maštali su o kupovini većeg stana na Aveniji Scorsese, nekog koji bi gledao prema drvoredu na početku Salinger parka, ali onda je Kathy umrla, pričao je Radnich dok su on i Ante u tandemu rezali hladno pečenje iz restorana.

Ona je stavila dijete na spavanje, u sobu, bucka sličnog ocu, pa sjela za stol između njih dvojice, natočila vino u čašu.

”Radniću moj, prošlo je toliko godina. Koliko? Skoro sedamnajst, osamnajst, evo skoro pa pola života“, prela je. Njena č, ž, š su sva mekana, pahulje.

”Ajme, još ću počet virovat u božićna čuda! Vidiš Ante da si se bezveze nervira, ne triba ti bit neugodno, pa Radniću je drago da nas vidi. Je li grišin!? Ne grišin, a jel tako… Nećemo te puno dekomodirat, samo do sutra. Ma znan da je sve ok. Dragi moj, dobri Radniću… Lipo da je ispalo ovako ako je već morala bit ta pegula s dokumentima. Zamisli!

Tako me veseli šta te vidin, ne mogu ti opisat. Malo si ostarija. A nisi mi se isto puno prominija, izgledaš lipo, ka mladić…“

Ponekad bi maštao o tome, čak i dok je Kathy bila živa. Da će se Ona odjednom pojaviti, doći jednog lijepog dana - nije gubio vrijeme smišljajući razloge tog dolaska - i onda će joj pokazati Brooklyn, u ono doba prije svitanja, kad su ulice mokre i pločnici obojeni grimiznim i žutim svijetlima, kad se vide svi oni pogoni i skriveni mehanizmi koji se zahuktavaju za novi dan. Perači ulica, kamioni, dostavljači, hladnjače pune ribe, noćne ptice na povratku kućama, onda prva svjetlost jutra, dok bi se spuštali dalje, prema obali, i samci, toliko osamljenih koji lutaju između božićnih panoa obiteljske sreće, koja, ako postoji, ionako stanuje u manjim mjestima. Ili u Floridi, načuo je.

”Ovo je mjesto za mlade i jake“, rekao joj je, dok je muž Ante hrkao na kauču pokraj njih. Već neko vrijeme osjećao je da ga sve to, život, nadilazi.

”Radniću, jel ti grubo samome ovde?! Još nekoliko godina pa nećeš bit mlad i jak, nego star, možeš i obolit. Jesi ti kad razmišlja da se vratiš doma?! I Ante ti može pomoć, dobar je ka kruv, ma vidiš njega“, pogledala je blagonaklono zajapurenog spavača s kojeg je spuznula dekica, pa ga pokrila, ušuškala. ”A ima on i veze, di god oćeš. A i ja ću ti pomoć...“ drži Radnića za prste i prede onim mačjim glasom.

Nije sam. Ima Irvina. Ima šefa i kolege u restoranu ”Minneli“. Povremeno sreće neke žene koje su dobre prema njemu. Ima susjeda Jusufa, čovjeka na svom mjestu. Ima Kathy, gore na groblju. Sam je. Nije sam.

”Drago mi je šta ste došli. Drago mi je da sam jedini čovik kojeg znaš u New Yorku“, promrmljao je i potapšao je po ruci. Uistinu malenoj ruci.

”Ma ti si jedini čovik kojeg poznajen na svitu“, nasmiješila se.

”Eto, hvala vam puno, pa se javite! E! Nego šta!“ rekao je muž.

”Javi se“, rekla je ona i utrpala mu u džep brojeve njihovih mobitela, svoju novu adresu, e-mail.

Bucko je cupkao po snijegu i povlačio je za ruku: “Ajmo, mama. Aj-mo!“

Na križanju Shepardove i Seinfeldove čekao ih je taksi i tek kad je vozilo zamaklo dalje, prema Allenovoj, Radnich se okrenuo i polako počeo vraćati kući. Kraj staklene klupe ispod ginka je zastao, izvukao papirić koji mu je ubacila u džep, iskidao ga i bacio u smeće. Pokraj stražnjih vrata Lavanderije nije bilo nikog, čak ni Irvinova psa.

Podigao je pogled prema svom zahodskom prozoru i tada mu se učinilo da iz tog pravca čuje poznati glas:

”Radnich, my dear, dear Radnich, I love you so much!“

Dolazim doma Kathy, dolazim doma, odgovorio je.

Davor Špišić: Ostavljeni otac i sin

Oh, niste morali tako naglo...”, snebivala se razrednica. “Hoću reći, ravno s posla. Mislim, kako bih rekla, nije ovo prijava...”

U nelagodi je pokušavala skrenuti pogled s njegove uniforme. Filadendron u kutu, dušu je dao za to. Ona nervozno stisne ručicu plastične štrcaljke i zalije biljku oblakom vodenih kapljica.

“Javili ste mi da je hitno”, oprezno će visoki policajac, otirući znoj s izbrijanog potiljka.

Škola je bila priključena na izdašno gradsko grijanje, razrednica nije otvarala prozore, a policajčevo srce počelo je jače pumpati krv. Osjetio je prvi val panike. Bio je siguran da se dogodilo ono od čega je strahovao punih godinu dana. Da je Robiju definitivno puk’o film.

“Naravno, Robert nije popustio u školi”, mljela je dalje. “Opet će imati sve petice na polugodištu, tu doista nema problema...”

“Šta se dogodilo?” nestrpljivo ju je prekinuo.

“Nikada ga nisam vidjela tako bijesnog. Miran dečko, pravi anđeo, pa da tako reagira. Istina, Siniša mu je rekao neke ružne stvari, ali to nije način, složit ćete se...”

“Recite mi šta je učinio?”

“Bio je veliki odmor. Sjedila sam u svom kabinetu i ispravljala zadaćnice. Odjednom sam začula vrisku iz razreda i nekakav lom... Kad sam uletjela u učionicu, Siniša je ležao, a vaš Robert ga je gušio i žestoko mu udarao glavu o pod. Sledila sam se od te njegove provale bijesa. Dotrčao je i kolega iz povijesti, jedva smo zajedničkim snagama odvukli Roberta od onesviještenog Siniše.”

“Čime ga je izazvao? Šta mu je rekao?”

“Ružno, jako ružno, ne volim to ni ponoviti... Ipak, neprimjereno je bilo da Robert...”

“Slušam.”

“Siniša mu je dobacio, citiram: ‘Ej, kopile, jel ti se javlja mater kurva?’ Robertove navode potvrdila su i ostala djeca.”

“Oh, Bože...”, zastenje policajac Kruno Mikić.

Znao je, bit će to najgori dan otkad je otišla. A, bogme, bilo ih je.

“U svemu tome, nas u školi je najviše zapanjila činjenica da mi uopće nismo znali da vas je supruga napustila. I da to traje već godinu dana!”

“Robert nije htio da se zna.”

“Ne bih ni u snu pomislila... Hoću reći, dolazio je uvijek tako čist, uredan, svaka bilježnica na mjestu...”

“A živi samo s ćaćom murjakom, jel’ da?”

“Ne, ne, krivo ste me shvatili!”

Dotakne prstima obod kape i ostavi je s njenim filadendronom.

***

Peče jaja za večeru. Na oko. Robertu tri, sebi dva.

Dječak je đikljao kao trska iz vode. Za dvanaestogodišnjaka već je bio prilično visok. “Na tatu”, redovno bi komentirali ljudi kad bi upoznali njih dvojicu.

“Imaš ajvara u frižideru, ako hoćeš.”

Robi kimne glavom, uzme staklenku ajvara iz frižidera i stavi je na stol.

Imao je kosu crnu kao katran. Na majku.

Neno, prokleta bila, kako mi nedostaješ..., pomisli Kruno, a glasno izgovori: “Ajvar je donijela Dušica. Mama joj poslala.”

“Dobro.”

Kruno izgrabi jaja na tanjure. Poljubi Robija u čelo i sjedne na svoje mjesto. Šutke jedu.

“Odličan je. Malo ljutkast...”

“Aha.”

“Znaš, nije u redu to što si napravio.”

“Znam.”

“Stvari se ne rješavaju šakama. Mogao si ga ubiti.”

“Aha, samo što nisam.”

“Robi, svaki dan pišem izvještaje o tome, a sad moj sin...”

“Pastorak.”

“Uvijek si mi bio kao rođeni sin, šta sad izvodiš?”

“Kruno, ljudi to ne gledaju tako.”

“Šta me boli za ljude!” izdere se Kruno. “I prestani me više zvat Kruno, jebemu! Jel tako teško da mi kažeš tata?!”

Otkako je Nena otišla, Robi ga je zvao samo po imenu.

Robijeve oči rašire se od zebnje. Kruno shvati da je pretjerao. Do večeras nikad nije glasa podigao na malog. Nagne se preko stola i čvrsto stisne dječakove dlanove.

“Oprosti, mili, nisam htio vikati na tebe. Bojim se, znaš... Da te ne povrede.”

“Zašto je otišla?”

Na to se pitanje Kruno spremao godinu dana.

“Ne znam...”, teško uzdahne i zabode komad kruha u žumanjak. “Zaljubila se. Valjda.”

“Mlatio si je?”

“Ne, nikad, otkud ti to?”

“Čuo sam da murjaci to rade.”

“Isuse!”

Otkad su ostali bez nje, Robi je naprosto pregazio djetinjstvo. Krunu razbije opaki grč u trbuhu. Shvatio je da gubi to prerano ostarjelo dijete.

“Robi, u životu nisam nikoga toliko volio. Kao Nenu i tebe.”

Upoznao ju je jedne noći, prije deset godina. Patrolirao je u predgrađu, baš je prolazio pored pekare gdje je radila, kad mu pažnju privuče gužva u unutrašnjosti. Neki dripci očigledno su gnjavili crnomanjastu djevojku u bijeloj pregači. Ušao je unutra, gamad se odmah razbježala, a Kruno je upoznao najkrupnije oči na svijetu. Trenutak kasnije, na dlanu je osjetio vrelu pogačicu i njezinim usnama razlio se osmijeh zahvalnosti. Ubrzo, u Mikićev bezbojni stančić uselila je Nena s kovrčavim anđelkom. Deset je godina Kruno dijelio srce na Nenu i Robija. Bio je lud za darovanim sinom kojeg je oduvijek sanjao. Sve do lanjskog Božića. Rekla mu je da odlazi u Frankfurt. S nekim dilerom automobila. Tek tako. I da ne može povesti Robija jer diler “još nije spreman za djecu”. Rekla je da joj je strašno žao i da je on, Kruno, najbolji čovjek na svijetu.

Šutjeli su čitavu vječnost. Njih dvojica. “Išao bih u Frankfurt”, prvi se javi Robi. “Za Novu godinu.”

“Nemamo novca.”

“Mama je pisala da će mi platit put.”

Stigla je čestitka ovih dana. Prvi glas od nje.

Neno, kruh ti jebem, zašto mi to radiš? ugrize se za usne da ne vrisne.

“I šta ćeš tamo? Da ti dupe vidi puta.”

“Možda se predomisli.”

“Nemoj ići, molim te.”

“Moram, Kruno, ne mogu ti...”

“Samo idi, isti si ko ona!” ne izdrži Kruno i odmah se pokaje.

Robertove oči prekrije sjena. Ništa ne govoreći, izađe iz kuhinje.

“Ne slušaš ti mene!” zlovoljno ga mune bačvasti Boško.

Naravno, zalio se kavom. Sjedili su u patrolnim kolima i pili onu blesavu kavu za ponijet’. Dreždili su pred haustorom (točnije jednim od silnih ulaza, tip je posjedovao cijeli blok) kralja žita koji je alarmirao policiju zbog dobivenih prijetećih SMS-ova. Žitnica i njihov šef bili su kumovi, zli jezici govorkali su da čak imaju zajedničku sklonost prema raznim trgovinama...

“Šta ja pričam već pola sata?!”, žestio se Boško. “Pa nisam sam u autu, majku mu!”

Kruno ga je rasijano pratio. Mozak mu je gorio od tisuća kombinacija. Pod hitno je morao nešto smisliti. Odavno se prijavio za dežurstvo preko praznika. Pozorničku plaću bar malo će podebljati prekovremenim satima. Trebala mu je svaka kuna. Sad kad se sam brinuo za maloga. Kvaka je da ga nikako ne smije ostaviti samoga na Badnjak. Ne u ovakvom stanju. Što je više razmišljao, Dušica mu se činila kao jedini spas...

Mukama je bio kraj. Dok je u ležište šarafio posljednju granu debilnog talijanskog bora, na vratima je pozvonila Dušica Makar. Okretna, vedra, u crvenom vunenom puloveru. Punih ruku zdjela i tacni.

“Do pet sati smo primali oglase. Ne znam gdje mi je glava.”

Radila je na oglasima jedne velike novinske kuće.

Dušica je cmoknula Robija u obraz i odmarširala u kuhinju. Tamo je počela servirati svoje delicije: bakalar na bijelo, popečke od šarana, štuku u češnjaku... Njih dvojica okitili su bor i uključili vijenac lampica.

“Dečki, možemo za stol!”

Živjela je sama, ali čovjek na njoj ni mrvicu te samoće ne bi otkrio. Cijelo stubište ju je obožavalo. Kako je stanovala prekoputa Mikićevih, Kruno se na nju uvijek mogao osloniti. Sad je prvi put sjela s njima za večeru, inače je uvijek bježala kući, i u očima joj se caklilo neko svečano ushićenje.

Na frižideru se okretao bucmasti Isusić. Svirao je Tihu noć.

“Kao mala dobila sam ga od tetke iz Kanade”, rekla je. “Sad je vaš.”

Robi je brljao po tanjuru, a Kruno je prebrzo nabacao hranu u sebe i već navlačio uniformu.

“Nije vam prijalo?” malo se razočarala.

“Je, je!” ušeprtljili se obojica.

Kruno pogleda kroz prozor.

“Moram ići, Boško je već dolje.”

Toplo mu je stisnula ruku na izlasku: “Bit će sve u redu. Snaći ćemo se nas dvoje.”

Pet minuta do ponoći. Kruno je parkirao ispred zgrade.

Jedan slučaj obiteljskog nasilja, provala u kiosk na željezničkoj stanici, masovna tuča u diskoteci... Bio je trenutni saldo svete noći.

“Hoćeš gore?”

“Ajde ti samo, čekaju te tvoji”, zabrunda Boško. “Nemoj da te sanjam.”

“Brzo ću ja.”

Potrči na četvrti kat. Otključa vrata. Stan je uronio u mrak. Kruno prođe pored kuhinje. Nečija raketa izvana nakratko osvijetli frižider na kojem je spokojno drijemao Dušičin dar. Uđe u sobu. Pod škrtim žaruljicama bora, na kauču su spavali Robi i Dušica. Pokriveni dekom, glava pribijenih jednu uz drugu. Priđe kauču i klekne pored njih. Promatrao ih je u tišini, a ruke mu počeše drhtati od uzbuđenja. Ona ga prva osjeti.

“Ti si...?”

“Sretan Božić”, poljubi je u čelo i nježno povuče deku na njeno rame.

“Sretan Božić”, prošapće Dušica.

I Robi se promeškolji.

“Tata...”

Krunino srce ispuni se tolikom srećom da ga je zapeklo u grudima.

“Sretan Božić, ljubavi...”, reče i poljubi dječaka.

“I tebi, tata”, zagrli ga Robi.

“Spavaj sad.”

“Znaš, neću u Frankfurt...”, mrmljao je i već je dalje sanjao.

“Hvala, sine.”

Ustao je i ostavio ih da spavaju. Prišao je prozoru. Zvona su zvonila. S jednog balkona prasne bengalka i rastopi se u snijegu. Krunino se srce preselilo u potiljak i udaralo poput čekića. Plakao je. Na onom kauču ležalo je sve njegovo blago. Tamo kao da je i on ponovo rođen.

Dolje, u autu, Boško je nestrpljivo pritiskao sirenu.