Tribuson: Pisati bez cigareta

Ako postoji hrvatska verzija Phila Marlowa, onda je to svakako Nikola Banić. Nekonvencionalan tip: voli jazz, pije pivo, strastveni je pušač i opterećen obiteljskim problemima. Ili je barem bio takav prije gotovo 30 godina, u prvom romanu iz serijala o Baniću, “Zavirivanje“ (1985). Banić se vratio sedmi put, nakon deset godina pauze, u upravo objavljenom “Susjedu u nevolji”. No, sad ima više od 60 godina, griješi u poslu, na jedno uho slabije čuje i postao je – deda.

“Doživio je transformacija koja ga ne čini osobom prikladnom za detektiva. Napisao sam da je to zadnji roman s njim, no može se dogodit da će me nešto kopkat, pa ću pisati i osmi”, kaže njegov otac Goran Tribuson.

Tribuson, rođen 1948., romanopisac je, pripovjedač, nagrađivani i antologizirani pisac, jedan od najčitanijih u bibliotekama i autor oko 35 knjiga - on ih ne broji, no ponovno je preveden prije koji tjedan na češki i slovenski. Njegovi se naslovi često ponavljaju barem dva do tri puta, koscenarist je vjerojatno najpopularnije domaće TV serije (“Odmori se, zaslužio si”), filmski je scenarist pet igranih filmova, leksikograf, penzionirani profesor scenarija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i, dakako, redovni član HAZU.

Stanuje na sjeveru grada; jednu je sobu pretvorio u videoteku s više od 3000 filmova. Njegova radna soba malena je i nadovezuje se na kuhinju, tako da je izdvojen od ostalih zbivanja u stanu. Razgovarali smo u maloj kino-sobi s velikim ekranom. Pogreškom sam pomislio da je to tabla od pluta na koju vješa bilješke s detaljima za svaku novu knjigu. Između Tribusonovih riječi na diktafonu ostao je zabilježen pjev kosa.

Nemate policijskog ni detektivskog iskustva kao američki pisci krimića?

- Ne, sva su moja iskustva na neki način posredovana. Ja sam filmofil koji je gledao puno kriminalističkih filmova i čitatelj koji je odrastao uz kriminalističku literaturu. Nisam imao neku vrst etabliranog odgoja, uživao sam u stripovima, krimićima... Kad se sjetim koji sam užas čitao: Zane Graya, Karla Maya.

Imali ste mali “zastoj” s prozom, sve do netom izašlog “Susjeda u nevolji”.

- Imao sam pauzu od pet-šest godina, u kojima sam objavio samo dva romana. Radio sam za TV, radio sam na serijalu...

“Odmori se, zaslužio si”. Ali, to pišete zajedno sa sestrom i režiserkom, Snježanom Tribuson?

- Ne. Od tih 70 scenarija ja sam napisao, recimo, 45, a Snježana 25. Svako piše sam. Mi smo se dogovorili o čemu se tu radi, i kakvi su tu likovi, a onda smo počeli pisat svaki svoje. S tim da je svaki čitao i ono što je drugi napisao, da ne napravimo pogreške. I kad sam konačno izišao iz te obveze, da radim za televiziju, onda sam išao napisat roman, i namjerno krimić jer sam znao da će mi krimić bit najteže pisati.

Zašto?

- Jer je u njemu sve funkcionalno, u njemu nema ništa slučajno, sastoji se od čitavog niza narativnih fakata koji moraju bit uzglobljeni. I sve to skupa moraš voditi tako da pokazuješ taj nekakav induktivno-deduktivni put prema istrazi, da siješ putem prave, ali i krive podatke. Jer, vještina tog pisanja je u tome da pokazeš čitatelju kako će doći do odgonetke, ali i da ga pritom zajebeš. To je užasno teško i zahtijeva niz pripremnih radnji, baš kao zidanje kuće: statički proračuni, nacrti. A ove lagane pričice, kao ti romančići o djetinjstvu, tu sam si zadao: prva ljubav, interes za nogomet, pa onda namećeš tu strašno puno asocijacija, i onda se trudiš da još bude duhovito, pa ubaciš nekakvu ironiju, pritom najviše ironiziraš samog sebe. Postoji receptura koja je prilično jednostavna, jednostavna je ako gledaš mehanicistički, jer ipak želiš napraviti da bude, uza sve to, iskreno i simpatično. Za mene je to bila velika kušnja.

...

INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA