Kad ste vi preuzeli parnicu nacije, Vaš klijent je bio u očajnom stanju. Vi ste strpljivo uznastojali da nacija sredi svoje misli, postigne konsenzus o polazištima i ciljevima, utvrdi crtu od koje se ne odstupa i onu preko koje se ne inzistira. Vi ste taj domovinski posao obavili sa seljačkom ljubavlju, advokatskom vještinom i državničkim vizionarstvom. Stali ste uz bok Stjepanu Radiću. On – inventivni i nepredvidljivi osvajač, Vi – uporni i tvrdi pregovarač.
Tako u “Pismima iz diletantije” najavljuje “Poslanicu Vladku Mačeku” Zvonimir Berković, filmski redatelj, scenarist, publicist i dugogodišnji kolumnist Globusa. U svojim esejima u nekoliko se već navrata bavio liderom Hrvatske seljačke stranke, međutim, ovih mu dana – u izdanju Europa Press Holdinga i Novog libera – izlazi definitivan rad, “Vladko Maček - Tri razgovora”, završen nakon dugogodišnjeg rada i usprkos teškoj operaciji oka.
Knjiga predstavlja nastavak dramske linije započete u televizijskoj seriji “Kontesa Dora”, u kojoj autentične povijesne ličnosti postaju dio fikcije, no dok je potonja melodrama, “Vladko Maček - Tri razgovora” politički je diskurs, čija je ozbiljnost razbijena tek zaigranim srednjim dijelom.
U prvom dramoletu Mačekov je sugovornik namjesnik knez Pavle Karađorđević, a njih dvojica susreću se u vlaku na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. 27. je ožujka 1941., neposredno nakon puča oficira pod vodstvom generala Simovića, koji žele poništiti pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Iako anglofil, knez Pavle smatra da jedino priklanjanje Hitleru može osigurati privremeni mir, uostalom kao i Maček, koji je tada obnašao funkciju potpredsjednika jugoslavenske vlade.
Maček pokušava nagovoriti kneza da potpiše ukaz o smjenjivanju generala Nedeljkovića, šefa zagrebačke vojne ovlasti te da na njegovo mjesto postavi Hrvata, no Pavle je suviše neodlučan treba li se vratiti u Beograd, gdje mu je ostala obitelj, i predati se pučistima ili bježati iz zemlje. Drugi dio odigrava se nekoliko dana kasnije, 3. travnja. Maček je naumio u Beograd, pregovarati oko situacije u Jugoslaviji i ne sluteći da će već sutradan Nijemci bombardirati metropolu.
Dr. Malletke, specijalni izaslanik njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa, odgovara ga od puta i nudi mu čelno mjesto u novoj kvislinškoj tvorevini, ali Maček je suzdržan. U vlaku za Beograd opsjedaju ga Miroslav Krleža i nekolicina fantomskih spodoba.
Propitivanje Stepinca
Treći dramolet zbiva se 2. svibnja 1945. Nakon boravka u logoru Jasenovac, Mačeku je dozvoljeno da se vrati u Zagreb, u svoj stan u Deželićevu prilazu, no stavljen je u kućni pritvor, pred vratima mu je ustaški stražar.
Posljednji su dani NDH, pa vođu HSS-a dolazi posjetiti nadbiskup Stepinac. Naslovljen “Ispovijed”, ovaj je dramolet politički najprovokativniji, jer Maček zapravo propituje crkvenog poglavara je li jedan njegov protest protiv klanja Srba u Glini bio dostatan signal ustaškoj vlasti da Kaptol ne odobrava njihovu nacionalnu politiku.
Knjiga “Vladko Maček - Tri razgovora" uronjena je u konkretno povijesno razdoblje, ali odašilje znakovite poruke današnjem čitatelju. Pitam Berkovića za razloge njegova opetovanog zanimanja za Mačeka…
“Kad sam bio mali, jako me žalostila činjenica što moja domovina nema svoga kralja, što nije kraljevina i nema vladara narodne krvi. Onda su mi objasnili da je to zbog Zvonimirove kletve, koji je prokleo nevjerne Hrvate zato što se nisu htjeli upustiti u njegove međunarodne kombinacije oko križarskih ratova. No, danas sam svjestan da Hrvatska ima puno veću kletvu, a to je Maček. Hrvati su naprosto zaboravili čovjeka koji je bio najuspješniji političar u čitavoj našoj povijesti.
On 1928. godine, nakon ubojstva Stjepana Radića, dobiva jednu raskrvavljenu masu, podijeljenu na nekoliko oblasti, bez imena, bez bilo kakvog upravnog aparata, i za 13 godina je dovodi na najviši pijedestal. U Kraljevini Jugoslaviji bio je potpredsjednik Vlade i imao državu u kojoj su sami Hrvati vladali. Sve što se tiče Hrvatske, odlučivalo se u Hrvatskoj, a i o općejugoslavenskim stvarima se nije moglo odlučivati bez Hrvata.
Točno 13 godina trebalo je Konradu Adenaueru da od one urušene Njemačke napravi svjetsku silu, a ja nisam primijetio da Nijemci tu njegovu zaslugu zaboravljaju i da mu nigdje nema spomenika.”
U dramoletu se spominje mogućnost da je Maček umjesto Pavelića mogao zasjesti na čelo Nezavisne Države Hrvatske. Bi li se time nešto promijenilo?
- To je najprijepornije pitanje. Nijemci su htjeli da Maček postane poglavnik prije Pavelića, no Mačeku bi po prirodi više odgovaralo da bude poglavnikom nakon Pavelića. Da je prihvatio njemačku ponudu, to bi bila najveća moguća glupost. Urušio bi time sve svoje moralne integritete, a taj posao ne bi dobro ni obavljao. On bi bio poglavnik diletant, kojeg bi Hitler vrlo brzo smijenio i stavio na to mjesto onoga koji taj posao zna raditi, a to je Pavelić.
Međutim, postojala je jedna druga mogućnost, koju je Maček u svojoj vidovitosti predvidio, a to je da će rat završiti pobjedom savezničkih sila i da će sve zemlje koje su se našle u tom njemačkom obruču htjeti iz toga se nekako izvući. Već 1943. i 1944. godine ustaše vide što se događa, osobito grupa oko Mladena Lorkovića i Ante Vokića, žele se riješiti Pavelića, ukinuti ustašku bojnicu i postaviti domobranstvo kao jedinu regularnu vojsku te zajedno s nekim delegatima HSS-a, Augustom Košutićem i Ivankom Farolfijem, izvesti taj prevrat.
Maček je povukao dobar potez kad je dozvolio svojim ljudima iz stranke da se pridruže uroti, ali nije mogao naslutiti kolika je Pavelićeva beskarakternost. On je i sam pristao na plan urotnika, sve odreda njegovih prijatelja, ali ih je zatim odao Nijemcima i strpao u zatvor. Njegova je zvjerska priroda išla dotle da ih je sve dao poklati 30. travnja 1945., i to u vrijeme kad su njegove čete već išle prema Bleiburgu.
Smisao Bleiburga
Slušao sam vas kako se protivite tezi da je Bleiburg bio genocid hrvatskog naroda…
- Bleiburg je najveće zlo koje se može zamisliti, ali nije genocid. Tito nikad nije htio istrijebiti Hrvate, jer kako bi onda vladao Srbima. Točno je znao kako Srbi skidaju glave svojim voždovima, kako masakriraju čitave kraljevske obitelji da im zatru lozu. Titu su trebali narodi i narodnosti da se međusobno koškaju, natežu, prevrću, da bi on mirno plovio svjetskim morim tražeći svoje mjesto u povijesti.
Bleiburg je – znači – predstavljao eliminaciju političkih protivnika?
- Bleiburg je ono što vladari i vođe vole raditi. Nije njima do žrtava, njima je do onih koji žrtve čine. Ako ti u moje ime ubiješ nekoga, ti si za mene doživotno vezan. To znamo od Dostojevskog. Ritualna ubojstva ojačavaju mističnu vezu naredbodavca i izvršitelja.
Kako tumačite činjenicu da je Maček naprosto izbrisan iz kasnije hrvatske povijesti?
- Mačekova uloga koja je mogla biti spasonosna jednostavno je prebrisana, Maček je nestao iz politike, a i iz hrvatske svijesti. I što bi bilo prirodnije 1990. godine, kada se Hrvatska vraća demokraciji, nego da se sjetimo onoga koji jedini ima autorsko pravo na demokraciju – a to je Maček. On doduše više nije tada bio živ, ali njegova načela su bila živa. Njega se doslovno prikriva. Oživljavaju se svi knezovi koji su postojali i koji nisu postojali, uskrsavaju se stare novčanice poput kune, vraćamo se u najdalju prošlost, ali Tuđman ne dozvoljava da se vratimo u najbližu prošlost.
Tuđman ide čak i dalje, on ne samo da negira tu prošlost, nego on negira i zadnjih deset godina socijalizma, kada je Jugoslavija bila nekakav veliki laboratorij novih ideja, pomirenja tržišne privrede i socijalističkih načela. Jugoslavija je u tom pogledu bila privilegirana, bila je prava mala aleksandrijska biblioteka ekonomskih teorija. Tuđmana to ništa ne zanima, on spužvom prelazi preko Mačeka, preko svih tih godina i vraća se na svoje najmilije godine, na partizansko razdoblje.
Ali da bi partizanija funkcionirala, mora postojati i njezina suprotnost, a to je ustaštvo. Ustaša, međutim, u Hrvatskoj tada nije bilo, jer se na njih već zaboravilo. I sada dolazi do velikog upisa u ustaše, kao što je to bilo 1941. godine, kada je ustaštvo nudilo vlast i perspektivu. On je napravio jednu takvu morbidnu sintagmu, htio je da se ti ustaše i partizani najprije dobro posvade, a zatim da se pomire i izljube te da odu na Oltar domovine na Medvedgrad, na kojem završavaju i huligani iz filma Branka Schmidta “Metastaze”.
On je sve te demokratske procese ignorirao i kada je gledao kako u daljini tone brod socijalističke privrede, on je tome klicao, kao i njegovi pajdaši poput Ivana Milasa koji je govorio: “Kila mozga – dvije marke.” Tuđman je napravio jednu novu tvorevinu koja je po mome mišljenju vrlo opasna. Ja sam to najdublje doživio kada je na Trgu bana Jelačića bila ona velika proslava zasjedanja prvog višestranačkog sabora na kojoj su bili Tuđman, kardinal Kuharić i Tonči Vrdoljak. Između njih se nalazila nekakav kolijevka.
Instinktivno sam osjetio da se tu stvara nešto vrlo nepovoljno po demokraciju, nekakvo mistično spajanje nekoliko kategorija. Najporaznije sam to iskusio kada sam razgovarao sa svojom majkom, za koju sam uvijek bio najveći autoritet na svijetu što se tiče politike. No, kad sam rekao jednu riječ protiv HDZ-a, ona je prekinula razgovor. Ljudi ne doživljavaju HDZ kao neku političku stranku, nego kao mističnu pećinu koja uključuje crkvu, narod i HDZ. Ljudi se uopće ne pitaju je li to što oni rade dobro ili nije dobro, a HDZ se i ne ponaša tako da se to može ustanoviti. HDZ-ovci se nikad ne svađaju, oni nikada ne traže, oni naprosto izražavaju mističnu volju velikog Trojstva.
Tu nema nikakve šanse da se nekakvim SDP-ovskim virtuoznim ekvilibriranjem nešto postigne. To je naprosto doživotna zakletva i zbog toga će HDZ uvijek vladati. Hrvati su tome naprosto skloni. Mi nikada više nećemo postati normalna država. A bili smo. Izgovorit ću nešto što će ljudima možda biti apsurdno. Mačekova Banovina Hrvatska bila je mnogo više država nego što je ova današnja i one koje će iza nje uslijediti.
Mi državu uvijek doživljavamo po onoj ruskoj leksici – državlja – držati. No u Europi i Americi država je Staat odnosno State – stanje. Njemačka je tek na kraju svoje povijesti postala ujedinjena, dotad je bila razbacana na male države, kneževine, no sve do jedne su bile države. Jer, država – to je poštivanje zakona, red svega, poštivanje svih prava. U Mačekovim memoarima ima jedno divno mjesto koje pokazuje kakva je to Banovina Hrvatska bila država.
“Osim toga bio je u svakom selu osnovan takozvani sud dobrih ljudi. Ti sudovi rješavali su pojedine sporove među seljacima te gotovo nitko nije više tražio svoga prava pred državnim sudom. Štoviše, tako su riješene parnice koje su se pred državnim sudovima vukle i po nekoliko godina. Tako se dogodilo da su mnogi kotarski sudovi ostali gotovo bez posla. Autoritet tih arbitrarnih sudova bio je tako velik da ako se u selu dogodila krađa ili bilo kakav manji kriminalni slučaj, smatralo se izdajstvom i najvećom sramotom prijaviti svoga državljana policiji.
Arbitrarni sud je u kratkom roku pronalazio krivca, osramoćen je pred cijelim selom i morao je nadoknaditi ustanovljenu štetu. Nije bilo slučaja da se netko takvom pravorijeku ne bi pokorio, jer bi to za njega značilo bojkot cijelog sela, a to je najgore što nekog seljaka može snaći.” To je ona ista država kao što je bila Austro-Ugarska ili Njemačka, u kojoj si ti – kada si dospio u stečaj – pa makar bio i pošten morao izvršiti samoubojstvo, u kojoj nisi mogao osramoćen živjeti u svojoj sredini. To je za mene država.
Maček se tu boji da bi kotarski sudovi mogli atrofirati zbog ovog Suda dobrih ljudi. A pogledajte u kakvom je stanju naša današnja država, kakvo je njezino sudstvo! Sve je u toj Mačekovoj državi bilo za ispitivanje i preuzimanje. Naravno, vrijeme se promijenilo, ogroman rat je bio, dogodio se i socijalizam, no intencija koja je nosila Mačeka nije nosila i Tuđmana – napraviti pravu državu. Zato mislim da bismo mi trebali kao stari Rimljani prinijeti žrtve paljenice Mačeku i vratiti ga na onaj pijedestal koji zaslužuje.
Ipak, Banovina Hrvatska nije bila tako idealna država. U njoj je 1940. bilo nacionalnih gloženja, i to u istim onim krajevima kao i 1990. godine...
- Mržnja je bila latentna, ali ekscesi su izbijali u državi koja je to znala kontrolirati. Bilo je i izrazito nedemokratskih pojava, poput tzv. Mačekovih batinaša, koji su 1936. izazvali pokolj u Kerestincu.
Moralna jasnoća
Što zapravo razlikuje Mačeka i Tuđmana?
- Moralna jasnoća. Maček je u zatvoru, njemu umre otac. Puste ga na sprovod i svi očekuju da se on neće vratiti, da će pobjeći. Možeš zamisliti Tuđmana, kako bi se on vratio! Mi smo malo zaboravili na te moralne stature. Osramoćeni ljudi se nisu mogli više vratiti u društvo.
Meni je najzanimljiviji treći dio, u kojem su protagonisti Maček i Stepinac…
- To je prvi put da se njih dvojica na taj način sučeljavaju. Lako je postavljati stvari iz rakursa optuženog Stepinca ili Jakova Blaževića koji je zastupao komunističku optužbu protiv njega, no ja sam ovdje doveo na scenu dva karaktera, dva duboka kršćanina, ali koji se jako razlikuju.
Kad čitam Stepinčeve govore, onda stalno nalazim psalme, klicaje, molitve, čovjek se želi spojiti s Bogom, želi postići totalnu izjednačenost. To je direktna veza Boga i čovjeka, bez ikakvog posrednika. Nasuprot njemu, Maček je čovjek evanđelja. Matejevo evanđelje se smatra najboljom literaturom na svijetu. To je svijet u kojem se miješaju bludnice i prosvjetari.
Maček je apostol, čovjek koji luta, ide po kermesima i saborima, pije vino, tamo je puno događaja, zbivanja, situacija, na takvim se skupovima kalio i njegov Isus – Stjepan Radić. Stepinac je više sklon toj španjolskoj rigoroznosti, najstrožoj vrsti katolicizma lojolovskog tipa. Maček kao da neprestano koketira s bosanskim bogumilstvom. I sad su se našli na koncu rata da rasprave što je to zapravo bilo.
Mačekova su pitanja vrlo blaga, ali na njih Stepinac ne može odgovoriti. Kad se počne rasprava o tom mutnom razdoblju koje je svatko rastumačio na svoj način, mislim da bi moj tekst bio početak za bilo kakvu ozbiljnu raspravu. Da se vidi tko je što mogao napraviti, je li savjest baš tako čista. Ja ovdje nisam izostavio nijedno pitanje koje jedan dobar vjernik – a Maček je to bio jer je svake večeri molio krunicu – ne bi postavio. Ta pitanja Stepincu nisu bila laka.
Treći je dio dramski nabijen, dok u prvom, naslovljenom “Miserere”, drama kao da je izvan likova, u okolnostima koje su ih spojile…
- “Miserere” je evokacija i pokazuje kako su tada na čelu Jugoslavije bila dva upravo savršena čovjeka. Anglofilski knez Pavle Karađorđević koji donosi odluku što će ga zauvijek udaljiti od jedinog svijeta koji on voli, on se tako ne osjeća Srbinom, nego prije Hamletom. Ništa on sa Srbijom nema. No on kaže: “Ja ne mogu potpisati da ovaj narod gurnem u propast.” I Maček koji pokušava sve – unatoč pritajenih hrvatskih ambicija za nezavisnošću – da se ta Jugoslavija ne raspadne, jer zapravo želi spasiti mir.
Zna se da je mir jedina šansa u kojem se može normalno živjeti. Drama nije u sukobu dvaju lica, nego dviju intencija unutar samih lica. U zadnjem trenutku njihovih života na položajima koje su dotad uživali, oni idu gledati crkve i ponašaju se kao da je to sve što je u tom trenutku važno. Ključna je zadnja rečenica koju u tom dijelu izgovori Maček: “Zmija koja na vrijeme ne promijeni kožu obično ugiba.” To je vrlo lirska drama.
Nedobroćudna tema
Drugi dio dramoleta, “Sherzo Krleziano”, po dramskom tonu znatno odudara od prvog i trećeg. Zašto?
- To je meni najteže odgovoriti. To je umjetnička odluka. Kao i svaki autor, ja sam se bojao da će to strašno biti dosadno, dati dva velika komada natrpana dijalozima i panično sam se trudio da smislim nešto zabavno. Zato i Shakespeare uvodi lik lude. Mačekova tragedija se može usporediti s “Kraljom Learom”. Maček je bio čovjek koji je u životu sve mirno i dobro obavio, ali nije mogao očekivati da će se sve to odjednom tako razmrdati.
I sistem vladanja i sve što je zamislio. I onda mu se na putu nađe luda, koja ga karikira. Ja ne znam što znači i koliko vrijedi taj drugi dio, ali mislim da bi bez njega to bio jedan jako suhi triptih. Ovako je tu ušlo nešto duha, a mislim da nije bedasto. Tu ima nešto i od onih velikih sovjetskih filmova, neke blagosti. Ako to netko bude režirao, to je da režiser ima nešto raditi. Intencija mi je bila krajnje prozaična, htio sam zabaviti ljude.
Dosta je karakteristično da je treća ličnost s kojom se Maček sučeljava Krleža…
- Krležu je nemoguće zaobići kada su u pitanju takve stvari. Tu sam se vratio na onaj svoj mladenački esej da je Krleža pisac koji nikada ne razvija odnose, nego samo eliminira likove koji mu smetaju.
Teško je odrediti čemu je tekst namijenjen – filmu, kazalištu, televiziji…
- Htio sam nešto univerzalno, da sve umjetnosti imaju zajedničku podlogu. Kad sad razmišljam o tom svom ludilu – jer ludilo je toliko se baviti tom nedobroćudnom i nezahvalnom temom – to što sam ja prošao, to nitko živ nije prošao. U početku sam si zamišljao da sam poput Plutarha ili Shakespearea, a sad mi se pod kraj čini da sam ja više bio stolar Geppetto iz “Pinnochia“, koji je htio da mu drveni lutak zapleše.
Tako sam ja u esejima o Mačeku nastojao udahnuti dušu nečemu, no to me nije zadovoljilo. Zato sam i htio napisati prave likove, htio sam to vidjeti uživo, htio sam čuti taj glas. Tek kada sam se sjetio Geppetta, shvatio sam da sam gotov, jer sam sebi našao pravu ulogu. Kakav Plutarh, Shakespeare – moj pandan je Geppetto.
SMRT U WASHINGTONU
Pravi otac naše demokracije
Posmrtni ostaci Vladka Mačeka preneseni su na zagrebački Mirogoj tek 15. svibnja 1996. Umro je u Washingtonu 1964., nakon dva desetljeća življenja u emigraciji, uspjevši održati HSS kao političku stranku u inozemstvu, zalažući se za ideju da se Jugoslavija reformira na konfederativnom načelu, u duhu sporazuma o Banovini Hrvatskoj iz 1939.
Maček je došao na čelo HSS-a 1928., nakon ubojstva Stjepana Radića. Rođen 1879. u Jastrebarskom, po profesiji odvjetnik, imao je već popriličan zatvorski staž kada je preuzeo HSS, a robijanje se nastavilo i za diktature kralja Aleksandra. Za namjesništva kneza Pavla uspijeva izboriti puno povoljnije uvjete za hrvatski suživot u Jugoslaviji, ali to nije potrajalo, jer se država raspala u proljeće 1941., nakon njemačke okupacije.
Vlasti NDH ga u listopadu 1941. interniraju u Jasenovac (tamo je zapovjedniku logora Ljubi Milošu čitao svoju omiljenu knjigu – “Misli” Lava Tolstoja – i to na ćirilici), od 1. ožujka 1942. u kućnom je pritvoru na vlastitom posjedu u Kupincu, a kasnije u Zagrebu. Trijezno procjenjujući da komunisti prema njemu neće biti ništa blaži od ustaša (HSS-u je naložio politiku čekanja na pobjedu saveznika, ne preporučujući suradnju kako s ustašama tako i partizanima), u lipnju 1945. otišao je u emigraciju, najprije u Francusku, a kasnije u Ameriku.
VREMEPLOV
Maček bi rezonirao kao Martin Špegelj
Bi li 1990. godine bilo rata da je Vladko Maček bio na vlasti u Hrvatskoj?
- Bože sačuvaj upuštati se u takve kombinacije. Ali ima nešto u što sam neopozivo siguran. Na pregovorima ne bi moglo doći do situacije poput one u kojoj je Franjo Tuđman sjedio sam nasuprot Slobodanu Miloševiću.
Da je Vladko Maček bio upleten u pregovore, Milošević bi bio na jednoj strani stola, a na drugoj predstavnici ostalih republika, među kojima bi bio i Maček. Ne znam da li bi to utjecalo na povijest, ali ishod pregovora bio bi zasigurno drugačiji.
Maček se sigurno ne bi impresionirao količinom jugoslavenske vojske u Zagrebu, poput Tuđmana, on bi rezonirao kao i general Martin Špegelj. Maček je, naime, postavio slično pitanje zagrebačkom šefu policije, dr. Rikardu Vikertu – poslije su ga ubile ustaše – a ovaj mu je odgovorio točno poput Špegelja: da su u svim kasarnama hrvatski rezervisti i da su tu srpski oficiri potpuno nemoćni.
DRAMATURG 1954.
Prvi posao
Malo je poznato da je Zvonimir Berković karijeru započeo kao dramaturg u Zagrebačkom dramskom kazalištu 1954. godine. Posao je dobio zahvaljujući svom profesoru na Kazališnoj akademiji, Ranku Marinkoviću, ali se na toj funkciji osjećao nesigurno, jer je smatrao da ne zna puno o kazalištu.
Kad mu je Ante Babaja, prijatelj s akademije, javio da u Jadran filmu traže dramaturga, Berković se spremno prijavio za natječaj i prošao. Ni tu nije dugo izdržao, pa je nakon odsluženog vojnog roka prešao u slobodne umjetnike. Scenarij za film"H-8" bio mu je prvi veliki uspjeh.