Kada su novinski izvjestitelji nakon kataklizmičnog 11. rujna koristili onu otrcanu frazu ‘svijet više nikada neće biti isti’, bili su vraški u pravu. Događaji na Bliskom istoku i kaotična budućnost tog područja, što se sve više slijeva i u ostatak svijeta, najbolje to potvrđuje. Nova karta svijeta samo što nije iscrtana.
Afganistanska avantura demokratskog svijeta traje i dalje, a Busheva ekspedicija na Irak, nakon lažnih optužbi da Sadam Husein ima nuklearno naoružanje, rezultirala je gotovo raspadom ove države i permanentnim kaosom. Iran se pokazao tvrdim orahom, bez obzira na to što je u vidu kompromis oko nuklearnog programa, a u arapskom svijetu naprosto kipi od sukoba, vjerske mržnje i ratova.
U godinama koje su iza nas padale su glave i režimi, a Arapsko proljeće je otpuhalo mnoge diktatore i donijelo svašta, samo ne mir i demokraciju. Sukobi u Iraku, Siriji, Libiji, Jemenu redali su se jedan za drugim, a istovremeno je gotovo nestala nada da će Palestinci dobiti međunarodno priznatu državu. Osama bin Laden danas je zaboravljen, ali nastavljači njegove doktrine još su okrutniji i s većim apetitima.
Svi putovi za razrješenje bliskoistočnog čvora, koji prijeti iscrtavanjem nove geopolitičke karte tog nemirnog dijela svijeta, vode u Washington, rekli su sugovornici ”Globusa”, ugledni politolozi i stručnjaci za Bliski istok. Razgovarali smo sa Zlatkom Dizdarevićem, uglednim novinarom i diplomatom iz Sarajeva, dr. Anđelkom Milardovićem iz Instituta za europske i globalizacijske studije u Zagrebu i riječkim znanstvenikom Vedranom Obućinom, suradnikom Društva za mediteranske studije Sveučilišta u Rijeci i svi upiru prstom prema Americi, smatrajući da je ‘tamo sve počelo’ i da će od tamo doći i rješenje. Baš u trenutku kad Putinova armija pokazuje sve veće apetite u Siriji, a Islamska država napreduje sve dalje i dalje.
Slika starog Bliskog istoka mijenja se iz dana u dan, s krajnje neizvjesnim finalom.
Kad su 2011. počeli prosvjedi u Siriji malo je tko pretpostavljao da će doći gotovo do raspada ove zemlje sa 17,5 milijuna stanovnika. Diplomirani oftalmolog Bašar al-Asad, čiji je otac Hafez al-Asad bio predsjednik Sirije od 1971. do 2000., dugo je bio trn u oku Washingtona, ali se održao nakon snažne podrške Rusije, Irana i Kine. A onda je počelo komadanje zemlje i pokolj koji je razotkrio apsurd Bliskog istoka. Tjerajući Asada, Zapad je dobio još težeg protivnika, islamske fundamentaliste koji bez imalo srca uništavaju najvredniju svjetsku kulturnu baštinu, groze se mobitela i nemilosrdno ubijaju nevine ljude. Poražene nasljedne tiranije generirale su još veće zlo, Islamsku državu.
I što se onda, nakon sadašnjosti iz pakla, može očekivati od budućnosti? Kad su američkog profesora Johna Kaya pitali ‘što dalje’, citirao je Bernarda Shawa: “Razuman se čovjek prilagođava uvjetima koji ga okružuju. Nerazuman čovjek prilagođava okolne uvjete sebi. A sav napredak i budućnost ovisi o nerazumnom čovjeku.”
“Sasvim je izvjesno da postoji projekt promjene granica na Bliskom istoku i vrlo precizno treba reći da je to američki projekt. On je definiran prije dvadesetak godina, a cilj je napuštanje onih granica i podjela koje se zasnivaju na sporazumu između Francuza i Britanaca nakon Prvog svjetskog rata”, kaže Zlatko Dizdarević, dugogodišnji urednik sarajevskog Oslobođenja i dopisnik s Bliskog istoka, a kasnije veleposlanik BiH u Hrvatskoj, Jordanu, Iraku, Siriji i Libanonu. Dizdarević je objavio niz knjiga koje su izašle i u Americi i europskim državama i jedan je od odličnih poznavatelja prilika u tom dijelu svijeta. “Radi se o ideji o preslaganju granica i tu ima više varijenti i nijansi. U suštini je ideja stvaranja prostora koji će biti etnički i vjerski podijeljen unutar postojeće realnosti i koji je u krajnjoj liniji na tragu interesa Amerike”, tvrdi Dizdarević, uz napomenu da Francuzi i Britanci nisu više dominantna politička i strateška sila na tim prostorima.
Za Dizdarevića projekt koji je na djelu prije svega podrazumijeva mijenjanje granica u Iraku i Siriji, s time da se Iran drži jače nego što se u početku smatralo. Osnovna je ideja napraviti veliku sunitsku i šijitsku zajednicu, a mora se pronaći i globalno rješenje za Kurde. “Na tom se projektu i sada na razne načine radi. Tu je mnogo faktora i alata za destabilizaciju cijelog prostora iz kojeg se onda moraju postići krajnji ciljevi. Hoće li to uspjeti, tek treba vidjeti, a ne ide to baš ni tako lako. Očito su konci pomršeni u Siriji i to iz više razloga. Prvo, Asad nije pao za dva mjeseca, kao što se predviđalo, a i vanjski interesi, ruski i iranski, tamo su dovoljno jaki da ne ide sve glatko.”
Dizdarević kaže da Siriji prijeti podjela, ali na vrlo sličan način kao i u Bosni i Hercegovini. “U biti, sve je to jako slično Daytonskom sporazumu za BiH i u idealnoj varijanti mogu se očuvati vanjske granice da formalno ostanu iste, a da se unutar Sirije naprave podjele po raznim linijama, sunitskoj, šijitskoj, kurdskoj. Nećete vjerovati, ali u nekim procjenama se čak i ISIL-u i tom društvu daje varijanta njihova entiteta, da to tako nazovem.”
Sastavni dio cijele te priče je i Irak, jer bi se šijiti i suniti ‘naslonili’ na ‘svoje u regiji’. “Sudbina iračkih Kurda mora se rješavati kao i ona Kurda u Iranu, Siriji i Turskoj i kurdsko se pitanje više ne može gurati pod tepih kao što se guralo do sada. Kurdi su dobili svoj politički legimitet u Turskoj, a vojni legitimitet u Siriji i Iraku i to će se pitanje morati rješavati kao veliki geostrateško pitanje na globalnoj sceni. Ali, nakon svega, Iraka kakav je bio dosad, tu više nema.”
Na pitanje koliko manji igrači, od Turske, Irana, Egipta do Europske unije, mogu krojiti te nove karte Zlatko Dizdarević odgovara da su to ipak sve igrači ‘druge kategorije’. “Pogotovo Europska unija koja sama u sebi ne razumije koliko je slaba, a pokazuje se to i sada s izbjeglicama. Slaba i u odnosu na vlastite principe, a kamoli na ulogu u svijetu. Iz mog višegodišnjeg života tamo mogu reći da na Bliskom istoku već dugo EU nije percipirana kao značajan geostrateški igrač. Mi odavde, iz Europe, mislimo da smo mnogo značajniji nego što stvarno jesmo. Europska unija postaje i igrač američkih globalnih interesa i ti ‘mali igrači’, među kojima je i EU, neće bitno utjecati na tu cijelu priču.” A Dizdarević tvrdi da neki od tih igrača, Saudijska Arabija i Turska, su inače dio američke priče i da je samo pitanje kako će Amerikanci spremiti njihove apetite u odnosu na Siriju i Irak. “To je njihova, da tako kažem, unutrašnja stvar.”
Politolog i sociolog Anđelko Milardović koji od nedavna vodi think tank Institut za europske globalizacijske studije kaže da je upravo na djelu postavljanje ‘novog dizajna’ Bliskog istoka. I kada je riječ o izbjegličkoj krizi ne moće se nastupati jednodimenzionalno i izražavati samo solidarističku dimenziju, bez upletanja u analitiku kako je do svega došlo. “To je sve igra velikih igrača u rekonstrukciji koja podrazumijeva rušenje uvjetno rečeno diktatorskih režima, koji zaista i jesu diktatorski u odnosu na demokraciju na Zapadu. Ali, taj pokušaj uvođenja demokracije na tenkovima, kao i stogogišnji pokušaj modernizacije tih prostora, nije dao rezultate. Stalo se na pola puta, a onda je nastupio val antimdernizacije i radikalizacija.”
Po Milardoviću, globalni igrači permanentno sudjeluju u rastakanju i rekonstrukciji društava i država, a radikalan primjer su događaji u Libiji, Iraku i sada Siriji. A kao posljedica te rekonstrukcije je masovno kretanje stanovništva. “Ta politika Zapada se sada Zapadu, u obliku izbjegličke krize, vraća poput bumeranga. Vrlo bi se lako sve moglo riješiti kad bi postojala volja Zapada, prije svega SAD-a. Zato Ameriku treba izrijekom prozvati da je izravno odgovorna za sve što se događa na Bliskom istoku.” Milardović kaže da se i na globalnoj razini vrlo malo i rijetko raspravlja na taj način. Više se pokušavaju sagledati posljedice, pa se tako gleda i na izbjegličku krizu.
O budućnosti Sirije teško je govoriti, tvrdi profesor Anđelko Milardović, pogotovo ako rat eskalira do kraja. “Tamo su Amerikanci koji su zaštitnici oporbe, a pitanje je koja je to oporba. Istovremeno Rusi pomažu Asada, tu je i Iran, pa različite religijske skupine koje su međusobno posvađane. U odnosu na broj aktera to je po svemu zamršena situacija koju je teško kontrolirati. Epilog može biti podijeljena i iseljena Sirija.”
Ako bude podjeljena, Zapad će tražiti svog ’igrača’ koji će zastupati interese zapadnih država i interese korporacija. “Amerikanci imaju obrazac za rušenje država. Prvo idu medijske pripreme da je riječ o nedemokratskim režimima. Onda se javlja oporba koja režim želi demontirati, a onda CNN priprema ekipu za rekonstrukciju država i ulaze tenkovi. Iza tenkova ulaze korporacije koje grade ono što su tenkovi srušili i rezultat je kao i nered. I to traje od Afganistana do Libije i Sirije.”
I dr. Milardović smatra da manji igrači, među kojima je i EU, ne mogu učiniti mnogo. “Da im je stalo zaustaviti tu globalnu iseljeničku krizu, trebali bi pokrenuti neku mirovnu konferenciju da se sve to zaustavi. Ali, kako ćete zaustaviti kada glavni akteri, Sjedinjene Američke Države i koropracije, očito za to nisu zainteresirani. Pa, pogledajte držanje Amerike u dosad najvećoj izbjegličkoj krizi u Europi, gdje se mijenja slika i naličje Europe. SAD stoje po strani i Obama kaže da će primiti 10.000 ljudi. Koji je to paradoks i ružno lice globalizacije, da Obama kao demokrat i predsjednik koji je mnogo obećavao svojom politikom sudjeluje u tom cirkusu, a ta je politika odgovorna za masovno kretanje stanovnika, izbacivanje ljudi iz svojih domova.” Milardović kaže da je krajnji apsurd da Amerika na sva zvona obećava kako će primiti 10.000 ljudi, a Hrvatska je u nekoliko dana primila 30.000. ”Što bismo mi ovdje u Hrvatskoj, ali i šire na Balkanu, morali biti sabirni centar za izbjeglice zbog američke vanjske politike?”
Riječki stručnjak za Bliski istok Vedran Obućina također smatra da se mijenja karta tog dijela svijeta. U posljednjih sto godina vidi se kako je ta regija u stalnom previranju i da promjena granica nije nikako nemoguće rješenje. ”Prije svega, nije nemoguća izmjena granica u Iraku i Siriji i stvaranje Kurdistana kao nove zemlje.” Obućina kaže da i danas Kurdi čine posebnu cjelinu, neovisnu o Bagdadu, koji ne može naplatiti ni utržak od prodaje nafte. S druge strane tu je arapski sunitski ‘vilajet’, koji je uvijek bio vezan uz Bagdad, i jug zemlje, kao šijtska arapska provincija s uskim kontaktima s Iranom. “Ipak mislim da nekih značajnijih izmjena granica neće biti u godinama koje slijede. Ali će se sve više postavljati pitanje je li poželjno na Bliskom istoku imati nacionalne države koje su u načelu sekularne ili je puno važnije imati panarapski i panislamski element. To je sukob modernizma i islamizma.”
Obućina naglašava da islamizam nije sam po sebi loš i da nije dobro uz njega isključivo vezati terorizam. “To je relevantna politička ideja koja se preko raznih političkih stranaka želi natjecati i u politici za vlast.” Ali, sva ta pitanja već pedesetak godina opterećuju taj dio svijeta i uvijek kada se ljudima dopuštali da biraju odlučivali su se za islamističke stranke. S druge strane, sekularistički, ali autoritarni i često diktatorski vladari imali su stabilnost i gospodarski rast, ali su potpuno ugušili volju naroda.
“Oko tih pitanja vidim najveću borbu koja će se nastaviti na Bliskom istoku i ta borba nije obilježena normalnim demokratskim procesima, nego je vezana uz korištenje sile. Do te mjere da uvijek postoji opasnost od građanskih ratova, poput ovog sadašnjih. Ne treba zaboraviti ni rivalstvo između Saudijske Arabije i Irana, koji mnogi vide u sjeni sunitsko-šijitskih podjela. A to nema veze s vjerom, nego je veći problem što šijitska manjina u Saudijskoj Arabiji nema dobar status.”
Obućina misli da trenutačno među Kurdima nema dovoljno zajedništva, što je i najveća prepreka da stvore vlastitu državu. Kurdistan kao iračka pokrajina sasvim dobro surađuje s Turcima, koji su unijeli veliki kapital koji je podigao Kurdistan kao gospodarsku silu u tom dijelu svijeta. “Oni su zadovoljni takvim razvojem događaja i ne pomišljaju da bi surađivali s Kurdima u Turskoj ili Siriji.” U Iranu Kurdi i ne pomišljaju na ujedinjenje s drugima, jer dio Kurda u Iranu su šijiti, a ostali suniti, a govore jednom inačicom perzijskog jezika koja im je poveznica. Zato je ključ stvaranja kurdske države u Iraku, ali to bi bila velika operacija u koju bi trebale biti uključena i Amerika i Rusija i sve ostale svjetske sile.
Vedran Obućina tvrdi da je malo vjerojatnosti da se ide u sporazum i sa Islamskom državom, koliko god se to mnogima čini neizbježnim.
“Nisam siguran u to, jer sama Islamska država nikada neće ući u poziciju da pregovara. Iz jednostavnog razloga jer oni i nisu neka ozbiljna sila i mogu, ako se postigne dogovor, biti poraženi jako brzo. Oni su potpuno neorganizirani, kao vojna skupina, nemaju vojnog znanja.” Riječki znanstvenik kaže da su vojnici Islamske države osvojili jedan aerodrom, ali im to ništa nije značilo jer nisu imali nikakvo znanja ni u upravljanju zrakoplovima niti u organizaciji letenja. “Nemaju tenkove, ne znaju ih ni voziti, kao ni oklopna vozila, nemaju čak ni minobacače. Imaju samo mitraljeze na vozilima. Neke ozbiljnije vojne operacije ipak neće moći provoditi. Kad bi se htjelo, u nekoliko snažnijih ofanziva u pustinjskim dijelovima mogli bi biti poraženi.”
Ali, kaže Obućina, tako se ne može riješiti ‘njihova ideja’, koja ostaje i budućim generacijama. Prije svega stav da samo oni imaju pravo tumačiti islam i da cijeli sustav života treba biti temeljen na onom što su radile tri generacije muslimana nakon Muhameda. A onda se dolazi do političkog paradoksa, jer je to i službena doktrina moćne Saudijske Arabije.
“Tu je i ključni problem, arabijskih monarhija, koje velikim dijelom i financiraju takve aktivnosti i promiču vrlo radikalnu ideju i tumačenje islama. A najveći saveznik Saudijske Arabije su, kako znamo, Sjedinjene Američke Države. I tu počinje i završava cijela priča.”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
