Udavala sam se kao Liz Taylor

Tko god je 90-ih živio u Hrvatskoj i gledao tada jedinu državnu teviziju, morao je čuti za Tihanu Škrinjarić. Poznata koreografkinja i plesna pedagoginja tvrdi da u svojoj karijeri nikad nije slavila obljetnice jer smatra da je njezin posao kao i svaki drugi, pa kad bi ih obilježavala ona, zašto ne bi i, primjerice, svaki soboslikar. Ipak, ne bježi od gole činjenice da se profesionalno plesom počela baviti prije točno 50 godina.

Najšira publika upamtila je njezino ime gledajući Plesnu skupinu Tihane Škrinjarić koja je do prije nekoliko godina nastupala u gotovo svim najvažnijim HRT-ovim zabavnim emisijama. Iako joj je ime krajem 90-ih godina iskakalo iz paštete, njezino se lice rijetko moglo vidjeti na malim ekranima ili u novinama. Nikad nije bila sklona davanju intervjua i pričanju o sebi.

BIOGRAFIJA

UVIJEK SMO OGOVARALI MAMU

Rođena je 1940. i prve godine života s tatom Zdravkom, mamom Mirom i sestrom Sunčanom živjela je u stanu u električnoj centrali u Zagrebu u kojoj je tata bio direktor. Poslije rata su stanovali u središtu grada. Mama ju je odvela k Ani Maletić u Mesničku ulicu i tako je počela plesati. A njezina sestra se, pak, odlučila za pisanje i postala književnica, nastavljajući stopama bake Zovke Kreder Demetrović, Slovenke koja je živjela u Zagrebu, književnice s naprednim idejama. Tihana kaže: ”Spisateljski talent su pokupile moja sestra i njezina kći Sanja Pilić. Moj četiri godine mlađi brat Mario Škrinjarić Cobra svirao je bubnjeve u prvoj postavi Bijelih strijela i s 23 godine je poginuo u prometnoj nesreći. Bio je totalno otkačen i s njime sam bila mnogo bliža nego sa Sunčanom koja je bila 9 godina starija od mene. Glavna tema razgovora između nas dvije bila je naša mama koju smo uvijek ogovarale, pa kad je mama umrla, više nismo imale temu. Zavidjela sam joj što ima svoj pisaći stroj i kada joj se više ne da pisati, stavi zarez i nastavi sutra. Na to bi se ona požalila da je u tome što radi uvijek sama. A ja ispred sebe svakodnevno imam 20 različitih ljudi koje treba uskladiti. Po prirodi nisam ekstrovertirana, ali sam takva morala postati zbog posla. Glumila sam ekstrovertiranost da bih s ljudima mogla izaći na kraj. U početku mi je bilo čudno da uopće netko želi plesati po mojim zamislima. Nisam imala samopouzdanja što sigurno ima veze s djetinjstvom”, otvo-reno priča Tihana Škrinjarić.

Treća bračna sreća. ”Djetinjstvo mi nije bilo lijepo i ne volim ga se sjećati jer je majka bila jako stroga, i valjda sam se zato ja uvijek bavila svime i svačim – od plivanja, pantomime, folklora, tečaja daktilografije, glazbene škole – samo da ne budem kod kuće. Sve mi je to dobro išlo. Ne mogu se baš pohvaliti time što sam se triput udavala, a spletom okolnosti nisam imala djece. Prvi muž mi je bio plesač Jozo Stipić, a drugi Fran Potočnjak, glazbeni kritičar. S Brankom Gavrinom sam u braku već 29 godina.

Treća sreća. Kao Elizabeth Taylor smatrala sam da se, ako u braku nešto ne štima, treba rastati, a ne voditi paralelne živote”, zaključuje poznata koreografkinja, koja svake godine cijelo dugo toplo ljeto s mužem Brankom provede u svojoj kući u središtu Staroga Grada na Hvaru. Da bi ostala u formi, nekad je ondje vodila ljetne plesne tečajeve za djecu, no posljednjih godina uživa u vožnji biciklom u kojoj je svakodnevno prati kujica Boni. Mnogo pliva, a na terasi kamene kuće vježba jogu te smo na licu mjesta vidjeli kako bez imalo muke napravi stoj na glavi, iako se toga popodneva živa u termometru popela na više od 35 stupnjeva.

”Uvijek sam bila slobodnjak i iza mene nije stajala nikakva kuća, poput kazališta ili HRT-a. Svaka kuća daje nagrade svojim ljudima, a ja sam jedinu nagradu u životu dobila u Koelnu, 1971., od Međunarodne plesne akademije. Kao slobodna umjetnica zaista sam morala raditi, biti odgovorna i svaki posao prihvaćati kao da je prvi ili zadnji. A posla sam uvijek imala strahovito puno.

Kao pedagog sam 10 godina radila u Školi za balet i ritmiku, pa sam vodila Studio za suvremeni ples, potom su došli poslovi na televiziji, kazalištu, velikim manifestacijama... Državna škola u kojoj sam radila i danas postoji i zove se Škola Ane Maletić po mojoj profesorici koja je 50-ih godina bila pionir suvremenoga plesa u Jugoslaviji”, kaže Tihana Škrinjarić i prisjeća se kako je svoju prvu profesionalnu koreografiju napravila u Beču 1964. godine. Nakon završene klasične gimnazije u Zagrebu, upisala je studij francuskog i talijanskog jer je htjela postati simultani prevoditelj, no istodobno se bavila plesom i 1959. joj je ponuđen posao u Školi za balet i ritmiku, pa je studij pao u drugi plan.

Strah od engleskog. ”Jako sam voljela raditi s djecom, sa 16 sam godina vodila prve satove. U školi sam upoznala voditeljicu plesnog odjela Bečke akademije za glazbu i glumu, koja me 1963. pozvala u Beč. U školi u Zagrebu mi nisu htjeli dati neplaćani odmor nego sam morala dati otkaz. U Beču sam shvatila koliko je obrazovanje kod nas zatvoreno. Mislila sam da sam popila svu pamet svijeta i da se posebno razumijem u filozofiju, a onda sam u razgovoru s kolegama iz zapadnih zamalja shvatila da postoji toliko knjiga koje nama nisu dostupne”, prisjeća se Tihana Škrinjarić koja se nikad nije opterećivala politikom niti učlanila u Savez komunista.

Uvijek se, kaže, jako vezivala uz projekt i ljude: ”A, kada je sve gotovo, shvatiš da može i bez tebe. Na probama sam otvorenje Mediranskih igara gledala sto puta uživo i zato sam htjela gledati prijenos na televiziji. Rezulate svoga mukotrpnog rada na kraju sam gledala u nekom sobičku ispod tribina s radnicima koji su unutra pili i pušili i uopće ih nije zanimalo što se događa. Nisam se u tim trenucima osjećala ni malo važnom.”

Nakon 11 godina rada u Studiju za suvremeni ples, 1980. odlazi na stipendiju u SAD i potom u London gdje je dobila posao u školi jazz dancea, u kojoj je vodila plesne radionice.

MEMORIJABILIJE

NISAM BAŠ ZNALA VIKATI

Zvali su je na sve važne događaje u zemlji

Jugoslavenski državni vrh zvao je Tihanu Škrinjarić kada je trebalo smišljati koreografije za proslave Titova rođendana na stadionu u Beogradu. ”Tito je imao karizmu. Primio nas je nekoliko puta nakon proslave Dana mladosti. Imao je predivne plave oči, vrlo intenzivne. Susret s njim i Jovankom uvijek je bio veliko uzbuđenje. Na stadionu bi vladala velika energija. Pripreme za proslavu trajale bi više od mjesec dana i ja bih obično radila koreografiju za jedan segment od 15-ak minuta. Moglo se na tome dobro zaraditi. Honorari su bili mnogo bolji nego u kazalištu ili na televiziji, ali to je bio i velik posao. Prvo sam morala obići škole u kojima bih odabrala djecu i plesače. Jedan dan bih bila u Kikindi, drugi u Kočanima, treći u Novom Pazaru... Mnogo sam radila na otvrenom pa sam često imala problema s grlom”, otkriva Škrinjarić. Priznaje da je posebno emotivno vezana uz najveći projekt na kojem je radila – otvorenje Olimpijskih igara u Sarajevu. Ondje je uz Slavka Pervana bila glavna koreografkinja.

”Još 70-ih godina mnogo sam radila u Sarajevu, osobito mjuzikle u Pozorištu, pa su me ondje jako dobro znali. Zvali su me da napravim dvije koreagrafije uključujući i završni dio svečanosti u kojem je klizačica Sanda Dubravčić upalila olimpijski plamen. Sarajevska balerina Bahrija Bihorac bila mi je asistentica i puno mi je pomogla jer bih ja sa svojim zagrebačkim kajkavskim govorom teško mogla Sarajlijama zapovijedati preko mikrofona. No, kada bi ona viknula, svi su je slušali. Ja bih im rekla - hoćete li, molim vas, napraviti to i to, a ona je samo naređivala”, prisjeća se Škrinjarić kojoj su prva velika sportska manifestacija na kojoj je radila bile Mediteranske igre u Splitu 1979. godine. Za njih je osmislila originalnu koreografiju s amforama.

“Strahovala sam da neću znati voditi satove na engleskom jeziku. Odmah su mi rekli da ondje vrijedim onoliko koliko imam učenika. To je kapitalizam na koji tada nisam bila naviknuta. Imala sam jako puno učenika i uopće ih nije zanimalo odakle sam.” Po povratku u Zagreb, 1982. osniva plesni centar u nekadašnjem Centru za kulturu i obrazovanje i potom privatnu školu Plesni punktovi.

”Kako su nas sve više zvali u razne zabavne emisije, nastala je Plesna skupina Tihane Škrinjarić koja je najviše nastupala 90-ih godina. Pozvala me urednica zabavnog programa Ksenije Urličić i taj je angažman trajao dosta dugo. No, imala sam sve više problema s kralježnicom i koljenima pa sam počela razmišljati da karijeru privedem kraju. U kazalištu Žar Ptica 2004. sam režirala i koreografirala predstavu ‘Plesna haljina žutoga maslačka’ prema priči moje sestre Sunčane koja je umrla godinu dana prije, i taj sam projekt njoj posvetila. Nakon druge operacija koljena, krajem 2005., odlučila sam se povući.

Moj je posao fizički jako težak jer moram plesačima svaki pokret pokazati i to više puta, pri čemu treba i skočiti, i okrenuti se, i pasti. Ne mogu vjerovati da me danas više noge ne bole. Školu i plesnu skupinu preuzela je moja učenica Ivona Perkov, i to me jako veseli. Jedino još dvaput tjedno vodim grupu žena koje već godinama rekreativno vježbaju sa mnom. Neke od njih mi dolaze na satove punih 27 godina”, ističe Tihana Škrinjarić koja je plesati učila i poznate pjevače, ali i glumce dok je predavala na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje joj je student bio i Goran Višnjić kojeg pamti kao jako dragog dečka. Od redatelja je, kaže, najviše voljela raditi s Antonom Martijem kada nije bio pijan.

Kopiranje. ”Severina je prirodni talent i jako mi se sviđa. Možda je krivo odabrala kompozitore i previše je otišla u ‘kuruzu’. Pitala sam je jednom zadovoljava li je pjevati one meni grozne Tutićeve pjesme. Ona mi je rekla da je to njoj prekrasno, što me šokiralo jer je riječ o jako dobroj pjevačici. Radila sam i s Mišom Kovačem, no on se nikada nije kretao po pozornici nego su oko njega bili plesači”, priča gospođa Škrinjarić.

”Dali bi mi pjesmu koju sam morala ‘ukrasiti’ scenskim nastupom i ja bih uvijek nešto smislila. Jedna moja bivša učenica, koja u Splitu radi koreografije, nedavno mi se pohvalila kako iz mojih snimki crpi ideje. Ona smatra da je to savršeno u redu, a ne znam kako da joj kažem da baš i nije. I ja sam gledala što rade vani, no nastojala sam nikada ne kopirati druge”, kaže Tihana koja se prije 12 godina počela baviti jogom.

”Da sam ranije počela s jogom, kralježnica bi mi bila u boljem stanju. Nisam slušala savjete da se moram znati opustiti jer sam smatrala kako uvijek moram biti brza i energična. Jedan sam dan slučajno naišla na tečaj joge koji sam uspjela ubaciti u svoj uvijek pretrpani raspored. Shvatila sam da oduvijek živim za druge, a joga čovjeka navede da istražuje i otkriva sebe. Postala sam puno vedrija, zadovoljnija i mirnija. Drago mi je što sam išla svojim putem, nisam nikada nikome namjerno nešto ružno učinila, nekoga iskoristila ili se dala iskoristiti”, tvrdi poznata koregrafkinja. Najveća laž koju je čula jest da su za ulazak u Plesnu skupinu Tihane Škrinjarić plesači plaćali 10.000 maraka. Danas jedino žali što nikada nije imala prilike steći veće formalno obrazovanje u različitim plesnim tehnikama jer u bivšoj Jugoslavije takve škole nisu postojale, a granice nisu bile ni približno otvorene kao danas.