Ništa mi ne more ovi dan pokvarit – napisala je na naslovnoj stranici šampion duhovitosti Slobodna Dalmacija i u jednoj jedinoj rečenici opisala raspoloženje hrvatskog juga nakon hapšenja Zdravka i Zorana Mamića, a da uopće nisu spomenuli ime. Hapsilo se u ovoj državi Ivu Sanadera, Vladimira Zagorca, Nadana Vidoševića, Vladu Zeca, Željka Širića, ali novine nikad, do jučer, nisu napisale da državne institucije “napokon” rade svoj posao. Hrvatska nikada nije tako neskriveno likovala, od zastupnika u Hrvatskom saboru, do medija i grafitera koji šaraju po fasadama “Mamiću cigane”.
Nisam od onih koji će “ove noći napisati najljepše stihove”, jer me steže u grlu, ne zbog Mamića koliko zbog nogometa. Naciju će rasplakati kućni novinari. Ja ću se samo prisjetiti Kašine iz kasnih sedamdesetih i prvog susreta s jednim od 400 Mamića, koliko ih u Hrvatskoj ima. Imali su birtiju u centru tog prašnjavog prigorskog mjesta, za koje su pisali “Vrag spava u Kašini”, ne misleći pritom na Mamiće, već na epicentar potresa. Birtija je bila odmah do nogometnog igrališta, gdje smo nakon utakmica igrali fliper, zaljubljivali se u ljepuškaste konobarice i s divljenjem gledali Smoleka i Antolića, tada slavne igrače Zagreba, koji su u Kašinu bježali od strogosti Vlatka Markovića, a možda i zbog izvjesne kelnerice Marije...
Tamo sam se prvi put susreo sa Zdravkom Mamićem, koji je strepio nad karijerom brata Stojka, najnadarenijeg nogometaša od svih Mamića. Već tada sam shvatio da je novac jedna od najvažnijih stvari u njegovoj životnoj filozofiji. Rekao je: “Iz djetinjstva se sjećam samo ljudi koji su mi davali lovu...”
Brat Stojko je bio nogometna nada Hajduka, i da nije bilo Zlatka Vujovića, možda bi se priča o Mamićima sasvim drukčije rasplela. Poljud je tada skandirao “Maminju”, jer je doista bio nogometna posebnost, no, talent nikada nije sam sebi dovoljan. Umjesto u klasnog nogometaša Stojko Mamić se pretvorio u nogometnog nomada, koji je skitao od Buffalo Springsa do Kruševca. Eh, Kruševac...
– Davor Čop i ja smo u Vrnjačkoj Banji potpisali ugovor s kruševačkim Napretkom i strpali u džep po 20.000 maraka. Navečer smo se malo razveselili, ma što – razveselili... Ciganski orkestar nas je pratio, čak i kada smo prelazili neki potok, usred potoka kapela svira “aj što su Davor i Stojko, toga nigdje nema”. Ujutro smo ostali praznih džepova, ni za doručak nije ostalo. A iz Zagreba pred hotel stiže žuti “Fićo”, Zdravko je uvjeren da je braco, u kojega se uzdao, u lovi. Spasio sam se batina samo zato jer sam bio brz – prisjećao se Stojko epizoda iz doba dok je sve to još bila romantika.
Ključni trenutak u životu Zdravka Mamića zbio se kada se uspio približiti Ćiri Blaževiću. Osamdesetih godina je to bilo teško, Ćiro je bio svetac drugog Dinamovog, zapravo hrvatskog proljeća, autor pobjede talenta nad mediokritetima i strašljivcima, opčinjenih strahom od Beograda. Iako je u to vrijeme bilo teško približiti se Ćiri, ubrzo je Mamić postao čovjek bez kojega Ćiro nije mogao zamisliti dan. Bio je uvijek na usluzi. Bio je Ćirin vojnik u ratu protiv Slavka Šajbera, zakletog Ćirinog neprijatelja, vješao po Maksimiru transparente podrške Ivi Vrhovcu, Peri Zlataru i Miroslavu Blaževiću, a kada je Ćiro, nakon bijega u Grasshopper, prvi put gostovao u Maksimiru, organizirao je da se stotine buketa cvijeća bace u gledalište. Ćiro je bio opijum za mase, uz Mamićev “support”. Naročito se istakao 1987. godine, kada je iz Hajdukovih šapa iščupao Marka Mlinarića. Na svoj brk je skupio 100.000 maraka po “Okrugljaku” i ostalim zagrebačkim punktovima, gdje su bili imućni i zagriženi dinamovci, i doveo Mlinarića u Pariz, gdje se “Mlinka” odužio fenomenalnom partijom, kada je na Parku prinčeva PSG-u zabio hat-trick.
Opsesija Dinamom i Ćirom bila je sve veća. Sjećam se jedne Nove godine, dok je Ćiro bio trener grčkog PAOK-a, u mojem stanu na Ružmarinki, Mamić, Pakasin, pa i ja, klečali smo pored telefona i molili – Ćiro, vrati se! Jer, Dinamo se tih godina borio za peto mjesto u Hrvatskoj ligi, a Ćiro je u našim mozgovima još uvijek bio mag...
Rat je prolazio u sjeni Šukerovog odlaska u Sevillu. Živio je Mamić u jednom stanu, pored popularnog kafića “Kiwi” i u tom stanu pružio je utočište Crnogorcu Željku Petroviću, kojemu se prijetilo i koji je sa Šukerom otišao u Sevillu...
Onda je došao njegov čas. Privatizacija Dinama, u kojoj je Zdravko Mamić odigrao ključnu ulogu, jer je u privatizaciji kluba sudjelovala i BSK-Česma, drvni kombinat iz Bjelovara, na čijem su čelu bili Mamićevi rođaci. Međutim, Franji Tuđmanu, koji je tada vladao Dinamom, nikada se nije svidio. Nakon nekih incidenata govorio bi: “Maknite mi ga s očiju...” Ali njegov utjecaj je bio sve veći, a kako se približavao direktorskoj fotelji, riječi su mu bile sve grublje. Jednog dana mi je rekao: “Kada dođem u Dinamo i kada postanem vlasnik kluba, najprije ću tebe maknuti...” Smijao sam se, nisam ga ozbiljno shvaćao, kao što nisam ozbiljno shvaćao ni one koji su govorili da mijenjam trenere i predsjednike, sve su to bile alibi priče nesposobnih maksimirskih činovnika. Ali, kada je došao na vlast, Mamić me doista odstranio od Dinama, devet mjeseci sam bio u “frižideru”. U redakciji su bili najsretniji kad su me poslali na svjetsko prvenstvo u SAD, 1994. godine. Kada bih pitao urednike kamo da putujem, na kojim događajima je fokus, rekli bi: “Što dalje na zapad, da si što dalje od nas...” Kao da sam u pozadini čuo Mamićev glas.
Ali, kako ničija nije gorjela do zore, tako ni Ćirin privatni klub NK Croatia nije izazvao pomamu pučanstva. Kada je u prozor doletio prvi kamen, Ćiro je počeo činiti sve da se oslobodi toga jarma, jer, nogometni klub je bunar bez dna. Iz takta bi ga znao izbaciti i navijač Goran Kovač “Macko”, koji je u podnožju zapadne maksimirske tribine gradio spomenik poginulim BBB-ovcima u Domovinskom ratu. Često bi ga Ćiro pitao: “Sine, za koga ti to gradiš?” Jer, Ćiro je znao da bi državni poglavar uvijek okrenuo glavu na drugu stranu, kada bi prolazio pored spomenika. I to je bila nevjerojatna “opsjednutost” omraženim imenom. Kasnije se saznalo da je iza gradnje spomenika stajao Mamić, uz izdašne donacije Josipa Kužea, Frane Zelića, itd.
Današnji problem Zdravka Mamića nastao je kada je otvorio agenciju za skrbništvo nad igračima. U Fijanovoj ulici je osnovao moderni ured, s kartotekom svih igrača, njihovim prednostima i manjkavostima, mišljenjima trenera, skauta i nutricionista. Agencija je bila novost za “kameno doba” hrvatskog nogometa. Međutim, među igračima, koji su bili na listi, bilo je puno promašenih i krivih procjena. Silvio Cavrić, Mario Grgurović, Marko Janjetović, Drago Papa, Dejan Prijić, Ante Tomić, Danijel Krivić, Patrice Kwedi, Teo Kardum samo su neki iz ergele u koju je Mamić ulupao gomilu novca, a zauzvrat je dobio samo dugove. Od igrača iz njegove prve generacije isplativi su bili samo Luka Modrić, Eduardo da Silva i Jerko Leko, koji su kasnije donijeli milijunski profit. Ostalih pedesetak igrača, samo gubitke. Međutim, ljudi koji posuđuju novac su čekali “rikverc”, ali kada ga nije bilo, htjeli su pritegnuti Mamića. No, pokojni Dino Pokrovac je rekao: “Pustite dečka, neka se razvija!” Prodao je Mamić Boška Balabana za 5,5 milijuna funti, vratio je dugove i postao menadžer u usponu. I brinuo se za toga Balabana, koji je bio označen kao najveći promašaj Aston Ville, održao je u Birminghamu press konferenciju, menadžer Graham Taylor mu je obećao da će Balaban igrati i – izigrao ga! Ali, postoci su ostali, Dinamu 20, Mamiću 80 posto od transfera...
Nakon toga se riješio klupske legende Velimira Zajeca, prodao je Hajduku Niku Kranjčara, odstranio je pretendenta na Dinamo Zvonka Zubaka, rečenicom – ”doći ćeš u Maksimir kad se zmije budu šišale”. Ogradio je Maksimir bodljikavom žicom, vrijeđao novinare koji su postavljali neugodna pitanja, udaljio se od negdašnjih prijatelja, okružio se istomišljenicima i – bogatio se. U svojoj blizini nije htio jake persone, tražio je ljude koji se dive njegovoj bistrini, koja je doista izuzetna, a i u inozemstvu je stekao glas. Francuski menadžer Patrick Battiston mi je jednom rekao: “Ima sjajne igrače, ali je jako skup...”
I što nakon svega? Dinamova vizija je u zatvoru i sumnjam da će ga pustiti dok ne odstupi. Ali, bez njega Dinamo će potonuti, za veliki klub trebaju i jake persone. Nude li nekoga aktivisti, koji su tražili njegovu smjenu? Jesu li to Bišćan, Šimić, Šokota ili Marić? Međutim, nije ni u tome “kvaka”. Što će se dogoditi ako Zdravko Mamić postane pokajnik? Kad sam to rekao Ćiri Blaževiću, duboko se zamislio i rekao: “Mnoge će glavešine u Hrvatskoj zaboljeti glava!” Poznavajući Zdravka, nije isključeno. Ako iza svega stoji FBI, koji želi iskorijeniti korupciju u svjetskom nogometu, a FBI je vrlo dobro obaviješten, ne piše mu se dobro. Pitao sam Ćiru: što će reći krunski svjedok Luka Modrić?
– Ako će me pitati, ja ću lagati da spasim Mamića, jer, on je ipak moje dijete, ali Luka Modrić ne zna lagati! I ne želi, on je vrlo karakteran dečko.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
