Iz arhive Globusa

Veliki povratak Milana Trenca

Strip-crtač i redatelj, autor slikovnice po kojoj je snimljen holivudski hit “Noć u muzeju”, nakon angažmana u New York Timesu i Wall Street Journalu postaje ilustrator Globusa, što je prvi njegov projekt u Hrvatskoj nakon povratka iz SAD-a

Milan Trenc, ilustrator, strip-crtač, autor animiranih i igranih filmova, te slikovnice “Noć u muzeju” prema kojoj je snimljen holivudski hit-film s Benom Stillerom, počinje raditi ilustracije za Globus. Zagrebački dečko koji se u hrvatskoj ilustraciji i stripu pojavio 1981. par godina nakon što je Novi kvadrat dao novi zamah toj umjetnosti - a od 1991. gradio 13-godišnju uspješnu karijeru u New Yorku danas je otac osmogodišnje Nike, suprug kiparice Akiko, živi u Zagrebu i uživa u tom životu. Za Globus smo s njim razgovarali o tome kako, kao budući Globusov ilustrator, vidi hrvatsku stvarnost, kako je podnio teret holivudske slave te zašto, s nepunih pedeset godina, ne želi samo uživati u onom što je zaradio nego mu je glava prepuna novih projekata.

Što vas je nagnalo da se vratite unatoč uspjehu u Americi?

Uvijek se pomalo začudim tom pitanju, jer mislim da je ovdje dosta lijepo. A neposredni razlog je bila obitelj. Dobio sam 2002. kćer, a i supruga i ja smo mislili da je za odrastanje puno bolji Zagreb nego New York. Nismo željeli da nam se kći svaki dan vozi s kraja na kraj New Yorka.

Bilo je teško otići iz New Yorka?

- Mogu reći da su me dvije stvari ispunile najvećim strahom u životu: otići u New York i vratiti se iz njega. Bio sam preko 13 godina u New Yorku, i premda sam često dolazio u Hrvatsku, vratio sam se u neku potpuno novu sredinu o kojoj više ništa nisam znao, a o NY sam znao sve. Bitno je bilo organizirati si život, a ljudi u New Yorku često uopće nemaju to iskustvo urbanog života, jer većina njih dolazi iz malih gradova. A život u NY je izuzetno urban, ja recimo svih 13 godina nisam imao auto, nije mi trebao, moj studio i stan bili su u centru, mogao sam ići pješice. U tom velikom gradu stvorio sam neki svoj mikrokozmos. Ubrzo su se uhodali stalni klijenti, nisam imao briga. A onda sam dobio dijete...

Što je naviše pomoglo uhodavanju posla?

- Imao sam sreću da mi prvi posao bude ilustracija za New York Times Book Review. Nakon toga moji su klijenti bili značajni časopisi i magazini, radio za sve čije ime nešto znači: New York Times, Time, Wall Street Journal, Fortune, Business Week, Forbes, Washington Post... Zvuči kao žrvanj, ali ja sam nekako imao sreću da se uz to bavim i svojim projektima, jedan od njih je bila slikovnica “Noć u muzeju”, te igrani film “Zen priče”. Nakon 13 godina taj se izazov pomalo potrošio, obitelj je došla na prvo mjesto. Ja sam zasnovao obitelj relativno kasno u životu, pa nisam morao paralelno graditi i karijeru i obitelj, što mladi ljudi moraju.

Je li žrvanj američke profesionalnosti doista tako neizdrživ?

- Kad sve fukcionira profesionalno, to kod mene ne stvara stres. Meni stres stvara kad stvari ne funkcioniraju kako treba. To je značilo ne spavati noću, ili raditi dva tjedna bez pravog odmora, ali onda ipak dođe mala pauza. Vi ste dio velike konkurencije, ali kad jednom nađete svoje mjesto...

Je li za vas New York bio grad koji ne spava?

- To je jedna kriva predodžba o New Yorku: da tamo ljudi strašno puno izlaze. New York spava, jer mora raditi drugi dan! Kad čovjek ima vremena za sebe onda je, naravno, izbor ogroman. Ali najveća kvaliteta tog grada je zapravo u ljudima. U New Yorku žive talentirani ljudi iz cijelog svijeta, dobar dio socijalnog života svodi se na to s kim provodiš vrijeme. Puno se ide u zgodne restorane, u male barove gdje svira neki lokalni bend koji ti se sviđa, a manje je to – ah, danas je ovaj, a sutra onaj veliki događaj. Svaki kvart živi za sebe. Moj život se svodio na West Village, gdje sam imao stan, Soho, Tribeccu gdje mi je bio studio, East Village...

Hoćete li se vratiti u New York?

Never say never, možda, kad se naša kći Nika osamostali, ali nikako u potpunosti. I kad sam živio ondje, dolazio sam ljeti u Hrvatsku na dva mjeseca.

Morat ćete, za list kao Globus, u rad uključiti i političku oštricu. Jeste li spremni za to?

- To je nešto što sam brusio cijelog života, i kod nas i u Americi. Znao sam kako izgleda prosječni građanin Zagreba 1987. godine, ali ti su ljudi nestali, nestale su neke profesije, djeca su se promijenila. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim gdje sam. Kao što mi je trebalo sedam godina života u New Yorku da bih 1997. snimio igrani film “Zen stories”, koji je neka vrst mog ljubavnog pisma tom gradu.

Kako vidite hrvatsku stvarnost? Novine su pune politike povezane s kriminalom, korupcije, ubojstava, siromaštva...

- Ja sam sebe u ilustraciji uvijek vidio kao političkog ilustratora, a za njega je korisno imati široku perspektivu. To je razlog zašto su ilustratori iz Istočne Europe dobro prolazili u SAD-u. Zahvaljujući tome što sam promijenio tri sistema - socijalizam, američki kapitalizam, i sad naš kapitalizam- mislim da sam dobio perspektivu. Hrvatsko društvo ima kontinuitet još od Austro-Ugarske, i dulje, i uvijek će biti drugačije od američkog, austrijskog. Ljudi ovdje imaju vrlo negativan stav prema društvu u kojem žive. Hrvatsko društvo je daleko od idealnog, ali i kugla zemaljska je daleko od idealnog. Hrvatska nije na tako lošem mjestu. Postoji nešto što se zove indeks sreće. I to je nešto što je puno bitnije nego koliko zarađuješ. Moja supruga je iz Japana, tamo provedem mjesec-dva godišnje, te znam kako se ondje živi, iznutra, ne samo kao turist. Publici u Hrvatskoj mogu predstaviti zahtjevnije ilustracije nego američkoj.

Znači, ukazat ćete nam i na neke razloge za optimizam?

- To je uvijek bio moj stav u ilustraciji; da uzmem probleme koji su vrlo ozbiljni, pokušavam prodrijeti u samu srž problema, to sam često u Americi naglašavao razgovarajući s urednicima – ja ne ilustriram tekst, već problem o kojem tekst govori. Mislim da dobra ilustracija treba dati svježu perspektivu na taj problem, postati dio načina da se taj problem riješi.

Niste bili konsternirani stanjem hrvatskog društva?

- Nezaposlenost jest veliki problem. Ali što se tiče, recimo, ubojstava – taj broj je zanemariv. Što reći o tome da je u nekom kriminalnom okruženju netko ubijen u nekom kafiću? Hrvatsko društvo je jedno od najsigurnijih na svijetu. Mene zabrine kad pročitam da negdje u Sudanu postoji izbjeglički logor sa 200.000 ljudi bez vode i hrane.

“Noć u muzeju” kao slikovnica izišla je 1995., premijera filma 2006. Kako se to sve odvijalo?

- Tu priču sa slikovnicom kao da je netko vodio čarobnim štapićem, bez mog usmjeravanja. Kad sam došao u NY, ponudili su mi u izdavačkoj kući Henry Holt da napravim slikovnicu za njih. Sasvim sam slučajno otišao u muzej, nisam imao na umu raditi o tome slikovnicu, ali pitao sam se – što se događa noću u muzeju? Došao sam kući i skicirao sam neke stvari. To mi se samo nekoliko puta u životu dogodilo: da je nešto samo izišlo iz mene. Osmislio sam to kao prijedlog za knjigu, no žena s kojom sam surađivao u jednom je trenutku otišla, ostao sam bez urednika, a ta ideja je ostala u mom portfoliju. Slučajno sam jedan dan došao u studio Waltera Bernarda, u toj je zgradi i studio Mirka Ilića, koji me upoznao s njima, gledali su druge radove i kad su naišli na prijedlog “Noć u muzeju” jako im se dopalo.

Što je bilo to što ih je povuklo?

- Ono što je na kraju povuklo i filmsku kompaniju - vrlo šarmantna priča. Mene su uvijek u životu zanimale priče. Priče su ono što me nosi. Filmska kompanija je sa mnom stupila u kontakt 1995, a 1996. izišao je McDonald’s s reklamom, koja je zapravo bila moja slikovnica, a u međuvremenu se počela prodavati. Bilo je, naravno, vrlo teško dokazati autorstvo, nisam ni pokušao, autorska prava već sam prodao Foxu.

Jeste li bili ljuti, frustrirani?

- Nije mi to bilo toliko bitno, veselila me činjenica da ta priča ima u sebi kritičnu masu, da je postala dio popularne kulture. Slikovnica je bila dosta primijećena, u velikom lancu Barnes&Noble imali smo nedjeljna čitanja slikovnica.Vjerojatno je Chris Columbus, jedan od producenata filma, vidio slikovnicu na Upper West Sideu, to je, inače, mjesto gdje se događa serija “Seinfeld”.

Upravo dovršavate novu slikovnicu iz serije “Noć u muzeju” za vašeg američkog izdavača.

- Moj izdavač u Americi htio bi da nastavimo s istim likovima, a ja sam dodao još jedan karakter, lik djevojčice, čuvareve kćeri. U prvoj epizodi on zaboravlja slavinu na kadi, žuri se na posao, i cijeli New York biva potopljen, muzej otrgnut i odvučen na oceansku pučinu. Ne smijem otkriti što je dalje... Kad sam pitao svoju sedmogodišnju kćer sviđa li joj se više prva “Noć u muzeju” ili nastavak, rekla je da joj je ova druga bolja “jer je manje strašna, a one prve su se mala djeca mogla bojati”.

Baš se vidi da ste zaljubljeni u pričanje...

- Puno sam crtao kad sam bio mali, uvijek sam crtao ljude, ali u situaciji: znao sam tko je tko i s kim je u kakvim odnosima, kako su se tu našli. Dosta sam čitao knjige i stripove, imao sam doma kolekciju američkih stripova, onda je tu bio Politikin zabavnik, znao sam po tri puta ići do kioska da pitam je li došao, pa “Miki”, ”Stripoteka”...

Kako je Ben Stiller odabran za ulogu?

- Chris Columbus je poznat po velikim produkcijama, režirao je “Sam u kući”, “Mrs. Doubtfire”, dva nastavka “Harryja Pottera” definitivno holivudsku a-kategoriju, 20th Century fox je veliki studio, prišli su tome jako ambiciozno, ali su imali dosta problema sa scenarijem. U početku je Robin Williams bio interesantan kao glumac, ali kako su pripreme dugo trajale on više nije bio ni dovoljno mlad. A Ben Stiller je bio u usponu, imao je nekoliko uspješnih filmova iza sebe i želio se predstaviti obiteljskoj publici.

Jeste li vi bili zadovoljni izborom?

- Mislim da je Stiller bio kvalitetan izbor, neke njegove filmove volim, neke ne toliko. On je dao dušu tom glavnom liku, tako da smo mi kao gledatelji bili spremni vezati se za njegovu sudbinu. Emocionalna veza koju je publika imala s njim kao s likom pridonijela je na kraju uspjehu filma, koji je 2006. bio najgledaniji u Americi poslije “Pirata s Kariba”... To pomalo nedostaje drugom dijelu u kojem on više nije toliko stvaran lik, film se malo pretvorio u neku vježbu specijalnih efekata.

Bili ste na premijeri filma. Što vam je o vašoj priči rekao Ben Stiller?

- Čujte, na premijeri je bila tako velika gužva, i svi su se brinuli da na fotografijama ispadnu što ljepše kako bi se i film bolje “porinuo”, tako da ćete vidjeti kako je Ben Stiller namjestio svoju Blue Magnum facu, ja i producent Michael Barnathan nismo bili tako spremni... Rekao mi je da mu se slikovnica svidjela, da je iz nje crpio inspiraciju za film. A ja sam njemu rekao ono što i vama, koliko je njegov rad značio za uvjerljivost filma. Na premijeri sam upoznao gotovo cijelu ekipu filma i žao mi je što ondje nije bio Dick van Dyke, gospodin već u 80-im godinama, koji glumi jednog od onih starih čuvara, i jedan je od mojih omiljenih glumaca.

Draga mi je jedna anegdota: kad je knjiga prvi put objavljena, sastao se board muzeja i odlučio da se slikovnica ne može prodavati u Prirodoslovnom muzeju - zato što prikazuje životinje kao da su oživjele i čuvare kako spavaju na radnom mjestu! Kad su me dovezli na premijeru koja je bila u tom istom muzeju, s ogromnim crvenim tepihom, i natpisom “The Night in the Museum”, bilo je tu neke božanske pravde.

Kako vam je bilo biti slavan?

- Jako interesantno pitanje, jer puno ljudi žele biti slavni. To je bio period kad su me neprestano intervjuirali, pokazivali pred kamerama, a kad se ta cijela stvar tako eksternalizira, to više niste vi. Kao u onoj priči s Napoleonom. Kad su Napoleona vodili u zatvor na Svetu Helenu na brodu se kartao s britanskim časnicima, a ulog su bili najvredniji novčići u Europi, zlatnici s njegovim, Napoleonovim likom.. Tako sam ja putovao po cijelom svijetu, svuda su bili posteri “Noći u muzeju”, ali – to više nisi ti.

Jeste li puno zaradili, dovoljno za cijeli život?

- Zaradio sam pristojno, ali to je bilo 1995., dakle jako davno. Kad god Ameri naprave nastavak filma ja dobijem novac, tako da se ne mogu žaliti. Ništa vas ne može financijski osigurati doživotno, jer uvijek nađete način da potrošite zarađeno, malo promijenite lifestyle. Neću reći da mi živimo rastrošno, ali živimo udobnim životom i mislim da tako treba biti. Trebam se održati u atmosferi da i dalje radim dobre projekte i da mi oni budu izazov.

Možete li reći koliko ste zaradili?

- Ne mogu.

Vrativši se iz Amerike predstavili ste se velikom retrospektivnom izložbom u Galeriji Klovićevi. Kako ste se odlučili na to?

- Po povratku u Hrvatsku imao sam potrebu podvući crtu, sagledati što sam do sada napravio. Izvanredna je sreća da su se Darko Glavan i Marina Viculin prihvatili tog projekta i napravili nešto doista izuzetno, ne zbog mojih radova već zbog toga što su sve te medijske radove opremili u jednu smislenu cjelinu. Vrlo sam sretan da sam imao priliku raditi s Glavanom i neizmjerno tužan što nas je pred godinu dana tako iznenada i tragično napustio.

Na čemu sada radite?

- Radim na dvije knjige za mog američkog izdavača, objavljujem i dalje u američkoj štampi, predajem na Akademiji likovnih umjetnosti, pripremam novi animirani film…

I, eto, veselim se radu u Globusu. U svaki magazin ulazim kao u umjetnički projekt. Ne vidim se kao nekoga tko štanca slikovnice, ni kao nekoga tko štanca animirane filmove, ili ilustracije. Neka sam vrst hibrida između nekog tko radi umjetničke projekte, ali s druge strane ima i tu uporabnu vrijednost. Siguran sam da će i moj rad u Globusu biti još jedan uzbudljivi projekt u kojem ćemo zajedno pomicati granice novinske ilustracije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. siječanj 2024 22:04