Vida Jerman: Odlazak najvećeg vampa hrvatskog filma

Od kukanja i samosažaljenja nema ništa. Mogla sam plakati nad sudbinom – joj, režiseri me gledaju kao objekt pa nemam posla. U moje doba oni su glumice koje izgledaju samozatajno automatski doživljavali kao dobre i intelektualke, a žene koje su izgledale rasno i barokno nisu nikako mogli povezati s pameću. Sa 40 sam bila nesretna jer su me gledali kao dobro građenu ženu s velikim grudima. Ali to me potaknulo da realiziram svoje projekte na nekoliko jezika. I postala sam jedina profesionalna glumica u Hrvatskoj koja glumi na esperantu.

Tako mi je Vida Jerman u rano proljeće 2010. – kada je dala svoj posljednji životni intervju – rezimirala koliko ju je status prve žene koja se skinula na filmu u tadašnjoj Jugoslaviji (u filmu “Maškarada”) i podigla na noge i ćudorednu javnost i istoimenu tadašnju komisiju, koštao nekih drugih, serioznijih uloga.

Vida Jerman, glumica i poliglotkinja, posve atipične karijere na hrvatskoj filmskoj sceni, s ulogama u kultnim filmovima, poput “Okupacije u 26 slika”, gospodične Marijane koja pod firmom pegleraja u Golikovu filmu “Tko pjeva, zlo ne misli” zaluđuje muškarca koji baš i nije njezin, do uloga u amaterskim kazalištima i svojim svjetskim glumačkim turnejama na esperantu, ostavila je dojam žene koja čvrsto stoji na zemlji. Nesklona glumatanju i mitologiziranju. Pomirena sa svim prilikama koje je iskoristila u svojoj karijeri i onima koje su je mimoišle.

Ali, to s dojmovima je uvijek poput dima – pogotovo u intervjuima, rezerviranim za rubriku kulture, svi prečesto šarmiraju – i zato je bilo neugodno kad mi je Vida Jerman nekoliko dana kasnije u sasvim konkretnoj situaciji i dokazala da to nije poza – da stvarno ne voli trošiti vrijeme na kuknjavu. Konkretna situacija je bio objavljeni intervju, taj joj je dao razloga za nezadovoljstvo. Spletom nesretnih tehničkih okolnosti, na kioske je izašla verzija s bezveznim uvodom, od fonta koji je samo “čuvao” mjesto za pravi uvod, ali nije ništa smisleno predstavljao, taj sam tjedan bila na godišnjem i nisam ga otpratila posljednjim pogledom u tisak… Vida Jerman nazvala me rano u srijedu, čim je kupila Globus, i jako se ljutila. “Tako smo lijepo pričale, a onda ovo… Grozno. Nisam to još doživjela. Bez uvoda, tako pokraćen… Kako ćete to ispraviti? Kako? Ispravite...”

Uhvatio me jad. Osjetila ga je, bez obzira na svoju ljutnju. Nekoliko sati kasnije opet me nazvala, ispričala se što se tako iživcirala i tješila i mene i sebe – “nema veze, muž mi je rekao da je intervju baš dobar, da ste me uhvatili…”

Teško se to moglo ispraviti. Šef joj je idući dan poslao buket cvijeća. Tu joj je srce bilo skroz na mjestu. I to je bio povod za “oproštajnu” kavu pomirenja.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA