Vlaji i nepoštena inteligencija

Feljtonist Jutarnjeg lista koji ondje objavljuje bolećiva pisma iz Dalmacije, kad nije na vijađu po Europi, gdje obilazi filmske festivale, nedavno je u tom listu publicirao nekoliko egzemplarnih besmislica o Splitu. One imaju određenu težinu kao vox populi toga nesretnog grada - koji se, by the way, uopće ne nalazi “pod Marjanom”, kako to uvijek dopisuju sportski kroničari, učvršćujući još jednu široko prihvaćenu mistifikaciju provincijske varoši s manje stanovnika od Banje Luke – nego ispod Kozjaka, kršne planine iza koje se pružaju prostranstva vlaške Hiperboreje.

Banalne ocjene. Jurica Pavičić, obrazovani provincijski intelektualac, jedan naš bolji novinski pisac i osrednji filmski kritičar, nema, naravno, pojma o ekonomiji i sociologiji društvenog razvoja, pa se u njegovu tekstu našlo nekoliko deplasiranih ocjena, koje su zanimljive upravo stoga što su banalne – važne su politički, kao fulminantne demagoške floskule koje sredina prihvaća kao samu istinu. Kaže, primjerice, da iza “svakog propalog škvera i tvornice” u Splitu stoji jedna uspješna metropolitanska kompanija u Zagrebu. Propast “prave industrije” u provinciji on povezuje s usponom prevarantskih firmi u nacionalnom centru, nekakvih marketinških i muljatorskih kompanija koje imaju monopol pa eksploatiraju naš čestiti narod u manje razvijenim krajevima. Iste te gluposti govorili su u Beogradu koncem 80-ih, kad su ekonomsko nazadovanje jugoslavenskog Istoka prikazivali kao zavjeru bogatog Zapada, pa čak organizirali bojkot slovenskih industrijskih proizvoda. Zatim je došlo do cijepanja države, slovenske tvrtke počele su izvoziti u Europu, a Srbija je potonula u bijedu, zahvaćena deindustrijalizacijom i ratovima u koje je stupila odrađujući ideološke “domaće zadaće” raznih tupadžija koji su svoje morske teorije plasirali u novinske podlistke i rubriku “Odjeci i reagovanja” u dnevnom listu “Politika”. Naravno da su i ondje dominirali razni književnici, mislioci iz provincije, frustrirani akademici te “humanistička elita”, politički nepismena, a puna neposrednih dojmova, koje bi uobličavala u teorije zavjere...

Hrvatska “prava industrija” o kojoj Pavičić fabulira, svi ti škverovi poput splitskog i željezare u kojoj radnici sad štrajkaju glađu, ekonomska je historija – nastala je na zatvorenom tržištu, kad se izravno upravljalo cijenom rada. Na otvorenom tržištu škverovi moraju propasti ili se restrukturirati. Šibensko brodogradilište – bivši Remontni zavod “Velimir Škorpik” - koje je dospjelo u privatne ruke, nakon godinu dana iz dubokog minusa došlo je u plus, pošto je četiri puta povećalo promet. Zadržali su sve radnike i zaposlili još oko stotinu (30 posto) novih. Kako su to uspjeli? Ukinuli su kooperante. Splitski škver to nikad neće uspjeti – ondje ne samo što uprava krade pa dijeli s nomenklaturom (slučaj ”Brodosplit” još se zavlači po sudu) nego krade i cijeli srednji menadžment, preko vanjske nabave, a radnici i sindikat sudjeluju jer štite svoja radna mjesta, koje sponzorira državni proračun, odnosno porezni obveznici. Barem je dvaput previše šljakera, što je politička snaga koje se vlade boje, pa je jedini način da se stvar razriješi – stečaj, kako i zahtijeva EU. Znači, nije Zagreb upropastio splitski škver, nego je to poduzeće beznadno zastarjelo, a ne može se izvući jer se nalazi u Splitu, gdje nema političke energije da se stvar promijeni na pozitivan način.

Izvoz nazadnjaštva. Takva su poduzeća propala u cijeloj Hrvatskoj, ali u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu (gdje je kihnuo jedan “Varteks”) uzdigao se paralelno novi, tranzicijski sektor manjih i srednjih poduzeća, a i neka velika uspješno su se restrukturirala (“Vindija”). Zašto se to nije dogodilo u Splitu i Šibeniku? Ondje su protiv kapitalizma, kao što su do jučer bili protiv socijalizma, zaraženi nacionalizmom, duboko prožeti klerikalizmom, pa glasuju za HDZ. Tako se nazadnjaštvo izvozi na hrvatski Zapad, odakle zauzvrat stiže novac iz budžeta. Nemaju ta opredjeljenja veze s hrvatstvom, Domovinskim ratom i sličnim stvarima – u većem broju birali su u Splitu Željka Keruma, koji ni pet minuta nije bio na bojišnici, nego Ranka Ostojića, koji je s prvim splitskim odredom otišao braniti vlaška brda s kojih se netom spustio Kerum da u pozadini pokrene svoj velebni poslovni imperij. No, parafrazirat ću izjavu svoje majke, koja je zbog nje poslije rata izbačena iz splitske Klasične gimnazije: “Razumijem da su radnici komunisti, ali gospodin Krleža - on je intelektualac!” Dakle – razumijem da su primitivni Splićani nazadnjaci, ali ne razumijem zašto ta antizagrebačka, antiprogresivna i antimetropolska stajališta zauzima esejist Jurica Pavičić, koji je ipak obrazovan čovjek.

Malo sam se pozainteresirao za njegovu biografiju, pa sam, držim, pronašao ključ. Jurica je odrastao u radničkom naselju Jugovinila - gdje mu je otac radio kao inženjer - ali nije nikakav ljevičar, a priženio se u splitsku građansko-aristokratsku klerikalnu obitelj akademika Krune Prijatelja, u kojoj su se skladno pomiješali talijanaši stare loze i obrazovani Hrvati s akademskim, a ne plemićkim naslovima. Juričina žena, profesorica povijesti umjetnosti, pretežno se bavi baroknim oltarima crkava po Dalmaciji, a izdala je kuharicu s receptima svoje bake, none Karmen. Iz te se domaće biblije da rekonstruirati život i pretenzije jedne izumiruće klase, više nalik na patricijsku kastu. Vrlo uglednoga roda, bili su, zapravo, prilično siromašni i – kao u Stendhalovim romanima iz francuske provincije, vidiš stisnute ljude koji silno mistificiraju neke svoje tradicije pridajući im neproporcionalnu socijalnu važnost. U knjizi o kuhinji none Karmen opisani su svi kolači što su se nudili na šanku Hotel de Ville, koji je postao kavana “Central” na splitskoj Pjaci, svi likeri i sve arome iščezloga Splita. Tempi passati. Kao neki dalmatinski “Gatopardo”, s tim da je junak Di Lampedusina genijalnog romana o Siciliji jedan princ, a junaci ove splitske sage propala i posve marginalna gospoštija beznačajnog zakutnog gradića u “turskoj Dalmaciji”, kojemu je jedinu važnost pridavalo metropolitansko sjedište dalmatinske Crkve. Možda su to bili divni, obiteljski ljudi pozitivnih stremljenja, ali je Split u doba njihove veličine bio toliko zaostao da ga je nevjerojatno podigla već i prva SHS Jugoslavija, donijevši dinamični kapitalizam i moderno društvo.

Razvoj počinje 1945. No, pravi društveni razvoj počinje tek 1945. Otvaraju se prvi fakulteti, instituti, zasniva moderna brodogradnja, luka, brodarstvo, industrija, otvaraju se bolnice umjesto jadnih špitala, pa grad utrostručuje stanovništvo i počinje živjeti civiliziranim životom. Poluamaterski nogometni klub postaje veliki europski sportski pogon, a Partija i Udba čak osnivaju prvu navijačku skupinu, “Torcidu”, radi lakšeg upravljanja masama. U grad prodiru vitalne mase, radišni i sposobni naši vraški pametni Vlaji, koji će u jednoj generaciji napraviti nepojmljiv historijski skok školujući svoju djecu. Naime, još je dvadesetih godina prošlog stoljeća u njihovim selima Zagore, iz kojih su porijeklom “Sem” Buljubašić i neki drugi poznati splitski i zagrebačkin građani, vladala endemska guba!

Socijalizam se potrošio i na pozornicu povijesti stupaju regresivne snage – počinje kontrarevolucija, koju instigira Crkva. Provincijski intelektualci formuliraju autističku ideologiju hrvatskog “modernog” nacionalizma. Slijedi rat. Društvo kolabira, a malograđanska inteligencija priklanja se moći, ili zauzima “neutralnu”, “moralističku” povišenu poziciju, okrećući se pitanjima višega reda te zauzimajući kulturnu distancu... Mislim da se to dogodilo i Jurici Pavičiću: sklonio se u kuhinju none Karmen, pa odanle s nerazumijevanjem promatra mase i historijski vašar pod prozorima njihove kuće, nekoć važne adrese na socijalnoj karti grada.

Radišni Vlaji. Kad odjekuje i reagira na članak koji sam objavio u Jutarnjem da opišem kako se u Hrvatskoj model regresivnog i progresivnog društva teritorijalizirao, pa ono zaostalo prevladava na istoku zemlje, a ovo drugo na zapadu, on tu učitava vlastite idiosinkrazije te kaže da raju percipira još gore od mene i ne vjeruje da igdje u Hrvatskoj postoje pozitivno orijentirani društveni slojevi, ali ipak ne može dopustiti da nipodaštavam Vlaje, jer ti čestiti ljudi nisu krivi za svoju zaostalost. Potpuno je promašio bit – dihotomija Istok/ Zapad ne presumira podjelu na obrazovane i neobrazovane. Nije problem u Vlajima i Hercegovcima koji su okupirali grad, nego u malograđanskoj inteligenciji, kojoj pripada i sam Pavičić. Umjereni građanski desničari, kulturni klerikalci i kvalunkvisti iz propalog srednjeg sloja ne vjeruju u akciju, mogućnost promjena i racionalni napredak. Nisu Vlaji uzrokovali politički stasis na Istoku, nego vlastodršci i provincijski inteligenti, a Vlaji su za to glasali, ali su, zapravo, rezervoar pozitivne energije – sad su na krivoj strani, ali će ih sutra ponijeti, pa će biti na pravoj, jer su obdareni vitalizmom, sposobni i radišni, vole novac, žene i aute s velikim štosdemferima, muziku i sve što vole mladi...

Jurica u Maseratiju. Najveća je pak ludost koju je nesretni Pavičić napisao bila kad je zatražio da mu pokažem “jedan jedini proizvod poput Maseratija” izrađen na hrvatskom Zapadu, i tako dokažem da je hrvatsko društvo podijeljeno poput talijanskoga, na kompetentni Sjever i “gomoraški” lopovski Jug. Pa, dragi Jurice, neću ti pisati o “Sumamedu” ili o “Krašu” (iako mi prijatelj, direktor marketinga u toj firmi priča nevjerojatno zanimljive stvari o proboju njegova programa Ki-ki u Kanadu i Švedsku!), nego ću ti samo skrenuti pažnju na “Maserati” u kojem se voziš, jer je riječ o listu u kojem radiš – Jutarnji je produkt zapadnjačke zagrebačke ingenioznosti. Bio si posve nepoznat novinarčić i kulturni moljac u kulturnoj rubrici “Slobodne Dalmacije” pa dobio odličan posao, veliku plaću te stekao prominenciju tek kad si izašao iz toga “Moskviča” i prebacio se u “Maserati”, kojim putuješ na sve svjetske festivale... Ne možeš reći da se uspjeh metropolitanske tvrtke tvoga izdavača zasniva na eksploataciji novinarskog “škvera” u Splitu – ja sam, naprotiv, uvijek bio jako skeptičan oko toga preuzimanja, koje će tvrtku, mislim, naposljetku previše koštati, a veliko je pitanje vrijedi li cijene koja se plati.

Na svečanosti preuzimanja u Vili Dalmaciji na splitskim Mejama otvoreno sam rekao izdavačima: “Bolje je bilo osnovati u Splitu mali, novi, privatni konkurentski list, privući sve bolje ljude iz ‘Slobodne’, pa nakon godinu- dvije osvojiti pola tržišta, što znači da bi s prepolovljenom nakladom ‘Dalmacija’ propala, pa bismo iz stečajne mase otkupili ime. Tiskara i nekretnine ionako ništa na vrijede, a vlasništvo nad distribucijom je sporno...” To je privatizacijski model u koji vjerujem – on pogoduje najboljim radnicima i omogućuje društveni napredak. Pasatisti i nabožni polukuhani nacionalisti “u šorbulu” ne razumiju i ne prihvaćaju promjene društvenih odnosa, pa je zato bolje da se drže baroknih oltara, a klone vrućih društvenih tema i političkih polemika po novinama...