Slobodan Šijan boravio je prošli tjedan u Zagrebu kao gost Festivala subverzivnog filma i tom su ga prigodom iz Jadran filma pozvali da obiđe vjerojatno najpopularniji “filmski objekt” kinematografije bivše Jugoslavije, autobus iz njegove kultne komedije “Ko to tamo peva”.
Je li to, nakon tri desetljeća, bio njegov prvi susret s već legendarnim vozilom, koje je proteklih godina imalo značajnu ulogu i u komičarskoj turneji Željka Pervana?
“Pretpostavljam da jest. No memorija – znaš kako je... Iznenadilo me što je autobus zapravo skoro isto obojen, samo što je malo ostario, a ima i sličnu patinu, djeluje jednako prašnjavo kao i nekad. Jedino nema natpisa ‘Braća Krstić’“.
Autobus je i u proljeće 1980., kada je film sniman, bio u vlasništvu Jadran filma. Tko je sugerirao da ga se uzme u najam?
Čarolije scenografa. “Moj scenograf Veljko Despotović. Dao sam mu uvjet da vozilo mora imati tzv. kljun i da se u nj može ulaziti sa stražnje strane, kao i u američke školske autobuse. Rekao sam mu i to da ne želim kožnata nego drvena sjedala. Morao je imati i peć ‘bubnjaru’, koja se po potrebi pretvarala u roštilj. Htio sam i da bude crvenkaste boje. Stigao je tri dana prije snimanja sa seta filma Žike Pavlovića ‘Doviđenja u sljedećem ratu’, gdje je iskorišten u nekoj sceni s konvojem vozila. Bio je sivomaslinaste boje i kad sam ga vidio, pao sam u depresiju, mislio sam se da to ne može tako brzo pretvoriti u ono što želim. Veljko je to, međutim, na vrijeme obavio, a imao je i ‘patinera’, nekog čika Miladina, koji je postigao onakav izgled kakav je u filmu”.
Prije toga autobus je korišten u filmu “Okupacija u 26 slika”, u sceni ustaškog pokolja.
“Tada je i adaptiran za snimanje: gornji nivo se podizao tako da uđe više svjetla, a i krov se mogao otvarati. To nam je iznimno odgovaralo jer u ‘Ko to tamo peva’ uopće nismo koristili umjetnu rasvjetu. Sve je rađeno difuznim svjetlom, koje se ostvaruje uz pomoć bijelog platna. Čak smo i noćne scene realizirali uz logorsku vatru, samo s jednim reflektorom, što baš nije bilo lako”, kaže Slobodan Šijan koji na pitanje u kakvom je stanju tada bio autobus, odgovara:
“Mogli ste ga voziti, ali motor je jedva radio, pa smo mu neprestano morali dodavati tzv. staklenu vodu. U ekipi smo imali i mehaničara koji je bio zadužen samo za vozilo, osobito u scenama u eksterijeru, kad se trebalo vidjeti da autobus vozi bez ičije pomoći. U scenama u unutrašnjosti autobusa obično smo ga vukli ili gurali, da ne opterećujemo motor.”
S obzirom na skučen prostor autobusa, scene nije bilo lako snimati.
“Bilo je to opće guranje. Pa još kad su došle svinjice u onoj sceni oko sredine filma! Njihov je smrad bio nepodnošljiv. Svima je smetao i dim kojim se trebalo dočarati dimljenje auspuha. Sve je to bilo jako teško izdržati. Tajnica režije pamti to kao svoje najteže snimanje. Istina, sjedišta su se mogla vaditi ovisno o potrebama kadra, no mjesta je zbilja bilo malo”.
Pitamo Šijana je li, poput mnogih redatelja, crtao kadrove koje će snimiti.
“Ne, ali imao sam tlocrt autobusa koji mi je napravio Veljko. Tlocrt je bio umnožen u mnogo primjeraka, po kojima sam planirao ono najvažnije - na kojoj će poziciji biti kamera. Najteže je bilo što su svi glumci neprestano morali biti na setu, jer gdje god bih okrenuo kameru, nije se smjelo dogoditi da netko ne bude na sjedalu gdje smo ga malo prije vidjeli. To je, međutim, bilo jako teško postići, jer su to ipak bili profesionalci s puno glumačkih obaveza. A pojavio se još jedan problem. Deliblatska peščara – gdje smo snimali film – jako je amorfan lokalitet. Nismo si mogli dopustiti improvizaciju, tražiti lokaciju negdje usput. Unaprijed smo morali pronaći punktove koji će dočarati kronologiju putovanja.”
Jedna od zanimljivijih lokacija bila je most s kojeg se u vodu ruši lik koji glumi Bata Stojković. “Deliblatska peščara nije imala takav objekt. Trebalo se vidjeti da je most star i da ga ne možeš prijeći, ali opet da ne bude toliko oronuo da junaci filma ispadnu luđaci jer to uopće pokušavaju. Tu je suptilnu razliku gledatelju trebalo prenijeti. Visina je pritom morala biti dovoljno opasna da kaskader padne u dubinu. Rijeka nije smjela biti preplitka, a sve se to nekako moralo uklopiti u pejzaž Deliblata. Nakon dugog traženja Veljko je pronašao takav most na nekoj pritoci Kolubare. U Deliblatu nismo mogli naći ni lokaciju za scenu piknika. Nisam bio zadovoljan onim što su mi nudili, pa je Nemanja Petrović, Veljkov asistent, otkrio na Tamišu ono što mi je odgovaralo. Tako smo sklopili mozaik čija je okosnica bila Deliblatska peščara”, prisjeća se Šijan.
U filmu se povremeno, u stražnjem dijelu autobusa, pojavljuje lik starice, no ona nije profiliran lik. Zašto?
“To me ljudi često pitaju. Filmovi koji se događaju u jednom prostoru poštuju pravilo da se svakim likom moraš baviti. Budući da ja uvijek imam poriv napraviti nekakvu malu subverziju, smislio sam lik kojim se uopće neću baviti. Uzeli smo neku seljanku koja je ondje živjela i naprosto bismo je ujutro – po dolasku na snimanje – pokupili. Takav postupak ima i prikrivenu metaforičku vrijednost o kojoj ne volim puno razglabati. Ako je očitate, u redu”, odgovara nam poznati redatelj.
U završnici filma autobus se prevrće, no nije riječ o istom vozilu, otkriva nam Slobodan Šijan. “U obilasku terena s direktorom filma pokraj puta smo vidjeli napušteni autobus, pa sam mu sugerirao način na koji bismo mogli simulirati da je posrijedi isto vozilo. Tako smo i napravili, a scenu smo snimili na dva različita mjesta – u Pančevu i u Beogradu.”
Mnoge se filmove spominjalo kao inspiraciju, od “Poštanske kočije” Johna Forda do “Iluzija putuje tramvajem” Luisa Bunuela.
“Bilo je mnogo filmova koji su mi bili poticaj, recimo, Fordova ‘Karavana hrabrih’, gdje junaci putuju kroz prostore u kojima susreće neobične likove. I ‘Udri đavla’ Johna Hustona. To je čitav podžanr filmova putovanja. To me i privuklo tekstu Dušana Kovačevića. U početku bila je to mnogo kraća suvremena priča, koju smo mi smjestili u 5. travnja 1941., uoči bombardiranja Beograda, i koja je prerasla u ovo što vidite u filmu”, ističe Šijan.